Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu

Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Nekad davno, dok sam još bio sasvim mlad obično se smatralo kako su represija i uhođenje političkih oponenata karakteristika komunističkih režima i trećesvjetskih diktatura. Ignoriranje volje naroda i represija nad opozicijom bilo je nešto nezamislivo za civilizirani svijet, što je tada bilo istoznačnica za zapadne demokracije. Ni taj civilizirani svijet nije bio bez svojih slabosti, ali su se u politici poštivala neka pravila.

Mlađa generacija, koja još nije bila rođena u to vrijeme, može danas samo zamišljati kakav je to svijet bio. U svakom slučaju, bio je dovoljno dobar da postane privlačan milijunima ljudi s ove strane Željezne zavjese, koji su gotovo plebiscitarno odlučili srušiti komunizam na europskom istoku, u nadi kako će izgraditi društvo po ugledu na zapadne demokracije. Bio je to čin izvodne demokratske volje naroda bez presedana.

Kažem da mogu samo zamišljati zato što u zadnjih tridesetak godina svjedočimo kako zapadne demokracije, polako, ali sigurno, klize ka političkom poretku koji smo dotad vezivali isključivo za diktatorske režime. Danas vidimo kako su zapadni političari previše zauzeti punjenjem svojih džepova da bi obraćali pažnju na potrebe naroda, dok se slobodno mišljenje sustavno cenzurira, a oporbi se prijeti zatvorom.

Zvuči kao ironija da, recimo, Europska unija danas u svom kalendaru čak ima i službeni praznik kojim se obilježava sjećanje na žrtve totalitarizma, dok istovremeno gledamo stvaranje svijeta kontrole i gušenja sloboda, koji sve više liči na nekadašnji totalitarni svijet. Dok obećani bolji svijet klizi u autoritarni mrak, ljudi polako osvještavaju kako ono što danas nazivamo demokracijom sve više postaje njena karikatura.

Kako je došlo do toga? Ključni je događaj bio kraj Hladnog rata. Zapad je ostao bez svoga glavnog neprijatelja, a time i bez glavnog razloga zbog kojeg je izgrađen kao koherentan i prepoznatljiv sustav vladanja. Došle su nove generacije političara, poput Clintona, Blaira i Schroedera, koji pred sobom nisu vidjeli nikakve velike zadatke, osim partijanja. Stara su pravila odbačena, a sloboda je postala sinonim razuzdanosti.

Zajedno s tim je išla i korupcija. Pad komunizma, koji je predstavljao veliku prijetnju zapadnom poretku, značio je da su stara pravila ponašanja postala suvišna. Hvatanje u kolo s diktatorima više nije predstavljao rizik za poredak, jer je Amerika bila jedina supersila. Globalizam je postao lozinka pod kojom su zapadni političari punili svoje torbe novcem egzotičnih diktatora, posebice kineskih, kako bi promovirali njihove interese.

Sve je postalo moguće, pa je sve bilo i dozvoljeno. I tako smo došli tu gdje jesmo, pa sada gledamo kako kleptokratska elita na Zapadu do temelja uništava plemenito naslijeđe i smisao koji nam je nekadašnji zapadni liberalni poredak ostavio. Liberalizam je nekad značio disciplinirano slijeđenje pravila kako bi se borilo protiv velikog i moćnog neprijatelja, dok danas znači prečicu do bogatstva i partijanje do zore.

Ono čemu danas svjedočimo na zapadu je pobjednička varijanta onoga što se dogodilo u Rusiji nakon sloma komunizma. Kao gubitnica u hladnom ratu, Rusija je utonula u kaos devedesetih, u kojima je jedini zakon bio zakon džungle. Nakon toga uslijedila je vladavina oligarha, da bi potom bio uspostavljen authoritarian poredak pod Putinom, koji najviše nalikuje carizmu, ali izgleda da to i odgovara ruskom karakteru.

Za razliku od Rusije, Zapad je bio pobjednik u hladnom ratu. Oni koji su se domogli vlasti, preuzeli su na sebe sve zasluge te pobjede. Kao i sva razmažena djeca uspješnih roditelja, ovi su političari krenuli rušiti poredak koji im je omogućio privilegij pobjednika. Umjesto očuvanja poretka koji im je sve to omogućio, oni su ga zamijenili novim poretkom, po slici i prilici svoga neobuzdanog karaktera. 

Putin je jednom rekao kako je pad komunizma za Rusiju značio “geopolitičku katastrofu”. Komunizam je bio loš poredak, ali je i takav poredak bio bolji od kaosa koji je uslijedio. Slično bi se moglo reći i za Zapad. Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu. Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Posljednjih trideset godina promatramo kako globalistička elita na Zapadu traži svoj razlog postojanja. Prvo su nas uvjeravali kako je islam naš smrtni neprijatelj, potom su na red došli Rusi, da bismo danas gledali kako bi Kina bila neprijatelj po mjeri razmažene globalističke kleptokracije. Ako ni oni ne budu dovoljni, a invazija vanzemaljaca izostane, okrenut će se obrani demokracije od naroda koji traži da u njoj učestvuje.

Povratka starog liberalnog poretka neće biti. Ono što slijedi je kaos, a tek zatim možemo očekivati restauraciju poretka, koja će biti više u skladu s našom prirodom.

Elite žele kaos, dok narod želi red i povratak u normalnost

Ono što se do prije par godina smatralo nedopustivim, postalo je pravilo. Stvari koje su se do jučer smatrale nemogućim, postale su naše novo normalno.

Čudan je postao ovaj naš svijet. Ne po tome što se nešto čudno događa. To svi znamo, a svakojakih je čuda na svijetu oduvijek i bilo. Čudan je po tome što se ništa ne događa. A trebalo bi. Svjedoci smo kako smo u zadnjih par godina prekršili sva pravila koja su se činila nepromjenjivima i postojanima, okrenuli smo čitav svijet tumbe, a evo, baš ništa se ne događa. Ili bar to tako samo nama izgleda?

Prekršili smo sva pravila po kojima je dotad funkcionirao svijet, a umjesto ozbiljnih konzekvenci zbog kršenja pravila, kao da su sama pravila stavljena izvan snage. Ono što se do prije par godina smatralo nedopustivim, postalo je pravilo. Stvari koje su se do jučer smatrale nemogućim, postale su naše novo normalno. Netko bi mogao pomisliti kako živimo u svijetu u kojem je anarhija postala jedini zakon.

To da više ništa nema logike možda je najočitije ako pogledamo ekonomiju. Ako se osvrnemo iza sebe, u doba kada je sve počelo, sjetit ćemo se kako je, uslijed globalne panike oko korone, čitav svijet bukvalno stao. Milijuni ljudi su ostali bez posla, a ostali su poslani da rade od kuće. Nezaposlenost je u svijetu dosegnula vrhunac. Bio je to nezapamćen udar na ekonomiju, koji je trebao završiti u katastrofi.

No, kako je prvi val panike prošao i svjetska ekonomija se počela otvarati, gospodarstva su se počela oporavljati, čak bilježiti ozbiljan rast, nadoknađujući izgubljeno tijekom korona-panike. Ispalo je kako bukvalno možete ugasiti ekonomiju na izvjesno vrijeme i poslati cijeli svijet na kolektivni godišnji odmor, a da se baš ništa ne dogodi. Mnoge bi doktorate trebalo preispitati, a ne samo one osječke i kragujevačke.

Ili, pogledajmo aktualnu energetsku krizu. Desetljećima slušamo kako bi naglo povećanje cijena energenata gotovo automatski gurnulo svjetsko gospodarstvo u recesiju. Najveće europsko gospodarstvo je suočeno s opasnošću da ove zime uopće nema energenata za svoju industriju, a tržišta kao da na to uopće ne reagiraju. Takvo što bi bilo nemoguće prema svim pravilima “starog normalnog”.

Može biti da nas mediji samo lažu kako je sve u redu? Možda je netko negdje odlučio kako ne treba obraćati pažnju na loše vijesti i narod kljukati samo dobrim vijestima? A možda su svi ti ekonomski zakoni u koje smo vjerovali samo puka predrasuda? Možda nitko ne zna kako ekonomija, u stvari, funkcionira, nego samo ekonomska struka manipulira svojim navodnim znanjima kako bi izvukla neku korist za sebe?

Stvari nisu ništa manje čudne ni kad se okrenemo politici. Potresi kojima je politička elita gotovo bez razloga izložila običan puk u svakoj bi drugoj situaciji proizvela masovni revolt. Nesposobnost koju političari iz dana u dan pokazuju u suočavanju s aktualnom krizom, ne bi ostavila neuzdrmane ni lidere puno većeg kalibra. Međutim, vidimo kako nikome od te ekipe ne fali ni dlaka s glave, a novi mandati se čine osiguranim.

Čak i kada tu elitu vidimo kako naizgled iskreno iskazuje svoju privrženost starim političkim idealima, to samo djeluje kao gorki cinizam. Tako je nedavno na ulici u New Yorku izboden književnik Salman Rushdie, pa smo tim povodom slušali osude napada na slobodnu riječ. Napad na Rushdija je barbarski čin, ali kakve li ironije čuti te osude iz usta današnjih šampiona gušenja slobode izražavanja i promoviranju cenzure!

Čitav svijet kao da se nalazi u bakhantskom transu, u kojem nas svećenici nove religije pokušavaju kolektivnim mantranjem dovesti do transcendencije stvarnosti. Ideologije su oduvijek propagirale kako se zajedničkim ponavljanjem besmislenih mantri možemo osloboditi starog načina mišljenja. Novi način razmišljanja put je u svijetlu budućnost. Možda elite svjesno proizvode kaos kako bi nas dovele u stanje kolektivnog ludila?

No, kako god okrenemo, sve to ne objašnjava kako stvari i dalje funkcioniraju u ovom sustavu, unatoč tome što su prekršena sva pravila ponašanja na kojima je taj sustav, navodno, počivao. Suočeni smo s dvocifrenom inflacijom, povremenim nestašicama hrane na svjetskom tržištu i s rekordnim cijenama energenata. To je recept za ekonomski sunovrat, a opet, kao da nikoga nije briga - kao da se ništa posebno ne događa.

Ipak, treba vjerovati kako je stvarnost zadržala svoju osobinu da ne nestaje ako ljudi prestanu vjerovati u nju. “Novi način mišljenja” neće na kraju dovesti do oslobođenja od neugodne stvarnosti. Možda nam svima, nakon razdoblja intenzivnog induciranja ludila, treba samo malo vremena da prihvatimo stvarnost. Možda je pred nama razdoblje masovnog kolektivnog triježnjenja i povratka starim pravilima?

Danas elite žele stanje kaosa, dok narod želi samo malo reda i povratak u normalnost. Što će od svega toga na kraju ispasti teško je predviđati, bar dok nam je svima pamet na kolektivnom godišnjem odmoru. Jedino što je izvjesno jest da živimo u nekom novom svijetu, s novim pravilima i s novim osjećajem za stvarnost. Za nadati se je samo kako, nakon svega, ipak nećemo baš jako tresnuti o tlo.

Večernji list

Kinezi će rado platiti 'reket' da im se Amerikanci više ne šetaju po Tajvanu

Kina ne predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju Tajvanu i susjednim državama, ali moć Kine da potkupljuje političare na Zapadu sigurnosni je izazov za čitav svijet

Nedavno diplomatsko zaoštravanje odnosa između Amerike i Kine u svjetskoj je javnosti izazvalo lavinu komentara oko mogućeg sukoba dviju supersila. Komentari su mahom išli u smjeru naglašavanja vojnog i ekonomskog uspona Kine, njenih planova za preuzimanje Tajvana i kolapsa Amerike kao jedine supersile.

Do diplomatskog vatrometa, kao što je poznato, došlo je zbog iznenadnog noćnog posjeta Tajvanu predsjednice Zastupničkog doma, Nancy Pelosi. Kina je na taj potez reagirala furiozno, dok se predsjednik Biden diplomatski ogradio od Pelosi, premda je jasno da je stvar koordinirana. Kada su novinari upitali Pelosi zbog čega su Kinezi toliko bijesno reagirali na njen posjet, odgovorila je kako je to zbog toga što je - žena.

Takav odgovor može dati samo netko tko se zadnjih pola stoljeća intenzivno izlagao jakim alkoholnim isparenjima feminističke ideologije, ali teško može biti odgovor na pitanje o uzrocima naglog zahlađenja odnosa s Kinom. Alkohol treba izbaciti iz priče čak i ako znamo kako su odnosi demokrata, naročito predsjednika Bidena, i kineskih komunista, inače, jako dobri i isprepleteni mrežom interesa, korupcije i osobnog bogaćenja.

Jednako su klimava i geopolitička nagađanja o tome kako je ovaj potez bio opasan presedan, koji bi Ameriku mogao skupo koštati u budućnosti. Generalna je teza kako je Kina toliko moćna da može uzeti Tajvan kad god poželi, dok bi Amerika u tom slučaju mogla samo stajati sa strane, ako ne želi nuklearnim projektilima gađati kineski teritorij. U svakom slučaju, pretpostavlja se kako će Kina jednom to i učiniti.

Međutim, netko bi mogao pitati, ako Kina može i želi okupirati Tajvan, zašto to, onda, i ne učini odmah? Uobičajeni je odgovor da Kinezi imaju vremena i mogu čekati dok Amerika još malo oslabi, a oni ne ojačaju. Ali, ima li Kina vremena za čekanje? Kina trenutno ima dovoljno vojske za vođenje rata, ali ju već za desetak godina čeka demografski kolaps. Kina srlja ka demografskoj provaliji i Kinezima je to jasno.

Mnogo uvjerljivija je pretpostavka kako su Kinezi svjesni kako bi napad na Tajvan bio ogroman rizik s lošim prognozama za uspjeh. Tajvan je ogromna stijena u oceanu, bez pogodnog terena za invaziju i s nekoliko snažno branjenih luka. Nekakva invazija bi bila moguća samo u svibnju ili listopadu, kada je plima povoljna. Samo iskrcavanje se čini gotovo nemogućim i koštalo bi Kineze stotine tisuća vojnika.

Tajvan ima jako dobro opremljenu vojsku i može mobilizirati preko milijun ljudi za obranu. To bi značilo kako bi Kinezi morali poslati dva do tri milijuna vojnika na otok. Kinezi imaju dovoljno ljudi za to, ali takav bi pothvat značio upotrebu ogromnih resursa za njegovu organizaciju i koordinaciju. Takve bi pripreme, s druge strane, Tajvancima dale sasvim dovoljno vremena da pripreme svoju obranu.

Kinezi su svakako napravili dobar matematički izračun oko troškova i koristi od takvog koraka. Oni znaju kako je sve to samo teorija, kao i to da imaju vojsku koja sedamdeset godina nije bila uključena u ozbiljan rat. Invazija otoka poput Tajvana je prevelik zalogaj i za puno iskusniju vojnu silu. Da ne govorimo o tome kako bi to iskrcavanje bilo prvo takvo u eri visoke tehnologije, u kojoj je upravo Tajvan među najboljima na svijetu.

Ruska invazija na Ukrajinu pruža primjer kako visoka tehnologija drastično mijenja način ratovanja. Na početku invazije smo vidjeli kako su jeftini dronovi i Javelini nanijeli ogromnu štetu ruskim snagama, tako da su oni morali potpuno promijeniti strategiju i umjesto frontalnog napada tenkovima orijentirati se na strategiju opsade ukrajinskih gradova i napade artiljerijom van dometa ukrajinskog oružja.

Kineski brodovi ne bi imali šanse protiv tajvanskih dronova a pomorska blokada bi bila iscrpljujuća i dovela do milijunskih žrtava. Za razliku od Rusije, koja je relativno ekonomski neovisna o Americi i veliki je izvoznik, kineska ekonomija je puno izloženija i američke sankcije bi ju snažno pogodile. Kina je ogromna zemlja bez resursa, orijentirana na prerađivačku industriju. Kina nema rješenje za problem sankcija.

Zbog svoje ovisnosti o zapadnom tržištu Kina, za razliku od Rusije, mora biti puno opreznija u tome kako će odgovoriti na američke provokacije. Ta je frustracija i razlog zbog kojeg su Kinezi napravili veliku halabuku oko Pelosinog posjeta Tajvanu, ali nisu poduzeli nikakve ozbiljne daljne korake tim povodom. Vjerojatno su shvatili poruku kako moraju platiti veći reket američkim političarima i zauzeti fleksibilniji stav oko Rusije.

Kina ne predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju ni za Tajvan, ni za susjedne države. Njena moć potkupljivanja političara na Zapadu, međutim, sigurnosni je izazov za čitav svijet. Put Nancy Pelosi za Tajvan bio je zahtjev za novi reket. Cijena koju će Kinezi rado platiti da im se Amerikanci više ne šetaju po Tajvanu.

Večernji list