Tko u Hrvatskoj voli Tita?

Ako se ljudi uskoro ne urazume, razum će izgubiti bitku protiv osjećaja.

Živimo u svijetu koji je staru borbu između razuma i osjećaja okrenuo naglavačke. Danas se prosvijetljenim ne smatra onaj koji razmišlja, već onaj koji je usvojio određene vrijednosti i osjećaje. Tako imamo prilike vidjeti kako nam se putem medija kao obrazovni ideal nudi “nova sentimentalnost”, koja je produkt kulturne revolucije šezdesetih, čiji su ideali poharali naše kulturne i obrazovne institucije.

Uvedena je zabrana mišljenja koje bi bilo u suprotnosti s novopostavljenim dogmama. Tako smo dobili novi oblik totalitarizma, koji više ne zabranjuje ove ili one misli, već želi ukinuti razmišljanje uopće. Rušenje autoriteta, što se nekad smatralo činom kritičkog mišljenja, ukinulo je svaki oblik razumske kritike.

Značenje riječi više nije određeno sadržajem onoga što je izrečeno, već isključivo ovisi o smislu koji je tim riječima dodijelio onaj koji ima vlast nad jezikom. Živimo u infantilnom svijetu “Čarobnjaka iz Oza”, u kojem nam Humpty Dumpty određuje značenje riječi po svom osobnom nahođenju. Umjesto sanjanog “oslobođenja” dobili smo diktaturu nove “političke korektnosti”.

Danas nije toliko važno govorite li istinu ili laž, već samo jeste li svojim govorom nekoga uvrijedili ili ne. To znači da prije nego što otvorimo usta moramo paziti ne na to jesu li naši argumenti temeljeni na objektivnim kriterijima, već na to da ne povrijedimo nečije osjećaje. Čak iako niste rekli ništa dvojbeno, tu je uvijek moralna policija koja će vam objasniti što ste vi mislili reći.

Razgovor je po definiciji neka vrsta “sukoba mišljenja”, njegov je smisao na neki način drugu stranu “uvrijediti”, pobijediti argumentima. Činjenice nije briga za nečije osjećaje. Ljudi za sebe vole misliti kako su racionalni i da svoje odluke donose na osnovu racionalnog promišljanja, ali znanost zna da to nije baš tako. Te spoznaje se najviše koriste u marketingu, a kako bih vam to dočarao ovaj sam tekst naslovio “Tko u Hrvatskoj voli Tita?” Ako vežete pozitivne osjećaje uz neku osobu, iako činjenice govore suprotno, vi ne čujete ništa negativno, kao što ni onaj koji je protiv neće čuti ništa pozitivno.

Moć osjećaja nad razumom čini nas gluhim za činjenice ako one nisu u skladu s našim osjećajem. Zbog toga onaj koji ima vlast nad jezikom ima i vlast nad idejama. A kada kontrolirate ideje onda imate i potpunu vlast nad čovjekom. On postaje robot, jer bez vašeg upravljanja, kako bi rekao Konfucije, nije više sposoban pokretati ni vlastite udove. Kada to ostvarite, onda čovjeku možete prodati sve - primjerice, da u zamjenu za bolju i zdraviju budućnost treba žrtvovati vlastitu slobodu mišljenja i slobodu uopće. Orwell nas je svojom 1984. upozorio na ono što nam prijeti, a ovi danas nam to obećavaju u 2084.

Kako je divan taj tehnokratski marksizam umotan u celofan progresa! Njegove prve najave vidimo u današnjoj Kini, koja otvoreno zagovara potpunu kontrolu i nadzor nad svim svojim građanima, odnosno, nad svima koji ugrožavaju komunistički režim. A koga će sutra “pametna tehnologija” kontrolirati na Zapadu - sve one koji propituju vrhovne dogme i koje proglase prijetnjom progresu?

Religija je viđena kao najveća prijetnja progresu, jer drži ljude otpornima na kontrolu osjećaja. Zato je potrebno maknuti ideju Boga koji stvara kako bi se napravilo mjesta u svijesti ljudi za novog boga “ljubavi”, koji ne rađa. To je mrtav bog, koji je ograničen našom vlastitom ograničenošću. On bi bio nekakav zbroj svih ljudskih znanja koja se mogu pohraniti u neko centralno računalo, odakle bi kao umjetna inteligencija upravljao svijetom.

Kako su to komunisti radili grubo i preko koljena, žaba je iskočila iz lonca. Današnji kulturni marksisti to rade puno suptilnije, postupnim zagrijavanjem, kako žaba ne bi primijetila da ju kuhaju. Svijet u kojem će postojati robot koji će sve obavljati umjesto nas ideal je budućnosti lijenih ljudi. Budućnosti u kojoj će čovjek živjeti u svijetu osjećaja, a sve racionalne odluke će mu donositi umjetna inteligencija. To nije svijet slobode i progresa, nego zatvora. Ljudi ne vide da će umjetna inteligencija postati čuvarom svijeta osjećaja, što je najopasniji oblik neslobode. Pod izgovorom kako ćemo biti zdravi i živjeti vječno, nudi nam se najopasnija diktatura ikada.

Ne postoji veća ugroza slobode pojedinca od one koju nam spremaju današnji kulturni marksisti, koji sebe lažno nazivaju liberalima. Oni su objavili rat razumu i nude nam diktaturu osjećaja. Posebno zabrinjava što pobornici klasičnog liberalizma ne vide kako su postali suučesnici u vlastitom ideološkom potkopavanju. Ako se ljudi uskoro ne urazume, razum će izgubiti bitku protiv osjećaja.

Večernji list

Komšić je čorbadžija - predsjednik janjičara

"Komšić je priča za sebe. Možda zato što izgleda kao jedan od onih koji su kao djeca oteti, a onda su odgojeni kako bi išli u bitke sa svojima, a to nas dalje dovodi do mogućnosti kako je Komšić čorbadžija, predsjednik janjičara" rekao je Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista u razgovoru za Dnevnik.ba.

Današnja inauguracija trojnog predsjedništva BiH, na kojoj su prisegnula dva predstavnika izabrana od strane bošnjačkog naroda i jedan izabran od srpskog naroda, podsjetila je sve na sumoran položaj Hrvata u BiH i zabrinjavajući odnos prema temeljnim postulatima demokracije i ustavnosti u toj zemlji. To je osnovni dojam koji nisu uspjele odagnati protokolarne izjave oko “ravnopravnosti”, “afirmacije demokracije” i “civilizacijskih tekovina”.

Za pohvaliti je zajednički stav sve trojice da žele u EU, jer to onda podrazumijeva kako su sva trojica spremna na unutarnje reforme. Međutim, iskustvo nas je poučilo kako sva ta obećanja uvijek ostanu samo obećanja. U BiH ne postoji unutarnja snaga za rješavanje problema, što znači da se tu ništa ne može promijeniti bez pomoći izvana.

Iz njihovih poruka se moglo iščitati kako se nadaju da će im Unija pripomoći u rješavanju problema, a Europa je još devedesetih pokazala kako žurno rješava probleme. E, to je onaj zanimljiv dio, jer se u BiH odluke donose dogovorom trojice, dok je u Uniji to stvar konsenzusa 28-ce, odnosno, uskoro 27-ice. Moglo bi se reći da u EU svaka odluka ima svoje porođajne muke, tako da se njima nigdje ne žuri.

To sve znači kako jedino SAD ima snagu ponuditi optimalno rješenje za probleme u BiH - ništa bez Amerike. U tom kontekstu onda treba analizirati i poruke s ove inauguracije gdje dva “bošnjačka” predstavnika pozivaju na ulazak u NATO, dok je Dodik protiv. Kako, onda, iz te situacije gledati na odluku onoga koji je dobio najviše hrvatskih glasova da ide u koaliciju s Dodikom? Ne pretpostavljaju li se takvim političkim odlukama neki kratkoročni odnosi dugoročnim rješenjima? Narod bi rekao, ubija se vol za kilu mesa. Naime, u očima Zapada ovako izgleda da su Bošnjaci za EU i NATO, a Hrvati su uz Dodika, koji je protiv NATO-a. Može li se s takvih pozicija nadati podršci Amerike?

Dodajte na sve to problem legitimnosti - sada će biti pritisak na Hrvatima i svaki pokušaj blokade će izgledati kao opstrukcija, jer tko će u takvom odnosu snaga stati na stranu Hrvata? Njihova je jedina krivnja što su najmanji, ali ovako ispadaju krivi. Dosadašnje odgađenje rješavanja problema ih je dovelo u takvu situaciju, i sada kada se trebalo postaviti ultimativno i blokirati sve institucije dok se ne pronađe rješenje - oni se odluče na loš izbor saveznika i sami sebi nanose štetu.

Kada se u takvim okolnostima još preuzima slogan američke ljevice, “nije moj predsjednik”, izgleda kao da se i ideološki postavljaš kontra administracije kojoj bi se trebao obratiti da riješi tvoj problem. Takva je poruka i psihološki naivna, jer, kada govoriš da nije tvoj predsjednik, onda prešutno priznaješ da nečiji ipak jest. To je kao da kažeš “nemoj misliti na slona”, a slon je ipak tu. Probajte nekoga pitati da nešto negira, pa ga onda priupitajte o čemu razmišlja? Negacijom stvarnosti slika te stvarnosti se samo utvrđuje.

Ustavni je sud prije izbora naložio promjenu izbornoga zakona po kojem je Komšić u predsjedništvo izabran glasovima Bošnjaka. On je u političkom smislu nelegitiman predstavnik, a postavlja se i pitanje legalnosti ako je izabran po zakonu koji je proglašen neustavnim? Koliko je svjestan svog upitnog ustavnog i demokratskog kredibiliteta, možda je najbolje sam posvjedočio kada je Hrvatima, čiji je navodno predstavnik, kao svojevrsni “aman”, odmah nakon izbora poslao poruku da se “ne moraju bojati, niti brinuti”.

Kako se netko tko svojim političkim postupcima gura rješenje protivno odluci Ustavnog suda, uopće može pozivati na građanstvo i demokraciju? Nakon nekoliko uvredljivih poruka koje je odaslao prema Hrvatima, sve se više čini da se kod njega građanstvo definira u nekom otomanskom okviru. Ispada kao da je, u nedostatku ustavne zaštite prava Hrvata u BiH, on spreman Hrvatima izdati “ahdnamu” kako bi mogli postati dio njegove vizije građanskog društva. To je sve toliko građanski i demokratski da je postao predstavnik onih koje je morao vrijeđati kako bi u njihovo ime dobio glasove Bošnjaka. Zato Komšić, dok govori kako će on biti predstavnik svih građana i inzistirati na ravnopravnosti svih, svjesno laže - jer je izabran upravo sa specifičnom zadaćom da to ne bude.

Gledajući iz vizure jednog takvog političkog lonca, možemo reći kako je Dodik predsjednik Srba, kako je Džaferović predsjednik Bošnjaka, a Komšić - Komšić je priča za sebe. Zašto? Možda zato što izgleda kao jedan od onih koji su kao djeca oteti, a onda su odgojeni kako bi išli u bitke sa svojima, a to nas dalje dovodi do mogućnosti kako je Komšić čorbadžija, predsjednik janjičara. #JanissaryPresident

Dnevnik

Što će se dogoditi ako HDZ ne podrži Kolindu Grabar Kitarović?

Ako HDZ uskrati podršku predsjednici, ona bi im mogla uzvratiti raspisivanjem referenduma o promjeni izbornog zakona.

Kažu nam kako se kao država i društvo nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Iz problema bi nas mogao izvući samo neki Veliki Vođa, koji bi nas trebao uzeti za ruku i povesti u bolju budućnost. Zato nam svakoga dana ponude nekog novog spasitelja koji bi trebao postati ispunjenje svih naših želja.

Naličje naše svakodnevne jadikovke tako postaje politika praznih polica, gdje nam se nudi neka osoba bez sadržaja i programa, valjda kako bi ljudi lakše u nju mogli projicirati svoje skrivene težnje. Kada pak našu novu nadu konačno upoznamo, čudimo se i razočarani smo, jer se ispostavi kako je bila samo puka projekcija našeg vlastitog očaja. Ispada kako smo naivno vjerovali osobama bez političkog sadržaja, koje kao rješenje svih naših problema nude - sami sebe.

Doziva tako naša oporba novog spasitelja. Kažu kako bi on mogao biti bilo tko, jer vide kako prema anketama jedino “nitko” može pobijediti Kolindu. Tko se prvi pronašao u tom opisu? Nitko drugi nego političar-filozof. Tako taj “nitko” kaže kako je on spreman biti "zec" nekome drugome. Po svoj prilici onoj koja sigurno neće ući u politiku i koja se ne želi kandidirati, ali se uvijek nekako predomisli, jer ju narod zbog poštenja, kao nekada Božu Petrova, silno želi.

Periodično se tako u medijima, od pera bliskih prošloj vlasti, pojavi tekst s kojim nas podsjete kako bi rješenje svih naših problema mogao biti onaj koji je sudjelovao u njihovu kreiranju. Nitko drugi nego glavom i bradom Zoran Milanović, čovjek koji je izgubio šest izbora u nizu, ali mu izgleda još uvijek nije dosta.

Mediji tako, u svojoj želji da predsjednik postane taj njihov “bilo tko”, svakom svojom kritikom predsjednicu čine još vidljivijom.Tako ispada da kalkulacije s Milanovićevom mogućom kandidaturom nikome toliko ne pomažu koliko predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Zašto? Prije svega zato što svojim oklijevanjem Milanović sve druge protukandidate drži izvan igre. Dalija je tu odličan primjer, jer se ona tu nalazi u poziciji koju je nekada imala Mirela Holy. Naime, ako izađe sa svojom kandidaturom, ali ju Milanović nadigra, bila bi u nezgodnoj poziciji, jer bi njena podrška Milanoviću u drugom krugu samo potvrdila spekulacije kako je ona njegov projekt.

S druge strane, samom svojom kandidaturom Milanović bi najveću uslugu učinio upravo predsjednici, jer bi sve dosadašnje kalkulacije pale u vodu, i igra bi se vratila na temeljne postavke “mi ili oni”. Jer zamislite samo situaciju u kojoj Plenković odbije podržati Kolindu, Milanović postane predsjednik, a Kolinda se vrati u HDZ. Kome bi u takvom raspletu ona postala najveća politička prijetnja? To je okvir u kojemu treba čitati sve kritike i motive davanja ili osporavanja podrške predsjednici države.

Još jučer su medijski analitičari govorili kako je predsjednici, ukoliko želi podići vlastiti politički rejting, dovoljno da samo napadne Vladu. Tako je stvorena atmosfera u kojoj svaka opravdana predsjedničina kritika propusta u radu Vlade ispada kao puko bildanje rejtinga. U tom je kontekstu lako razumjeti zašto je Vlada sada, nakon što su ankete pokazale pad njezina rejtinga, jedva dočekala da se javno naruga predsjednici. Ispada kako predsjednici više ne raste rejting zbog kritike loših postupaka Vlade, ali zato Vladi zbog tih istih loših postupaka rejting cvjeta! Znači, HDZ se javno narugao predsjednici objavom u kojoj tvrde da je unatoč padu ona duplo popularnija od Plenkovića. Još čitavu priču dodatno začine objavom onoga što javnosti nije dostupno, originalnih grafika agencije koja je radila samo istraživanje.

Jesu li upravo unutarstranački razlozi uzrok ovog sukoba na relaciji dva brda? Jer, ako se malo pažljivije osvrnemo, taj sukob je odavno pripreman, ali je uspjeh u Rusiji zaustavio započetu ofenzivu. Sada pak gledamo njezino drugo poluvrijeme - u kojemu predsjednik sabora zagonetno najavljuje određeni rasplet.

Što će se dogoditi ako HDZ, pod bilo kojom izlikom, ipak ne podrži Kolindu, ili joj daju samo deklarativnu podršku, a ispod žita nastave s opstrukcijama? Ako joj HDZ uskrati podršku, mogla bi im uzvratiti raspisivanjem referenduma o promjeni izbornog zakona. Ukoliko ju prisile da u reizbor ide kao neovisan kandidat, otvorili bi joj mogućnost da u borbi protiv političke oligarhije povuče “državnički potez” i stane na stranu naroda, te tako prepusti narodu da narod odluči što zaista misli o političkim trgovcima i međustranačkim ekonomskim migrantima. Jer “onaj političar koji bude spreman napraviti odlučne pa i one nepopularne reforme, čak i po cijenu gubitka idućih izbora, dao bi najveći doprinos boljitku Hrvatske“.

Večernji list

Hrvatsku trebamo povezati s područjem 'Bijele Hrvatske'

Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.

Već neko vrijeme slušamo upozorenja o tome kako se Europska unija nalazi na prekretnici i kako su joj, ako želi izbjeći raspad, potrebne reforme. Ti su glasovi dobili na intenzitetu nakon Brexita i s pojavom migrantske krize. Jedni rješenje vide u federalizaciji EU, dodatnoj integraciji koja daje više vlasti u ruke briselskih birokrata, dok drugi zagovaraju ideju Europe suverenih nacija. Jednima je EU amalgam višeg reda u kojem se interesi država stapaju u novo ideološko jedinstvo, dok drugi na EU gledaju s više realizma, kao na moćno sredstvo koje državama može poslužiti za lakše ostvarenje vlastitih interesa.

U središtu ovako postavljenih razlika nalazi se specifična europska geografija, s Njemačkom kao glavnom silom u centru. Zbog središnjeg položaja Njemačka je, po riječima Thomasa Manna, uvijek svoju geopolitiku vodila zabijanjem laktova u rebra svojih susjeda. Sve što je željela postići ostvarivala je na štetu nekog drugog. Geopolitički izum koji je trebao riješiti “njemački problem” zvao se EU. Međutim, iako zamišljena da kontrolira Njemačku, EU je ubrzo postala alat ostvarenja njemačkih pretenzija.

Prvi njemački instinkt uvijek je bio osvajanje Francuske. Vidimo da je ona danas postala njemačka desna ruka pri kontroli EU. Drugi njemački instinkt je osvajanje Rusije, gdje ruski resursi dodani njemačkoj efikasnosti znače još moćniju industriju. Zato da bi završili projekt Sjeverni tok 2 pristaju na sve, čak i na izgradnju LNG-a. Treći je instinkt opjevani “Drang nach Osten”, koji se sasvim slučajno poklapa s rutom kojom danas migranti putuju u Europu, a završava se u Turskoj i resursima bogatom Bliskom istoku.

Hrvatska je naivno vjerovala kako će svi problemi biti riješeni ulaskom u EU. Ali sada vidimo kako smo upravo tada postali geopolitički nebitni, a simpatije se preselile dalje na istok. U fokusu njemačkog interesa danas su Srbija i BiH, pa je otuda lakše razumjeti zbog čega Angela Merkel ima blagonaklon stav prema Vučiću i zbog čega se Bruxelles na ovakav način odnosi prema problemima u BiH. Ignoriraju se opravdani zahtjevi Hrvata za jednakom političkom zastupljenošću kako se ne bi izgubio utjecaj među većinskim Bošnjacima, preko kojih žele kontrolirati BiH.

Otuda postaje posebno zanimljivo kada naš politički vrh ode u Pariz i Berlin kako bi od njih tražio rješenje problema Hrvata u BiH, jer time samo pokazuju kako ne razumiju kako funkcioniraju geopolitičke silnice. Koliko je snažna bila ta diplomatska ofenziva dovoljno govori podatak da niti jedan od hrvatskih stavova nije pretočen čak ni u stavove europučana. Uz to, predstavnici Hrvata u BiH, umjesto da se okrenu onima koji im mogu pomoći, objave kako idu u savez s Dodikom, pa se onda čude što je istoga dana stigla poruka kako Amerikanci drže bošnjačku stranu.

U suočavanju s njemačkim stoljetnim pretenzijama najviše iskustva ima Poljska, koja je zbog njih najviše i patila. Zato možemo vidjeti kako se Poljaci, u situaciji kada oni koji su ih kroz povijest komadali uspostavljaju plinske veze, okreću onima koji ih jedino mogu zaštititi, pa im ukapljeni plin više nije tako skup. Iz njihova iskustva trebamo učiti i mi, pa shvatiti zbog čega se i nama nude LNG i jačanje vojne suradnje. To povezivanje po transverzali Hrvatska-Poljska poklapa se i s kineskim interesima i njihovim Putem svile. Zato njemački tisak napada prvi veći kineski projekt u Hrvatskoj, optužujući nas kako puštamo Kineze u EU, iako su Kinezi kod njih već uložili stotine milijardi.

Najavljenim odlaskom Angele Merkel i očajnim rejtingom nedavno “outanog” simpatizera petenovske politike u Francuskoj, federalistička se agenda našla u krizi. Krajnje je vrijeme da konačno preispitamo svoje vanjskopolitičke prioritete. Nedavna analiza pokazala je kako se kao zemlja nalazimo na samom europskom dnu po utjecaju i potencijalu za savezništvo. Bez povezivanja i pametnih savezništva ne možemo postati bitni. Vezanjem za one kojima smo prirodni plijen ne dobivamo ništa. Lizanjem gležnjeva mogu se dobiti samo mrvice pod stolom. Kada se zalaje može se dobiti i dvorište.

Protutežu njemačkom geopolitičkom ropstvu možemo dobiti kroz infrastrukturno otvaranje ka području koje se nekada zvalo “Bijela Hrvatska”, a neki to danas zovu “Tri mora”. Hrvatsku trebamo povezati s područjem “Bijele Hrvatske”, kako bi nam se povećale šanse da kroz kompromis nešto i dobijemo. Prvi korak u tom smjeru može biti zajednička kandidatura za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. sa zemljama V4. Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.

Večernji list

“Plavi val” se zabio u Trumpov “crveni zid”

Trump će ubuduće demokratima nuditi kompromise koji se bez posljedica ne odbijaju, potencirajući tako njihove unutarstranačke razlike i okrećući njihov radikalizam protiv njih samih.

Nepisano pravilo američke politike kaže kako stranka iz čijih redova dođe predsjednik na prvom poluvremenu njegova mandata gubi mjesta u Kongresu. Tako je Obama na prvom zavoju izgubio čak 63 mjesta u Zastupničkom domu. Sve je upućivalo da niti ovi izbori neće iznevjeriti tradiciju, pa smo dvije godine slušali medijske najave o demokratskom plavom valu.

Činilo se da će i ovoga puta biti tako, sve dok demokratska kampanja nije izbore pretvorila u referendum o Trumpu. To se pokazalo kao greška u koracima, jer su time potaknuli veću izlaznost na suprotnoj strani, pa se dugo najavljivani “plavi val” zabio u Trumpov “crveni zid”.

Nakon cirkusa oko izbora Kavanaugha za suca Vrhovnog suda, dogodio se preokret koji je ujedinio republikance. Trendovi su pokazivali porast entuzijazma, ali kako se sada čini taj je “momentum” izgubljen kada su na adrese medija i demokratskih predstavnika počela stizati pisma-bombe.

U tako naelektriziranoj atmosferi nedostatak sadržaja zamijenjen je emocijama, a izbori su pretvoreni u izjašnjavanje za ili protiv Trumpa. Zato je i izlaznost bila tako visoka, sličnija onoj na predsjedničkim nego izborima za Kongres. Koliko su izbori bili “partizanski” dovoljno govori okolnost da je Obama prekršio pravilo kako se bivši predsjednici ne uključuju u kampanju. Međutim, to nije puno pomoglo, jer su sva četiri kandidata koja je podržao izgubila.

S druge strane, Trumpu je za rukom pošlo nešto što se u zadnjih 105 godina dogodilo samo par puta. U startu je svoju energiju usmjerio na obranu senatske većine, uspjevši ju povećati. Što će biti naročito važno kod izbora novih ustavnih sudaca. Možda je zgodno primijetiti kako niti jedan od demokratskih senatora iz republikanskih država koji je glasao protiv Kavanaugha sada nije reizabran.

Koliko je bitka bila tijesna vidi se po tome što je demokratima trebalo 23 mjesta kako bi preuzeli Zastupnički dom, ali se na kraju ipak pokazalo kako je njihova većina manja od one koju su republikanci do sada imali. Većinu je odlučilo petnaest neizvjesnih utrka, koje su mogle prevagnuti na obje strane.

Na izborima smo vidjeli kako se Demokratska stranka dodatno radikalizirala i kako na scenu stupaju “novi demokrati” sa svojim radikalnim identitetskim politikama. Zato ne čudi što je nakon prvih najava kako demokrati osvajaju Zastupnički dom, burza izgubila na zamahu, a dolar značajno oslabio.

Trump je odmah nakon objave rezultata uputio telefonski poziv budućoj predsjednici Zastupničkog doma, Nancy Pelosi, kako bi joj čestitao i tom gestom poslao jasnu poruku kakav će biti njegov odgovor na cirkus koji mu spremaju. On će ubuduće “spustiti ton” i demokratima nuditi kompromise koji se bez posljedica ne odbijaju, potencirajući tako njihove unutarstranačke razlike. Tako će okretati njihov radikalizam protiv njih samih, jer jedno je biti u oporbi i napadati, a nešto sasvim drugo to činiti s pozicije dijeljenja vlasti.

Iako se to na prvu ne čini, ali u političkom smislu Trump je ostvario ogroman uspjeh. Jer svi koji su unutar stranke  bili protiv njega, na ovim su izborima pometeni, čime je završeno njegovo potpuno preuzimanje stranačkog kormila. Zato je onima koji su uz njegovu pomoć pobijedili poslao poruku kako upravo njemu duguju svoju političku karijeru.

Večernji list

Zašto je smijenjena Martina Dalić?

Hrvatskom je društvu odaslana borgovska poruka nade - "Bit ćete asimilirani! Svaki otpor je uzaludan!" 

Svi se sjećamo praznih polica u Konzumu koje su najavile krizu u Agrokoru. Dugogodišnji miljenik političkih i poslovnih elita svojim je neodgovornim poslovanjem ugrozio opstanak najvećeg hrvatskog koncerna, pa je traženo rješenje. Kao “mozak” operacije spašavanja Agrokora pojavila se neformalna skupina ljudi, koja nigdje nije zavedena, a koju je okupila bivša potpredsjednica Vlade, Martina Dalić. Oni su prionuli na pisanje zakona.

Nakon što je usvojen Lex Agrokor, izvanredni povjerenik im je dao ime: „Grupa Borg, sretan Vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!“ napisao je Ramljak. Iako je dugo skrivano tko je stvarni autor zakona, problem je nastao kada je procurilo u medije da su autori zakona isti oni koji su kasnije preuzeli upravljanje koncernom.

Iz nekog razloga, ipak, sada se svatko onaj tko bi propitivao ovakvo postupanje optužuje da je branitelj Todorića. U tom kontekstu jedino ostaje nejasno zašto je, ako je sve bilo tako čisto, uopće smijenjena Martina Dalić? Otišla je jer je politički pritisak bio prevelik na onoga koji joj je moć položio u ruke. Zbog toga ovom knjigom ona opravdavajući sebe opravdava i Plenkovića. Naime, ako je ona odradila sav posao, a on joj nije držao leđa, ispada kako ju je Plenković izdao. Onda je lakše razumjeti zbog čega se premijer pojavljuje na promociji, vodeći sa sobom pola Vlade. Koliko je ta rehabilitacija bila uspješna dovoljno govori podatak da se gospodin Jandroković, kao detektor smjera u HDZ-u, nije pojavio na promociji.

Jasno je da u ovom trenutku ne postoji politička alternativa Plenkoviću, jer nam je oporba u rasulu, nabacuje se dosjetkama i poštapalicama. Nitko ne nudi rješenja i ne postavlja prava pitanja. Kad već nema zdrave oporbe, bilo bi dobro da postoje mediji koji bi propitivali postupke vladajućih, ali i oni se sve više asimiliraju. Situacija u kojoj ne postoji korektor vlasti predstavlja ugrozu demokracije. Zato se stvari prebijaju preko koljena. Ako je ugrožena vladajuća većina ono što nije u zakonu ruši se procedurom, pri čemu mediji postaju glavni ortaci takvih operacija.

Uzrok ovako loše atmosfere bilo je izmišljanje Povjerenstva za sukob interesa. Na normalnom Zapadu ostavke se daju i na najmanju sumnju u sukob interesa, ali su političari kod nas, od kada postoji to povjerenstvo, dobili savršen izgovor i zaštitu. Oni se sada pozivaju na institucije, pri čemu plate neku sitnu kaznu i nastavljaju raditi što ih je volja. Izdaja birača, promjena dresova, politička trgovina, na taj su način postali skroz “transparentnima”. Institucije su korupciji dale legalno pokriće.

Što onda reći za knjigu koja u vrijeme najvećeg ortakluka najavljuje propast ortačkog kapitalizma? Po medijskoj pompi koja je stvorena oko knjige, očito je da je to skup projekt, pa se postavlja pitanje tko je to sve platio?

Knjigu je tiskala državna tvrtka, vjerojatno zato što je bila “najpovoljnija”, a onda je u duhu kapitalizma dijeljena kao poklon uz novine. Medijski promotor je istoga dana ponosno objavio da je cijeli tiraž rasprodan. Ispada kako je rasprodana besplatna knjiga. Kada je to vidio gospodin Vrdoljak, odmah naložio ministrici Divjak da uspješnicu gospođe Dalić uvrsti u obaveznu školsku lektiru, kao pomoć djeci u razvoju imaginacije. Gospodin Pupovac je pak izjavio kako je gospođa Dalić “odlijepila”. Svojom je kritikom podnio žrtvu na oltaru stabilnosti, jer je pridonio tome da se igrokaz bolje primi među desnom publikom.

Reći kako je spašavanjem Agrokora pobijeđen ortački kapitalizam postaje stvar ironije, jer je upravo način kako je to učinjeno sušta suprotnost. Svi oni koji su do jučer povlađivali Todoriću, nagrađivali ga i havalili kao najboljem među sobom, sada njegov pad proglašavaju padom ortačkog kapitalizma. Iako su oni, njegovi ortaci, preživjeli. Ispada kako je za manipulatora šutnja zlato, jer ako mašeš crnom bilježnicom, mnogi će imati motiv da te osude, ali kada to ne činiš, ti isti imaju motiv da ti pomognu.

Kakva se poruka šalje hrvatskom društvu? Drska poruka potpune kontrole, što frustrira svakoga onog koji ne može vjerovati što vidi. Odaslana je borgovska poruka nade - “Bit ćete asimilirani! Svaki otpor je uzaludan!” Ovo je “naša” država i možemo raditi što nas volja.

Na javnom skupu Martina Dalić je proglasila propast ortačkog kapitalizma, a s tim su se složili svi njezini ortaci. Tako su propast ortačkog kapitalizma proglasili svi oni koji su od njega imali najviše koristi, njegovi tvorci i ideolozi. To je sasvim logično, jer kada želiš negirati postojanje Borga organiziraš javno okupljanje Borgovaca. Ili da parafraziramo gospođu Dalić, staljinizam je dobar kome ga je Borg dao.

Večernji list