Na kušnji nije EU, već europske nacionalne države

Ako bismo tražili riječ koja ima gotovo mitsku snagu u imaginaciji Europe, onda bi prvi kandidat za to počasno mjesto svakako bila riječ „antifašizam“. Radi se vjerojatno o najefikasnijem političkom spinu u povijesti političke propagande. Nastao u Staljinovoj ideološkoj kuhinji i prvi put oproban u vrijeme Španjolskog građanskog rata, on i danas pokazuje svoju nesumnjivu snagu i vitalnost. Staljinov politički genij ga je skovao kako bi strateški preokrenuo odnos snaga na političkoj mapi Europe u korist europskih komunista – naime, dok je ortodoksna marksistička formula „klasne borbe“ komuniste gurala same u rat protiv svih ostalih, a time i na marginu političkog života, dotle je Staljinova jezičko-politička invencija omogućila komunistima da, pod firmom borbe protiv fašizma, široko razapnu svoj šator iznad svih ne-fašista na građanskom političkom spektru, od liberala do socijaldemokrata, i tako ih uvuku u svoj tabor. O tome tko je fašist, a tko ne, odlučuju komunisti. Tako se komunizam s margine, ovim jednostavnim verbalnim trikom, ne samo uvukao u mainstream, već i postao arbitrom političke korektnosti uopće. Toj arbitraži ne smeta donositi svoje presude ni onda kada je i posljednji fašist nestao s lica Zemlje. Kao i u svakoj dobroj propagandi, i ovdje je važniji imaginarni neprijatelj od onog pravog. Jer, konačno, meta i nije toliko fašizam, koliko na test antifašizma staviti normalnost ne-komunističkog građanskog svijeta.

Vitalnost i snagu tog političkog spina možda je najbolje na svojoj koži osjetio novi ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, kada mu je priređen pravi medijski linč zbog njegove izjave da je antifašizam tek floskula. Epilog te medijske sage – kojoj se još uvijek ne nazire kraj – zasigurno će biti i taj da će ministar shvatiti da je antifašizam puno više od floskule. Radi se o poklon-ulaznici u normalnost građanskog svijeta. No, dok naše lokalne antifašističke prepirke možemo shvatiti kao, u biti, bezopasne igre u svrhu postizborne stabilizacije političke scene, dotle one poprimaju mnogo turobnije i zloslutnije forme kada se počnu igrati na globalnoj sceni. A upravo je to ono što se događa u Europi povodom migrantske krize – žestoko se antifašistički spina. Prva se u tu igru ubacila njemačka kancelarka Merkel, pokušavajući pozivom dobrodošlice sirijskim izbjeglicama osvojiti tu visoku moralnu poziciju za sebe, kako bi skinula stigmu fašizma s vlastite nacije. Na klackalici antifašizma su se, tako, našli svi ostali, dokazujući svoju antifašističku pravovjernost pristankom na njenu politiku dobrodošlice. Svi koji bi odbili takav pristup imigrantskoj politici bili bi optuženi za fašizam. Međutim, takva strategija nije polučila željeni rezultat europske horske humanitarne usuglašenosti. Dapače, slomila se pod otporom većine europskih država takvoj politici. Nešto je tu nedostajalo.

Nedostajao je, naravno, jasno definirani neprijatelj. Nije dovoljno samo zauzeti antifašističku moralnu pozu, već treba i pronaći fašista – ili ga bar izmisliti. No, bolje je da bude od krvi i mesa. Tako je ovo najnovije antifašističko trolanje Europe uskoro dobilo svoju konačnu formulaciju: Putin želi poticanjem migrantskog vala razjediniti i pokoriti Europu! Prvi je s tim spinom izašao George Soros, uvjeravajući Europljane da im, zarad vlastitog opstanka, nije preostalo ništa drugo nego se zajednički obračunati s Rusijom. Da takva poruka ne bi ostala usamljeni vapaj notornog ratnog huškača, pobrinuo se američki senator John McCain, koji je na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, gotovo u dlaku ponovio Sorosev apel. Sada je moralni ulog u čitavoj igri puno veći – tko god se opire davanju doprinosa zajedničkoj europskoj migrantskoj politici, ne samo da je moralno sumnjiv, već i politički direktno radi u korist najvećeg neprijatelja Europe, a to je Putin. Tko god dovodi u pitanje smisao europskog projekta, putinovska je peta kolona. Pritom, naravno, kao i u gornjem poučku o antifašističkoj propagandi, nije toliko meta Putin, koliko europske nacionalne države.

Prije nego poslušamo američkog senatora McCaina i burzovnog mešetara Sorosa, trebali bismo čuti bivšeg češkog predsjednika Vaclava Klausa, koji je povodom migrantske krize izjavio da na kušnji ovdje nije Europska unija i njen opstanak, već europske nacionalne države. Migrantskim valom i prinudnim stvaranjem multikulturnog društva u Europi, europski projekt će samo jačati. Ono što nestaje jest normalnost građanskog svijeta koji je bio temelj nacionalnih država.

Večernji list

Most sebi gradi poziciju glavne oporbe HDZ-u

Kakva je sudbina Mosta nezavisnih lista, političkog projekta koji je zaljuljao našom političkom scenom? Vjerojatno bi, u ovom trenutku, najtočnije bilo reći – neodlučna i nedefinirana, kao i oni sami. U ovih mjesec dana od formiranja Oreškovićeve vlade, nisu se uspjeli nametnuti nijednom vlastitom inicijativom, nisu uspjeli nametnuti svoju priču. Izgleda da su sebi namijenili ulogu kontrolora, a ne kreatora hrvatske politike. Njihova pozicija je prije reaktivna, nego aktivna. Ustvari, možda je pogrešno tu govoriti o ikakvoj "poziciji". Svojim glasanjem u Saboru za izbor Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, unatoč protivljenju svog koalicijskog partnera iz Domoljubne koalicije, pokazali su da sebe jednako vide i u ulozi opozicije. Mnogi su to protumačili kao odraz njihovog političkog amaterizma, nedostatka jasne platforme i identitetskog lutanja, ako već ne i kao ozbiljnu krizu unutar vladajuće koalicije i najavu novih izbora.

No, što ako je taj njihov amaterizam, to njihovo identitetsko lutanje i naivnost samo hinjeni, ako se radi o smišljenoj strategiji pozicioniranja nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni? Ako je riječ o strategiji, onda je jedino smisleno reći da je glavna meta mostaša u tom pozicioniranju ne HDZ, već SDP. Tome u prilog govore i izjave predstavnika Mosta odmah nakon izbora Ranka Ostojića na čelo Odbora, a koje su redom bile usmjerene protiv SDP-a. Iz toga se može očitati zamisao Mosta da svoje koaliranje s Domoljubnom koalicijom iskoriti kako bi potisnuli SDP i uspostavili se kao glavna opozicija HDZ-u. Ideja je iskoristiti vlast kako bi se s tog mjesta učvrstili na mjestu oporbe. Politika naivnosti i hinjenje amaterizma, ponekad i nije potpuno naivno. Indiciju da je po srijedi upravo ovakav manevar možemo naći i u nedavnoj senzacionalnoj objavi da se Božo Petrov povlači s mjesta predsjednika Mosta, na kojem bi ga zamijenio Ivan Kovačić, koja je, doduše, odmah i demantirana, ali je ostavila mjesta za spekulacije o tome u kom smjeru se u Mostu razmišlja o tome kako izbjeći sudbini da budu samo sezonski igrač na političkoj sceni.

Takav scenarij bi značio da je opcija raspada vladajuće koalicije isključena sve dok se Most ne konsolidira na toj poziciji, premda ćemo vjerojatno učestalo svjedočiti Mostovim opstrukcijama u Saboru i Vladi inicijativa Domoljubne koalicije. Most bi, tako, pokušao slati pozitivne signale prema ljevici, s namjerom da zadavanjem glavobolja HDZ-u pridobije simpatije SDP-ovih glasača i proguta dobar dio SDP-ova centra. U toj strategiji bi imale smisla i spekulacije o odlasku Petrova i imenovanju Kovačića za lidera Mosta, jer bi Kovačić bio prihvatljiviji glasačima sklonijim ljevici od Petrova, za koga važi da je "čovjek crkvenih krugova".  Ovakvo guranje Mosta prema ljevici, također, odgovara i Karamarku, ne samo zbog toga što bi time oslabio Milanovićev SDP, već i zato što se želi čvrsto usidriti na desnici kao lider "konzervativne revolucije" u Hrvatskoj. Trenutni potresi u SDP-u, koji prijete i raskolom u toj stranci, ukoliko Milanović odnese pobjedu na unutarstranačkim izborima, u što ne treba sumnjati, također idu u na ruku ovoj kalkulaciji. Most je tu sebi izborio vrlo lagodnu i efektnu poziciju za preuzimanje uloge glavne oporbe od SDP-a, budući da oni mogu prihvatiti sve kritike na račun Vlade koje dolaze od SDP-a i provoditi ih u djelo. Tako bi SDP-ovi simpatizeri shvatili da Most provodi ono o čemu SDP tek priča.

Guranjem Mosta ulijevo Hrvatska bi, tako, praktički zaokružila proces marginalizacije ljevice i njenog odlaganja na "smetlište povijesti", koji je započeo još referendumom o braku. Još tada se, naime, pokazalo da dvije trećine hrvatskog biračkog tijela inklinira desnici. Dvije glavne stranke bi dolazile s desnice, kao što, recimo, imamo u Poljskoj. HDZ bi se ušančio na poziciji iliberalne desnice, dok bi Most pokušao balansirati kao njen desni liberalni pandan. Na taj način bi Hrvatska ideološki krenula putem srednjoeuropskih država, koje su već jasno ocrtale okvire oko kojih će se strukturirati nova europska politička paradigma. To je trend koji je teško zaustaviti. Jedino još nije sigurno ima li Most kapacitet provesti u djelo ovakav politički manevar? No, to možda i nije presudno, jer se radi o povijesnim silnicama koje su jače od namjera, motiva i odluka pojedinih političkih aktera. U svijetu bez alternative ponekad i politika naivnosti može, nenamjeravanim posljedicama, ishoditi predvidljiv rezultat.

Večernji list

Angela Merkel prvi antifašist demokratske Europe

Dok je prošlogodišnji korizmeni post imao svoju političku paralelu u izbacivanju Titove biste s Pantovčaka i simboličnom odricanju od naslijeđa komunističke prošlosti, ovogodišnja korizma, izgleda, protječe u znaku napora oko istrage fašista u novoj hrvatskoj Vladi, što bi, isto tako, trebalo značiti simbolično odricanje od našeg fašističkog naslijeđa. Rekli bismo da su zadnjih godinu dana naši političari, kao da su nekakvom lukavošću uma vođeni, bili baš revnosni i smjerni u suočavanju s lošom prošlošću, kako bi se uspostavio antitotalitarni društveni konsenzus. No, takvo pomirenje je samo sanjano. Sukobi nikad nisu bili oštriji. Svi smo, doduše, postali antikomunisti i antifašisti, ali smo jako daleko od pomirenja i katarze. Tako je to u politici, tu lukavost pronađe uvijek način kako da izmakne lošoj prošlosti i izbori se da ona bude uvijek malo bolja, osiguravajući joj svijetlu budućnost. Tako, međutim, prošlost postaje samo teža, a naše suočavanje samo šminkanje mrtvaca. U svijetu duha je drukčije. Duh ne zna za lukavost. On prihvaća istinu i nosi križ prošlosti. Tako on postaje lakši.

Da nismo samo mi upleteni u ovo korizmeno lukavstvo političkog uma i bitke za bolju prošlost, kako bismo izbjegli nositi križ naše istine, možda nam najbolje demonstrira aktualna migrantska kriza koja potresa cijelu Europu, a u čijem centru je Njemačka i njena kancelarka, Angela Merkel. Naime, puno toga u toj krizi nam je postalo jasno, ali ono što jako teško možemo razumjeti jesu motivi njemačke kancelarke da pozove sirijske izbjeglice i poželi im dobrodošlicu. To je postalo traumatično mjesto svih objašnjenja migrantske krize, kao neko tvrdo, iracionalno jezgro smisla, koje nikako ne uspijevamo razbiti. Tim više što gospođa Merkel i nakon svih kritika, nakon jako poljuljanog političkog rejtinga u Njemačkoj zbog svoje politike dobrodošlice, kako smo mogli vidjeti iz njenih zadnjih izjava prilikom posjete izbjegličkim kampovima u Turskoj, i dalje inzistira na tom svom stavu i od njega ne odustaje. To se čini kao njen principijelan stav, lišen političke kalkulacije, i mislim da ga ne možemo razumjeti ukoliko ne shvatimo da se ovdje radi o njemačkoj analogiji naših borbi za bolju prošlost. Nijemci za to imaju i poseban izraz,Vergangenheitsbewaltingung, prevladavanje prošlosti, koji su skovali kao naziv za suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću, prije svega s onom nacističkom.

Ako promatramo stvari u toj perspektivi, vidjet ćemo da gotovo usamljeni stav kancelarke Merkel u prvi plan izbacuje tu moralnu dimenziju, u kojoj se danas ona pojavljuje kao moralna savjest Europe. Dok se svi okolo ograđuju žicom i strepe od novog nadolazećeg vala migranata, dok ta njena politika čak ozbiljno dovodi u pitanje očuvanje čitavog europskog projekta, ona ne odustaje. Slika koju dobivamo je sljedeća – dok svi okolo tonu u izolaciju, ksenofobiju i nacionalizam, Njemačka se pokazuje kao otok civiliziranosti i humanizma usred tog oceana barbarstva i novog europskog fašizma. Tako je i u samoj Njemačkoj – dok jačaju desnica, neonacizam, euroskepticizam i ksenofobija, Angela Merkel stoji na braniku antifašizma, kao posljednja točka obrane liberalnih vrijednosti demokratske Njemačke. Učinak toga je ogroman – kao i politički benefiti. Angela Merkel provodi u praksu politiku Vergangenheitsbewaltingung, skida teret prošlost s njemačke nacije, briše sjećanje na nacizam iz povijesnog pamćenja Europe. Ona je danas prvi antifašist demokratske Europe. Uz to, osigurala si je i političku budućnost, jer će većina Nijemaca, i lijevi i desni, u strahu od povampirenja loše prošlosti, sada prisegnuti uz njenu politiku. Ona lišava Nijemce traume prošlosti, postaje njihova bolja prošlost, za čijim političkim otjelotvorenjem se tako dugo tragalo.

Tako to radi korizmena politička lukavost. No, znamo da prevladavanje prošlosti, koje istovremeno ne bi bilo i suočavanje s njenom istinom, križ prošlosti može učiniti jedino težim i samo otvoriti nova vrata pakla. Prošlost bez križa ne postoji, a time ni budućnost. On je tu da se nosi, a ne da se njegov teret svaljuje na druge ili da ga se nekim drugim lukavstvom pokušava učiniti lakšim. Jedino tako se može osloboditi tereta prošlosti, direktnim suočavanjem i spoznajom, a ne moralnom ekvilibristikom i njenom upotrebom u političke svrhe. Prošlost nam može služiti kao opomena i motiv da se bolje služimo budućnošću, a nikako za pranje rđave savjesti. To je pouka koju ne trebamo očekivati od političara, već s kojom se sami pred sobom suočavamo.

Večernji list

Komentar: Razrješenje ravnatelja SOA-e moglo bi biti uvod u hrvatski Watergate

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila je da je pravo premijera raspitati se, informirati se, razmisliti i donijeti svoju odluku. Izjavila je to na konferenciji Adria Hotel Forum, odgovarajući novinarima na pitanja o aktualnom ravnatelju SOA-e Draganu Lozančiću iščekujući reakciju premijera Tihomira Oreškovića.

Predsjednica RH je rekla da je pokrenula postupak razrješenja gospodina Lozančića sukladno zakonu. Ništa neće promijeniti moj stav. Gospodin Lozančić je jednostavno izgubio moje povjerenje. O razlozima ne mogu govoriti iz razloga nacionalne sigurnosti, ali kao što znate još i prije izbora isticala sam svoje nezadovoljstvo radom i politizacijom naše službe, kazala je Grabar Kitarović.

Na pitanje je li ju premijer možda malo razočarao što još nije donio odluku o Lozančiću predsjednica RH je kazala da premijer ima pravo raspitati se, informirati, razmisliti i donijeti svoju odluku. Bi li napravila opet isto kada bi bila u toj situaciji kazala je da bi razmislila i raspitala se. Međutim , kada bi mi premijer izrazio svoje nezadovoljstvo i činjenicu da osoba koju zajedno imenujemo ne uživa moje povjerenje, ja bih to razrješenje potpisala, rekla je Grabar-Kitarović.

Podsjetimo, premijer Tihomir Orešković u srijedu je izjavio da kao osoba koja je došla iz svijeta biznisa, ni jednu odluku neće donijeti naglo, pa tako ni onu o sudbini šefa Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Dragana Lozančića.

"Kao čovjek koji je došao iz bussines segmenta neću vrlo naglo donijeti nekakve odluke. Mislim da je gospodin Lozančić radio svoj posao i da se u ovom momentu trebam dobro informirati. U pravo ću vrijeme donijeti svoju odluku. Nisam čovjek koji će samo naglo uskočiti u nekakve odluke", izjavio je premijer Orešković u emisiji Hrvatskoga radija "Kako Vlada vlada".

Odluku o smjeni šefa SOA-e supotpisom donose premijer i predsjednica Republike, koja je to i učinila u petak, a Orešković potvrđuje da predsjednica države po zakonu može pokrenuti takvu inicijativu.

"Ona ju je pokrenula i vrlo jasno komunicirala da je izgubila povjerenje u gospodina Lozančića. Ja ću razmotriti, vidjeti i prikupiti dodatne informacije i onda ću u pravo vrijeme donijeti svoju odluku", kazao je hrvatski premijer. Nije precizirao kada će donijeti odluku.

Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kaže da bi se hrvatski Watergate, ako ga bude, mogao završiti kao i onaj američki
 
- To što u Hrvatskoj ne postoji nijedan pošteni tabloid ne znači da nam nedostaje zabave. Tu su naši političari veći majstori od bilo koje starlete ili posrnule zvijezde čiju neobuzdanu nametljivost bi nam moglo ponuditi tabloidno tržište. Naša politička stvarnost dovoljno je skandalozna, kičasta i sklona incidentu da nema potrebe dodatno je skandalizirati. Najnovija takva zabava za široku publiku odvija se oko smjene ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), Dragana Lozančića, koju je inicirala predsjednica Grabar-Kitarović, a o čemu se zadnjih dana povela vrlo živa rasprava u javnosti. Ima li išta skandalozije od toga da se otajstveni svijet špijuna i službi odjednom nađe pod svjetlom reflektora i u središtu interesa najšire javnosti, pita se Ristić i nastavlja.

- Mora se priznati da je to vrhunski repertoar za svakog pravog sladokusca. Svijet ideoloških prepirki i galama oko ustaša i partizana je za nešto grublje duše – to može poslužiti samo kako bi se Urbi et Orbi oglasilo da se politička paradigma u Hrvatskoj promijenila, da je novi gospodar zasjeo na tron. To je laka pjena. Natezanje oko smjene prvog hrvatskog obavještajca, međutim, druge je vrste. Ono prije liči na potmulo slijeganje terena nakon potresa, na dubinsko slaganje poluga moći, i tu nema ništa od zvučnih parola i lepršavosti ideoloških barjaka. Taj svijet je u odnosu na jednostavan dualistički svijet ideologije često i izokrenuti svijet, svijet onkraj ogledala. Da bismo znali što je tu doista na stvari, moramo biti "insajderi". Mi obični smrtnici, pak, možemo o tome samo nagađati i sklapati krhotine mozaika koje dopru do nas, uglavnom slijedeći varljivo načelo da je sve suprotno od onoga kako nam se čini, kaže naš sugovornik.

- Jer, tko bi rekao da će zahtjev za smjenu Dragana Lozančića, čovjeka s dvojnim, hrvatskim i američkim državljanstvom, i svakako s ugledom s one strane Atlantika, doći od predsjednice, koja je prethodno bila visoki dužnosnik NATO-a i u javnosti važila za pouzdanog "američkog čovjeka"? Ili, tko bi rekao da će Tomislav Karamarko, kojemu su sigurnosna pitanja takoreći "struka" i koji je utabao stazu profesionalizaciji SOA-a i Draganu Lozančiću, u ovom obračunu stajati po strani, gotovo gurajući druge aktere u arenu? Tako sada prisustvujemo sukobu između predsjednice i Mosta, dok Karamarko i HDZ djeluju pomalo nezainteresirano za čitav taj spor i idu na njegovo rješavanje kroz odugovlačenje. To im odgovara jer bi oni lako mogli na kraju izaći kao pobjednici, kada dvije strane budu primorane na kompromis. A to bi značilo da Karamarko još uvijek nije izgubio sve šanse da, unatoč dogovoru o kadrovskoj raspodjeli s Mostom, on dobije mogućnost izbora novog ravnatelja SOA-e.
 

Ristić podsjeća kako će izgledati put do tog kompromisnog rješenja jučer je u intervjuu Hrvatskom radiju najavio premijer Orešković, kada je objasnio da je predsjednica samo pokrenula inicijativu za smjenu Lozančića, amortizirajući tako činjenicu da je to uradila bez dogovora s njim i uz optužbe na Lozančićev račun da je kršio zakon.

- Dakle, stvar će se vjerojatno riješiti tako što će predsjednica morati odustati od optužbi da je bilo kršenja zakona, nakon čega bi Lozančić mogao podnijeti ostavku lišen tereta takvih optužbi. To će malo potrajati, za koje vrijeme će predsjednica biti izložena osudi javnosti zbog svog ishitrenog poteza. Ako pak ne pristane na to, a već je stvar otišla dovoljno daleko da bi se mogla samo tako zaboraviti ili zataškati, možda ovaj slučaj bude tek uvertira u neku našu verziju Watergatea. Najavu toga imali smo u vidu odricanja od savjetničkih usluga Vladimira Šeksa. Čitava stvar, kako i priliči, ima i dimenziju bizarnog, gotovo izlišnog, jer je povod svemu bilo predsjedničino rođendansko druženje sa Zdravkom Mamićem, osobom pod sigurnosnim nadzorom SOA-e. Stvar je tim bizarnija jer je sva ova nezgodacija proizašla vjerojatno iz nepromišljenosti druženja s praćenom osobom, koja je, sasvim očekivano, računala upravo s tom kompromitacijom kako bi eventualno ishodila predsjedničinu zaštitu od istrage pravosudnih organa, što se onda razvilo u spašavanje sebe još dubljom kompromitacijom angažiranjem na spašavanju Mamića inicijativom za smjenu Lozančića. Vjerojatno je sada hitnja čim prije na čelo SOA-e izabrati osobu koja će na inkriminirani snimak staviti oznaku "strogo povjerljivo", kako bi on postao nedostupan pravosudnim organima. Dakle, jedna stvar potpuno banalna i s lako predvidivim posljedicama, stvar sasvim izlišna, izrodila se aferu s nesagledivim posljedicama, kako po aktere, tako i po čitav državni sustav. No, možda je sve to i zasluženo, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Umalo smo postali Sirijci praveći se Englezima

Rijetka su društva koja bi se mogla pohvaliti svojom razboritošću, koja svoje probleme rješavaju traženjem racionalnih rješenja i postizanja kompromisa oko temeljnih pitanja. Zvuči gotovo kao utopija, san svakog političkog idealista. Takvo je primjerice englesko društvo, koje je svoje ključne sporove razriješilo još krajem sedamnaestog i u osamnaestom stoljeću, kada je svoju Slavnu revoluciju okrunilo kompromisom, i teško da bismo mogli naći još koje izvan anglosaksonskog svijeta. Ostala društva svoju stabilnost, paradoksalno, grade na oštrim podjelama i ideološkim sukobljavanjima. Istina tih društava je "dijalektička", zasniva se na borbi sukobljenih stajališta, čiji rezultat, sinteza, može biti samo potpuna pobjeda i trijumf jedne od sukobljenih strana. Tu je uvijek po srijedi smjena dominacije suprotstavljenih paradigmi, a ne "truli kompromis" oko temeljnih vrijednosti i rad unutar zajedničke paradigme. Mogli bismo reći da među nacijama na Kontinentu vlada istina dijalektike, a ne razuma, da su to društva sukoba, a ne konsenzusa.

Da paradoks bude veći, kada takva društva pokušate stabilizirati na čisto racionalnim temeljima, kada pokušate engleski model traženja temeljnog "društvenog ugovora" univerzalizirati i proširiti i na društva koja svoje sporove ne razriješuju konsenzusom, ta društva ne počinju ličiti na anglosaksonska, ne približavaju se željenom demokratskom konsenzualnom idealu, već idu u suprotnom smjeru – destabiliziraju se i tonu ka revoluciji i još većem kaosu. A vrijedi i obrnuto – stabiliziraju se potenciranjem ideoloških i društvenih sukoba. Taj paradoks bismo mogli nazvati "sirijskim sindromom". Kao što znamo, iskrena težnja ljudi u Siriji za reformama i demokratizacijom jednog diktatorskog režima, nije dovela do demokratizacije i većih sloboda u toj zemlji, već je ona potonula u kaos revolucije i građanskog rata. To je tragična istina svih univerzalističkih prosvjetiteljskih sanja o demokratizaciji svijeta – vođeni visokim humanističkim idealom i težeći većoj demokraciji, paradoksalno, umjesto Assada dobijete Isil. Na kraju shvatimo da u Siriji žive Sirijci, a ne Englezi.

To je i paradoks svih tzv. trećih političkih opcija, koje su postale izuzetno popularne na Kontinentu, poput Mosta kod nas. I našim Kontinentom drma "sirijski sindrom", možda i veći i značajniji od migrantske krize i najnovije europske demografske revolucije. Svi smo već primijetili da je reformska priča Mosta, otkako je izabrana nova Vlada, koja sebi također želi priskrbiti epitet "reformske Vlade", potonula u drugi ili treći plan, dok su prvi plan izbili ideološki sukobi i stare nepomirljivosti. I svi sada prisustvujemo negodovanju hrvatske javnosti zbog te okolnosti, pa čak i pričama o ugrožavanju dostignutih demokratskih standarda u Hrvatskoj. O tome se raspisao i europski tisak, koji Hrvatsku želi usporediti s Poljskom ili Mađarskom, tvrdeći da je Hrvatska krenula u smjeru desnog autoritarizma. Istina je, pak, potpuno suprotna. Hrvatsko društvo se obnovom ideoloških sukoba pokušava stabilizirati, nakon destabiliziranja kojem je bilo izloženo reformskom pričom Mosta. Drugim riječima, Karamarko i Milanović nas, svojim ideološkim trolanjem i dizanjem svjetonazorne galame, pokušavaju izliječiti od "sirijskog sindroma", pokušavaju popraviti štetu koju je uspostavljenom demokratskom poretku i stabilnosti nanio Most i ponovno stabilizirati politički sustav.

Ovaj paradoks nam pomaže shvatiti da u Hrvatskoj žive Hrvati a ne Englezi, te da svaki pokušaj univerzalizacije i aplicikacije anglosaksonskog političkog iskustva kod nas ima svoja ograničenja. Demokracija, vladavina prava, tržišna ekonomija, itd., imaju kod nas ograničen doseg i ovise o našim kulturološkim, pa čak i antropološkim ograničenjima. Svidjelo se to nama ili ne, stabilnost demokratskog poretka u Hrvatskoj ovisi o stabilnosti dviju glavnih stranaka u političkoj areni – snage omraženih HDZ-a i SDP-a. Kada su te stranke slabe i imaju loš izborni legitimitet, naravno da će taj legitimitet pokušati nadomjestiti ideološkim temama i svađama. Stabilizirajući pak sebe, vraćanjem ideoloških tema u prvi plan, stabiliziraju i demokraciju u Hrvatskoj od revolucionarnih izazova pred koje su hrvatsko društvo postavili hrvatski "isilovci". To su istovremeno i granice naše demokracije. To je prvi kompromis koji bismo trebali napraviti – pomiriti se sa samima sobom. To je dobro, ako ništa, bar zbog toga da prestanemo zamjenjivati sami sebe, jer tada bar nema opasnosti da postanemo Sirijci, ako već ne možemo biti Englezima.

Večernji list

TV komentar: Pozdravljam povratak saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom

Javljanjem iz osječkog studija aktualna politička zbivanja u zemlji za Studio 4 komentirao je novinar Večernjeg lista Borislav Ristić.

U odluci Vladimira Šeksa da podnese ostavku nakon objave liste pomilovanih zatvorenika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a na kojoj se nalazi i Vanja Goldbergen, prijatelj njegovog pokojnog sina, vidi čisto političko umirovljenje. Pri tome nije isključio mogućnost da će neki umirovljenje protumačiti i kao mogući politički spin za skretanje pozornosti s nekih drugih pomilovanika poput Leona Sulića.

Na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora raspravljat će se o vraćanju saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom za žrtve Bleiburga i Križnog puta. Ristić u tome vidi dobru inicijativu za pronalazak zajedničkog stava. Naglasio je da se pitanja poput Bleiburga i Jasenovca ne bi smjela ideologizirati. Za aktualne sukobe na ideološkom planu rekao je da su u funkciji borbi unutar HDZ-a i SDP-a.

Osnivanje Vijeća za suradnju između Mosta i HDZ-a opisao je kao neku vrstu kriznog menadžmenta. Predviđa da će se nakon pola godine članovi tog vijeća oglasiti i reći da suradnja više nije moguća. Vladu je opisao kao kompromisnu, a za premijera Tihomira Oreškovića je rekao da je osoba bez političkog autoriteta.

HRT4 Studio4