Hoće li nam Brexit vratiti naše Irce?

Dok se u našim medijima bavimo kako će izlaskom Britancima crknuti krava, iz fokusa nam bježi kako će u isto vrijeme crknuti i nama. Ali nema problema, jer se nadamo kako će njihova ipak biti veća.

Razmišljajući o čemu bih danas mogao pisati zatekao sam sebe pred bijelim listom papira, u situaciji od koje strahuje većina onih kojima je pisanje posao. Zagledajući u svoje bilješke nisam se mogao odlučiti o čemu bih mogao pisati. Nije mi nedostajalo tema, ali mi nešto nije dalo da svoju pažnju posvetim nijednoj od njih posebno. Sve su mi se nekako činile teške i tmurne, a nisam htio dodavati i svoju kaplju gorčine na svu tu “svjetsku muku”.

Događaja je bilo u izobilju, od kojih svaki ima svoju čar, a poneki se čak čini kao da o njemu ovisi sama sudbina svijeta. Ponekad nas ti događaji toliko zapljusnu i okupiraju našu svijest da izgubimo kriterij o tome što je u životu bitno a što sporedno. To je posebno izraženo u našem današnjem vremenu gdje smo bombardirani informacijama sa svih strana i gdje je biti “informiran” postalo imperativ života.

Mogao sam, tako, pisati o tome kako su demokrati protiv Trumpa pokrenuli opoziv i kako nas mediji sada po stoti put uvjeravaju kako on ovoga puta stvarno pada. Međutim, to je toliko kompleksna tema i toliko stvari treba objasniti, za što nemam dovoljno prostora, pa sam na kraju odustao. Istovremeno, koja korist sada pisati o tome kada je u medijskom prostoru stvorena tolika navijačka buka da se ništa ne može čuti? U čemu je poanta držati govor u sobi u kojoj trešti glasna muzika? Bolje, onda, sačekati malo da se razbistri magla a emocije splasnu, da bi argumenti došli do izražaja.

Onda sam mislio pisati o Greti, jadnoj maloj djevojčici iz Švedske, koja je trenutno tema svih razgovora, a koju netko koristi zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva. Prije su roditelji djecu plašili babarogama, a danas je izgleda dovoljno upaliti TV u trenutku dok se na ekranu pojavljuje stručnjak za klimu. Kad odgledaju te stručne analize pune nade djeci ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju - ako će uskoro kraj, zašto bismo onda uopće išli u školu?

Doista je žalosno promatrati stanje svijeta koji je sebi dopustio da netko djevojčicu s posebnim potrebama do te razine istraumatizira, da bi ona u stanju rastrojstva čitala poruku koju su joj pripremili. A sve to kako bi sebe sakrili iza ovog krhkog bića koje koriste kao instrument za projekciju svojih političkih i korporativnih interesa.

Dovoljno se toga zanimljivog događa kod Britanca, ali je to kod njih toliko dinamično da se zanimljivim čini samo političkim fanaticima, pa vas nisam htio oko toga zamarati. Jer se čini kako se situacija mijenja iz trena u tren, a opet sve ostaje isto i ide svom kraju.

Mogao sam prebaciti temu i preko kanala, pa pisati o tome kako će se i Europska unija, a s njom i mi, naći u problemu oko Brexita. Dok se u našim medijima bavimo kako će izlaskom Britancima crknuti krava, iz fokusa nam bježi kako će u isto vrijeme crknuti i nama. Ali nema problema, jer se nadamo kako će njihova ipak biti veća. Apsurd je u ovoj priči da bi jedino Hrvatskoj Brexit mogao koristiti, jer bi nam se uskoro mogli vratiti mnogi naši Irci.

Iako sam u zadnje vrijeme više gledao u tuđe dvorište, mogu reći kako naši ništa ne zaostaju za svijetom. Tako se mogla napisati fina kolumna o tome kako je Lovro Kuščević imenovan za člana odbora za zakonodavstvo, iako mu je na zahtjev DORH-a ukinut saborski imunitet i nalazi se pod istragom. Njegovo imenovanje nam sada dobro ilustrira u kakvom se stanju nalazi naša država, jer dok je on pretvarao štalu u vilu sada ispada kako nam politika pretvara državu u štalu. U njoj je, izgleda, jedino sigurno da smo mi krave koje i dalje planiraju musti.

Moglo se toj slici dodati i slučaj suca Turudića, koji je uhvaćen u prekršaju. Sudac se raspojasao i stisnuo papučicu gasa, pa ga je policija u tome zaustavila. Poslije se žalio kako se nije odazvao pozivu suda jer mu nije uručen poziv, pa je krivnja pala na Hrvatsku poštu. No, stvar je dovedena do apsurda kada se pokušao obraniti kako ga je policija natjerala u prekršaj. A kad pogledamo da je sve potvrdio sud, ostaje još samo da sudac Turudić kaže kako je postao žrtvom korumpiranog hrvatskog pravosuđa.

Ali, čini se kako nas “buka i bijes” velikog svijeta često čine gluhim i slijepim za stvari koje život čine ljepšim. Mogao sam tako napisati još jednu kolumnu s kojom bi se pojačao osjećaj gorčine, ali ipak mislim kako je kolumna mjesto na kojem se reflektira o stvarnosti i pokušava dati događajima neki smisao, probuditi nadu kako ipak život lijepim čine “male stvari”. Mi često zbog osjećaja da sudjelujemo u nečem “velikom” propuštamo vidjeti te male stvari. I da zbog onoga što nemamo često nismo zahvalni na tisućama sitnica koje imamo.

Večernji list

„Kanadski Aladin“ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva.

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima. No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan - novopečeni kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu. Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola - zvijezda je rođena.

Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta. Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti. Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”.

Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin. Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u našu se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladina. Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim femističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe.

No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Moglo bi se reći kako je našu zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep.

A onda, kads se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sada pred sljedbom opravdati tri takva performansa? Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i pravdanje našeg maškara kako više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se naš nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Indusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti. S Trudeauovim licem obojanim u crno svo je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “blackface” - “kanadski Aladin”.

Večernji list

Naša teorija zavjere

Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što ovoj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. 

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama, u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških torenjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: "Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži."

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Večernji list

Desničari su s Marsa, ljevičari s Venere

Prije interneta su zbog budala patili samo rodbina i najbliži susjedi, dok sada mora patiti čitav svijet.

Sjedim tako u voćnjaku i uživam u prvim mirisima jeseni, kad odjednom, na glavu mi padne jabuka. Pomislim kako se to isto dogodilo Isaacu Newtonu, koji je nakon toga matematičkom formulom čitav univerzum povezao u jednu lijepu cjelinu, koju na okupu drži moćna sila gravitacije.

Ali, ova je jabuka bila drukčija. Ona je više govorila o silama koje određuju ljudske poslove, nego o putanjama nebeskih tijela. To su sile pred kojima je uzmicao i um ovog velikog filozofa. “Mogu objasniti kretanje zvijezda, ali ne i ludilo ljudi”, rezignirano je govorio.

I doista, bio je to okus jabuke razdora, slične onoj koja je, po predaji, bila povodom Trojanskom ratu. Ili onoj koju je Eva dala Adamu, zbog koje čovječanstvo još uvijek putuje dolinom suza. Jabuka je to zbog koje je naš svijet postao svijet nesklada i posvađanih jezika, a sila gravitacije, koja bi ga navodno trebala spajati, razbija ga na sitne, samima sebi dostatne dijelove.

Sliku toga svijeta univerzalnog nesklada možda nam danas najplastičnije prikazuje moderna “Babilonska kula” društvenih mreža. Zamišljene kao “mreže” koje bi svojim nitima spajale ljude i učinile naš svijet jedinstvenim “klupkom”, one kao da rade suprotno. Umjesto da budu potka sveopćem “razgovoru čovječanstva”, one nam pružaju sliku beskrajnih svađa i sve većeg međusobnog nerazumijevanja ljudi.

Nešto što je trebalo biti naš “prozor u svijet”, pretvorilo se u “balone” u kojima je svatko od nas zatvoren i iz kojih ne želi izaći van. Svijet koji nam se nekada činio jedinstvenim sada se raspao u beskrajni niz paralelnih stvarnosti, gdje svatko vidi samo ono što mu odgovara, bez potrebe da ikada posumnja i izađe iz tog svog malog, dobro ušuškanog virtualnog “carstva”.

U tome je carstvu svatko urednik svoga “zida”, gdje se prihvaćaju samo “lajkovi” i pohvale. U njemu, možda, “caruje drugarstvo”, ali nema pravog dijaloga, niti je moguć ikakav napredak u spoznaji. To ne čudi, jer se nikada ništa nije naučilo od istomišljenika i onih s kojima se slažemo. Pokude i različita mišljenja lako se rješavaju uz pomoć jednoga “klika”.

Zato je vrijeme provedeno na društvenim mrežama uglavnom izgubljeno vrijeme, potrošeno na traganje za samopotvrđivanjem. Nešto se može naučiti samo kada se naše misli i ideje stave u sukob s drugim mislima i idejama, kada se promatraju u odnosu na nekoga. Da bismo nešto naučili moramo izaći iz ugodnog zarobljeništva u svijetu zrcala i iluzija.

Tu iluziju pojačava i sam princip na kojemu rade društvene mreže. One koriste naše “lajkove” kako bi pratile što točno volimo, pa nam se to što volimo onda i nudi. Tako postajemo zarobljenicima vlastitih želja i sviđanja, a stvari koje preferiramo jedino i vidimo, jer nam se samo one i nude kao jedina stvarnost. Na kraju se zateknemo kako se divimo vlastitim iluzijama.

Svijet društvenih mreža tako postaje gluhi prostor naseljen jedino našim željama, u kojemu ono što jedni tvrde drugi vide kao nešto izmišljeno i nestvarno. Tako se sanjani “razgovor čovječanstva” premetnuo u “razgovor gluhih”, u kojemu jedni drugima postajemo sve nemuštiji i udaljeniji. Zato se i kaže kako su prije interneta zbog budala patile samo rodbina i najbliži susjedi, dok sada mora patiti čitav svijet.

Tako se nesklad čovječanstva samo umnožio, udaljenost između ljudi se povećala. To se može vidjeti ako pogledamo današnje političke obračune na društvenim mrežama. Tu kao da uopće više nema rasprava između ljudi različitih političkih preferencija. Više ne postoje ljudi lijevih i desnih uvjerenja, koji bi sučeljavali svoje stavove i argumente.

Gotovo da imamo posla s ljudima s različitih planeta. Tako bi ljevičari, recimo, bili s Venere, dok bi desničari bili s Marsa. Oni više ne govore istim jezikom, nisu ista nacija, pa čak ni rasa. Radi se o potpuno različitim bićima koja su na svom putu kroz intersolarne sustave nekako zalutala na Facebook ili Twitter.

Rezultat toga je, primjerice, da u medijima imamo predstavljenu jednu političku stvarnost, a onda ispadne čudo neviđeno kada na izborima pobijedi neka druga opcija. To je očita posljedica toga što su ljudi zatvoreni u krugove istih ideja i ne vide drugu stvarnost, osim one koju priželjkuju. Tako smo dobili generaciju razmaženih narcisoidnih političkih ekstremista koji kreiraju naše novo normalno.

To je za jedno društvo siguran put u propast, jer predstavlja objavu “rata svih protiv sviju”, u kojem se protivnik više ne doživljava kao netko tko ne dijeli naše stavove, već je on prirodni neprijatelj, netko koga se može pobijediti samo tako što će ga se uništiti. A sve to u ime nepomućene slike našeg malog šarenog djelića stvarnosti ispred zrcala.

Večernji list