Tko ugrožava liberalnu demokraciju?

Ove godine navršava se punih sto godina od okončanja Prvog svjetskog rata. Njegov kraj bio je i zaključak jedne od najvećih i najdugotrajnijih političkih svađa u modernom svijetu, one između monarhije i republike. U njemu su nestala tri velika europska carstva, austrougarsko, rusko i njemačko. Stoga je Veliki rat istovremeno bio i revolucija. Ono što je započeo Cromwell kada je odrubio glavu Karlu I, završeno je mirovnom konferencijom u Versaillesu, na kojoj su se stare sile, koje su se smatrale garantom mira i stabilnosti u Europi, našle na optuženičkoj klupi.

Europske sile nisu bile sposobne same riješiti tu svađu, pa je ona i okončana tek kada se Amerika, predvođena predsjednikom Wilsonom, uključila u rat. Wilson je prezirao monarhije, naročito Austro-Ugarsku, koja je kao država osuđena na nestanak. Smatrao ih je nemoralnima i odgovornima za ratove. Zato je, po njemu, njihov nestanak bio prvi uvjet “vječnog mira” koji je trebalo uspostaviti na europskom tlu. Od tada vrijedi princip da je unutarnje ustrojstvo neke zemlje istovremeno i ključno za pitanje stabilnosti međunarodnog poretka. Demokracije međusobno ne ratuju, kaže se; to čine samo nedemokratski režimi.

Liberalna demokracija postala je vladajućim principom novog svjetskog poretka. Pobjednici su ispisali svoja pravila poraženima. Rast američkog utjecaja u Europi donio je starom kontinentu relativni mir i prosperitet. Pokušaji poraženih država da ponište zaključke Prvog svjetskog rata, pokazali su se uzaludnima, a užasi koje su te države pritom stvorile samo su dalje utvrdili čovječanstvo u svijesti u moralnoj superiornosti liberalne demokracije. Nacionalne države s demokratskim uređenjem postale su model novog međunarodnog poretka.

Ali, u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ovaj princip će doživjeti svoju novu evoluciju i okrenuti se protiv sebe. Sve više se počinje vjerovati kako su demokracija i nacionalna država u sukobu, te da treba oslabiti ili čak ukinuti princip nacionalne države kako bi se demokracija mogla univerzalno proširiti. Nacionalni princip, koji je doveo do uništenja monarhija i uspostavljanja republikanskog međunarodnog poretka, sada se smatra preprekom njenom univerzalnom širenju. Europska unija je eksperiment na kome bi se trebala potvrditi ova nova demokratska vjera političkih elita.

Ovdje je mjesto gdje liberalna demokracija pokazuje svoje ideološko naličje i dotiče svoje kulturološke granice. Iskustvo nam govori da liberalna demokracija sasvim lijepo funkcionira samo unutar stabilnih granica i s relativno homogenim stanovništvom, gdje ljudi koji dijele istu kulturu i sa zajedničkim povijesnim naslijeđem biraju između sebe one koji će ih predstavljati. Kada se princip liberalne demokracije pokuša izmjestiti iz tog svog povijesnog okvira i univerzalizirati, on gubi svoje osobine zbog kojih je bio toliko hvaljen i općeprihvaćen.

Pokušaj univerzalizacije principa liberalne demokracije jest ono što ju dovodi u opasnost, a ne otpori tome univerzalizmu. Možda je snažan otpor na koji je u Europi naišla politika masovne imigracije stanovništva iz muslimanskih zemalja najbolji primjer o čemu se tu radi. Europljani ne traže preispitivanje liberalne demokracije kao vlastitoga nasljeđa, već njenog pokušaja univerzalizacije. Univerzalizam, uostalom, nikada nije bio dijelom europskog kulturnog nasljeđa, već stalna borba protiv njega. Europa nikada nije bila kontinentalno carstvo, već kontinent na kome su se nacionalne države međusobno natjecale za vlastiti probitak.

Sa sličnim problemom redefiniranja liberalne demokracije kao nečega suprotstavljenoga nacionalnoj državi nosi se i Amerika, predvođena Trumpovom administracijom. Američke elite bile su glavni propagandisti globalnog širenja demokracije. Zbog toga se i činilo da će princip nacionalne države prvo upravo tamo šaptom pasti pod udarom globalizma. Zato je i Trumpov izbor bio toliko iznenađenje za sve, i zbog toga su otpori njegovoj politici još uvijek tako jaki. S Trumpom su globalisti izgubili svoju bitku za uništenje nacionalne države kao uvjeta stabilnosti liberalne demokracije.

Ako promatramo današnji svijet možemo reći da liberalna demokracija i dalje sasvim dobro i lijepo napreduje. Ono što je na kušnji i što doživljava poraz jest pokušaj uništenja nacionalne države u ime demokracije. Lekcija da je kultura ono što definira temelje jednog društva i osigurava njegovu trajnost, a ne ideološke mantre i socijalne utopije, jednom će valjda biti naučena. Dok ne izvučemo tu pouku ni liberalna demokracija neće biti sigurna.

Večernji list

Dalićev državni udar

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena - već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti. Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti.

Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala  nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak. Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde.

Statistike luduju. Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama. Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj. Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”. Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala.

Nekada se znalo što smiju pjevati drugari. Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu?

Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutradan nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu. Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova? Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se tu gubitnicima radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Večernji list

Tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Hrvatska je pobijedila! Hrvatska je u finalu! Nakon veličanstvene pobjede nad onima koji sebe nazivaju kolijevkom nogometa, postalo je jasno koliko su tri lava nemoćna ako im srce nije vatreno. To je stvarnost koja nam svima još djeluje samo kao san.

Još jučer je sve izgledalo kao nemoguća misija. Mnogi igrači su na ovo prvenstvo došli s utegom na leđima. Iako je među narodom uvijek postojala nada, u javnosti je vladala skepsa. Sumnjalo se u izbornika Dalića i njegov tim. Sitne su duše - od boje dresa, preko prizemnog šovinizma - na provokaciji pokušale skupiti pokoji politički poen. Očekivalo se kako će im reprezatenacija poslužiti kao izgovor za liječenje vlastitih frustracija.

Izbornik Dalić nije dozvolio da prevlada taj gubitnički mentalitet unaprijed smišljenih izgovora.  Povrijeđeni ego se ne može opravdati bolom u leđima. Upravo je na Kalinićevom primjeru demonstrirao kako je momčad najbitnija i neće tolerirati ničije “zvjezdano” iskakanje. Naša poslovična sklonost da se bavimo smišljanjem izgovora za neuspjeh, umjesto traženjem načina kako doći do cilja, ovaj je put izgubila bitku s duhom koji ide samo na pobjedu.

Onda je došla pobjeda nad Messijevom Argentinom. Postalo je jasno kako je ova ekipa  spremna i za najveće pothvate. Skupinu smo završili kao prvi, s tri uvjerljive pobjede iza sebe. Kako su padali protivnici padali su i utezi. Iz utakmice u utakmicu buđena je nada kako možemo bolje i jače. Poniznost i ozbiljan pristup svakom protivniku pretvaralo je nadu u vjeru kako se zajedništvom i žrtvom može do cilja.

Sve su to igrači koji su naučili pobjeđivati sa svojim klubovima, a Dalić je uspio u tome da i u reprezentaciji kod igrača probudi taj pobjednički mentalitet i od njih stvori složan tim. Njegova magija je bila da u posebnim okolnostima probudi ono najbolje u igračima, ono što svaki od njih već posjeduje. Probudio je u njima vjeru da kao momčad mogu do krajnjeg cilja, za koji će svi disati kao jedan.

Svi smo vidjeli kako je Subašić unatoč ozljedi ostao u igri kako bi branio do kraja, i obranama penala odveo Hrvatsku dalje. Rakitić je cijelu polufinalnu utakmicu odigrao nakon neprospavane noći i uz visoku temperaturu. Samo je uz tu vjeru i samopožrtvovnost Vrsaljko s ozlijeđenim koljenom mogao odigrati utakmicu života. Igrači su iz utakmice u utakmicu dokazivali svoju borbenost i pobjednički duh.

A statistika tog pobjedničkog duha doista je impresivna. Već sama činjenica da reprezentacija jedne male države nadigrava puno mnogoljudnije i bogatije kod mnogih izaziva divljenje. Uz to, hrvatska je reprezentacija, ako računamo tri utakmice s produžecima, na ovom turniru odigrala utakmicu više od ostalih timova - i to s igračem manje.

Kapetan reprezentacije Modrić ujedno je i igrač koji je najviše pretrčao na ovom prvenstvu - 63 kilometra u šest utakmica. Pri tome ni u jednom kontaktu nije “neymarovski” padao kako bi došao do daha. Nije bilo mjesta za trikove i prenemaganja. Rakitić je igrač koji je ove godine odigrao najviše utakmica  na svijetu - 70 bez finalne. Kao Messijev suigrač, u izjavi za medij blizak svom matičnom klubu Barceloni, govori kako bi realovac Modrić trebao dobiti nagradu za najboljeg igrača svijeta.

Njihova veličina je u tome što nikada ne hvale sebe, već uvijek druge, a obećavaju samo da će dati sve od sebe. Oni se ponašaju po onoj: igraj kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu. Samo ta vjera može objasniti kako nakon tri utakmice od po 120 minuta Dalić ne može naći nijednog igrača u timu koji bi htio zamjenu. Vrhunska tehnička kvaliteta svakog od njih je neosoporna, ali ono što ih vodi iz pobjede u pobjedu jest duh koji ne prihvaća izlike i opravdanja za slabost.

To je tajna zašto su njihovi uspjesi privukli toliku pažnju i pobrali simpatije cijeloga svijeta. Nakon pobjede nad Engleskom u samo par sati o Hrvatskoj je napisano više članaka nego što je do tada napisano od njenog osnutka. Tu utakmicu je gledalo više od milijardu ljudi, a nakon pobjede “cro” je bio najviše pretraživan pojam na svijetu. Što li će tek biti kada podignu pobjednički pehar? Jer, tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Kad srce ostavljate na terenu nitko vam ništa ne može prigovoriti. S ovim prvenstvom u Hrvatskoj je konačno utišan duh malodušja. Naslovnice trešte porukama kako Hrvatska vjeruje. Vjeruje u primjer čovjeka koji nakon teško odrađenog posla sanja hrvatski san - san o pobjedi. To je san da samo s predanim radom i vjerom u zlatno sutra Hrvatska ima bolju budućnost. Upravo zbog onih koji dolaze moramo iskoristi ovaj optimizam.

Večernji list

Iranskom narodu dosta je ratova i izolacije

Greška koju često čine zapadni mediji kada izvještavaju o Iranu jest to što ne prave jasnu razliku između iranskog naroda i islamističkog režima koji tamo vlada. To je naročito važno naglasiti u svjetlu događaja koji zadnjih mjeseci potresaju tu zemlju. Veliki prosvjedi širom Irana na kojima narod izražava svoju ogorčenost režimom ne prestaju, a protekom vremena sve više dobivaju na snazi i oštrini.

Ponosni iranski narod je dugo godina na svojoj koži osjećao što znači živjeti pod totalitarnom vlašću. I nakon godina izolacije i sankcija, kada je 2015. postignut nuklearni sporazum s Iranom a zemlji skinute sankcije, očekivalo se da će se Iran konačno otvoriti prema svijetu, a vlast se početi baviti boljitkom vlastitog naroda. Međutim, umjesto ulaganja u ekonomski napredak zemlje, režim je dobijena sredstva usmjerio za vojsku i financiranje svojih imperijalnih ambicija u regiji. Takav pristup je ionako iscrpljenu iransku ekonomiju dodatno bacio na koljena, a u narodu stvorio nezadovoljstvo.

To je i razlog što je jedna od glavnih poruka s prosvjeda širom Irana bila ona o izlasku iz ratova u regiji. “Napustite Siriju, brinite o nama” i “Smrt Hezbollahu” neke su od najučestalijih poruka s tih prosvjeda. To je zemlja u kojoj 50% stanovništva čine mladi, kojima je dosta ratova i izolacije. Umjesto prosperiteta i napretka, regionalni avanturizam islamističkog režima, međutim, doveo je do toga da se nad Iranom ponovno nadvije prijetnja novih sankcija i izolacije, koje je nedavno najavila američka administracija.

Po samoj najavi uvođenja novih sankcija iranski rial je naglo počeo gubiti na vrijednosti. Tako se početkom godine 1 dolar mogao zamijeniti za 35 000 riala, dok se sada za 1 dolar traži više od 100 000 riala. To su prvi osjetili trgovci, koji su počeli zatvarati trgovine zbog sunovrata tečaja. Zatvaranje trgovina, naravno, samo proizvodi kontraefekt, jer stvara još veće nezadovoljstvo među narodom. “Dosta nam je visokih cijena i inflacije”, poručuju prosvjednici u Teheranu. Dok su oni prosvjedovali zapaljena je tržnica Golshahr u Kraradžu, zapadno od Teherana sa 760 prodajnih mjesta.

Na sve te nedaće, Iran je zahvatila i suša, pa su sve veće nestašice vode. Vlasti su, kao odgovor na to, isključile pumpe za navodnjavanje i seljacima zabranile da zalijevaju svoje usjeve. Što je poljoprivrednike izvelo na ulice i pokrenulo novi val prosvjeda, s najvećim odjekom u jugozapadnom Iranu u gradu Haramšaheru. Suša je uzrokovala i nestašice električne energije, pa su uvedene šestosatne restrikcije struje u cijelom Iranu, osim Teherana, jer vlasti po svaku cijenu žele izbjeći prelijevanje narodnog nezadovoljstva na glavni grad.

Iranskim režimom je zavladala prava paranoja, a dosadašnja objašnjenja, koja su kao uzročnike svih problema predstavljali Ameriku i Izrael, više ne prolaze. Stupanj paranoje režima možda najbolje ilustrira izjava zapovjednika Revolucionarne garde, koji je uzrok suše koja je pogodila Iran pronašao u Izraelu, koji Iranu “krade kišne oblake”. Iranskom režimu više ne prolazi stari recept kako su za sve njihove nedaće krivi vanjski neprijatelji.

Sve ovo se događa prije nego što su nove američke sankcije uopće stupile na snagu. Trumpova administracija je sve brižljivo pripremila i dala dovoljno vremena partnerima da prije prvog vala sankcija koje stupaju na snagu 6. kolovoza. Tako je primjerice novi američki veleposlanik u Njemačkoj ponudio tvrtkama koje sada posluju s Iranom ulaganja u profitabilne industrije u SAD-u.

Za sve koji uvoze iransku naftu, pa tako i nama, posebno bi trebao biti znakovit 4. studeni, kada na snagu stupa paket sankcija koji se odnosi na trgovinu naftom i energentima. SAD izlazi iz iranskog sporazuma, upravo na obljetnicu upada revolucionarnih snaga u američko veleposlanstvo u Teheranu i početka režimske torture u Iranu.

Dok se europske elite dogovaraju s Rouhanijem, Trump je svoju poruku usmjerio ka iranskom narodu, jer je prepoznao da imaju zajednički interes. Izlaskom iz sporazuma s Iranom postignut je svojevrsni sporazum s iranskim narodom. Iranski narod odgovara prosvjedima i porukama “naš neprijatelj je ovdje, lažu nam da je to Amerika”. Antiratno nastrojen i za ekonomski prosperitet zainteresiran iranski narod, znači i prosperitet i stabilnost čitavog Bliskog istoka.

Završava se razdoblje četrdestetogodišnjeg lutanja pustinjom iranskog naroda. Taj narod se sada budi i uzvikuje kako je konačno dosta i pokazuje svoj ponos. On sada uzvikuje bez straha - "Mi smo svi zajedno, mi smo Iranci i mi smo ujedinjeni."

Večernji list