Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu

Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Nekad davno, dok sam još bio sasvim mlad obično se smatralo kako su represija i uhođenje političkih oponenata karakteristika komunističkih režima i trećesvjetskih diktatura. Ignoriranje volje naroda i represija nad opozicijom bilo je nešto nezamislivo za civilizirani svijet, što je tada bilo istoznačnica za zapadne demokracije. Ni taj civilizirani svijet nije bio bez svojih slabosti, ali su se u politici poštivala neka pravila.

Mlađa generacija, koja još nije bila rođena u to vrijeme, može danas samo zamišljati kakav je to svijet bio. U svakom slučaju, bio je dovoljno dobar da postane privlačan milijunima ljudi s ove strane Željezne zavjese, koji su gotovo plebiscitarno odlučili srušiti komunizam na europskom istoku, u nadi kako će izgraditi društvo po ugledu na zapadne demokracije. Bio je to čin izvodne demokratske volje naroda bez presedana.

Kažem da mogu samo zamišljati zato što u zadnjih tridesetak godina svjedočimo kako zapadne demokracije, polako, ali sigurno, klize ka političkom poretku koji smo dotad vezivali isključivo za diktatorske režime. Danas vidimo kako su zapadni političari previše zauzeti punjenjem svojih džepova da bi obraćali pažnju na potrebe naroda, dok se slobodno mišljenje sustavno cenzurira, a oporbi se prijeti zatvorom.

Zvuči kao ironija da, recimo, Europska unija danas u svom kalendaru čak ima i službeni praznik kojim se obilježava sjećanje na žrtve totalitarizma, dok istovremeno gledamo stvaranje svijeta kontrole i gušenja sloboda, koji sve više liči na nekadašnji totalitarni svijet. Dok obećani bolji svijet klizi u autoritarni mrak, ljudi polako osvještavaju kako ono što danas nazivamo demokracijom sve više postaje njena karikatura.

Kako je došlo do toga? Ključni je događaj bio kraj Hladnog rata. Zapad je ostao bez svoga glavnog neprijatelja, a time i bez glavnog razloga zbog kojeg je izgrađen kao koherentan i prepoznatljiv sustav vladanja. Došle su nove generacije političara, poput Clintona, Blaira i Schroedera, koji pred sobom nisu vidjeli nikakve velike zadatke, osim partijanja. Stara su pravila odbačena, a sloboda je postala sinonim razuzdanosti.

Zajedno s tim je išla i korupcija. Pad komunizma, koji je predstavljao veliku prijetnju zapadnom poretku, značio je da su stara pravila ponašanja postala suvišna. Hvatanje u kolo s diktatorima više nije predstavljao rizik za poredak, jer je Amerika bila jedina supersila. Globalizam je postao lozinka pod kojom su zapadni političari punili svoje torbe novcem egzotičnih diktatora, posebice kineskih, kako bi promovirali njihove interese.

Sve je postalo moguće, pa je sve bilo i dozvoljeno. I tako smo došli tu gdje jesmo, pa sada gledamo kako kleptokratska elita na Zapadu do temelja uništava plemenito naslijeđe i smisao koji nam je nekadašnji zapadni liberalni poredak ostavio. Liberalizam je nekad značio disciplinirano slijeđenje pravila kako bi se borilo protiv velikog i moćnog neprijatelja, dok danas znači prečicu do bogatstva i partijanje do zore.

Ono čemu danas svjedočimo na zapadu je pobjednička varijanta onoga što se dogodilo u Rusiji nakon sloma komunizma. Kao gubitnica u hladnom ratu, Rusija je utonula u kaos devedesetih, u kojima je jedini zakon bio zakon džungle. Nakon toga uslijedila je vladavina oligarha, da bi potom bio uspostavljen authoritarian poredak pod Putinom, koji najviše nalikuje carizmu, ali izgleda da to i odgovara ruskom karakteru.

Za razliku od Rusije, Zapad je bio pobjednik u hladnom ratu. Oni koji su se domogli vlasti, preuzeli su na sebe sve zasluge te pobjede. Kao i sva razmažena djeca uspješnih roditelja, ovi su političari krenuli rušiti poredak koji im je omogućio privilegij pobjednika. Umjesto očuvanja poretka koji im je sve to omogućio, oni su ga zamijenili novim poretkom, po slici i prilici svoga neobuzdanog karaktera. 

Putin je jednom rekao kako je pad komunizma za Rusiju značio “geopolitičku katastrofu”. Komunizam je bio loš poredak, ali je i takav poredak bio bolji od kaosa koji je uslijedio. Slično bi se moglo reći i za Zapad. Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu. Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Posljednjih trideset godina promatramo kako globalistička elita na Zapadu traži svoj razlog postojanja. Prvo su nas uvjeravali kako je islam naš smrtni neprijatelj, potom su na red došli Rusi, da bismo danas gledali kako bi Kina bila neprijatelj po mjeri razmažene globalističke kleptokracije. Ako ni oni ne budu dovoljni, a invazija vanzemaljaca izostane, okrenut će se obrani demokracije od naroda koji traži da u njoj učestvuje.

Povratka starog liberalnog poretka neće biti. Ono što slijedi je kaos, a tek zatim možemo očekivati restauraciju poretka, koja će biti više u skladu s našom prirodom.