Rijetka su društva koja bi se mogla pohvaliti svojom razboritošću, koja svoje probleme rješavaju traženjem racionalnih rješenja i postizanja kompromisa oko temeljnih pitanja. Zvuči gotovo kao utopija, san svakog političkog idealista. Takvo je primjerice englesko društvo, koje je svoje ključne sporove razriješilo još krajem sedamnaestog i u osamnaestom stoljeću, kada je svoju Slavnu revoluciju okrunilo kompromisom, i teško da bismo mogli naći još koje izvan anglosaksonskog svijeta. Ostala društva svoju stabilnost, paradoksalno, grade na oštrim podjelama i ideološkim sukobljavanjima. Istina tih društava je "dijalektička", zasniva se na borbi sukobljenih stajališta, čiji rezultat, sinteza, može biti samo potpuna pobjeda i trijumf jedne od sukobljenih strana. Tu je uvijek po srijedi smjena dominacije suprotstavljenih paradigmi, a ne "truli kompromis" oko temeljnih vrijednosti i rad unutar zajedničke paradigme. Mogli bismo reći da među nacijama na Kontinentu vlada istina dijalektike, a ne razuma, da su to društva sukoba, a ne konsenzusa.
Da paradoks bude veći, kada takva društva pokušate stabilizirati na čisto racionalnim temeljima, kada pokušate engleski model traženja temeljnog "društvenog ugovora" univerzalizirati i proširiti i na društva koja svoje sporove ne razriješuju konsenzusom, ta društva ne počinju ličiti na anglosaksonska, ne približavaju se željenom demokratskom konsenzualnom idealu, već idu u suprotnom smjeru – destabiliziraju se i tonu ka revoluciji i još većem kaosu. A vrijedi i obrnuto – stabiliziraju se potenciranjem ideoloških i društvenih sukoba. Taj paradoks bismo mogli nazvati "sirijskim sindromom". Kao što znamo, iskrena težnja ljudi u Siriji za reformama i demokratizacijom jednog diktatorskog režima, nije dovela do demokratizacije i većih sloboda u toj zemlji, već je ona potonula u kaos revolucije i građanskog rata. To je tragična istina svih univerzalističkih prosvjetiteljskih sanja o demokratizaciji svijeta – vođeni visokim humanističkim idealom i težeći većoj demokraciji, paradoksalno, umjesto Assada dobijete Isil. Na kraju shvatimo da u Siriji žive Sirijci, a ne Englezi.
To je i paradoks svih tzv. trećih političkih opcija, koje su postale izuzetno popularne na Kontinentu, poput Mosta kod nas. I našim Kontinentom drma "sirijski sindrom", možda i veći i značajniji od migrantske krize i najnovije europske demografske revolucije. Svi smo već primijetili da je reformska priča Mosta, otkako je izabrana nova Vlada, koja sebi također želi priskrbiti epitet "reformske Vlade", potonula u drugi ili treći plan, dok su prvi plan izbili ideološki sukobi i stare nepomirljivosti. I svi sada prisustvujemo negodovanju hrvatske javnosti zbog te okolnosti, pa čak i pričama o ugrožavanju dostignutih demokratskih standarda u Hrvatskoj. O tome se raspisao i europski tisak, koji Hrvatsku želi usporediti s Poljskom ili Mađarskom, tvrdeći da je Hrvatska krenula u smjeru desnog autoritarizma. Istina je, pak, potpuno suprotna. Hrvatsko društvo se obnovom ideoloških sukoba pokušava stabilizirati, nakon destabiliziranja kojem je bilo izloženo reformskom pričom Mosta. Drugim riječima, Karamarko i Milanović nas, svojim ideološkim trolanjem i dizanjem svjetonazorne galame, pokušavaju izliječiti od "sirijskog sindroma", pokušavaju popraviti štetu koju je uspostavljenom demokratskom poretku i stabilnosti nanio Most i ponovno stabilizirati politički sustav.
Ovaj paradoks nam pomaže shvatiti da u Hrvatskoj žive Hrvati a ne Englezi, te da svaki pokušaj univerzalizacije i aplicikacije anglosaksonskog političkog iskustva kod nas ima svoja ograničenja. Demokracija, vladavina prava, tržišna ekonomija, itd., imaju kod nas ograničen doseg i ovise o našim kulturološkim, pa čak i antropološkim ograničenjima. Svidjelo se to nama ili ne, stabilnost demokratskog poretka u Hrvatskoj ovisi o stabilnosti dviju glavnih stranaka u političkoj areni – snage omraženih HDZ-a i SDP-a. Kada su te stranke slabe i imaju loš izborni legitimitet, naravno da će taj legitimitet pokušati nadomjestiti ideološkim temama i svađama. Stabilizirajući pak sebe, vraćanjem ideoloških tema u prvi plan, stabiliziraju i demokraciju u Hrvatskoj od revolucionarnih izazova pred koje su hrvatsko društvo postavili hrvatski "isilovci". To su istovremeno i granice naše demokracije. To je prvi kompromis koji bismo trebali napraviti – pomiriti se sa samima sobom. To je dobro, ako ništa, bar zbog toga da prestanemo zamjenjivati sami sebe, jer tada bar nema opasnosti da postanemo Sirijci, ako već ne možemo biti Englezima.
Večernji list
Da paradoks bude veći, kada takva društva pokušate stabilizirati na čisto racionalnim temeljima, kada pokušate engleski model traženja temeljnog "društvenog ugovora" univerzalizirati i proširiti i na društva koja svoje sporove ne razriješuju konsenzusom, ta društva ne počinju ličiti na anglosaksonska, ne približavaju se željenom demokratskom konsenzualnom idealu, već idu u suprotnom smjeru – destabiliziraju se i tonu ka revoluciji i još većem kaosu. A vrijedi i obrnuto – stabiliziraju se potenciranjem ideoloških i društvenih sukoba. Taj paradoks bismo mogli nazvati "sirijskim sindromom". Kao što znamo, iskrena težnja ljudi u Siriji za reformama i demokratizacijom jednog diktatorskog režima, nije dovela do demokratizacije i većih sloboda u toj zemlji, već je ona potonula u kaos revolucije i građanskog rata. To je tragična istina svih univerzalističkih prosvjetiteljskih sanja o demokratizaciji svijeta – vođeni visokim humanističkim idealom i težeći većoj demokraciji, paradoksalno, umjesto Assada dobijete Isil. Na kraju shvatimo da u Siriji žive Sirijci, a ne Englezi.
To je i paradoks svih tzv. trećih političkih opcija, koje su postale izuzetno popularne na Kontinentu, poput Mosta kod nas. I našim Kontinentom drma "sirijski sindrom", možda i veći i značajniji od migrantske krize i najnovije europske demografske revolucije. Svi smo već primijetili da je reformska priča Mosta, otkako je izabrana nova Vlada, koja sebi također želi priskrbiti epitet "reformske Vlade", potonula u drugi ili treći plan, dok su prvi plan izbili ideološki sukobi i stare nepomirljivosti. I svi sada prisustvujemo negodovanju hrvatske javnosti zbog te okolnosti, pa čak i pričama o ugrožavanju dostignutih demokratskih standarda u Hrvatskoj. O tome se raspisao i europski tisak, koji Hrvatsku želi usporediti s Poljskom ili Mađarskom, tvrdeći da je Hrvatska krenula u smjeru desnog autoritarizma. Istina je, pak, potpuno suprotna. Hrvatsko društvo se obnovom ideoloških sukoba pokušava stabilizirati, nakon destabiliziranja kojem je bilo izloženo reformskom pričom Mosta. Drugim riječima, Karamarko i Milanović nas, svojim ideološkim trolanjem i dizanjem svjetonazorne galame, pokušavaju izliječiti od "sirijskog sindroma", pokušavaju popraviti štetu koju je uspostavljenom demokratskom poretku i stabilnosti nanio Most i ponovno stabilizirati politički sustav.
Ovaj paradoks nam pomaže shvatiti da u Hrvatskoj žive Hrvati a ne Englezi, te da svaki pokušaj univerzalizacije i aplicikacije anglosaksonskog političkog iskustva kod nas ima svoja ograničenja. Demokracija, vladavina prava, tržišna ekonomija, itd., imaju kod nas ograničen doseg i ovise o našim kulturološkim, pa čak i antropološkim ograničenjima. Svidjelo se to nama ili ne, stabilnost demokratskog poretka u Hrvatskoj ovisi o stabilnosti dviju glavnih stranaka u političkoj areni – snage omraženih HDZ-a i SDP-a. Kada su te stranke slabe i imaju loš izborni legitimitet, naravno da će taj legitimitet pokušati nadomjestiti ideološkim temama i svađama. Stabilizirajući pak sebe, vraćanjem ideoloških tema u prvi plan, stabiliziraju i demokraciju u Hrvatskoj od revolucionarnih izazova pred koje su hrvatsko društvo postavili hrvatski "isilovci". To su istovremeno i granice naše demokracije. To je prvi kompromis koji bismo trebali napraviti – pomiriti se sa samima sobom. To je dobro, ako ništa, bar zbog toga da prestanemo zamjenjivati sami sebe, jer tada bar nema opasnosti da postanemo Sirijci, ako već ne možemo biti Englezima.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar