Optužujem vas, gospodo!

Optužujem vas, gospodo, za sve ono za što ste vi optuživali druge, kako biste se oslobodili vlastite odgovornosti. 

Točno je dvije godine otkako je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom. Od tog utorka 25. veljače 2020. do danas od ove se bolesti zarazilo milijun i pedeset tisuća građana, od čega je broj preminulih prešao petnaest tisuća ljudi.  Sami po sebi ovi su brojevi zastrašujući, a teško je i pomisliti kako će ta crna statistika izgledati kada se objavi koliko je ljudi u tom razdoblju oboljelo i preminulo od drugih teških bolesti.

Tu možda najporaznije djeluje podatak kako je samo u zadnjih tri mjeseca, od kada su na snagu stupile tzv. Covid potvrde, koje su još uvijek na snazi, preminulo pet tisuća ljudi, odnosno, više od trećine od ukupnog broja umrlih. Znači, otkako imamo Covid potvrde i unatoč tome što smo imali cjepivo i najblaži oblik virusa, u tri mjeseca je broj umrlih uvećan za polovinu u odnosu na prethodnih dvadeset i jedan mjesec.

To je statistika koja poziva na odgovornost. Zato danas djeluju cinično izjave donedavno najvećih zagovornika strogih mjera kako te mjere treba ukinuti, jer “nisu imale nikakvog učinka”. Učinka je, na žalost, ipak bilo, samo ne onakvog kakav su obećavali zagovornici tih mjera, kao i njihovi provoditelji. Znamo kako je put do pakla često popločan dobrim namjerama, ali i da je neprimjereno govoriti o plemenitim motivima u kući umrlog.

Tijekom ovih dvije godine donošene su odluke koje su imale vrlo konkretne posljedice na čitavo društvo. A te odluke su često donošene na temelju ispitivanja javnog mnijenja, koje su onda pravdane znanstvenim pretpostavkama “struke”, koje nisu imale stvarno uporište u znanosti. Dapače, bili smo svjedocima dvije godine političkog prostituiranja struke, koja je svoje pogrešne procjene skrivala iza autoriteta znanosti.

Zato vas optužujem, gospodo, da ste na osnovu pogrešnih pretpostavki donosili odluke koje će imati dalekosežne posljedice na živote ljudi. Optužujem vas, gospodo, što ste papagajski prenosili dosjetke i pretpostavke znanstvenih starleta i starletana kao nepobitne znanstvene činjenice. Optužujem vas, gospodo, za svaku smrt onih koji se nisu cijepili, jer ste u kampanju uključili celebrityje i prodavali lažnu empatiju da se netko cijepi zbog drugog, a ne zbog samog sebe.

Optužujem vas, gospodo, zato što ste uvjeravali ljude kako je cijepljenje čin ljubavi prema drugima, prešućujući dokazanu činjenicu da i cijepljeni prenose zarazu. Optužujem vas, gospodo, za svaku smrt uzrokovanu neodgovornim ponašanjem onih koje ste uvjerili kako cijepljeni ne prenose zarazu. Optužujem vas i za prešućivanje toga da mladi muškarci imaju veću šansu za ozbiljne nuspojave od cjepiva nego što je opasnost od korone. 

Optužujem vas, gospodo, što ste u trenucima dok su naši bližnji umirali, vi svoju odgovornost prebacivali na druge - prvo su krivi bili neodgovorni građani, a poslije su etiketirani necijepljeni. Krivi su vam bili oni za koje ste sami tvrdili da su najugroženiji. Krivi za što - za vaše loše statistike? Optužujem vas, gospodo, što ste za nedjelotvornost vašeg cjepiva optuživali one koji ga nisu uzeli.

Optužujem vas zbog 10% cijepljenog zdravstvenog osoblja koje su zaraženi šetali bolnicama među teško bolesnima i životno ugroženima. Optužujem vas, gospodo, zato što ste pozivali da se necijepljeni građani trebaju odreći intenzivne, kako bi ustupili mjesto onima koji su se tri puta cijepili. Optužujem vas, gospodo, što su ljudi izgubili povjerenje u provjerena cjepiva, jer ste vi propagirali neprovjerena.

Optužujem vas gospodo za negiranje znanstvene činjenice o prirodnom imunitetu – za sve posljedice i nuspojave koje su pretrpjeli oni koji su prisiljavani na cijepljenje. Optužujem vas što se učestvovali u najvećem propagandnom programu na svijetu i u najvećoj pljački u povijesti svijeta, koja je obogatila one koji imaju, a one koji nemaju ostavila na rubu života. 

Optužujem vas, gospodo, zbog podjela u društvu i stvaranje dvije klase ljudi - cijepljene i necijepljene. Optužujem vas, gospodo, što svi oni koji su preživjeli koronu, pogotovo najstariji među nama, neće imati što jesti zbog ovakvog načina borbe protiv korone. Optužujem vas gospodo da je dvije godine ravnanja krivulje, postalo dvije godine ravnanja radničke klase. 

Optužujem vas, gospodo, što ste našu bezbrižnu djecu izložili da dvije godine moraju gledati užasne scene vaše pornografije straha. Optužujem vas gospodo što ste budalama u našem okruženju omogući da nakon cijepljenja mogu pametovati svima oko sebe - to je bilo najneizdržljivije od svega. Optužujem vas, gospodo, zato što ste naše živote sveli na binarnu stvarnost.

Optužujem vas, gospodo, za sve ono za što ste vi optuživali druge, kako biste se oslobodili vlastite odgovornosti. I na kraju, imam i jednu preporuku za vas, gospodo - pogledajte film “Don’t Look Up”.

 Večernji list

Godišnji odmor političke neodgovornosti je završen i ružna stvarnost kuca na vrata političkih elita

Može se ljude praviti budalama neko vrijeme, neke se može praviti budalama i cijelo vrijeme, ali ne može se sve ljude praviti budalama cijelo vrijeme

Za većinu je ljudi zadnjih dvije godine korone, mjera, cijepljenja, propusnica, inducirane depresije i panike kojima smo bili izlagani, predstavljalo najtraumatičnije životno iskustvo u zadnjih trideset godina. Za one mlađe, najtraumatičnije životno iskustvo uopće, koje će im obilježiti živote, na sličan način kao što je nama starijima život obilježio rat. Životi su nam se podijelili na onaj do korone i nakon korone.

Zbog svega toga na razdoblje prije korone gledamo kao na neko Zlatno doba relativne sigurnosti i prosperiteta, kojemu bismo se rado vratili. Voljeli bismo da proljeće koje je pred nama označi i kraj čitavog ovog kaosa koji nam je toliko promijenio živote. No, istovremeno znamo kako “happy end” još nije na vidiku i kako prava igra tek počinje - zbrajanjem svih posljedica odluka koje su donošene u vrijeme korone.

Neke od tih posljedica su već vidljive, neke još uvijek samo slutimo. Bez obzira što nije glavna vijest u medijima, tema svakodnevnih poskupljenja ne može se zaobići u nijednom razgovoru. Odlazak do trgovine pun je “cjenovnih iznenađenja”, a već možemo vidjeti i redove za neke proizvode. Inflacija je glavna preokupacija u mislima ljudi dok kročimo kroz ono što je jedan političar nedavno nazvao “dugom tamnom zimskom noći”. 

Samo s gorkom ironijom možemo gledati statistike i brojeve koje nam nude, jer svi znamo kako je realna inflacija znatno veća od nominalne i kako plešemo na rubu hiperinflacije. Isti oni koji su nas muljali sa statistikama oko korone, sada nas uvjeravaju kako je inflacija još uvijek jednocifrena i pod kontrolom. Ma, kako da ne. U takvo što mogu povjerovati samo oni koji ne idu sami u trgovinu ili žive u balonu paralelne stvarnosti koju nam servira propaganda.

Ali, čak i takve lažne statistike djeluju dovoljno zabrinjavajuće, što samo znači kako je ekonomsko korito previše izbušeno i voda curi na sve strane, pa je pustaru realnosti sve teže sakriti. To znaju i vladajući, pa se na sve strane pripremaju različite ekonomske mjere koje bi, navodno, trebale ublažiti posljedice ekonomske krize koja nam slijedi. Medijska pompa koja poput grčkog kora prati te mjere djeluje tragikomično.

U stvari se samo radi o zatvaranju očiju pred stvarnošću. Iskustvo nas uči kako “stavljanje inflacije pod kontrolu” i “fiksiranje cijena” obično završe u nestašicama i recesiji, a ona vodi ka tome da sve više ljudi gubi posao, što na kraju rezultira ekonomskim krahom. A ovaj bi mogao biti doista bez povijesnog pandana, jer nikad dosad – ako izuzmemo socijalizam - nismo imali recesiju koja bi zahvatila sve segmente ekonomije.

Ironija je pritom u tome da kriza u koju ulazimo nije izazvana ekonomskim razlozima, već idiotskim odlukama mundane političke elite da zatvori čitavu ekonomiju pod izgovorom zaštite i navodne brige za građane, unatoč upozorenjima kako bi takve odluke mogle prouzročiti tragediju i krizu nesagledivih razmjera. Sada, kad račun stiže na naplatu, mjesta za izgovore od odgovornosti nema puno, jer i sami zagovornici zatvaranja priznaju kako mjere nisu imale smisla.

Zato se postavlja pitanje kako će ljudi reagirati na činjenicu da nas je politička elita svjesnom odlukom gurnula u ekonomsku recesiju, nezaposlenost i siromaštvo? Kakav će novi izgovor pokušati smisliti političari kada ih se bude pitalo zbog čega su poduzimali korake za koje su znali kakve će posljedice izazvati? Na koji će način sada pokušati vrijeđati inteligenciju ljudi? Kojim će klinom izbijati ovaj klin koji su zarili u živo meso društva?

Možda nešto od toga upravo sada možemo vidjeti ako pogledamo što se događa u Kanadi, koja naočigled svih postaje prva diktatura u anglosaksonskom svijetu. Tamo su kamiondžije iz solidarnosti izašli na prosvjede protiv vladinih mjera, koje njihovim kolegama koji se nisu cijepili onemogućuju normalan rad. A sada gledamo kako kanadski premijer izlazi iz okvira ustavnih nadležnosti i putem državne prisile, pa čak i blokadom bankovnih računa, pokušava ugušiti prosvjed.

Da ironija bude veća, kao izgovor za korištenje državne represije protiv legitimnog prava na prosvjed, on je potegao argument kako su kamiondžije blokirale ekonomiju. Valjda će za ekonomski kolaps biti krive kamiondžije, a ne vlada koja je dvije godine glupim mjerama gušila svaku ekonomsku aktivnost? A svoju je bistrinu duha ovaj novopečeni tiranin pokazao potezom s blokadom računa prosvjednika, što je izazvalo pravi stampedo na banke, jer je time uništio povjerenje ljudi u banke.

Godišnji odmor političke neodgovornosti je završen i ružna stvarnost kuca na vrata političkih elita, a ne samo naroda. Izgovori sve manje prolaze i morat će se polagati računi. Može se ljude praviti budalama neko vrijeme, neke se može praviti budalama i cijelo vrijeme, ali ne može se sve ljude praviti budalama cijelo vrijeme. Ti ljudi će na kraju ustati kako bi obranili zdrav razum i svoje dostojanstvo. A kada je ljudsko dostojanstvo ulog, onda nema uzmaka.

Večernji list

Od Putinovog Blitzkriega u Ukrajini najveću bi političku korist izvukao Biden

Nalazimo se u situaciji u kojoj tipovi sa šiframa za nuklearno naoružanje prijete jedni drugima najgorim scenarijem, dok na terenu nemaju operativne jedinice ni za ograničenu vojnu akciju.

Ako je suditi po medijskim napisima zadnjih dana, svijet se nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata i pred vratima smo nove apokalipse. Problem je što je taj novopodignuti apokaliptički ton oko krize na rusko-ukrajinskoj granici obično u obrnutoj proporciji analitičkoj uvjerljivosti takvih napisa. Zbog toga se i čini kako su ti panični izvještaji više u funkciji propagande jedne ili druge strane, nego analize stvarnog stanja stvari i njihovih aktera.

Tako, s jedne strane, imamo stalna uvjeravanja kako je rat neminovnost i kako će Putin svakog trenutka napasti Ukrajinu, ali taj trenutak nikako ne dolazi, dok, s druge strane, imamo najveće pokrete ruskih trupa, kakvi nisu viđeni još od sovjetskog povlačenja iz Afganistana 1988. godine. Radi se o igri živaca, čiji je cilj prije izazvati strah kod druge strane, nego nekoga uvjeriti i pridobiti na svoju stranu.

Trenutna situacija je takva da Zapad i NATO odbijaju poslati svoje snage u pomoć Ukrajini, dok Putin nagomilava trupe, ali ne poduzima sljedeći korak, već prijeti nuklearnim scenarijem “u kojem neće biti pobjednika”. Iako je teško analizirati što se Putinu mota po glavi, takve prijetnje prije sugeriraju kako se radi o klasinom blefu kako bi se drugu stranu dovelo za pregovarački stol, u trenutku kad mislite da imate povoljnu poziciju.

Europa, predvođena Nijemcima i Francuzima, prva je pokazala znakove nervoze, što je i razumljivo, jer nikome u Europi nije do rata pred svojim dvorištem. Usto je Rusija i glavni snabdjevač plina na europskom tržištu, pa je jasno kako Putin ima snažnu polugu moći da udara na tu europsku slabost. Međutim, iz onoga što smo vidjeli, jasno je i kako Macron i Scholz nisu oni koje Putin želi za pregovaračkim stolom.

Naravno, u najtežoj su poziciji Ukrajinci, o čijoj se koži ovdje ponajviše i radi. Oni pozivaju na snižavanje tenzija. Jasno im je kako od toga za njih nema koristi kada od potencijalnih saveznika sa Zapada stižu poruke kako se oni neće miješati u slučaju vojnog sukoba. Poruke iz Washingtona kako je to defetistički i kako bi trebali zauzeti odlučniji stav, teško je u tom kontekstu tumačiti drukčije nego kao cinizam.

Tako možemo reći kako je Putinu uspjelo da prijetnjama izazove razilaženje u NATO-u i među zapadnim saveznicima. Ali, ni on nike u sjajnoj poziciji. Nedavni pokušaj državnog udara u Kazahstanu prisilio ga je da s ukrajinske granice prebaci tamo svoje elitne jedinice. A bez njih je nemoguće razmišljati o bilo kakvoj vojnoj akciji. Tako, između Ukrajine i Kazahstana, Putin trenutno bira pacifikaciju Kazahstana.

Tenkovi koje je naslagao uz ukrajinsku granicu zasad služe samo za slikanje pred TV kamerama. Tako se nalazimo u situaciji u kojoj tipovi sa šiframa za nuklearno naoružanje prijete jedni drugima najgorim scenarijem, dok na terenu nemaju operativne jedinice ni za ograničenu vojnu akciju. Da se ne radi o tipovima koji odlučuju o sudbini čovječanstva sve ovo bi bila tragikomična demonstacija slabosti histeričnih beta-muškaraca.

Tragično i zabrinjavajuće u tome je da se obično takvi slabići na kraju i potuku, jer im sila služi samo zato da bi prikrili svoje slabosti, a slabost ih gura uza zid, odakle nema drugog izlaza osim sile. Jaki se ne tuku, oni pobjeđuju i prije nego uđu u sukob. No, kako sve ne bi završilo na psihopatologiji slabića na vlasti, treba pogledati i racionalne motive koji aktere ove najnovije krize guraju u sukob.

Znamo kako već punih trideset godina, od kraja Hladnog rata, geopolitiku ne određuje ideologija, već interesi vezani za energetiku. Romantika je, srećom, napustila svjetsku politiku, pa danas imamo samo “ratove za naftu”.

Rusija, tako, ima tijesne odnose s režimima u Iranu i Siriji, ne zbog ideološkog slaganja, već zbog kontrole dotoka plina s Bliskog istoka u Europu. Slabost Europe prema ruskim aspiracijama prema Ukrajini, također, ne govori o ideološkom slaganju, već o energetskoj ovisnosti Europe, prije svega Njemačke, o ruskom plinu. S izgradnjom Sjevernog toka 2 ta je ovisnost zacementirana za naredno stoljeće.

S druge strane, arogantan stav Bidenove administracije oko tenzija u Ukrajini, koji graniči s navijanjem da Putin nešto poduzme, ne govori o nekom ideološkom pravovjerju, već o političkim interesima vezanim za energetiku. Tako je Bidenov plan “zelene tranzicije”, vrijedan tri bilijuna dolara, zapeo u kongresu, jer je svima jasno kako je to suludo skup i neisplativ program, koji bi Ameriku bacio na koljena.

Ono što ga može učiniti “isplativim” jest slanje cijena energenata “nebu pod oblake”, a za to izgleda kao naručen jedan, makar i mali, Putinov Blitzkrieg u Ukrajini. Pored toga, bliže se izbori za Kongres, a rat bi slabom Bidenu omogućio da izgleda jak, tako da je i politički profit od krize u Europi za demokrate u ovoj situaciji jasan. A kao i uvijek kad se slabići domognu pozicija moći, njihove igrice za obične ljude znače i otpočinjanje “igara gladi”.

Večernji list

Otkako je Zekanović pozvao na cijepljenje pada broj cijepljenih

Ono što bi nas kao društvo svakako moglo najviše koštati u budućnosti jest sama kampanja cijepljenja protiv korone, koja je bila takva da je kod mnogih ljudi potkopala povjerenje u svako cjepivo uopće

Kako nam stiže sve više vijesti o tome kako se neke europske zemlje spremaju ukinuti sve mjere protiv korone, tako sve više raste nada da bi uskoro mogao doći kraj i ovoj dvogodišnjoj agoniji. Srca mnogih su ogrijale i slike iz zaleđene Kanade, gdje su desetci tisuća kamiondžija natjerale u “samoizolaciju” svog malog diktatora, odakle je javio kako je ponovno uhvatio koronu, iako je triput cijepljen i dvaput bustan.

Političarima, doduše, nije vjerovati ni kad su u defanzivi, jer znamo kako je bit njihova posla smišljanje planova protiv javnosti, ali sada se čini kako je manevarski prostor za to jako sužen. Omikron je postao prirodno cjepivo, kojim će se, na kraju, „procijepiti“ svi, kako cijepljeni, tako i necijepljeni, i to će, valjda, biti kraj pandemije. Ali, mnogi se pitaju hoće li to biti i kraj apsurdima kojima nas je politika izlagala iz dana u dan?

Ono što bi nas svakako moglo najviše koštati u budućnosti jest sama kampanja cijepljenja protiv korone, koja je bila takva da je kod mnogih ljudi potkopala povjerenje u svako cjepivo uopće. Stoga se ne treba čuditi ako sutra neki ne budu prihvaćali ni redovna cjepiva, što nas kao društvo može koštati u životima.

Sjećamo se kako je to povjerenje bilo već narušeno prije desetak godina, tijekom pandemije svinjske i ptičje gripe, kada se nudilo loše cjepivo i kada su mnogi upozoravali kako stvaranje panike može smanjiti broj onih koji imaju povjerenja u zdravstvene politike. A sada smo imali isto to, samo na desetu potenciju, čitavu industriju pornografije straha uz kojoj se politika skrivala iza struke.

Koliko je tek štete napravljeno u povjerenje ljudi u čitav zdravstveni sustav time što su se brojali samo umrli od jedne bolesti, kao da druge bolesti ne postoje. I koliko je tim pristupom učinjeno štete ljudskom zdravlju, jer se zbog korone zapostavilo liječenje mnogih drugih bolesti, koje su puno opakije od korone. Zbog toga možemo reći kako je propaganda koja je korištena bila ubojitija po zdravlje od same bolesti.

Vrhunac tog apsurda kod nas smo mogli gledati kada se u samu kampanju cijepljenja uključio zastupnik Zekanović. Doista je bilo tragikomično gledati osobu u petom desetljeću života koja kao da je jučer otkrila kako je Zemlja okrugla, pa je svuda sa sobom okolo nosio globus, nazivajući one koji su bili sumnjičavi prema cijepljenju ravnozemljašima.

A onda su neki pomislili kako je to bila dobra kampanja cijepljenja. Pa, što treba biti u glavi osobe koja bi nakon dvije godine danonoćnog informiranja o koroni odluku o cijepljenju donijela na osnovu savjeta jednog političara? Iako su ga mediji promovirali a on sam tvrdio kako je uspio pridobiti tri osobe, stvarnost nam pokazuje kako je interes za cijepljenje naglo opao otkad je Zekanović počeo pozivati na cijepljenje.

Još nije jasno kako nije neugodno onima u medijima koji su takvo nešto promovirali i sudjelovali u takvom jednom igrokazu, vezujući se za nekoga tko je igrao ulogu „korisne budale“ za napad na skupljanje potpisa. Apsurd je još veći kad vidimo kako se političare koji su pozivali na cijepljenje pretvaralo u zvijezde, iako se na osnovu njihova poziva nitko nije cijepio, da bi se političare koji se ne žele petljati u nečiju osobnu odluku moglo okriviti za smrt ljudi.

A imali smo i taj apsurd da su za smrt ljudi proglašavani odgovornima oni koji su dva tjedna skupljali potpise, a ne oni koji su dvije godine kreirali politiku oko pandemije. I koji su, da apsurd bude gori, uporno negirali znanstvene činjenice kada im se govorilo kako će Covid potvrde dati ljudima osjećaj lažne sigurnosti i da će upravo oni s Covid potvrdama neometano širiti zarazu među najugroženijima, oni su to nazivali teorijom zavjere.

I kad se upozoravalo kako bi trebalo testirati i cijepljene i necijepljene koji rade sa starijima i teško bolesnima, izgovor je bio kako će se napraviti pilot istraživanje, koje će dokazati kako cijepljeni ne šire zarazu. I što je taj pilot dokazao? Zato sada imamo slučaj da nam s naslovnica dolazi pitanje hoće li doći do kolapsa javnog sektora zbog previše zaraženih zaposlenika – možda bi pomoglo ako bi se u javni sektor uvele Covid potvrde?

U biti, Covid potvrde su korištene samo kako bi se ljude prisililo na cijepljenje, a cijepljene se nije smjelo testirati jer bi to bilo priznanje kako i cijepljeni šire zarazu, što je politika uporno odbijala priznati. A i kako bi, jer kako bi onda uvjerili ljude na cijepljenje, jer je logika bila – „cijepi se, zaštiti druge“, a sada je ispalo kako su cijepljeni a netestirani čitavo vrijeme ugrožavali svoje cijepljene i necijepljene pacijente.

Dva tjedna ravnanja krivulje tako je na kraju postalo dvije godine ravnanja duša. Može se ljudima ispirati mozak neko vrijeme, ali mrlje na duši ostaju trajno.

Večernji list