Rat i poduzetnička kultura – prokockano naslijeđe Domovinskog rata?

Devetnaest godina nakon završnih ratnih operacija u Hrvatskoj, odnosno, vojno-redarstvene akcije "Oluja", možda je prilika za razmisliti o tome je li Hrvatska tijekom godina mira na pravi način kapitalizirala naslijeđe izvanrednih ratnih okolnosti u kojima je bila gotovo punih četiri godine i realizirala šanse koje su tim okolnostima stvorene?

Rat je, naravno, uvijek nevolja, pogotovo ako se radi o obrambenom ratu u kome se jedna država nađe bez svoje volje i gotovo bez ikakvih resursa za obranu. Pa ipak, ako pogledamo unazad, teško se je oduprijeti zaključku da je pobjeda Hrvatske u ratu bila vrhunski poduhvat, prije plod domišljatosti, improvizacije i individualnog samoprijegora, što joj je i omogućilo pobjedu nad tehnički i vojno superiornijim neprijateljem, nego što bi bila plod organizacije, plana i nekakvih standardnih tehnika ratovanja. Stoga mislim da je na mjestu postaviti pitanje zbog čega se ta kreativnost i energije koje su se probudile kako bi se izašlo na kraj sa gotovo kataklizmičnim i iznimno nepovoljnim okolnostima, nije pretočila i kanalizirala u civilnim, poslijeratnim prilikama, i oblikovala jednu poduzetničku kulturu sklonu opitima, inovacijama i poduzimanju poslovnog rizika?

Ovo pitanje može se činiti donekle čudno, jer smo navikli oštro odvajati rat i ratne okolnosti od civilnih aktivnosti, naročito ekonomskih djelatnosti. Ratnik i Trgovac se smatraju antipodima. Čitava naša liberalna kultura nas podučava da je to tako. Rat se smatra – a često to tako i jest – velikom učionicom socijalizma. Kaže se da u ratu vladaju strogo uređeni hijerarhijski odnosi i razvija se kultura poslušnosti i potčinjavanja. U ratu je najstrože zabranjena bilo kakva vrst improviziranja i djelovanja na svoju ruku, već postoji jasan lanac komandiranja. Gospodarstvo u ratu dolazi pod pasku države, cijene su strogo regulirane, ako već ne postoje bonovi umjesto novca, a cjelokupna privreda je centralno planirana. Rat, tako, doista pruža sliku idealnog socijalističkog obrasca uređenja društva.

Međutim, nije uvijek tako. Tako je, recimo, bilo u vrijeme Prvoga svjetskog rata i za nj tipične rovovske bitke i frontalne sukobe ogromnih armija. Poznato je da je F. A. von Hayek došao na svoju ideju spontanog poretka ljudske suradnje kao superiornog centralno-planskom sustavu organiziranja društva upravo poučen osobnim ratnim iskustvom. Naime, njegova se regimenta nakon poraza od Talijana 1917. na frontu koji je držan na rijeci Soči, povlačila negdje u blizini Bleda. No, Hayek je primjetio da ta bježanija austrijske vojske nije bila uopće tako kaotična, već vrlo učinkovita i s minimalnim gubicima u ljudstvu, unatoč tome što nitko nije izdao naređenje za povlačenje, već je do njega došlo spontano – vojska se jednostavno razbježala kud koji. Iz ovoga je Hayek zaključio da je osobna inicijativa i disperzija odlučivanja daleko superiorniji sustav od centraliziranog donošenja odluka. Kasnije će tu svoju osobnu spoznaju formalizirati u svojim ekonomskim i političkim spisima – reprezentativan je, na primjer, njegov poznati esej "Upotreba znanja u društvu" – u kojima će dokazivati nadmoć tržišnog modela odlučivanja i kapitalističkog poduzetništva nad socijalističkim, centralno-planskim modelom.

Hayekove ideje i zaključci bili su potpuna suprotnost doktrini glavnokomandujućeg u austrougarskim postrojbama na tom ratištu, feldmaršala Borojevića, koji je savim drukčije gledao na ulogu discipline u ratu i u društvu općenito. "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na teški zajednički rad. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njegovu dužnost, a jednako je i s čovječanstvom općenito" - govorio je slavni vojskovođa. Međutim, jedno je voditi frontalni rat, gdje je uloga pojedinca i osobne inicijative zanemarljiva, ako ne i zabranjena, a nešto sasvim drugo voditi gotovo gerilski rat, u kome osobna inicijativa, domišljatost i poduzetnost često mogu imati odlučujući utjecaj. Domovinski rat je, uslijed velike nadmoći u neprijateljske vojske u ljudstvu i tehnici, imao često obilježja upravo ovog drugog načina ratovanja. Zbog čega, onda, Domovinski rat nije bio istovremeno i odgajalište za jednu poduzetničku kulturu, u kojoj postoji visoka spremnost na poduzimanje rizika, već je Hrvatska u poraću postala gotovo ogledna negativna slika Heyekovog društva organizacije i hijerarhije? Zbog čega je hrvatsko društvo u poraću postalo sličnije austrougarskoj vojarni nego što je to bila u ratu? Kako se to desilo da je u miru pobijedio suprotan pricip socijalne organizacije od onog koji joj je omogućio da pobijedi u ratu?

Iako odgovor na ovo pitanje daleko nadilazi prostor predviđen ovim upisom, vjerujem da bi svakako trebalo poći od toga da je državnom politikom odlučeno da se vještine i sposobnosti koje su branitelji izgradili u ratu jednostavno ne iskoriste u mirnodopskim okolnostima. Umjesto da se vještine upravljanja i cjelokupni socijalni kapital znanja i vještina stečen u izvanrednim okolnostima rata preliju na civilne aktivnosti, gdje bi inovativni duh i improvizacija, sklonost rizičnim aktivnostima i osobnom samoprijegoru stvorili novu energiju i oblikovali novu poduzetničku kulturu u Hrvatskoj, išlo se na gotovo masovna umirovljenja branteljske populacije, uglavnom iz dnevno-političkih razloga kupovine glasova, i slično. Pasiviziralo se ljude koji su bili u naponu snage, s izuzetnim stečenim vještinama iznalaženja rješenja u gotovo nemogućim uvjetima i pobjedničkim duhom koji ne mari za prepreke. Ljude koji su pokazali najviši oblik socijalnog angažmana prisililo se na egzistenciju parazitiranja na socijalnom rubu, gdje će biti ovisni o državnom proračunu. Postoji li veća frustracija za nekoga tko je naučio donositi odluke koje se tiču života i smrti, tko je izgradio liderske vještine, od toga da sada nema kontrolu ni nad vlastitom egzistencijom, već o tome odlučuju drugi, tj. država?

Takva odluka hrvatskih političara bila je upravo katastrofalna, nevjerojatno traćenje izvanrednih resursa znanja i sposobnosti, ravna izazivanju prave socijalne kataklizme, vjerojatno gore i od samog rata. Bila je to odluka da se od Hrvatske napravi austrougrska vojarna, odluka za socijalizam i gušenje duha Domovinskog rata.

Veliki primjer suprotnog djelovanja države možemo vidjeti u slučaju Izraela i toga kako je u toj zemlji, koja se od svog postanka, gotovo neprestano nalazi u ratnoj situaciji, iskustvo rata i vojna obuka poticajno djelovala na izgradnju poduzetničke kulture koja je Izrael podigla iz pepela i od njega napravila svjetskog lidera u osnivanju start-up tvrtki, upravljanja rizičnim kapitalom i u tehnološkim inovacijama. Nedavno sam pročitao skoro prevedenu knjigu Saula Singera i Dana Senora, Start-up nacija – Tajna izraelskog ekonomskog čuda, u kojoj oni vrlo uvjerljivo objašnjavaju ovaj fenomen izraelskog ekonomskog uspjeha. Unatoč tome što su Izrael stvorili ljudi koji mahom nisu ništa znali o ekonomiji ili su, još gore, bili doktrinarni socijalisti, izloženost stalnom egzistencijalnom riziku, koji je diktirao da se čitavo društvo osloni na improvizaciju, poduzimanje rizičnih aktivnosti i stalno donošenje odluka o kojima ovise životi drugih ljudi, oblikovalo je jedinstvenu kapitalističku poduzetničku kulturu u Izraelu.

Pritom je od najvećeg značaja za razvoj kapitalizma i poduzetničkog duha u Izraelu to što ovaj duh prožima i Izraelske obrambene snage (IDF), gdje ne postoji stroga hijerarhija odlučivanja, već većinu krucijalnih odluka donose niži časnici ili čak obični vojnici, gdje se stalno u otvorenoj raspravi preispituju autoriteti i odluke koje se donose, i gdje se lična inicijativa i angažiranost pretpostavljaju kao princip na kome počiva čitava vojna organizacija Izraela. Izraelska vojska je na taj način postala odgajalište demokratske i poduzetničke kulture koja vlada u Izraelu, jer nakon nekoliko godina, kada završe vojnu obuku, Izraelci i Izraelke ovaj duh unose u svoje civilne aktivnosti i profesionalne angažmane, kojima se nastavljaju baviti. Resursi znanja i vještina koje su stekli u vojsci, a često i neposrednim ratnim situacijama, ne rasipaju se, već postaju socijalni kapital od ogromnog značaja za razvoj cjelokupnog društva i njegov gospodarski napredak. Sve ovo je, naravno, od devedesetih godina popraćeno i snažnim ekonomskim reformama, liberalizacijom tržišta rada, deregulacijom privrede i financijskih tržišta, što je sve zajedno od Izraela već stvorilo pravog gospodarskog diva.

Ovo kratko podsjećanje, naravno, ne treba biti shvaćeno kao razlog za očajavanje nad propuštenom prilikom, ali bi svakako trebalo razmisliti o tome zbog čega smo odlučili rasipati najvažnije društvene resurse koje posjedujemo. Ne treba plakati nad time, niti se pak samozadovoljno uljuljkavati u slici sjajne prošlosti. Treba shvatiti da kriza i nevolja mogu biti i šanse za razvoj izvanrednih sposobnosti i vještina, koje nam mogu poslužiti kao komparativna prednost u natjecanju s drugima. Društvo koje je odnijelo pobjedu u ratu zahvaljujući sposobnosti improvizacije i spremnosti za prihvaćanje rizika, ne bi se trebalo zatvarati za to svoje naslijeđe, već ga upotrijebiti za stvaranje kulture koja bi njegovala poduzetnčku kulturu i otvorenost za izazove. To bi mogla biti pouka koju bi hrvatsko društvo trebalo izvući iz iskustva Domovinskog rata. Zbog toga prvo treba razvidjeti zbog čega je to pozitivno naslijeđe prokockano, a šanse koje su stvorene nisu realizirane.

Izvor: Večernji list