Gospodin Škoro nikad ne laže, samo ponekad ne govori istinu

Miroslav Škoro posljednje dane kampanje provodi u strahu od objave video snimke koja bi ga mogla zauvijek diskreditirati kod glasača desnice

Foto - Nikola Mraović

Kampanja za parlamentarne izbore nalazi se na svom vrhuncu. Stoga je sada pravi trenutak oduprijeti se emocijama i političkim strastima koje nas preplavljuju, kako bismo podvukli crtu i sabrali se dok važemo odluku kamo ćemo usmjeriti Hrvatsku. Zato se i kaže kako je “istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora od laži”, jer je bilo kakav kompromis između istine i laži uvijek na štetu istine.

Jer, ako se netko služi lažima kako bi prikrio svoju prošlost, to samo pokazuje kako je svjestan da bi mu otkrivanje istine nanijelo štetu. A kada do toga ipak dođe, stari je trik osvjedočenih lažaca da takvo otkrivanje istine nazovu - podmetanjem. Za takve ima ona narodna, koja kaže kako “nije majka sina klela što je kockao, već što se vadio.”

Tako je posebno zanimljivo ljudima iz Osijeka dok slušaju Miroslava Škoru kako tvrdi da mu netko stalno podmeće istinu. Škoru, međutim, nitko nije prisilio da godinama priča neistine o vlastitoj prošlosti. Može se razumjeti kako se ponavljanjem neistina o sebi pokušao dodvoriti desnim glasačima, ali sve ono što je do jučer u predsjedničkoj kampanji nazivao podmetanjima, ovih dana, nakon što je suočen s činjenicama, redom priznaje.

Legitimno je reći kako su ovi drugi koji to sad plasiraju možda i gori od njega, ali zar se pisanje istine može nazivati podmetanjem? Tako je Škoro tvrdio kako “nije bio ni član pionira”, pa se onda doznalo kako je bio nešto puno više - šef komiteta za kulturu socijalističke omladine u Osijeku. Tim otkrićem je rubna desnica bila toliko razoružana da su svi odjednom, u obranu Škore, komunizma i Jugoslavije, počeli otkrivati “mračne tajne” iz svoje prošlosti, pa je čak i “ruža koja šesti put izlazi na svoje posljednje izbore” morala priznati kako je “svatko negdje bio”.

Zatim je Škoro tvrdio kako nije pobjegao iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata, već da se '89. prije rata odselio u Ameriku. Pritisnut dokazima, ipak je priznao kako je prije nego je “službeno odselio” nekoliko puta dolazio i, u stvari, “neslužbeno” živio u Osijeku sve do ljeta '91. Tako izgovor kako nije mogao sudjelovati u Domovinskom ratu jer je prije rata otišao u Ameriku ne stoji.

Zato je posebno ironična činjenica kako je Škoro svoju stranku nazivao Domovinski pokret i njen identitet pokušava izgraditi na prozivanju drugih za izdaju domovine i Tuđmanovog nasljeđa, dok je on u vrijeme prvih višestranačkih izbora vodio skupove Tuđmanove političke konkurencije - Koalicije narodnog sporazuma.

Kao opravdanje zašto je otišao u Ameriku navodi kako se osjećao progonjenim u Jugoslaviji, da bismo onda u intervjuu iz 1993. pronašli kako je razlog odlaska bio puno prizemniji: “Smatrali smo da ću ja kao građevinski inženjer lakše naći posao u Americi nego moja supruga kao odvjetnica koja ne zna hrvatski, u Hrvatskoj.”

Po povratku u Hrvatsku svoju je suprugu predstavljao kao “Amerikanku hrvatskih korijena”. To nikoga ne bi zanimalo da Škoro nije svjesno lagao, pa kad je javnost doznala kako je njegova supruga srpskog porijekla, onda je okrenuo pilu naopako i počeo prozivati kako mu ženi broje krvna zrnca. U svakom normalnom društvu to uopće ne bi bila tema, ali je nekako znakovito da se postavlja pitanje busa li se Škoro toliko u svoja nacionalna prsa upravo zato kako bi sakrio kompleks vlastite sjenovite prošlosti?

Ali, tu nije kraj Škorinim manipulacijama, a posebno su zanimljive ove novijeg datuma. Tako je nedavno odaslano priopćenje kako je prodao udjele u tvrtki koja je zarađuje na naplati parkinga u Zagrebu pokraj bolnice Merkur. Ali, u tom se priopćenju ne kaže kako je njegova supruga i dalje suvlasnica zemljišta na kojemu se parking nalazi - a da je Zagrebački ured za upravljanje imovinom pokrenuo sudski postupak protiv Kim Ann Škoro zbog toga što se krajem prošle godine uknjižila na zemljište koje, tvrde, pripada gradu Zagrebu.

Dalje, Škoro tvrdi kako je on najveći donator svoje kampanje, te da je u tu svrhu stavio svojih milijun kuna stranci na raspolaganje. Time se on pokušava prikazati kao netko tko riskira vlastiti novac iako on kao fizička osoba može donirati samo 30 000 kn - što je pokušaj svjesne manipulacije onima koji ne znaju da je on svojoj kampanji u biti pozajmio milijun kuna i da će posuđeno nadomjestiti iz proračuna osvajanjem samo jednog zastupničkog mandata.

Jedna od najsmješnijih manipulacija jest pak tvrdnja kako njegov pokret uživa podršku Trumpove administracije, jer im je u pripremi za izbore u kampanji počeo pomagati američki Leadership Institut. Činjenica je pak kako je online tečaj o strateškom komuniciranju na Leadership Instituta dostupan svima koji su spremni platiti 150 dolara. Zato je posebno zanimljiv podatak kako Ron Nehring kao direktor programa međunarodnog usvrašavanja - preko Zooma trenira Škoru i članove njegovog stožera.

Ne treba sumnjati kako se trening političkog stratega sigurno više plaća - ali nije jasno kako je to trening kod Rona Nehringa dokaz o podršci Trumpove administracije kada je svakom iole boljem poznavatelju američke političke scene poznata činjenica kako je on na unutarstranačkim izborima vodio prljavu kampanju protiv Trumpa? Ne treba ni spominjati kako su u američkoj ambasadi zgorženi nad ovom drskom političkom manipulacijom, jer se na ovaj način pokušavaju prikrititi stvarne relacije iza ovog interesno-političkog pokreta.

Kada je sredinom ožujka formirao svoj Domovinski pokret, Škoro je izjavio kako njegov pokret “nije deponij za kompromitirane i islužene članove drugih stranaka.” Sada pak vidimo kako je on pokupio sve živo i neživo s političke scene i uključio upravo ljude kojima je on posljednja slamka spasa. Zbog toga ga je i napustio jedan od osnivača pokreta, cijenjeni kutjevački vinar Ivo Enjingi, uz obrazloženje kako se “tamo okupila samo ekipa koja traži političko uhljebništvo”. Dovoljan je tek letimičan pogled na liste DP da se vidi kako je ovaj mudri čovjek skroz u pravu.

Ironija je da oni koji prozivaju druge za veliku koaliciju, istovremeno na svojoj izbornoj listi u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici u ponudi imaju bivšeg HDZ-ovaca - “gospodina-u-tri-godine-tri-stranke” Hasanbegovića i bivšeg SDP-ovaca “nisam-više-što-sam-bio” Peternela. Jer, kod njih na listama nije u ponudi samo velika koalicija, nego čitav politički spektar, koji bi trebao donijeti promjene, a u stvarnosti predstavljaju - nepresušni rasadnik žetončića. Od Lazara Grujića koji se nudio SDP-u, preko Davora Dretara Dreleta koji je bio član stranke Milan Bandić-365 do HDSSB-ovog Krešimira Bubala i Mostovog Slavena Dobrovića. Ne kaže se uzalud kako je “najbolji način da uspiješ u politici taj da nađeš gomilu koja nigdje ne ide i staneš joj na čelo.”

Nepristojno bi bilo reći kako gospodin Škoro laže, ali, kao što bi gospodin Hebrang rekao, “ne laže, nego ne govori istinu”. Nakon što je "sad" ispalo "nikad", evo njega sa sloganom - “Zato što svoje volim”. A koliko gospodin Škoro svoje voli pokazao je postavljanjem svoje sestre za nositeljicu liste u četvrtoj izbornoj jedinici. To je nastavak jedne prakse po kojoj on sve što mu se ponudi - prihvaća. Oni koji ga bolje poznaju kažu da njegovim ambicijama nema kraja i da je tamo gdje je interes, tamo i Škoro.

Tako su mu s višom građevinskom i tečajem diplomatske akademije ponudili mjesto konzula - a što ne bi moglo? Pa su mu onda ponudili mjesto direktora HRT-ovog Orfeja - i to može. Zatim mu je ponuđeno da bude predsjednik uprave Croatia Recordsa - i to može. Pa je onda dobio ponudu da bude u žiriju reality showa - i to je moglo. Nakon toga je dobio ponudu od HDZ-a da bude saborski zastupnik - i to je Škoro mogao. Potom mjesto kandidata za HDZ-ovog gradonačelnika Osijeka - opet Škoro može. 

Zatim se oprobao u Pervanovoj “Večernjoj školi”, a onda i na mjestu voditelja zabavnog programa - opet Škoro može. Da izgovara “Ja, Piko i više niko” - i to može. Nedugo nakon preživljenog teškog infarkta, ponuđeno mu je da bude asistent na Sveučilištu Sjever...i to može. Nakon toga je pristao biti i kandidat za predsjednika... I sada kad nije prošlo s predsjednikom mogli bismo pokušati s mjestom premijera. Sve što mu se ponudi može ovaj svestrani doktor Miroslav - biznis, estrada, zabava i politika - sve Škoro može, samo nek se brojčanik vrti.

A brojčanik se odlično izvrtio, sve dok Škoru njegova nepresušna ambicija nije navela na to da napravi korak nakon kojeg nema povratka. Uhodani obrasci ponašanja po kojima domoljubnom pjevaču lokalni stranački dužnosnici iz svojih proračuna plaćaju koncerte, preko noći su nestali čim je ovaj ušao u politiku. Sve ono što je do tada bilo samo “pjesma” i što se uzimalo zdravo za gotovo, počelo se propitkivati. A što se više propitivalo to se više činilo kako Škoro ima zanimljive rupe i neravnine u biografiji, te da neprikosnoveni ljubimac desnice krije dijelove svog životopisa kao zmija noge.

Upravo zato nije me nešto posebno iznenadila informacija, koja je potvrđena iz nekoliko različitih izvora, kako postoje video snimke na kojima gospodin Škoro u zanimljivom društvu pjeva zanimljive pjesme. 

Na moje otvoreno pitanje zašto se te snimke ne objave, jer bi glasači za to trebali znati prije izbora, odgovoreno mi je kako oni koji ih posjeduju još procjenjuju vrijede li im više neobjavljene ili objavljene. Jer, logika iza tog stava je što više Škoro mandata osvoji, to će biti veća vrijednost tog materijala nakon izbora, u postizbornom preslagivanju.

Oni koji su te snimke vidjeli pak tvrde kako bi one, kada bi bile objavljene, ne samo Škori skinule aureolu vođe desnice, nego bi postalo upitno bi li on nakon toga mogao proći i kao domoljubni pjevač. Tvrde kako bi puštanje tih materijala moglo nanijeti štetu ne samo njegovoj političkoj ambiciji, nego bi ga moglo u potpunosti kompromitirati.

Ti su ljudi uvjereni kako Miroslav Škoro posljednje dane kampanje provodi u strahu od objave video snimke koja bi ga mogla zauvijek diskreditirati kod glasača desnice, što me ostavlja s jednim upitnikom iznad glave. Ako je taj videomaterijal toliko poguban po Škoru, onda bi onaj koji ih posjeduje imao izvanrednu polugu pritiska prema njemu, jer bi u zamjenu za njihovu neobjavu mogao od Škore dobiti sve što poželi.

Večernji list

Sljedeća dva tjedna su ključna!

Hrvatska je u opasnosti, a pred nama je najveći postizborni cirkus u povijesti.

Ove izbore prati poseban osjećaj zebnje i zabrinutosti za budućnost. Kao što znamo, Hrvatska se nalazi u opasnosti od najveće ekonomske krize u svojoj povijesti. Uz to, vidimo i kako nam s jeseni opet prijeti novi val korone, koja se izgleda pokazuje otpornijom nego što smo se nadali. S druge pak strane imamo političare koji nam, kao da su gluhi za realnost, obećavaju brda i doline. Promatrajući ih tako odlijepljene od stvarnosti čovjek se može samo još više zabrinuti.

Kao i kod svakih izbora, stranke su predstavile svoje stranačke programe, ali se čini kako bi za nas glasače bilo najbolje da većinu tih svojih obećanja nikada ne ispune. Kako nam se u tim programima ne nudi nikakav sadržaj, jedino što nam preostaje jest da analizu predizborne utrke obavimo uz pomoć suhe matematike, kako bismo vidjeli koja je moguća postizborna kombinatorika iz koje bi trebalo postati jasno “tko kosi, a tko vodu nosi”.

Kako sada stoje stvari, glavni cilj HDZ je prebaciti 60 mandata, jer ih samo takav rezultat ostavlja u igri za formiranje buduće vlasti. A s kim bi tu vlast oni mogli formirati? Najlogičnije se čini da to bude sa Škorinim DP-om. Međutim, kad se bliže pogleda, to i nije toliko izgledno zato što Škoro “peca” iz njihovog “ribnjaka”, pa sve što uzima uzima HDZ-u, tako da on može rasti samo na štetu HDZ-a, pa je sve izglednije kako oni ni zajedno, čak i kad se zbroje, neće imati dovoljno za formiranje većine.

Druga je opcija da im se pridruže manjine sa svojih osam mandata i tako naprave većinu. Samo je pitanje hoće li manjine htjeti ići s nekim tko na napadima na njih gradi svoju kampanju? Kako to nije baš izgledno, treća je mogućnost da HDZ napravi vladu s manjinama i Mostom uz par privjesaka. Iako je teško opet zamisliti tu mogućnost, postoji opcija u kojoj bi Most mogao dati podršku manjinskoj vladi, pod izgovorom izvanrednih okolnosti krize u kojoj se nalazimo.

Na kraju, postoji i opcija da se napravi velika koalicija, samo što se ne čini previše izglednim scenarij u kome bi HDZ išao u takvu koaliciju ako ne bi bio relativni pobjednik izbora, jer bi tada morali prihvatiti da im premijer bude Bernardić. Pri takvom scenariju, ako bi sve druge opcije propale, HDZ-u bi više odgovaralo ponavljanje izbora, jer bi do novih izbora i dalje ostali na vlasti.

Ako pogledamo stvari iz kuta SDP-a, kad se oduzmu manjine, njihov je “magični cilj” 68 mandata. Kako bi došli do tog broja napravili su svoju “stonoga koaliciju”, jer im je cilj pokupili što više rubnih mandata. U tome bi im dosta mogla pomoći i okolnost da Škoro uzima dosta HDZ-u, jer što više Škoro bude uzeo HDZ-u to je veća šansa da SDP izbije na čelo većine izbornih jedinica i da, zahvaljujući gospodinu D’Hondtu, pokupi sve one glasove koji su ostali ispod praga tj. da zbog podjele na desnici SDP-u ode većina “rubnih mandata”.

Upravo zato slušamo iz HDZ-a poruku kako je “glas za Škoru glas za SDP”. To je kut iz kojega Škorina Stranka domovinski pokret postaje “Škorin SDP”, jer htjeli oni to ili ne, prelijevanjem rubnih mandata u krilo SDP-a ispada kako pomažu onima protiv kojih kažu da se bore. Izborna matematika, naime, ne haje za ideologiju, već tu vrijedi samo princip poznat još iz Starog Rima, koji glasi - “podijeli pa vladaj”.

Ako pak SDP ne dobaci do magičnog cilja, razliku će morati nadoknaditi na nekoj drugoj strani tražeći žetončiće među drugim opcijama - možda će neki mandat osvojiti HNS ili da otkinu ponekog “ljevorukog” iz Škorinog jata, poput ruke Lazara Grujića, koji im se već nudio, ili Igora Peternela, koji izgleda nema ideoloških barijera, jer je već bio njihov član.

Vidimo, dakle, kako SDP svoju strategiju osvajanja vlasti, u biti, temelji na usisavanju svega na ljevici i u nadi kako će Škoro uzeti HDZ-u dovoljno glasova i tako dovesti Bernardića u priliku da sastavlja vladu. Uz to, Škorin desni SDP radi još jednu korisnu stvar za lijevi SDP, a to je da svojom zapaljivom ideološkom retorikom, svjesno ili nesvjesno, budi ljevicu, dajući motiv lijevim biračima da izađu na izbore u što većem broju i u strahu daju svoj glas čak i izgubljenom Bernardiću. Škorini to možda ne žele i imaju samo iskrene namjere, ali zato se i kaže kako je “put do pakla popločan dobrim namjerama”.

Kada pak Škoru pitaju koji je njihov cilj, on kaže kako će oni biti relativni pobjednici izbora i formirati vlast. A kad ga potom pitaju koliko se, onda, mandata nadaju osvojiti, on kaže - “preko dvadeset”. Kako matematika ne podržava takav zaključak, nije jasno ni kako iz te pozicije misle uvjetovati HDZ-u oko imenovanja mandatara? Zato se postavlja pitanje je li micanje Plenkovića zaista toliko bitno, čak i pod cijenu da u vrijeme krize na vlast dođe netko nesposoban i izgubljen poput Bernardića?

Desnica je po pravilu sklona evoluciji, jer je kroz negativno iskustvo revolucija naučila da je bolje popravljati postojeće loše, nego sve graditi iznova na pepelu. Retorika koja zagovara politički prevrat bez plana i programa, gdje se kao radikalnu promjenu nudi samoga sebe i obećava kako će sve biti bolje i sasvim drugačije samo kada mi dođemo na vlast, karakteristična je za ljevicu, ali sada vidimo kako nam takva mesijanska obećanja stižu i zdesna.

Sve u svemu, na kraju se čitavi izbori svode na odluku o tome kome će pripasti desetak rubnih mandata. Kako god okrenemo, jasno je da će u svim tim kombinacijama doći do postizbornog cirkusa, koji smo već jednom imali prilike gledati s Mostom. Što se pak Mosta tiče, oni najradije ne bi ni sa kim - HDZ ih je izigrao, a SDP im je svjetonazorna opreka, pa je to za njih izbor između kuge i kolere. Tako da ispada kako su oni izgleda jedini “viseći most”, koji ne želi spajati niti jednu obalu.

Sada ćemo, međutim, imati priliku vidjeti koliko su u međuvremenu politički sazreli. Jer, koliko god apsurdno zvučalo, oni bi sa svojih par mandata mogli biti jezičac na vagi između stabilne većine i ponovljenih izbora. Ali, izgleda kako njihov problem leži u činjenici što ih birači idejno i sadržajno percipiraju kao privjesak Stranke domovinski pokret, s čime riskiraju da njihovi potencijalni glasovi odu Škori a ne njima, jer nisu sigurni hoće li ovi u određenim izbornim jedinicama uopće preskočiti izborni prag.

Kako god, čekaju nas “vunena” vremena, gdje ćemo uz ekonomsku i zdravstvenu dobiti i novu političku krizu. Idemo u susret jednom od najzahtjevnijih razdoblja u našoj povijesti. I zato sa sigurnošću možemo na politiku primijeniti onu epidemiološku kako su “sljedeća dva tjedna ključna”, jer Hrvatska je u opasnosti, a pred nama je najveći postizborni cirkus u povijesti.

Večernji list

Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Već dva tjedna imamo prilike pratiti prosvjede protiv rasizma u Americi zbog smrti Georgea Floyda, lokalnog kriminalca iz Minneapolisa, koji je preminuo nakon brutalnog policijskog privođenja. Kako glavni ton prosvjedima daju organizacije Antifa i Black Lives Matter, oni su ubrzo eksalirali u ulično nasilje, palež i pljačku. Unatoč tome, vidimo kako su mediji, politička elita i intelektualci širom svijeta u transu i daju svoju nedvosmislenu podršku prosvjedima.

Floyd je odmah uzdignut u rang mučenika, dok je postupanje policije prema njemu bezostatno ocijenjeno kao rasistički motivirano. Pored svog nasilnog karaktera, ovi prosvjedi imaju i crtu uspostavljanja novog kvazi-religijskog kulta, pa tako možemo vidjeti ljude kako ritualno kleče na ulici. Demokratski predsjednički kandidat Joe Biden čak je ustvrdio kako “smrt Georgea Floyda ima veći odjek u svijetu nego ubojstvo Martina Luthera Kinga”.

Pred takvim pretjerivanjima, koja graniče s ekstremizmom i nude crno-bijelu sliku stvarnosti, zdrav razum uvijek nalaže određenu dozu skepse. Postavlja se pitanje ne koristi li se ovdje jedna tragična smrt u svrhu sticanja jeftinih političkih poena? Zato je potrebno stvari staviti u kontekst i zaviriti iza kulisa. Opći je kontekst, naravno, izborna godina u Americi, a čovjek koji je, navodno, odgovoran za ove prosvjede, Donald Trump, ide po svoj drugi mandat.

Stoga je sasvim umjesno pitati se nije li cilj čitave ove predstave Trumpa predstaviti kao rasista, i onda “jahati” na toj priči do izborne pobjede? Svjedoci smo kako je čitav Trumpov prvi mandat bio ogledno polje za iskušavanje svih mogućih sredstava za njegovo micanje iz Bijele kuće. Prvo smo imali Muellerovu istragu oko Rusije, a kada ona nije dala rezultata, pokrenut je postupak opoziva zbog navodnog ucjenjivanja ukrajinskog predsjednika, također bez uspjeha.

Zatim smo imali epidemiju korone, koja je nanijela ozbiljne štete ekonomiji, ali se, nakon Trumpova poziva na otvaranje i povratak na posao, oporavak čini strelovitim i očekuje se kako će ekonomija do izbora samo rasti. Unatoč svemu, ništa nije uspjelo naštetiti Trumpu. Dapače, sve se okrenulo u njegovu korist. Tako su demokrati zbog protivljenja otvaranju ekonomije počeli gubiti podršku među radnicima iz “Pojasa hrđe”, koji je ključan za izbore.

Da stvar bude gora, nedavno je odbačena optužnica protiv generala Flynna, zbog otkrića koja inkriminiraju sam vrh Demokratske stranke za urotu protiv Trumpa i njegova tima. Među demokratima je zavladala panika. Trebalo je brzo nešto smisliti, kako bi se skrenula pažnja i zaustavio “negativni trend”. A jedino što im je u toj situaciji preostalo bila je stara dobra optužba za rasizam.

Čekala se prilika, a onda se dogodio Minneapolis i “slučaj Floyd”, što je poslužilo kao okidač za prosvjede protiv rasizma. Međutim, Minneapolis je najveći grad u Minnesoti, državi kojom zadnjih pedeset godina vladaju demokrati. Tako imamo situaciju u kojoj prosvjedi izbijaju u državi čiji je guverner demokrat, gradu čiji je gradonačelnik demokrat, zbog postupanja policije čiji je šef demokrat, dok se za rasizam optužuje - Donald Trump.

Prosvjedi su eskalirali u trenutku kada se činilo kako sustav ne reagira na policijsko ubojstvo Afroamerikanca. Rastu gnjeva ponajviše je pridonijelo otezanje državnog tužitelja da odmah podigne optužnicu. A kada je optužnica konačno podignuta, optužen je samo jedan policajac, što je samo dodalo ulje na vatru. Ali, državni tužitelj u Minnesoti je Keith Ellison, inače Afroamerikanac i jedan od demokratskih vođa, pripadnik radikalnog krila stranke, koji ne krije svoje simpatije prema pokretu Antifa.

Sve ovo daje prilično jasne konture o tome tko stoji iza čitavog ovog cirkusa. Očaj uvijek tjera u ekstremna rješenja, a ona se vraćaju kao bumerang. U tom svom očaju demokrati idu čak dotle da sada zahtijevaju ukidanje policije, dok ljudi žive u strahu od paleži i pljačke. Sve to ide na ruku Trumpu, jer će umjereni u njemu vidjeti svoj spas. Ako su do sada bili uplašeni Trumpom, sada je on taj koji donosi zakon i red.

U želji da ocrne Trumpa kao “rasista”, demokrati su pokazali kako ne prezaju ni od najekstremnijih rješenja, i time “normalizirali” Trumpa. Želeći naštetiti Trumpu, nanijeli su štetu samoj Americi. Dok ruše spomenike, podižu jedan veliki vlastitoj gluposti.

Večernji list