Trumpov priručnik za pregovore s diktatorima

Trumpova filozofija rata je: Tresla se gora, rodio se mir.

Mladi sjevernokorejski diktator, Kim Jong Un, ima problem - ne može razumjeti Trumpa. On je stoga, kako javlja Washington Post, dao zadatak svojim službama da pokušaju stupiti u kontakt s nekoliko osoba bliskih Republikanskoj stranci i bivšim zaposlenicima američkih sigurnosnih službi, ne bi li, uz njihovu pomoć, nekako dokučili što Trump namjerava poduzeti glede Sjeverne Koreje. Kažu da se nikad prije nisu susreli s takvim ponašanjem Sjedinjenih Država. Nije im jasno o čemu se radi.

Zbunjuje ih to što vrlo često Trump ima stav koji je dijametralno suprotan od stava njegovih bliskih suradnika. Dok Trump Sjevernoj Koreji prijeti ognjem i mačem, Tillerson i Mattis zagovaraju pregovore i diplomatsko rješenje. Nije im jasno sprema li se Trump stvarno napasti Sjevernu Koreju ili je po srijedi samo igra dobrog i lošeg policajca, ili nešto treće. “Možda je lud, a možda prepametan; jednostavno nismo sigurni”, rekao je jedan službenik dopisniku New Yorkera iz Sjeverne Koreje.

Pokušaj Kim Jong Una da shvati je li Trump lud ili nije, dovodi ga do ludila. Trump, s druge strane, to njegovo ludilo sada koristi protiv njega samoga. Igrajući na njegov osjećaj važnosti i želju za dokazivanjem, Trump Kim Jong Unovu anksioznost koristi protiv njega samoga. Do sada je svaki njegov potez bio prikazan kao Trumpova slabost, jer je ispadalo da ga Trump nije uspio urazumiti prijetnjama. 

Zato je Trump odlučio iskoristiti svoju poziciju i suočiti sjevernokorejskog diktatora s ultimativnom prijetnjom - totalinim uništenjem Sjeverne Koreje. Na taj način je, pojačavajući Kimovu paranoju, ovoga upregao u svoje uzde. Trump je povukao crtu preko koje Kim Jong Un ne smije prijeći, jer će ovaj djelovati, pa sada šalje špijune ne bi li saznao je li Trump ozbiljan ili nije. 

Nervozni Kim III. vjerojatno se po prvi put plaši za svoj mladi život. Jasno je da on svoj nuklearni arsenal smatra posljednjom garancijom očuvanja režima. Trump ga napadima na njegov ego (“mali čovjek raketa”) želi dovoljno izludjeti kako bi Kinu upregao da razoruža svog nestašnog rođaka, jer je Kimova neobuzdanost najveća prijetnja upravo kineskim nacionalnim interesima.

Sjeverna Koreja je tek sredstvo. Cilj je Kina. Trump je odabrao prijetiti Pyongyangu i izluđivati Kima III. kako bi od Kine dobio ono što želi, pacifikaciju Sjeverne Koreje. Tek u ovoj konstelaciji možemo razumjeti Trumpovu agendu. Da bismo tu agendu razumjeli nije nam potrebna tajna policija, već je dovoljno posegnuti za Trumpovom knjigom o “umijeću pregovaranja”, gdje on kaže: Prvo se pozicioniraj na krajnje suprotno stajalište, ukoliko te to ništa ne košta, a onda polako popuštaj svom suparniku, dok on troši svoje resurse kako biste se našli na točki koja ti odgovara.

Sjetimo se samo Trumpove kampanje i početka njegovog mandata kada je Kinu optuživao za manipulaciju valutom. To je bilo “zauzimanje krajnje suprotnog stajališta”. Kada je Kina pristala na to da ponovno pregovara o trgovinskim ugovorima s Amerikom, Trump je prestao s optužbama. Njegovi troškovi su pritom bili nula, dok je Kina trošila resurse kako bi došla na “kompromisnu” poziciju. 

Slično je bilo i u nizu drugih prilika, od Vijeća sigurnosti, kada Kina nije podržala ruski veto povodom glasovanja o Siriji, pa do sankcija koje je uvela Sjevernoj Koreji, od isporuke nafte i uglja, do obustave letova za Pyongyang, pa sve do izjave da je Kina spremna razgovarati o nuklearnom razoružanju Sjeverne Koreje. Za svaki taj kineski ustupak Trump je koristio ludilo “malog čovjeka rakete”. 

Trumpova prijetnja potpunim uništenjem Sjeverne Koreje primjer je “zauzimanja krajnje suprotnog stajališta”. Svaka sjevernokorejska nuklearna proba najviše je štete nanosila upravo Kinezima. Sad kad je Trump povukao crvenu liniju, Kinezima jedino preostaje da Kim Jong Una razoružaju ili uklone, jer bi prelazak te crvene linije značio Američki napad na Sjevernu Koreju, u kojem su se slučaju Kinezi već obvezali ostati neutralni. To bi bilo krajnje poniženje za Kinu, koje oni po svaku cijenu žele izbjeći.

Takav rasplet nije u interesu ni Trumpu. To je poruka koju šalje preko Mattisa i Tillersona, a tu poruku očito razumiju i Kinezi, koji pojačavaju sankcije, iako ne i nestabilni Kim Jong Un. Trump želi postići mir, zbog čega koristi žestoku retoriku kako bi izbjegao krajnju soluciju i uništenje velikog broja života. Njegov cilj je kompromis čiju cijenu će platiti druga strana. 

Trumpova filozofija rata je: Tresla se gora, rodio se mir. Trump Dalekom istoku isporučuje mudrost staroga Sun Tzua da je “vrhunsko umijeće ratovanja pokoriti neprijatelja bez borbe”.

Večernji list

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku Novi magazin. U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto "nevinosti i poštenja" njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja - možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja.

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim. U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi.

Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto - način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Izvor: službena web stranica Ivice Todorića

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih.

Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Teško je povjerovati da on nije bio upućen u kreativan način vođenja poslovnih knjiga u Agrokoru, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe.

Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije. Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu.

Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto pri povratku duga stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga.

Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor. Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke.

Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Ministrica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora. Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo.

Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri. Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetavali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Večernjakova blogosfera

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandropolis. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti izgrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a od tamo, preko Dimitrovgrada ka Nišu, gdje Srbi planiraju izgraditi svoj terminal. Za izgradnju infrastrukture, pak, Europa im nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina ka Rumunjskoj, Ukrajini i drugdje u Europi, nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske.

Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u narednih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno započne s izgradnjom LNG terminala. Nuđenjem jeftinog plina na duži rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No, netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i izgradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija.

I zaista, prepreke za izgradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za izgradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju, jer trenutno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Pored toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje.

I dok se u vezi našeg terminala na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandropolisu. Pored Grka, u ovaj projekt su uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od izgradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koja se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Pravoslavne Uspornice koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od strane EU, jer predstavlja “Uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “Uspravnice”, koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No, za naše peripetije oko izgradnje LNG na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite, koje s ovim projektom otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi se nudi odgovor na pitanje: Tko će imati dovoljno novaca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Večernji list

Plenković spustio parangal za Cerara

Biblija nas uči, pisao je K. G. Chesterton, da volimo svoje susjede, ali i da volimo svoje neprijatelje; i dodaje - vjerojatno zato što se tu obično radi o jednim te istim ljudima. Kako se situacija oko arbitraže i razgraničenja sa susjednom Slovenijom opet zakuhava, doista je teško oteti se dojmu da još samo kršćanska ljubav i Božja milost priječe da se ovo najnovije zveckanje oružjem iz susjedstva ne prelije u otvoreni sukob. Nadamo se, ipak, da će Bog biti strpljiv i da neće micati pogled s ovog slučaja sve dok se čitava stvar ne riješi na obostrano zadovoljstvo, kako bismo pred Njim mogli svjedočiti o istini kršćanske blagosti i ljubavi prema svojim susjedima.

Znak za ovo najnovije stavljanje na kušnju naše ljubavi prema susjedima dan je prije par dana, kada su Slovenija i Mađarska solidarno odlučile blokirati ulazak Hrvatske u OECD. Takav njihov potez bio je motiviran isključivo pokušajem da se kroz ucjenu za naše primanje u jednu međunarodnu instituciju, za što, inače, ispunjavamo sve formalne kriterije, ishode ustupci oko neriješenih bilateralnih sporova. Iako to blokiranje i njima samima nanosi štetu, svejedno je to bio ozbiljan udarac i na naš ugled na međunarodnoj razini, jer nas je taj njihov udruženi poduhvat prikazao u lošem svjetlu, kao državu koja pravi probleme svojim susjedima. To je izgledalo toliko loše da je čak i Bakir Izetbegović pokušao obnoviti svoje ucjene oko izgradnje Pelješkog mosta.

Plenkovićeva vlada je na taj izazov odgovorila iznošenjem kompromisnog prijedloga oko rješenja pitanja razgraničenja sa Slovenijom. To može biti rizičan potez, jer se time relativizira odluka Hrvatskoga sabora o izlasku iz arbitražnog spora i nepriznavanju odluke arbitražnog suda, ali taktički je to dobro izvedeno, jer se tiime udarilo na sliku Hrvatske kao konfliktne države, koja ne želi dogovor sa svojim susjedima. Dakle, ovaj kompromisni prijedlog rješenja graničnog spora, s kojim je izašla Vlada, može biti dobar ako se ne radi o promjeni stava oko arbitraže, već samo o taktičkom potezu zauzimanja proaktivnijeg stava u tom sporu.

Ovim prijedlogom Plenković je spustio parangal na dno Savurdijske Vale u koji bi se trebao uhvatiti Cerar. Nakon tog bacanja udice na slovenski teren, Cerar sada ne smije odbiti hrvatski prijedlog kompromisa, jer bi to potpuno izokrenulo sliku i Slovence prikazalo kao one koji ne žele rješenje, nego inzistiraju na produžavanju konfliktne situacije. Nervoza koju pritom pokazuje slovenska strana, pri čemu vlast i oporba jedni druge optužuju zbog zveckanja oružjem, dobar je znak da se riba uhvatila u mrežu. Sada je čak i službeni “legalistički” stav Slovenije da se može razgovarati samo o primjeni odluke arbitražnog suda uhvaćen u novi okvir, pa izgleda kao tvrdičarsko cjepidlačenje koje odbija konačno rješenje.

Naša je sreća što je ministar vanjskih poslova u slovenskoj vladi Karl Erjavec, čije je ministarstvo i pridonijelo kompromitaciji arbitražnog procesa, koji sada zbog svoje kompromitiranosti mora glumiti beskompromisan stav kako bi galamom prikrio slabost vlastite pozicije. Uskoro idu parlamentarni izbori u Sloveniji, pa ne bi bilo dobro za ulogu privjeska u svakoj slovenskoj vladi ako bi se rješenje problema našlo u bilateralnim pregovorima, a ne primjenom kompromitirane arbitraže. Da stvar bude gora po Sloveniju, čak je i predsjednik Europske komisije Juncker relativizirao svoj stav o bespogovornom poštovanju odluke arbitražnog suda. On je, naime, u izjavi novinaru slovenskog Dela, Peteru Žerjaviču, sada rekao da “miješanje EU u ovaj spor ne bi bilo ni mudro, niti korisno”.

Kako se čini, Europskoj uniji je sada važno samo da se problem riješi, a Plenković se ovim taktičkim manevrom našu slabu poziciju pretvorio u prednost. Cerar je natjeran u defanzivu i papagajsko ponavljanje o provedbi arbitraže. Plenković i Cerar su po profilu jako slični političari, jer je obojici jedino stalo do toga što će reći Europska komisija, pa je Plenkoviću bilo dovoljno iskomunicirati ovaj potez s Junckerom i zauzeti proaktivan stav kako bi Cerara stavio u nezavidan položaj pred Europom.

Ključno za nas, pri svemu tome, jest da se povuče jasna granica dokle smije ići ovaj Plenkovićev zaokret, da na kraju ne ispadne da smo trgovali teritorijem u zamjenu za par sardina. Teritorij ne može biti dio ovog zaokreta ka proaktivnom stavu hrvatske vlade. Uostalom, treba podsjetiti da je svaki oblik trgovanja teritorijem čin veleizdaje, za koji se, prema Kaznenom zakonu, u članku 340, predviđa kazna od pet godina zatvora.

Večernji list

Kako su drugovi izdali Tita?

Tito je bio stari jugoslavenski vođa koji je poslije kompromitiran. Njegovom pak konačnom padu i uklanjanju iz naših života, kako to već biva, najviše su pridonijeli oni koji su ga najviše voljeli. Možda ne postoji ljepši primjer za to da je ljubav slijepa, i da vodi ka samouništenju onoga tko se nesebično i potpuno daje, od ljubavi hrvatske ljevice ka svome idolu. Kao njegova posljednja žrtva, tako, pali su oni koji su ga neumorno slijedili. Njegova duga sjena poklopila je na kraju one koji su mu se klanjali.

Tom završnom činu, kao u kakvom dramoletu, prethodilo je niz sudbinskih previda koji su nepogrešivo vodili tužnom kraju. Promjena imena zagrebačkog trga s Titovim imenom u potpunosti je djelo njegovih poklonika. Možda se radilo tek o rđavoj savjesti, no svejedno. Svoga egzekutora sami su stvorili, pokrećući veliki lov na ustaške vještice. Njih je dvjesto cijeli život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sada bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti, oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?

To teško kršenje naslijeđenih prava pokrenulo je njihov pravednički bijes, koji ih je na kraju natjerao da naprave antifašistički skup, uzmu u ruke sovjetske zastave i krenu ravno u osvajanje Hitlerovog bunkera. Jer, je li moguće zamisliti veći fašizam od toga da se jedan trg nazove hrvatskim imenom? Doduše, stvar je mogla ispasti i gore da je trg, recimo, ponio Stepinčevo ime, ali i ova revizionistička drskost bila je previše.

Na skupu su se mogli čuti samokritični tonovi i osvrti na lik i djelo Maršala, o tome kako je možda bilo i pogrešaka, te kako se neki potezi ne mogu opravdati. Pritom se strogo pazilo izbjegavati riječ “likvidacije”, jer je neugodno pljeskati likvidatoru. Poneko od nazočnih je, doduše, mogao pomisliti da bi teško ikad došao do svoga stana i prinadležnosti da je ovaj bio samo grešnik, ali tu je misao bolje odmah potisnuti. Bolje je razviti crvenu zastavu i udariti na drznike koji su šutjeli dok smo mi vladali, a sad kad su ustali i prestali šutjeti, postali su odmah - ustaše.

Čitava ta neugodnost se, istina, mogla izbjeći da se nije išlo na genijalna, ali neostvariva, politička rješenja, već da se držalo priglupog pragmatizma. Recimo, da se nije natjeralo Beru da podrži Anku ne bi im se dogodio Haso. Švaljek bi danas bila gradonačelnica, a Titov trg ne bi morali tražiti među muzejskim eksponatima. Ali, problem lijevih je u tome što im je pamet tik na granici genijalnosti, pa uvijek budu izigrani od glupih. Sada im ne preostaje ništa drugo nego da kupe godišnju ulaznicu za Muzej grada Zagreba i tamo prisegnu boljoj i svjetlijoj budućnosti. Možda bi sad valjalo i taj muzej preimenovati u Muzej prekinutih veza?

Ovako su spali na to da im zadnju nadu predstavlja Bandić, koji se narugao njihovom skupu kako će platiti da se to vrti po medijima da se vidi o kakvom se mentalnom sklopu tu radi. Doduše, odmah im je pružio i malu utjehu, obećavši da će, nakon uklanjanja Tita, vratiti spomenike Ivi Loli Ribaru i sedam sekratara SKOJ-a. Tako to kod onoh s lijeva biva - čak i poduka o totalitarizmu i osuda svih ekstremizama s liberalno-demokratskih visova, uvijek nekako na kraju završi u staljinizmu.

Ali, i to već predstavlja malu izdaju, jer se od Tita sad ljevica vraća Staljinu, s kojim je ovaj svojevremeno vodio intenzivnu raspravu o preimenovanju naziva trgova. Naravno, revizionisti će i to napadati, podsjećajući na Goli otok i slične trice, nesvjesni da se, u stvari, radilo o umjetničkoj koloniji gdje se pitomce kulturno uzdizalo na produženom tečaju kiparstva. Bio je to jedan od zapaženijih kulturnih pothvata našega Maršala, gdje je nama pripala odgovornost da nesuđenim umjetnicima pričuvamo stanove dok ne savladaju umijeće tucanja kamena.

Je li onima koji su se do jučer borili za bolju budućnost i osuđivali raspravu o pločama kao povratak u prošlost, danas ostalo išta osim borbe za bolju prošlost? Dok je Titov trg bio na svom mjestu, raspravi o prošlosti nije bilo mjesta u političkom diskursu. Sad kad je Tito pao, sami se okreću ploči i obećavaju njezin povratak kao programsko načelo svoje buduće političke borbe. Svakako treba priznati da je sve to preraslo u jednu pretešku unutarnju borbu sa samim sobom, čiji ishod nikako nije izvjestan, osim da će od svega korist imati farmaceutska industrija zbog povećane potražnje za antidepresivima.

Hrvatska ima puno važnijih problema od imena trga, zato hajde da se sad malo bavimo pločama. Sva je sreća da se ta rasprava ne pogoni ni na vodu ni na struju, pa joj ne prijeti opasnost od poskupljenja.

Večernji list

Napad sekularista na sekularnu državu

Stari je Konfucije govorio da, ako se nehajno odnosimo prema riječima i zanemarimo brigu o njihovu pravom značenju, uskoro nećemo moći pokretati ni udove. Na tu prijetnju sveopće paralize društva proizašlu iz pojmovne konfuzije podsjetila nas je nedavna polemika između Ivana Miklenića i njegovih kritičara o sekularnosti i sekularizmu hrvatske države. Kao što se moglo primijetiti iz njihove razmjene riječi, i jedna i druga strana brka i poistovjećuje ta dva, zapravo suprotstavljena termina.

Ukratko, sekularnost države princip je koji odvaja djelovanje Crkve i države, i savršeno je u skladu s kršćanskim shvaćanjem. Za razliku od nekih drugih religija, koje ne priznaju razliku između duhovnih i svjetovnih autoriteta, kršćanstvo inzistira na toj opreci. “Caru carevo, a Bogu božje.” Bez tog kršćanskog postava ne bismo ni imali današnju modernu sekularnu državu. Ne morate izlaziti izvan kršćanstva da biste prihvatili princip sekularnosti države. Dapače, bez i izvan kršćanske religije takav princip nije uopće zamisliv.

Sekularizam je, s druge strane, princip koji želi poništiti tu opreku i državni autoritet ustoličiti kao svekoliki izvor istine i morala. Sekularizam otuda predstavlja borbu protiv sekularnosti države kao autohtono kršćanskog naslijeđa zapadne civilizacije. To je borba koju su započeli francuski revolucionari koji su kršćanstvo htjeli zamijeniti konceptom “građanske religije” po kojem bi država u sebe usisala svu transcendenciju i predstavljala jedinog “boga i batinu”. Tu tradiciju sekularizma i borbe protiv principa sekularnosti države nastavili su potom moderni pokreti političkog mesijanizma, od kojih je komunizam svakako najpoznatiji.

Otuda možemo reći da je Miklenić svojim stavom da “Hrvatska nije sekularna država” naštetio kršćanskom principu sekularnosti i pomogao svojim protivnicima iz sekularističkog tabora. Sekularna država nije isto što i ideološka država, kako on tvrdi. S druge strane kada se, primjerice, Ivo Josipović snebiva nad količinom vjerskog sadržaja na državnoj televiziji na katolički blagdan riječima da je “Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija”, on prihvaća to pojmovno zamagljivanje i pravi još veću zbrku.

Jakobinski princip sekularizma vrijedi možda u Francuskoj i još ponekoj komunističkoj državi, ali u Hrvatskoj je na snazi princip sekularne države koji kaže da država ne može predstavljati krajnji autoritet po pitanju istine i morala te da se te funkcije ne ubrajaju u djelokrug njezine nadležnosti. Kao što kaže papa Benedikt XVI., sekularnost države znači prihvaćanje da država nije autonomna u pogledu vjere i etičkih pitanja te je po prirodi stvari upućena na stvarnost izvan sebe, a to je religija. Sekularna država ne može sama proizvoditi te vrednote, inače imamo ideološku državu.

Tko bi, uostalom, trebao poučavati narod istini i moralu – političari i ideolozi sa svojim labavim moralnim sustavima i lažljivim obećanjima raja na Zemlji? Robert H. Benson u svom je romanu Gospodar svijeta predvidio tu modu današnjice da se brkaju princip sekularnosti i sekularizma i egzodus svećenika u sekularističke vode, kako bi ondje glumili neovisne mislioce koji će bolje i autentičnije braniti istinu izvan okrilja Crkve. Sve što se time postiglo, kaže Benson, jest to da je istina isparila u politici i povlađivanju promjenjivoj modi dana, a “slobodni mislioci postali robovima vladajućeg mentaliteta”.

Napuštanjem kršćanskog principa sekularnosti otvaramo širom vrata demagozima i lažnim prorocima čije istine ne mogu nahraniti dušu. Mladi ljudi koji poput zombija divljaju ulicama zapadnih gradova, od Hamburga do Chicaga i Bostona, svjedoče o tom gubitku transcendencije u modernom društvu, proizašlom iz pogrešnog shvaćanja principa sekularnosti moderne države. Hrvatsko je društvo, zajedno s ostalim državama bivšeg komunističkog bloka, već prošlo kroz duhovno pustošenje sekularizma i političkog mesijanizma. Otuda je vjerojatno i veća potreba i svijest ljudi u istočnoj Europi o značaju moralne obnove društva.

Od pustošenja socijalističke ekonomije može se izbaviti naporom jedne ili dviju generacija. Od moralnog pustošenja koje za sobom ostavljaju komunizam i politički mesijanizam to je puno teže. Tu više nemamo ni uzor na Zapadu jer je i on podlegao socijalnoj paralizi koju sa sobom nosi ideologija sekularizma.

Jedini je mogući put vratiti ideji sekularne države smisao otvorenosti za transcendenciju za koju ona sama nema vlastite alate. Zato je potrebno povesti brigu o riječima i osloboditi se nepotrebnih pojmovnih zbrka.

Večernji list