Geopolitika totalitarizma: Zašto su samo Njemačka i Rusija naučile lekciju totalitarnog XX stoljeća?

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnog terora u Hrvatskoj je proteklo uz već standardne podjele i zađevice, a sve zbog još uvijek jake, čak dominantne ljevičarske matrice, koja se poziva na antifašističke tradicije i ne želi prihvatiti osudu i izjednačavanje svih žrtava totalitarnog terora, kako žrtve fašističkog, tako i žrtve komunističkog terora, koju osudu zbirni termin "totalitarizam" podrazumijeva. Na takve u osnovi nemoralne i ignorantske stavove vladajuće političke i intelektualne elite moguće je gledati samo s indignacijom i nadati se da će Hrvatska jednoga dana doći u poziciju u kojoj naši moralni stavovi pri osudi zločina neće biti determinirani obranom ideoloških pozicija.

Hrvatska je imala tu nesreću da je tijekom dvadesetoga stoljeća iskusila zla i fašizma i komunizma, te ne može svoju budućnost graditi na amnestiranju bilo kojeg od ta dva totalitarna režima za ljudsko i materijalno pustošenje koje su ostavili iza sebe. Stoga ima jako puno smisla u tome što se Hrvatska odlučila za to da spomen na žrtve totalitarnih režima obilježava 23. kolovoza, na dan kada su Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez, dva najmonstruoznija i najreprezentativnija totalitarna režima, potpisali pakt o nenapadanju, koji je ubrzo doveo do osvajanja i podjele Poljske i početka Drugog svjetskog rata.

No, ono što često u sporenjima oko totalitarizma zna promaći, jest specifična geopolitika totalitarizma, naime, okolnost da totalitarizam nije samo ideološki politički konstrukt, već da ima i svoju real-političku dimenziju, točnije, svoje geopolitičko zaleđe. Nije slučajno da su uspon i rast totalitarnih pokreta usko vezani za svjetske ratove i pokušaj geopolitičkog preustroja svijeta. Stoga uvijek treba gledati međuodnost ideiologije i geopolitike, kako geopolitika rađa ideologiju i kako ideologija rađa geopolitiku.

Možda je zato baš danas, na stotu obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata i skoru sedamdesetpetu obljetnicu početka Drugog svjetskog rata, potrebno prisjetiti se ovih događaja koji su čitavo dvadeseto stoljeće definirali kao stoljeće totalitarizma. Svakako, pritom treba imati u vidu i aktualna dešavanja u Ukrajini i latentni sukob nekadašnjih super-sila, koji prijeti da izraste u sukob globalnih razmjera, ako ne već Trećim svjetskim ratom, onda svakako obnovom Hladnoga rata i oštrih blokovskih podjela.

Što je omogućilo da svijet upozna besprimjerne užase i stradanja koja su obilježila 20. stoljeće? Kako je bilo moguće da svijet u samo nekoliko godina iz stoljeća liberalizma, koje je bilo obilježeno relativnim mirom, stabilnošću i napretkom, potone u pakao ratova i revolucionarnoga terora, koji će obilježiti narednih sedamdeset godina? Iz koje je to ideološke matrice proistekao svijet totalitarnoga terora, koje povijesne silnice su oblikovale taj svijet, i da li su one još uvijek djelatne?

U jednom od nedavnih postova pisao sam o tom međuodnosu geopolitike i ideologije, koji je doveo do početka Prvog svjetskog rata. Nakon geopolitičke erupcije do koje je dovela Francuska revolucija i napoleonski revolucionarni ratovi na europskom tlu, stvara se između europskih konzervativnih sila tzv. Sveta alijansa, koja poražava francuske revolucionare i zauzadava širenje jakobinskih ideja Europom. Stabilnost europskoga poretka, koji blagotvorno utječe na razvoj liberalne civilizacije unutar njega, koja je svijetu donijela dotad neviđeni ekonomski i kulturni napredak, ovisi prije svega o savezništvu njemačkog i ruskog carstva. Francuska je pacificirana, a Engleska je uglavnom okrenuta sebi i svojim kolonijama. Sjedinjene Američke Države, također, uživaju u svojoj izolaciji i ekonomskom procvatu, s indignacijom gledajući na bilo kakvu imperijalnu politiku.

Međutim, krajem devetnaestoga stoljeća, ova koalicija konzervativnih sila polako slabi, da bi uoči Prvog svjetskog rata sasvim nestala. Britanija se zbog zabrinutosti za svoje istočne kolonije, prije svega Indiju, koju smatra nedovoljno zaštićenom od ruske prijetnje, kao i od njemačkih ambicija da se komunikacijski poveže sa zemljama Srednjeg istoka, aktivno uključuje u europsku politiku. Pošto ne može sama obuzdati dvije europske kontinentalne sile u usponu, odlučuje jednu od njih pridobiti za saveznika. Sklapa savez sa Francuskom u kojoj krajem stoljeća ponovo jačaju sljedbenici jakobinaca, te zajedno pokušavaju pridobiti Rusiju u novo savezništvo a protiv Njemačke. Rusija sve više povoljnih kredita dobiva u Londonu, a oko ruskog cara jačaju germanofobni anglofili, što je dotad za germanofilnu rusku aristokraciju bilo gotovo nezamislivo. Ta promjena geopolitike europskih sila stvara gotove uvjete za početak velikog europskog rata, koji treba blokirati ekonomski i politički uspon europskih nacija okupljenih pod bivšim rusko-njemačkim kišobranom.

Završetak Prvog svjetskog rata nam pokazuje da to nije bio samo imperijalni rat i stvaranje nove geopolitičke podjele svijeta, već i talionica revolucionarnih strasti i ideja – pod njegovim okriljem je izvedena prava nova jakobinska revolucija, koja je trebala korigirati rezultate Napoleonova poraza stotinu godina ranije. Čitava srednja i istočna Europa su u revolucionarnim previranjima, nestaju tisućugodišnja carstva. U Rusiji su instalirani boljševici na vlast, nagrađeni novim teritorijama za vjernost i savezništvo. Austrougarska monarhija je nestala, a od njenih ostataka je, protiv volje njenih građana, stvorena Austrija. Njemačka je, umalo izbjegavši revoluciju po ruskom receptu, bačena u ekonomsko sužanjstvo i pretvorena u političkog patuljka. Između Rusije i Njemačke, na teritoriju bivših carstava, nastaju nove nacionalne države, poput Poljske, Čehoslovačke i Jugoslavije, koje i nemaju neku svoju logiku nastanka, osim što su trebale činiti anti-njemački blok i biti vječitim sjemenom razdora između Rusije i Njemačke.

U ovo geopolitičko i ideološko prekrajanje Europe, aktivno se uključuju i Sjedinjene Američke Države, čije je uključenje u rat pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom spriječilo potpisivanje mira koji bi očuvao predratni status quo i bilo ključno za poraz osovinskih sila u ratu. Pod Wilsonom su i Sjedinjene Države promijenile svoju bit. On je začetnik takozvanog progresivnog pokreta u SAD-u, koji je nekadašnju zemlju slobode gurnuo na put ka socijalizmu. Wilson je kreator američke centralne banke, odnosno FED-a, uveo je antimonopolsko zakonodavstvo i promovirao mnoge druge socijalističke politike, poput kontrole cijena i povećavanja nadnica radnicima u štrajku i slično. No, vjerojatno je najpoznatija njegova vanjskopolitička doktrina, kojom je Americi dodijelio ulogu glavnog promotora i izvoznika demokracije u svijetu.

Dakle, nije bilo dovoljno samo teritorijalno i ekonomski uništiti stare kontinentalne sile. Trebalo je u njima posijati i otrovno sjeme revolucije, koja je svoje korijenje već pustila i u zemljama pobjednicama. Revolucija je dio geopolitike. Rusija i Njemačka postaju glavno stjecište radikalnih političkih ideologija i poligoni militarizma. Socijalistički ekonomski sustav koji se u njima implementira, uz nerazumno visoke ratne reparacije nametnute Njemačkoj, trebaju ova dva nekadašnja geopolitička diva ekonomski iscrpjeti i držati na koljenima. Međutim, to ne vrijedi i za politiku njihova naoružavanja, unatoč navodno oštrim sankcijama Njemačkoj u vezi naoružavanja.

Kako je u svojim istraživanjima otkrio i dokazao britansko-američki ekonomist i povjesničar sa Hoover instituta, Anthony C. Sutton, određeni lobiji sa Wall Streeta, koje on naziva "korporativnim socijalistima", uz podršku progresivnih političara, financirali su ne samo boljševičku revoluciju i ekonomski opstanak SSSR-a (koji bi bez strane financijske pomoći ubrzo propao, kao što je dokazao već Ludwig von Misees 1920., u svom kapitalnom djelu Socijalizam), već i njegovo naoružavanje, kao i naoružavanje njemačkog Wermachta. Također su financirali militarističke i ekstremističke političke skupine, među kojima i Hitlerovu Nacionalsocijalističku radničku partiju. Još se Stefan Zweig u "Jučerašnjem svijetu" ranih dvadesetih prošloga stoljeća čudio otkud sljedbenicima jedne sasvim minorne i ekstremističke regionalne stranke u Bavarskoj najsuvremeniji automobili i kamioni i sredstva za organiziranje pompeznih i skupih manifestacija.

Trebalo je, dakle, od Njemačke i Rusije stvoriti ekonomske pigmeje nesposobne za samoodržanje, sa ekstremističkim režimima na vlasti, uz to naoružanima do zuba. Tako su jakobinskom geopolitikom stvoreni i održavani totalitarni pokreti i režimi na europskom tlu, neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom, koji su trebali spriječiti bilo kakvu mogućnost za normalan ekonomski razvoj i prosperitet tih nekadašnjih sila, ali i Europe uopće. Njihov sukob i novi rat je bio samo pitanje vremena. To što će se ovi totalitarni pokreti pri tome otkinuti od svojih političkih mentora i financijera i okrenuti protiv njih, svakako može biti iznenađujuće, ali otada neće biti zadnji put da se dogodilo jakobinskim izvoznicima revolucije sa Zapada, već gotovo pravilo.

Teorije o totalitarizmu, iako su jako puno učinile na političkom i moralnom osvješćivanju kakvo zlo ti režimi predstavljaju, uglavnom previđaju ovu geopolitičku pozadinu uspona totalitarnih pokreta na europskom tlu. One uglavnom dobro opisuju prirodu tih režima, njihove strukturne sličnosti, ali jako rijetko uspijevaju na zadovoljavajući način objasniti njihovu genealogiju. I doista, ništa prije njihove pojave nije ukazivalo na to da su oni mogući, naročito ne da će definirati čitavu jednu epohu. Za to postoje razlozi – oni su vještači politički kreirani iz geopolitičkih razloga, a nisu ni na koji način spontano nastali iz njedara zapadne civilizacije. Oni su bastardi jakobinske geopolitike zapadnih političkih i ekonomskih elita i njihovog geopolitičkog konstruktivizma.

Jedan od rijetkih teoretičara totalitarizma koji je primijetio i opisao ideološku srodnost zapadnih jakobinaca i totalitarnih sustava bio je poznati liberalni teoretičar Friedrich A. von Hayek. Kao zatočnik ideja liberalne civilizacije, ali i austijski Židov u britanskom izbjeglištvu, on ne samo da je s lakoćom primijetio da između nacističkog i komunističkog režima nema neke bitne razlike – opisao ih je kao generički socijalističke – već je isti trend ka socijalizmu primijetio i u zapadnim demokracijama. Stoga je u svojoj knjizi Put u ropstvo poslao dramatično upozorenje Zapadu da ga njegove elite neizbježno vode u socijalizam. Knjiga je jako dobro primljena od običnih čitatelja, ali je prešućena od strane akademske javnosti, i same zatrovane socijalističkim idejama. Sam Hayek je tu svoju knjigu platio višedecenijskim ignoriranjem i neprijateljstvom, premda se radi o jednom od rijetkih genija ekonomske i političke misli dvadesetoga stoljeća.

Manje je poznato da je jedan od prvi recenzenata Puta u ropstvo bio slavni spisatelj George Orwell. Ako pogledamo njegovu slavnu 1984. bit će nam sasvim jasno da je taj roman Hayek doveden do svojih konzekvenci. Naime, kod Orwella se već desilo ono na što Hayek upozorava – čitav svijet je postao jakobinski, socijalistički, totalitaran. Ne postoji Slobodni Svijet, osim u slabom sjećanju. Svijet je podijeljen na tri totalitarne super-države, Oceaniju, Euroaziju i Istaziju, i sve tri imaju vrlo sličnu ideologiju. U Oceaniji se državna ideologija naziva Ingsoc (tj. engleski socijalizam). Iako je glavninu materijala za svoj roman crpio iz svog iskustva ratnog propagandista na BBC-ju, svakako da ne bismo pogriješili ako bismo taj roman koncepcijski nazvali hayekovskim. Iako se i danas taj roman čita kao visprena kritika sovjetskog komunizma, on je prije svega kritika samoga Zapada, koji se odrekao svoga liberalnog naslijeđa i prihvatio revolucionarnu politiku neprijatelja liberalizma.

Premda hayekovska genealoška teorija totalitarizma prvenstveno prati povijest ideja, a ne dotiče se real-politike i geopolitičkog zaleđa totalitarizma, ona je daleko superiornija i manje ideologizirana od strukturalnih teorija totalitarizma, koje su nastale kasnije, pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Glavni reprezenti strukturalne teorije totalitarizma su Hannah Arendt sa svojim Izvorima totalitarizma i studija Carla J. Friedrich i Zbigniew K. Brzezinskog Totalitarna diktatura i autokracija. Iako su ove studije dale veliki doprinos razumijevanju strukturnih sličnosti komunizma i nacizma, te razbile monopol tada (a kod nas još uvijek!) vladajuće antifašističke ideološke matrice, njihov veliki nedostatak je stvaranje dualističke slike svijeta, gdje se Zapad prikazuje kao liberalan i demokratski u poređenju sa totalitarnim režimima.

Zbog toga strukturalne teorije totalitarizma (a takve su manje-više sve) prati glas da su bile dio hladnoratovske propagande. To one sasvim sigurno i jesu bile, samo ne u smislu u kojem su im to prigovarali njihovi kritičari s lijeva. Kao što je antifašistička matrica bila proizvod ratne koalicije Zapada i Sovjetskog Saveza protiv nacističke Njemačke, koja je trebala nekako pred zapadnom javnošću opravdati ovaj, kako se tada činilo, neprijncipijelni savez, tako su i teorije o totalitarizmu bile izraz nove, hladnoratovske konstelacije moći i njene geopolitike. Iako je, kao što znamo, sam Zapad odavno napustio svoje liberalne i demokratske korijene, teorije totalitarizma su stvorile samodopadnu sliku Zapada kao Carstva Slobode i liberalnog kapitalizma, nasuprot sovjetskom socijalističkom Carstvu Zla.

Ta dualistička slika svijeta je i danas preovlađujuća. Ona danas uglavnom ima funkciju da ljude blokira u bilo kakvom pokušaju kritike Zapada i zapadne geopolitike. Tu vrijedi poznata moralna ucjena – ako kritiziraš Zapad, mora da si prikriveni socijalist ili bar zadrti nacionalist i mračnjak. Ako nam je globalni slom totalitarnih socijalističkih režima na istoku išta omogućio, onda je to prilika da se oslobodimo ove moralne ucjene i smatramo je prevaziđenom hladnoratovskom floskulom. Prema toj matrici gledano, naime, svaka kritika Zapada je istovremeno i kritika liberalizma i demokracije, što je vrlo površno i pogrešno gledanje. Zapad je odavno napustio gotovo sve ideale liberalizma i demokracije, tako da je moguće sasvim lijepo kritizirati politike zapadnih vlada sa stanovišta liberalizma.

Koliko je ta hladnoratovska dualistička slika pogrešna, možda najbolje pokazuje samo razumijevanje, odnosno, nerazumijevanje onoga što se dogodilo padom Berlinskoga zida i nestankom Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka. Zvanična verzija toga događaja bez premca u zadnjih stotinjak godina jest da je to bila pobjeda liberalnog kapitalizma nad totalitarnim socijalizmom. No, ta je slika upitna i suviše apstraktna, bar dok joj ne damo reljef geopolitičkih gibanja koja su toj pobjedi Zapada dala bliže obrise.

Gledano pobliže, ključna se stvar s padom Berlinskog zida nije odigrala na ideologijskoj razini, već na puno dubljoj, geopolitičkoj razini. Bila su to prava tektonska pomjeranja: Njemačka se ujedinjuje, a raspadaju se vještački stvorene jakobinske tvorevine poput Jugoslavije, Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Pad Berlinskog zida je označio kraj Prvog svjetskog rata i krah jakobinske politike Zapada. Njegovim rušenjem je otvorena mogućnost za obnovu liberalnog svijeta koji se urušio prije točno sto godina, početkom Prvog svjetskog rata.

Njemačka je to odmah shvatila, i njeno inzistiranje na ujedinjenju, uz svu moguću halabuku i protivljenje jakobinaca na Zapadu, kao i njeno potonje inokosno zalaganje za priznavanje neovisnosti Slovenije i Hrvatske, čime je zabijen glogov kolac u anti-njemački američko-britanski projekt Jugoslavije, sasvim jasno govore o toj novoj njemačkoj samosvijesti. Rusija je, također, svojim priznavanjem neovisnosti bivših sovjetskih republika pokazala da je razumjela kakav se geopolitički prijelom desio.

Današnja Rusija je sušta suprotnost Sovjetskom Savezu, koji je stvoren i cijelo vrijeme svoga trajanja bio samo ispostava zapadnih jakobinaca za obuzdavanje njemačkog utjecaja u Europi i slabljenje njemačke moći. Te dvije zemlje tijekom devedesetih i dvijetisućitih ustrajno rade na sve većem približavanju i povezivanju – na užas Zapada, prije svega Sjedinjenih Država. Što Rusija i Njemačka budu imale bolje odnose, to će biti veća stabilnost i neovisnost Europe, a time i veći izgledi za njen ekonomski rast i prosperitet.

Sjajna je vijest za naše zakašnjele antitotalitarce da dvije zemlje koje su bile glavni stožeri najmračnijih totalitarnih režima, čiji je sukob razarao Europu kroz čitavo dvadeseto stoljeće, sada postaju vanjskopolitički partneri i imaju jako blisku ekonomsku i političku suradnju, a čini se, i dijele zajedničku viziju neovisne i stabilne Europe. Žalosno je, opet, da su mnoge zemlje Zapada, a prije svega Sjedinjene Američke države, i to ponajviše upravo zahvaljujući zamamnoj ali obmanjujućoj anititotalitarnoj matrici, ostale zarobljene u totalitarnom orwellijanskom svijetu Hladnoga rata.

Aktualna kriza u Ukrajini, gdje je uz svesrdnu asistenciju zapadnih jakobinaca izveden državni udar a na vlast dovedena anti-ruska revolucionarna klika, nije ništa drugo do očajnički pokušaj Sjedinjenih Država da održe na životu svoju wilsonijansku jakobinsku vanjsku politiku držanja europskog kontinenta u stalnom grču kriza i revolucija. Zbog toga se danas i vadi iz naftalina hladnoratovska antitotalitarna retorika, prave se nategnute paralele između Rusije i Sovjetskog Saveza, a predsjednik Putin neuvjerljivo uspoređuje s Hitlerom. Glavni cilj je ponovo okrenuti Rusiju i Njemačku jedne protiv druge. Samo što ovaj put, za razliku od agende koja je dovela do Prvog svjetskog rata, Njemačku treba posvađati sa Rusijom, kao što su tada uspjeli Rusiju okrenuti protiv Njemačke.

Današnji susret u Minsku između ruskog predsjednika Putina i predsjednika Ukrajine Porošenka, organiziran na inicijativu njemačke kancelarke Merkel, koji bi trebao dovesti do prekida ratnih operacija na istoku Ukrajine, smirivanja tenzija i dogovora o mirnom rješenju sukoba, djeluje obećavajuće. Ne najmanje i zbog toga što će njemu, pored njih troje, prisustvovati još predsjednik Kazahstana Nazarbajev, predstavnici Francuske i EU, dakle – bez američke delegacije. Ako se danas postigne napredak u pravcu mira, što bi značilo ostajanje Ukrajine izvan NATO-a i EU, sa neutralnim statusom, gdje bi Ukrajina pradstavljala budući most njemačko-ruske suradnje, bio bi to veliki poraz za američku politiku destabilizacije europskog kontinenta, koji bi stvorio tračak nade za liberalnu i prosperitetnu budućnost slobodnih europskih nacija.

Nakon fijaska u Afganistanu i Iraku, blamaže sa Arapskim proljeće, naročito Sirijom, savezništvom sa islamistima iz ISIS-a koji sada siju smrt po Bliskom i Srednjem istoku, mogao bi to, u stvari, biti i konačan poraz wilosonijanske vanjske politike Sjedinjenih Država. A time i veliki korak ka stabilnoj i prosperitetnoj Europi, koja se vraća svojim liberalnim korijenima od kojih je tragično otrgnuta prije sto godina.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Bošnjački multikulturalizam na nizbrdici antisemitizma

Antisemitska histerija koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu, poglavito muslimanski dio njenoga pučanstva, povodom najnovijeg izraelsko-arapskog sukoba u Gazi, vrlo brzo je prešla s riječi na djela, s bojkota stvari na bojkot ljudi, s bacanja fatvi na Izrael i Židove na pronalaženje izdajnika u vlastitim redovima. Ispostavilo se da je popularni reper Edo Maajka bio najpogodnija osoba za takvu istragu bošnjačkih antisemita, na koga se ovih dana slila sva salva uvreda sarajevske i šire bošnjačke mahale. 

Naime, Edo ima jednu veliku manu – oženjen je Židovkom. Dosad raspršena po društvenim mrežama i forumima, antisemitska histerija je, dakle, našla svoj privilegirani objekt mržnje u osobi bošnjačkog glazbenika, oženjenog osobom pogrešne nacije i vjere – vrlo, vrlo pogrešne, kako ćemo vidjeti – a koji, uz to, živi u Izraelu i, zamislite, ne želi osuditi židovskog Satanu, već izdajnički poziva na mir i pokazuje suosjećanje ne samo s Palestincima, već i sa Židovima.

Pritisak je na Edu Maajku, prema njegovom svjedočenju, a što se može i provjeriti na njegovoj facebook stranici, trajao otkako je počeo sukob u Gazi, uvrede su se ređale svakom njegovom novom objavom, da bi na kraju sve kulminirao kada se odlučio napisati vrlo razborit i iskren status, u kojem javno prosvjeduje zbog tih uvreda i prozivanja. Tih pritisaka je bilo i ranije, ali sada su postali naročito neugodni i razvili se u pravi javni linč i sveopći progon ovog umjetnika.

"Dragi prijatelji,

U zadnjih oko mjesec dana svjedoci ste sistematskog napada na mene putem weba. Šire se neistine o meni i mom navodnom prelasku na drugu religiju, dijele se članci koji nemaju veze s naslovima, pišu se blogovi puni mržnje i osude koje nemaju veze sa istinom. Ljudi me vrijeđaju putem interneta, ne samo mene nego cijelu moju obitelj. Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom. Ja niti jednom izjavom ili postupkom nisam opravdao tu mržnju, ne znam uopće kako se može opravdati tuđi primitivizam.

Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama.

Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i Hr pasos, i volim svoju obitelj ma kolko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka."

Ako mislite da su ove riječi potakle razumne ljude u Sarajevu i među Bošnjacima, ponosne na svoju toleranciju i multikulturalnost, grdno se varate. Osim portala "Depo.ba", nijedan drugi medij dosad nije niti prenio javno obraćanje poznatog umjetnika koji je ustao da zaštiti sebe i svoju obitelj od šovinističkih napada i gotovo nevjerojatnih izljeva mržnje – te izljeve mržnje možete vidjeti i u komentarim ispod teksta objavljenog na tom portalu Depo-a.

Nitko od moralnih vertikala i kritičara govora mržnje, koji su svoju karijeru izgradili na promicanju kulture tolerancije i kritike nacionalizma, a nije ih mali broj ni u BiH, niti u Hrvatskoj i Srbiji, čak niti itko od njegovih kolega glazbenika, nije našao za shodno oglasiti se ovim povodom i dati svoju podršku Edi Maajci. Zašto?

Zar Sarajevo i BiH nisu puni raznih promicatelja borbe za ljudska prava, kritičara govora mržnje i nacionalizma, NGO-a koji se kunu u vrijednosti multikulturalizma i tolerancije? Da li su svi radije izabrali praviti se mrtvi i moliti se da ovo čudo koje ih je snašlo što prije prođe? Ili se, možda, i sami slažu s antisemitskim izlijevima mržnje prema Edu Maajci? Ili se plaše ili se slažu s ovim napadima – trećeg, čini se, nema.

Prva pretpostavka je moguća, jer nije lako zamisliti što bi se moglo desiti i na kakve bi tek pogrde mogao naići netko drugi, manje poznat, kada je ovolika količina mržnje sasuta prema čovjeku koji je jedan od najpopularnijih glazbenika u BiH, ali i izvan njenih granica. S druge strane, ne možemo lako odbaciti ni drugu pretpostavku, naročito ako imamo na umu da se, od početka obračuna u Gazi, većina intelektualne scene priključila korskoj osudi Izraela zbog njegovog obračuna s radikalnim Hamasom. Strah je, pretpostavljam, realan, ali teško da može biti opravdanje za prešućivanje ovako flagrantnog slučaja šovinističke histerije koja je obuzela gotovo cjelokupno bošnjačko stanovništvo u BiH.

Ako, možda, u takvoj atmosferi linča i progona može biti razumljivo da se ne oglašavaju ljudi koji žive u Sarajevu, Tuzli ili Zenici – to ne može biti opravdanje za one koji redovno pišu o Bosni, a ne žive tamo. Što je drugo moglo blokirati moralnu osjetljivost i elementarnu ljudsku solidarnost tih ljudi prema osobi izloženoj najgorem verbalnom šikaniranju i neprihvatljivom šovinističkom bijesu svjetine?

No, možda, ipak postoji i treća mogućnost – strah da mala prljava tajna čuvenog bosanskog multikulturalizma, kojoj mnogi duguju svoje intelektualne i moralne karijere, ne ispliva na vidjelo? Nakon dvadeset godina od prestanka rata u BiH i pokušaja obnove bosanskog društva na multikulturalnim temeljima, postalo je jasno da je taj projekt multikulturne Bosne i Hercegovine samo tanka koprena bošnjačkog nacionalizma i unitarizma.

Kako su Bošnjaci u proteklom ratu podnijeli najveće ljudske žrtve, preovladao je stav, bar u međunarodnoj zajednici, da su srpski i hrvatski nacionalizam najveće opasnosti za budućnost bosanskohercegovačkog društva, te da budućnost zemlje treba graditi na obuzdavanju nacionalizma (srpskog i hrvatskog, naravno), a promicanju multikulturnog društva. Mala prljava tajna tog multikulturnog projekta je bila da on treba biti podržan bošnjačkim nacionalizmom. 

Tako je sve ove godine bošnjački nacionalizam mogao preživjeti manje-više neokrznut pod tim velom multikulturalizma – uspostavljajući se, štoviše, kao šibolet svekolike demokratičnosti i multikulturalnosti u Bosni i Hercegovini. Stoga je samo netko tko nije vidio ovu mimikriju multikulturalizma, unitarizma i bošnjačkog nacionalizma mogao biti iznenađen ovakvim izljevima šovinističke mržnje od strane Bošnjaka, čijoj žalosnoj poplavi možemo svjedočiti ovih dana.

Upravo na ovoj laži o multikulturnom društvu koje bi trebalo biti podržano bošnjačkim nacionalizmom a bazirati se na kritici svakog nacionalizma – osim bošnjačkoga – mnogi su gradili svoj ugled u društvu. Kao što možemo vidjeti i iz statusa Ede Maajke, i on sam je zatočnik ideje multikulturalizma i prihvaćanja vrijednosti multikulturnog, građanskog i tolerantnog društva u Bosni i Hercegovini.

Jedini je grijeh Ede Maajke što je on sam ovu ideju shvatio ozbiljno, pa njegov multikulturalizam nije podržan licemjerjem bošnjačkog nacionalizma koji sebe ne želi vidjeti kao nekakav partikuralizam, već kao nacionalizam s univerzalističkim poslanjem, nacionalizam koji to nije – koji je nad-nacionalizam.

Edo Maajka je svojim prakticiranjem multikulturalizma koji ne bi istovremeno bio i partikularni bošnjački nacionalizam, razotkrio čitavu tu igru multikulturalističkog privida i na sebe primio sav bjes mulitkulturnog bošnjačkog društva – društva koje bi bilo slobodno od svih drugih nacionalizama, osim bošnjačkog – okusivši na svojoj koži izvorni i nepatvoreni bošnjački šovinizam. Edo Maajka je, dakle, kriv zato što se potpuno neideološki zaljubio i oženio za inovjerku, čime je narušio prešutni pakt i ideološki sklad između bošnjačkog multikulturalizma i bošnjačkog šovinizma.

Prevarit ćemo se ako bošnjački antisemitizam shvatimo kao prvenstveno religijski motiviran, kao neku vrstu solidarnosti s muslimanskom braćom koja su u sukobu s Izraelom. Tako bismo izgubili iz vida upravo ovu ideološku mimikriju na kojoj počiva vizija građanskog i multikulturnog društva u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina i glavni ideološki koncept na kojem ona počiva – multikulturalizam – je punokrvna ideološka sljednica bivše socijalističke Jugoslavije, a samim tim i svih njegovih loših strana.

Jedan od glavnih ideoloških koncepata na kome je počivala bivša Jugoslavija, kao što je poznato, bio je koncept nesvrstanosti, a taj koncept je bio u najvećoj mjeri podržan antisemitizmom jugoslavenskih komunista. O toj sprezi ljevice i antisemitizma sam već pisao na svom blogu "Liberalni cafe", pa ne bih ovdje ponavljao argument, a o tome je nadahnuto i vrlo informativno još prije godinu i pol dana pisao i Goran Raguž u svom tekstu o antisemitizmu u Sarajevu, gdje je pokazao kontinuitet bošnjačkog antisemitizma – od širokog prihvaćanja nacističke ideologije u učešća u Handžar diviziji, koju je osnovao jeruzalemski muftija, Hitlerov saveznik i Arafatov ujak, Amin al-Husseini, preko koncepta nesvrstanosti jugoslavenskih komunista, pa sve do današnjih dana.

Edo Maajka je napravio najveći grijeh prema bošnjačkom društvu kada je povjerovao da može ostati Bošnjak a istovremeno oženiti ne-bošnjakinju, a pogotovu Židovku. Time je udario na same identifikacijske temelje bošnjačkog društva, na bošnjački koncept multikulturnog društva koje treba počivati na bošnjačkom ekskluzivizmu i njegovu izvorno ljevičarskom antisemitizmu.

Možda bi u tom smislu najveći čin solidarnosti s Edom Maajkom i bio – prokazati multikulturalistički koncept bošnjačkog društva kao notorno šovinističko licemjerje i laž. Edo Maajka je to sasvim sigurno shvatio. Na nama je da li ćemo i dalje podržavati koncept koji je i ovom prilikom pokazao svoje ružno i brutalno lice.
Izvor: Politika Plus

Rat i poduzetnička kultura – prokockano naslijeđe Domovinskog rata?

Devetnaest godina nakon završnih ratnih operacija u Hrvatskoj, odnosno, vojno-redarstvene akcije "Oluja", možda je prilika za razmisliti o tome je li Hrvatska tijekom godina mira na pravi način kapitalizirala naslijeđe izvanrednih ratnih okolnosti u kojima je bila gotovo punih četiri godine i realizirala šanse koje su tim okolnostima stvorene?

Rat je, naravno, uvijek nevolja, pogotovo ako se radi o obrambenom ratu u kome se jedna država nađe bez svoje volje i gotovo bez ikakvih resursa za obranu. Pa ipak, ako pogledamo unazad, teško se je oduprijeti zaključku da je pobjeda Hrvatske u ratu bila vrhunski poduhvat, prije plod domišljatosti, improvizacije i individualnog samoprijegora, što joj je i omogućilo pobjedu nad tehnički i vojno superiornijim neprijateljem, nego što bi bila plod organizacije, plana i nekakvih standardnih tehnika ratovanja. Stoga mislim da je na mjestu postaviti pitanje zbog čega se ta kreativnost i energije koje su se probudile kako bi se izašlo na kraj sa gotovo kataklizmičnim i iznimno nepovoljnim okolnostima, nije pretočila i kanalizirala u civilnim, poslijeratnim prilikama, i oblikovala jednu poduzetničku kulturu sklonu opitima, inovacijama i poduzimanju poslovnog rizika?

Ovo pitanje može se činiti donekle čudno, jer smo navikli oštro odvajati rat i ratne okolnosti od civilnih aktivnosti, naročito ekonomskih djelatnosti. Ratnik i Trgovac se smatraju antipodima. Čitava naša liberalna kultura nas podučava da je to tako. Rat se smatra – a često to tako i jest – velikom učionicom socijalizma. Kaže se da u ratu vladaju strogo uređeni hijerarhijski odnosi i razvija se kultura poslušnosti i potčinjavanja. U ratu je najstrože zabranjena bilo kakva vrst improviziranja i djelovanja na svoju ruku, već postoji jasan lanac komandiranja. Gospodarstvo u ratu dolazi pod pasku države, cijene su strogo regulirane, ako već ne postoje bonovi umjesto novca, a cjelokupna privreda je centralno planirana. Rat, tako, doista pruža sliku idealnog socijalističkog obrasca uređenja društva.

Međutim, nije uvijek tako. Tako je, recimo, bilo u vrijeme Prvoga svjetskog rata i za nj tipične rovovske bitke i frontalne sukobe ogromnih armija. Poznato je da je F. A. von Hayek došao na svoju ideju spontanog poretka ljudske suradnje kao superiornog centralno-planskom sustavu organiziranja društva upravo poučen osobnim ratnim iskustvom. Naime, njegova se regimenta nakon poraza od Talijana 1917. na frontu koji je držan na rijeci Soči, povlačila negdje u blizini Bleda. No, Hayek je primjetio da ta bježanija austrijske vojske nije bila uopće tako kaotična, već vrlo učinkovita i s minimalnim gubicima u ljudstvu, unatoč tome što nitko nije izdao naređenje za povlačenje, već je do njega došlo spontano – vojska se jednostavno razbježala kud koji. Iz ovoga je Hayek zaključio da je osobna inicijativa i disperzija odlučivanja daleko superiorniji sustav od centraliziranog donošenja odluka. Kasnije će tu svoju osobnu spoznaju formalizirati u svojim ekonomskim i političkim spisima – reprezentativan je, na primjer, njegov poznati esej "Upotreba znanja u društvu" – u kojima će dokazivati nadmoć tržišnog modela odlučivanja i kapitalističkog poduzetništva nad socijalističkim, centralno-planskim modelom.

Hayekove ideje i zaključci bili su potpuna suprotnost doktrini glavnokomandujućeg u austrougarskim postrojbama na tom ratištu, feldmaršala Borojevića, koji je savim drukčije gledao na ulogu discipline u ratu i u društvu općenito. "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na teški zajednički rad. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njegovu dužnost, a jednako je i s čovječanstvom općenito" - govorio je slavni vojskovođa. Međutim, jedno je voditi frontalni rat, gdje je uloga pojedinca i osobne inicijative zanemarljiva, ako ne i zabranjena, a nešto sasvim drugo voditi gotovo gerilski rat, u kome osobna inicijativa, domišljatost i poduzetnost često mogu imati odlučujući utjecaj. Domovinski rat je, uslijed velike nadmoći u neprijateljske vojske u ljudstvu i tehnici, imao često obilježja upravo ovog drugog načina ratovanja. Zbog čega, onda, Domovinski rat nije bio istovremeno i odgajalište za jednu poduzetničku kulturu, u kojoj postoji visoka spremnost na poduzimanje rizika, već je Hrvatska u poraću postala gotovo ogledna negativna slika Heyekovog društva organizacije i hijerarhije? Zbog čega je hrvatsko društvo u poraću postalo sličnije austrougarskoj vojarni nego što je to bila u ratu? Kako se to desilo da je u miru pobijedio suprotan pricip socijalne organizacije od onog koji joj je omogućio da pobijedi u ratu?

Iako odgovor na ovo pitanje daleko nadilazi prostor predviđen ovim upisom, vjerujem da bi svakako trebalo poći od toga da je državnom politikom odlučeno da se vještine i sposobnosti koje su branitelji izgradili u ratu jednostavno ne iskoriste u mirnodopskim okolnostima. Umjesto da se vještine upravljanja i cjelokupni socijalni kapital znanja i vještina stečen u izvanrednim okolnostima rata preliju na civilne aktivnosti, gdje bi inovativni duh i improvizacija, sklonost rizičnim aktivnostima i osobnom samoprijegoru stvorili novu energiju i oblikovali novu poduzetničku kulturu u Hrvatskoj, išlo se na gotovo masovna umirovljenja branteljske populacije, uglavnom iz dnevno-političkih razloga kupovine glasova, i slično. Pasiviziralo se ljude koji su bili u naponu snage, s izuzetnim stečenim vještinama iznalaženja rješenja u gotovo nemogućim uvjetima i pobjedničkim duhom koji ne mari za prepreke. Ljude koji su pokazali najviši oblik socijalnog angažmana prisililo se na egzistenciju parazitiranja na socijalnom rubu, gdje će biti ovisni o državnom proračunu. Postoji li veća frustracija za nekoga tko je naučio donositi odluke koje se tiču života i smrti, tko je izgradio liderske vještine, od toga da sada nema kontrolu ni nad vlastitom egzistencijom, već o tome odlučuju drugi, tj. država?

Takva odluka hrvatskih političara bila je upravo katastrofalna, nevjerojatno traćenje izvanrednih resursa znanja i sposobnosti, ravna izazivanju prave socijalne kataklizme, vjerojatno gore i od samog rata. Bila je to odluka da se od Hrvatske napravi austrougrska vojarna, odluka za socijalizam i gušenje duha Domovinskog rata.

Veliki primjer suprotnog djelovanja države možemo vidjeti u slučaju Izraela i toga kako je u toj zemlji, koja se od svog postanka, gotovo neprestano nalazi u ratnoj situaciji, iskustvo rata i vojna obuka poticajno djelovala na izgradnju poduzetničke kulture koja je Izrael podigla iz pepela i od njega napravila svjetskog lidera u osnivanju start-up tvrtki, upravljanja rizičnim kapitalom i u tehnološkim inovacijama. Nedavno sam pročitao skoro prevedenu knjigu Saula Singera i Dana Senora, Start-up nacija – Tajna izraelskog ekonomskog čuda, u kojoj oni vrlo uvjerljivo objašnjavaju ovaj fenomen izraelskog ekonomskog uspjeha. Unatoč tome što su Izrael stvorili ljudi koji mahom nisu ništa znali o ekonomiji ili su, još gore, bili doktrinarni socijalisti, izloženost stalnom egzistencijalnom riziku, koji je diktirao da se čitavo društvo osloni na improvizaciju, poduzimanje rizičnih aktivnosti i stalno donošenje odluka o kojima ovise životi drugih ljudi, oblikovalo je jedinstvenu kapitalističku poduzetničku kulturu u Izraelu.

Pritom je od najvećeg značaja za razvoj kapitalizma i poduzetničkog duha u Izraelu to što ovaj duh prožima i Izraelske obrambene snage (IDF), gdje ne postoji stroga hijerarhija odlučivanja, već većinu krucijalnih odluka donose niži časnici ili čak obični vojnici, gdje se stalno u otvorenoj raspravi preispituju autoriteti i odluke koje se donose, i gdje se lična inicijativa i angažiranost pretpostavljaju kao princip na kome počiva čitava vojna organizacija Izraela. Izraelska vojska je na taj način postala odgajalište demokratske i poduzetničke kulture koja vlada u Izraelu, jer nakon nekoliko godina, kada završe vojnu obuku, Izraelci i Izraelke ovaj duh unose u svoje civilne aktivnosti i profesionalne angažmane, kojima se nastavljaju baviti. Resursi znanja i vještina koje su stekli u vojsci, a često i neposrednim ratnim situacijama, ne rasipaju se, već postaju socijalni kapital od ogromnog značaja za razvoj cjelokupnog društva i njegov gospodarski napredak. Sve ovo je, naravno, od devedesetih godina popraćeno i snažnim ekonomskim reformama, liberalizacijom tržišta rada, deregulacijom privrede i financijskih tržišta, što je sve zajedno od Izraela već stvorilo pravog gospodarskog diva.

Ovo kratko podsjećanje, naravno, ne treba biti shvaćeno kao razlog za očajavanje nad propuštenom prilikom, ali bi svakako trebalo razmisliti o tome zbog čega smo odlučili rasipati najvažnije društvene resurse koje posjedujemo. Ne treba plakati nad time, niti se pak samozadovoljno uljuljkavati u slici sjajne prošlosti. Treba shvatiti da kriza i nevolja mogu biti i šanse za razvoj izvanrednih sposobnosti i vještina, koje nam mogu poslužiti kao komparativna prednost u natjecanju s drugima. Društvo koje je odnijelo pobjedu u ratu zahvaljujući sposobnosti improvizacije i spremnosti za prihvaćanje rizika, ne bi se trebalo zatvarati za to svoje naslijeđe, već ga upotrijebiti za stvaranje kulture koja bi njegovala poduzetnčku kulturu i otvorenost za izazove. To bi mogla biti pouka koju bi hrvatsko društvo trebalo izvući iz iskustva Domovinskog rata. Zbog toga prvo treba razvidjeti zbog čega je to pozitivno naslijeđe prokockano, a šanse koje su stvorene nisu realizirane.

Izvor: Večernji list

Budućnost Bosne i Hercegovine je u federalizaciji a ne u unitarizaciji

Iako je tijekom 20. stoljeća ideja građanske države bila jako popularna i promovirana kao najpodesniji institucionalni okvir za izgradnju civiliziranog društva, poglavito u višenacionalnim i multikonfesionalnim političkim zajednicama, od pada Berlinskog zida i trijumfa ideje nacionalne države taj koncept sve više gubi svoj legitimitet i svoju privlačnu snagu.

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su na najbutalniji način pokazali sve loše strane građanskog koncepta države, ali i, pored raspada Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke, najavili u kom smjeru će se kretati povijest. Kulminaciju ovog trenda i konačan poraz koncepta građanske države imamo prilike vidjeti u današnjim sukobima u Ukrajini, gdje se, s malim kašnjenjem gospođice Clio, na svjetsko-povijesnoj razini, ako mogu tako reći, odlučuje o budućnosti ideje građanske države.


Topljenje voska u ušima

Poneka vijest, izgleda, mora proputovati cijelim zemaljskim šarom da bi ju, tek na kraju i skoro nevoljno, poput kakva prevarena supruga, čuo onaj koji bi za nju prvi morao čuti. Slično bi se moglo reći i za najnovije izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG) o Bosni i Hercegovini, pod nazivom "Budućnost Bosne", koje je ovaj ugledni institut objavio 10. srpnja ove godine. 

To je institut kome od 2009. godine predsjedava bivša glavna tužiteljica Haškog suda, Louise Arbour, a čija su se izvješća u kuloarima lokalnih vladara nekada pomno studirala, slovo po slovo, slog po slog, poput Pitijinih proročanstava, ne bi li se kako saznalo što je odlučeno u svjetskim centrima moći. Upitno je da li ovaj institut i danas ima taj utjecaj na lokalne moćnike, koji često znaju koristiti Odisejevo lukavstvo pred pjevom muza i držati vosak u ušima, ali da smo dobili dokument koji nam navješćuje budući razvoj događaju u BiH, u to nema sumnje. I to kakav!


Najtočnije bi bilo reći da u izvještaju nema ništa spektakularno novoga, osim promjene stava samog izvjestitelja, a onda i slušatelja – ako bi imao tko čuti, naravno. Vosak u ušima bi se, ipak, mogao polako početi topiti, jer je upravo izdana dozvola za razmišljanje i pričanje o nečemu što smo ionako svi sve vrijeme znali, samo nismo smjeli to dosada izreći. Da je Dayton stvar prošlosti i da Bosna i Hercegovina, kako je definirana članom 4. Daytonskog sporazuma, nefunkcionalna država koja nema budućnost u postojećem institucionalnom aranžmanu, i nije neka vijest.

Ali, sve se mijenja kada to kaže organizacija čiji su nastanak i djelovanje usko povezani sa samim Daytonskim sporazumom, koja je tijekom svog dosadašnjeg rada bila najupornija u zagovaranju i traganju za kakvim-takvim unirarističkim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu, i čiji stavovi su generalno odražavali politički stav međunarodne zajednice prema BiH. Da je ovo zadnje izvješće ICG-a o BiH, te da se ona Bosnom i Hercegovinom neće više baviti, već će odsada djelovati pod nazivom "The Balkans Policy Research Group", izgleda samo da dodatno podvlači konačnost ovog najnovijeg stava ICG o Bosni i Hercegovini kao zaključak čitave njegove misije.

Stoga i nije čudno da je ovo izvješće pobudilo veliku pažnju, dosad prilično indolentne hrvatske javnosti glede Bosne i Hercegovine, koja se uglavnom ponašala kao da BiH nije i država hrvatskoga naroda, a hrvatska zvanična politika je u svemu slijedila naputke međunarodne zajednice. Oni pak koji bi se usudili o tome drukčije pisati i govoriti i dovoditi u pitanje postojeći ustroj BiH (točnije, Dayton), automatski bi bili proglašeni opakim nacionalistima koji žele dijeliti Bosnu po etničkim granicama.

Sada se smjer mijenja, jer su najjači zagovornici unitarizacije i stvaranja građanske države u BiH, što će reći administracija SAD, čije stavove najčešće izražava ICG, očito odustali od te ideje. U hrvatskim medjima su, koliko znam, o ovoj temi već pisali Denis Kuljiš na portalu "Žurnalisti", te Snježana Pavić i Davor Butković u "Jutarnjem listu", dok je najiscrpniju analizu ICG-ova dokumenta zasad dao mostarski Institut za društveno-politička istraživanja. Koliko se može prosuditi, veliki značaj dokumentu se pridaje i u srpskim medijima, dok bošnjački mediji zasad uglavnom ignoriraju ovo izvješće, a kada o tome i pišu, uglavnom potcjenjuju njegov značaj.

Treći entitet – prihvaćanje realnosti, a ne ignoriranje problema

Bit stavova iznešenih u ICG-ovu izvješću može se svesti na konstataciju da je BiH nefunkcionalna država zbog strukturirne asimetričnosti samih temelja na kojima počiva (tri konstitutivna naroda, a dva entiteta), te da je su pokušaji ostvarivanja funkcionalnosti takve države putem zalaganja za smanjenje ovlasti entiteta i njene unitarizacije, definitivno propali. Stoga se predlaže osnivanje hrvatskog entiteta, tako da bi buduća Bosna i Hercegovina bila federalna država sastavljena od tri entiteta i jednog distrikta (Sarajevo).

Predlaže se, također, ukidanje Kancelarije visokog predstavnika, kao i sadašnje Federacije BiH, dok bi se Predsjedništvo smanjilo za dva člana a parlament BiH bi dobio veći značaj, jer bi odluke mogao donositi prostom većinom, bez obzira da li  takve odluke imaju konsenzus svih nacionalnih stranaka. Ovi potezi bi trebali uveliko pojednostaviti sustav donošenja odluka, pri čemu bi bio otkonjen čitav jedan sloj posredničkih političkih institucija, koje su uglavnom državnu aparat BiH dosad činile neučinkovitim i preglomaznim.

Najveću pažnju je pritom, bar u hrvatskoj javnosti, izazvao stav ICG-a glede osnivanja hrvatskog entiteta u BiH. "Nema ničeg nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni." Dalje se dodaje da je ta ideja neprihvatljiva Bošnjacima, ali i da je njihovo protivljenje ovoj ideji neutemeljeno, a argumenti koje pritom daju "zvuče prazno", jer, prema sastavljačima izvješća, nema nikakve opasnosti da bi stvaranje hrvatskog entiteta vodilo otcjepljenju od BiH, budući se to dosad nije desilo ni sa srpskim entitetom.

Pažnju pobuđuje ne samo rezolutnost ovakvog stava, donedavno potpuno nezamislivim za zapadne političke krugove, već i ležernost kojim je izrečen, koja kao da otklanja svaku nedoumicu oko potrebe – preciznije, ozbiljne namjere međunarodne zajednice – za osnivanjem trećeg entiteta. Treći entitet se u izvještaju tretira kao realističko "konceptualiziranje političke stvarnosti", nasuprot dosadašnjem "ideološki motiviranom negiranju" političke realnosti u Bosni i Hercegovini.

Ako imamo na umu da je, najkasnije počevši od američkog preuzimanja inicijative u strategiji međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, ono što se sada u izvješću naziva "ideološki motiviranim negiranjem" političke stvarnosti u BiH – a to je, ukratko, ideja stvaranja unitarne Bosne i Hercegovine – sve do jučer bila glavna strateška orijentacija međunarodne zajednice, u čiju realizaciju je ona upregla sve svoje umijeće i resurse, onda ove riječi tim više dobivaju na snazi.

Poglavito ako imamo na umu da dolaze od instituta koji održava jako bliske kontakte s administracijom SAD, koja je dosad bila najžešći zagovornik unitarnog uređenja BiH i ukidanja entiteta. Da li to znači da je međunarodna zajednica napravila radikalni zaokret u politici prema BiH? Mislim da se treba složiti s ocjenom mostarskoga IDPI-ja, prema kojoj je riječ o promjeni odnosa moći na međunarodnoj sceni, konkretno, europskom preuzimanju inicijative u vezi BiH od SAD, čije su odluke dosad imale najveći utjecaj na situaciju u Bosni i Hercegovini. No, svakako treba dodati i da je u pitanju i razborita odluka da se prihvati realnost i shvaćanje o zastarjelosti i nefunkcionalnosti stare ideje građanske države kao prihvatljivog rješenja za multinacionalne političke zajednice.

Slom unitarizma – šansa za demokraciju

Nakon oko stotinu milijardi dolara uloženih u projekt Bosne i Hercegovine, neuspjelog pokušaja osnivanje i promoviranja jedne nadnacionalne stranke, koja je, izgleda, iznevjerila sva očekivanja, gotovo nevjerojatni političkih i parapolitičkih aranžmana, nerijetko uz ignoriranje demokratske volje građana, kako bi se održao privid funkcionalnosti unitarističke ideje, konačno, nakon neuspjelog, gotovo očajničkog poteza sa zimušnjim pučem, kada se unitaristička ideja pokušala spasiti "narodnim buntom odozdo" – međunarodna zajednica, uključujući ovaj put i SAD, konačno je, čini se, odustala od pokušaja stvaranja "građanske i jedinstvene Bosne".

Čak i alternativno rješenje koje se u izvješću ICG-a predlaže umjesto direktnog stvaranja hrvatskog entiteta, sada ide na ukidanje Federacije, a ne županija (obrnuto je, ako se sjetimo, bio motto prosvjeda u veljači, kada su paljena sjedišta kantonalnih vlada). Naime, po tom prijedlogu sadašnje bi županije dobile entetski status kao i RS, a Federacija bi bila ukinuta. Ovi entiteti bi se kasnije mogli udružiti u veće političke jedinice, što bi opet vodilo ka entitetskom razdvajanju po nacionalnom ključu. "Čist građanski koncept" se u izvješću izričito odbacuje kao "neprimjenjiv" i "neprimjeren".

Glavni problem s konceptom građanske države jest to što on, kao što smo mogli vidjeti na primjeru bivše Jugoslavije, ali i u 20-godišnjem iskustvu sa Bosnom i Hercegovinom, dovodi do majorizacije, tj. do hegemonije većinske nacije nad ostalima. Bosna i Hercegovina je naslijedila sve loše strane jugoslavenskoga eksperimenta sa izgradnjom građanske države, što je, na kraju, i dovelo do rata u bivšoj Jugoslaviji. Dobro je da je međunarodna zajednica sada konačno uvidjela da rješenje nije u utopijskom unitarističkom projektu, već u prihvaćanju realnosti i interesa nacija koje žive u toj državnoj zajednici.

Kada ICG u izvješću kaže da "u BiH nema opasnosti od rata", onda oni ustvari priznaju da je bila pogrešna ona, još uvijek u javnosti općeprihvaćena interpretacija, po kojoj su etničke strasti i nacionalizmi doveli do rata, a ne unitarizam i pokušaj izgradnje građanske države u Jugoslaviji. Sada se na nacionalizam i nacionalne interese gleda normalnim očima, a ne kao na izvor sukoba. Izvorište sukoba je ovaj put jasno detektirano na drugoj strani, u pokušaju ostvarenja utopije građanske nacije u Bosni i Hercegovini.

Pritom se jasno kaže i da bi priznanje nacionalnih interesa tri nacije u BiH i stvaranje entiteta po etničkom principu (što ovdje znači stvaranje hrvatskog/ih i bošnjačkog/ih entiteta), dovelo ne samo do relaksacije nacionalnih tenzija u Bosni i Hercegovini, već i da bi to bila šansa za demokratizaciju čitavog društva. Demokracija i unitarizam su nespojivi; ideja demokracije i ideja građanske nacije ne mogu funkcionirati zajedno. Samo priznanje nacionalnih interesa u nacionalnom institucionalnom okviru, uz poštivanje manjinskih prava, može dovesti do potpune socijalne integracije društva u politički život zajednice.

Ako nema konsenzusa na toj temeljnoj ravni i ako ignoriramo značaj nacinalnih interesa bilo koje grupe, nemoguće je očekivati da će se stvari nekako poravnati naknadno, tako što ćemo se svi utopiti u politički projekt "građanstva". Građani se ne stvaraju poništenjem nacionalnog identiteta, već je tek njegovim priznavanjem moguće očekivati punu afirmaciju i prihvaćanje demokratskih vrijednosti i puno učešće u političkom životu.

Nacionalne stranke rješavaju probleme koje nisu mogle riješiti građanske

Ostaje pitanje još kako će ovakav prijedlog biti prihvaćen u samoj Bosni i Hercegovini. Lako je pretpostaviti da će naići na puno odobravanje Hrvata, koji su dosad platili najvišu cijenu majorizacije i pokušaja međunarodne zajednice da u BiH stvori građansku državu. Srbi bi mogli izgubiti poneki atribut državnosti koji je Republici Srpskoj dan Daytonskim sporazumom (od kojih su neki već ranije prenešeni na državnu razinu djelovanjem pritiscima međunarodne zajednice i dogovorima Kancelarije visokog predstavnika i SDS-a), ali ne vjerujem da bi to bilo u nekoj značajnoj mjeri, poglavito ako imamo u vidu da je izgledno da bi bili očuvani mehanizmi veta, koji bi omogućavali Republici Srpskoj da blokira svaku inicijativu za koju bi procijenili da bi išla na štetu RS.

Prihvaćanje pak preustroja BiH u pravcu federalizacije, mogao bi RS donijeti i benefite, naročito glede povećanja ugleda u očima Međunarodne zajednice, gdje je dosad imala status parije, što je svakako nužno promijeniti.

Najveći problem sa prihvaćanjem prijedloga ICG-a, međutim, imat će Bošnjaci. Politički gledano, ovime najviše gubi Lagumdžijin SDP, koji je bio politički projekt koji je trebao podržati nastojanja međunarodne zajednice oko stvaranja unitarne građanske BiH. Stoga će najveći teret pasti na Izetbegovićevu SDA, glavnu nacionalnu stranku Bošnjaka, koja bi trebala Bošnjacima objasniti da je s idejom unitarne Bosne i Hercegovine završeno, za koju su Bošnjaci emotivno vezani, kao što su, recimo, Srbi bili emotivno vezani za projekat bivše Jugoslavije.

Da su oni najizgledniji za tu operaciju, pokazuje i primjer Srbije, gdje se nacionalistička SNS pokazala kao najučinkovitijom za objašnjavanje Srbima da je potrebno normalizirati odnose sa Kosovom. Ako je Vučić uspio u tom naumu, i to bez značajnije političke štete po svoju stranku, ne vidim zašto ne bi uspjelo i Bakiru Izetbegoviću objasniti da je za nacionalni interes i demokratsku budućnost bošnjačkog naroda dobro osloboditi se iluzije o stvaranju građanske Bosne i Hercegovine i posvetiti se svojoj budućnosti u okviru bošnjačkog nacionalnog entiteta?

Glede političke situacije, moguće je da bismo uskoro mogli imati pokušaj reprize prosvjeda iz veljače, koji bi imali jako građansko i unitarističko obilježje, ali ako SDA ne bi podržala takve prosvjede, oni bi vrlo brzo utihnuli, kao što je bilo i zimus.

U svakom slučaju, najnoviji izvještaj ICG o Bosni i Hercegovini donosi jedan sasvim novi kvalitet razmišljanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i otvara neka ključna pitanja njenog opstanka, koja su dosad bila blokirana.nerazumnim inzistiranjem Međunarodne zajednice na konceptu građanske država, koji koncept je bio kompatibilan jedino s bošnjačkim nacionalističkim osjećajima, dok je ignorirao nacionalne osjećčaje i interese Hrvata i Srba. Kao što smo vidjeli, dugoročno taj koncept nije bio ni u interesu Bošnjaka, jer je Bosnu i Hercegovinu držao zacementiranu i institucionalno paraliziranu zbog nepostojanja elementarnog konsenzusa svih treiju nacija oko zajedničkih interesa.

Priznavanje interesa svih triju nacija, poglavito Hrvata, koji se navješćuje ovim zadnjim izvješćem, mogao bi konačno dovesti do deblokade institucija BiH i njenom okretanju demokratizaciji društva i stvaranju normalne i funkcionalne BiH, zasnovane na federalističkim a ne unitarističkim principima.


Izvor: Politika Plus