Ljudi ne žele plaćati samo zato da bi se svađali na internetu

Naša sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.

Neki će se možda sjetiti kako su jednom davno, kada je internet zasjao na medijskom nebu kao potpuno nova i revolucionarna stvar, ostali mediji jako dugo uspijevali ignorirati njegovo postojanje. Oni koji su koristili internet i otkrivali njegove blagodati, mislili su kako se radi o pukoj zavisti, i nisu se mogli načuditi medijskom prešutkivanju nečeg tako bitnog.

Ali, izgleda da se uopće nije radilo o zavisti i namjernom prešutkivanju, već o pukom neznanju. Ljudi s televizije, koji nas uvjeravaju kako je njihov posao da nas iz trena u tren informiraju, nisu znali ništa o internetu. Tiskani mediji su bili još intertniji, a mnogi od njih se još i danas bore kako da se uklope u novu “online” stvarnost.

Naravno, ono što uvijek ide uz neznanje je i čvrsto samopouzdanje u ispravnost vlastitih stavova, koje nikakva stvarnost ne može uzdrmati. Ljudi s televizije sebe doživljavaju kao lansirnu rampu za vladajuću političku elitu. Oni pak koji pišu za tiskane medije nadaju se kako im je to odskočna daska da i sami jednom odu na televiziju. Bit čitavog tog medijskog stroja je puka agitacija u korist elite na vlasti.

I to je konstelacija koja kolaps Twittera čini tako zanimljivim. Masovni mediji su shvatili kako postoji internet i društvene mreže nekako s usponom Twittera. Twitter se činio kao savršen stroj za agitaciju. On svojom kratkom formom savršeno pristaje ljudima čvrstih uvjerenja, koji sporije misle i žele agitirati za svoju stvar bez bojazni da će ispasti glupi. Stoga je svatko tko išta znači u medijskom svijetu odmah otvorio svoj Twitter nalog.

Za njima je krenula i njihova sljedba, vjerni gutači brahiološki sažetih parola agitpropa. Tamo su u kratkoj formi dobijali ekstrakte vlastitog mišljenja, koje su mogli učiti napamet i, puni samopouzdanja, ponavljati u društvu kao samoočigledne istine. Ali, ovu je ekipu tamo ubrzo sačekala internetski iskusna ekipa, koja ih je odmah počela “trolati” u komentarima i mljeti njihove tvrde istine.

I to je ono što je čitavu stvar pretvorilo u agoniju i, na kraju, dovelo do njene neslavne propasti. Medijska agitacija može besprijekorno funkcionirati samo dok ljudi u medijima vjeruju kako su oni intelektualna avangarda koja ima moć oblikovati stvarnost. To je moguće samo dok se i sami ne suoče sa stvarnošću, a to se dogodilo kada su upoznali internet. Izvikana avangarda slobode govora sama nije mogla podnijeti tu slobodu.

To je samo donekle paradoks. Neki će se možda sjetiti kako je cenzura na internetu započela s cenzurom u komentarima na stranicama velikih medija, a odatle se proširila na društvene mreže. Twitter je kao platforma sporo reagirao na ovaj trend, pa se kraj slobode riječi na internetu samo slučajno poklopio s krahom Twittera.

A onda se odnekud pojavio Elon Musk s idejom da Twitteru vrati navodni “stari sjaj”. Kako svi njegovi projekti imaju neku “višu svrhu”, moguće da je i u kupnju Twittera ušao zato što vjeruje u stare liberalne ideale o tome kako je moguće imati platformu koja podržava slobodu govora s vrlo malom regulacijom.

Međutim, mi živimo u postliberalnoj eri. Zapadna elita više ne vjeruje u te stare liberalne ideale, ako je u njih ikada i vjerovala. Oni sada sebe vide kao moralnu savjest čovječanstva koja mora pozorno bdjeti nad moralnim izborima ljudi. Njihov zadatak kao elite nije samo da definira smjer u kojem se kao društvo krećemo, već i da brine o tome kako se te direktive provode u djelo.

To je razlog zbog kojeg je Muskov projekt “spašavanja Twittera” osuđen na propast. Nijedan medij sa svojim agitpropom ne može opstati na platformi koja dozvoljava kritiku medija. To bi značilo staviti pred njih ogledalo, a to je ono što nijedan medij ne želi. Mediji žele biti ogledalo drugima, ali sami ne žele ogledalo.

Zato uz medije prirodno uvijek ide i cenzura, a tamo gdje cenzure nema nema ni medija. Zato medijske perjanice sada odlaze s Twittera. Ali, još veći problem za Muska je to što se Apple i Google izgleda pripremaju maknuti Twitter iz svog ekosistema. Nedavni odlazak šefa Applea s Twittera govori u prilog tome. Staro je pravilo za one koji ne vole cenzuru da uvijek ima i cenzor iznad cenzora.

No, i nad svim ovim nedaćama koje se nadvijaju nad Muskov projekt nadvija se još veća prepreka - a to je ljudska priroda.Predmnijevajući nevolje s korporativnom elitom, Musk se obratio običnim korisnicima, s idejom da plaćaju pretplatu kako bi podržali slobodu govora. Međutim, ma što govorili liberali, sloboda nije upisana u kod ljudske prirode.

Ljudi teže miru i sigurnosti, a ne slobodi. Samo mali broj ljudi je spreman plaćati kako bi se svađali na internetu. Većina želi samo razglabati s istomišljenicima o svojim malim prioritetima. Cenzura im pruža tu sigurnu nišu. Ljudska sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.

Večernji list

Američki izbori sve više podsjećaju na izbore u zemljama trećeg svijeta

Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.

U ovom našem sumornom svijetu sve manje imamo prilike dobro se nasmijati. Najviše se, naravno, smiju Amerikanci, dok ostatku svijeta uglavnom nije do smijeha. Ali, postoje ti neki dani u svakih par godina kad se cijeli svijet smije, dok Amerikanci strepe i drhte nad svojom sudbinom. To su oni dani kad se u Americi izlazi na izbore i ritualno obnavlja prisegu demokraciji, što se doživljava kao nešto jako ozbiljno.

Svi znamo dobro tu pjesmicu o naciji koja je “začeta u slobodi”, uzoritoj “zemlji budućnosti” u kojoj vlada “najstarija demokracija na svijetu”. Puno je tinte prosuto na hvalospjeve o vrlinama američke demokracije i tome kako je to lijepo kad Amerikanac ide glasati. Kažu kako je ključ svega procedura, a ne to tko je pobijedio. U tom se procesu, naime, bez obzira na ishod glasanja, obnavlja jedinstvo američke nacije.

Tako je to možda nekad bilo. Tako je, naime, bilo sve dok ishod glasanja nije doveo u pitanje konsenzus američke političke elite. Tada je “divlji narančasti čovjek”, na iznenađenje svih, odnio pobjedu na izborima. Od tada se malo promijenila ploča o vrlinama američke demokracije, pa je vladajući narativ postala teorija zavjere po kojoj su većina glasača, u stvari, “ruski agenti”, koji rade o glavi američkoj demokraciji.

Preokrenulo se sve, pa je ubrzo medijski stvoren dojam kako su slobodni izbori najveća prijetnja demokraciji. Zato je sada, kažu nam, jedini način prisezanja demokraciji glasanje za stranku na vlasti, dok je očuvanje jednopartizma zadnja garancija očuvanja demokracije. Tko na izborima glasa za oporbu ekstremist je i neprijatelj demokracije, koji nema što tražiti na demokratskim izborima. Važnije je postalo tko broji glasove, a ne tko glasa.

Stoga sada prosječni Amerikanac muku muči da na izborima nadglasa mrtve Amerikance. Tako je bilo na zadnjim predsjedničkim izborima, kada su vojske mrtvih glasača, u inat živima, za predsjednika izabrale mumiju koja se ne može sjetiti većine detalja iz svoje zadnje reinkarnacije. Zato američki izbori danas sve više podsjećaju na izbore u zemljama trećeg svijeta, gdje se više gleda regularnost samih izbora, nego njihov ishod.

Naravno, mogućnost krađe na tzv. međuizborima je daleko manja nego na predsjedničkim izborima. Na predsjedničkim izborima se bira jedan kandidat u pedeset država, dok je na ovim međuizborima u pitanju preko četiristo kongresnih i preko trideset senatskih stolica, pa je to malo veći zalogaj. Ali, dovoljno je štrpnuti pomalo ponegdje u ponekoj državi kako bi se osigurala većina tamo gdje treba.

Tucker Carlson je zgodno primijetio kako je dobar lakmus papir za regularnost ovih izbora pobjeda čovjeka koji je nedavno preživio moždani udar nad Dr Ozom u Pennsylvaniji. I gle, sad svi čitamo naslovnice o “dobroćudnom divu iz pojasa hrđe” i pretvaramo se kako je ovaj doista pobijedio Dr Oza. A zašto i ne bi, kad se već dvije godine svi pretvaraju kako je Joe Biden popularniji Elvisa? Ali, eto, to je dovoljno za većinu u senatu.

Naravno da je i Dr Oz smiješan kandidat, ali ipak nije biljka. Ovo je tek “slučaj za primjer” o kvaliteti zabave za globalnu raju koju nazivamo američka demokracija. Zabavno je pritom promatrati i one koji se zbog svega toga nerviraju, kao da bi kontrola republikanaca nad oba doma donijela nešto dobro svijetu? Nisu li, uostalom, republikanci i unijeli u politiku sve ono zbog čega se sada navodno bune - od nekontrolirane imigracije, do guranja suludih ratova?

Republikanci su pod Reaganom, a potom pod Bushom, na velika zvona promovirali politiku otvorenih granica. Republikanci su osamdesetih prihvatili libertarijansko vjeruju o korporacijama kao “Atlasu” koji na ramenima drži čitav svijet i okrenuli leđa malom biznisu. Da ne spominjemo Bushove “križarske ratove” protiv islama. Nekad su konzervativci birali original, od tada više su na cijeni liberalni falsifikati u republikanskoj koži.

Što će, uostalom, republikanci učiniti s tim što su osvojili većinu u kongresu? Kome je do beskrajnih kongresnih saslušanja i istraga, koje samo služe za dizanje magle i ekskulpaciju vlasti? Glasat će za svaku besmislicu koju predloži vlast, pumpat će novac u banke i korporacije, davati još novca za beskrajne ratove. Davno je prošlo vrijeme kada se američka politika trudila pružiti bar privid kako brine o potrebama običnih ljudi.

Kako god bilo, još jedan politički spektakl je iza nas. Kako je Amerika ogledalo svijeta, sve ono što se tamo događa “na velikom platnu” reflektira se na čitav svijet. Koja bi, onda, bila glavna pouka ovih američkih izbora za nas?

Prije svega, da je život u jednopartijskoj demokraciji naša stvarnost, ali i naša budućnost. To je ono što je loše. Dobro je što su i ovi izbori pokazali kako politička elita i mediji sve otvorenije pokazuju prezir prema demokraciji. Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.

Večernji list

Strah od onoga što imate u tanjuru ispunjava prazninu nastalu brisanjem kulturnog identiteta

Hrana u velikoj mjeri određuje i odgovor na pitanje - tko smo mi, u stvari? Naši su preci svojim izborom hrane posijali sjeme odgovora na to pitanje.

Kako dani postaju sve kraći i bliži se vrijeme kolinja i blagovanja, tako je mnogima sve teže boriti se s kilogramima, koji kao da se sami lijepe za nas. Sve nam je teže uskočiti u odjeću koja je do jučer veselo cupkala oko nas. Znak je to da nam slijedi još jedna od bitaka u permanentnom ratu koji naša bezbožna kultura vodi protiv same sebe - ratu protiv dobre hrane. Debljina je, kažu nam, smrtni grijeh, a hrana je kušanje đavla.

U svakoj kulturi, međutim, hrana igra jednu od ključnih uloga. Hrana je naša veza sa tlom na kojem rastemo, preko nje upijamo životne sokove toga tla. Hrana zato u velikoj mjeri određuje i odgovor na jedino pravo pitanje - tko smo mi, u stvari? Naši su preci svojim izborom hrane posijali sjeme odgovora na to pitanje. Zato za blagdane uvijek posebno spremamo hranu. Ona nam nudi odgovor na to pitanje.

Ali, iz nekog razloga, moderna je zapadna kultura opsjednuta vođenjem rata protiv hrane. Ako slušate razne gurue zdravog života, lako ćete steći dojam kako hrana više ne nudi odgovor na ono što jesmo, već na sve ono što je loše u nama. Sve više ljudi vjeruje kako nas hrana ubija. To uvjerenje je postalo toliko rašireno da sve češće možemo čuti i kako politika razmišlja o zabrani određenih vrsta hrane.

Takva su uvjerenja ranije smatrana predrasudama, dok se danas takve predrasude uglavnom smatraju znanstveno utemeljinima. Što je neka osoba više ideologizirana, to su veće šanse da je paranoična prema hrani. Ako je netko vegan, velike su šanse da su mu politička uvjerenja ekstremno lijeva. Vegan će vam u prvih pet minuta nakon upoznavanja reći kako je vegan. Time vam otkriva svoja politička uvjerenja.

Dok ideologija nije zauzela mjesto religije, pravila oko hrane su bila stvar religije. Tako je Pitagora, kad se ne bi igrao trokutima, vodio sektu koja je strogo zabranjivala jedenje mesa. Religije knjige imaju svoja pravila ishrane. Evanđelje po Marku je tu unijelo izvjesnu zbrku među kršćane, ali je za mnoge i dalje post važan. Religije nude odgovor na pitanje o našem mjestu u svijetu, pa je razumljivo i da su pravila ishrane važna stvar.

U našem bezbožnom vremenu, pak, opsesija ishranom za neke izgleda popunjava prazninu koja je nastala s gubitkom vjere. Vegetarijanci i vegani su tu najočitiji primjer. Za njih je izbor određene vrste hrane toliko važan kao da se radi o nekom sakramentu. Oni koji se, pak, pridržavaju keto jelovnika više liče na moderne pitagorejce. Svaki obrok je matematički zadatak. Za točan izračun nagrada je blagoslov Svetog Boba.

Danas, naravno, sve to mora biti potkrijepljeno “znanošću”. Nekad je znanost smatrana velikom osloboditeljicom ljudi od raznih strahova, dok danas nećete pronaći u sebi nijedan strah ili predrasudu za koju vam znanost neće ponuditi opravdanje. Tako je i s našim strahom od hrane. Tu imate čitavu znanstvenu granu, koja za jedini cilj ima toliko vam ogaditi hranu da nikad više mirne duše nećete sjesti za ručak.

A i kako da čovjek na miru ruča kad nam bulumenta stručnjaka tvrdi kako nas iz tanjura vreba smrt? Svi smo čuli za “četiri bijele ubojice” - sol, šećer, mast i brašno. Taj spisak se stalno širi. Recimo, riža. Riža je također dio tog smrtonosnog kluba, jer, pored toga što je bijela, “znanost” kaže kako uzrokuje i srčane bolesti. Ako Kinezi svaki dan jedu rižu i imaju relativno malo srčanih oboljenja, utoliko gore po činjenice.

Činjenica je, pak, da naše zdravlje jako malo ovisi o ishrani, pod uvjetom da jedemo umjereno, dok je ono u najvećoj mjeri u rukama genetskog materijala koji smo naslijedili. Dalmatinci će imati dobru krvnu sliku zato što su Dalmatinci, a ne zato što jedu puno ribe. Brižljiva priprema “zdrave hrane” nema neki naročit utjecaj na naše zdravlje. Ali genetika ne prodaje tako dobro kuharice kao što to radi nutricionizam.

Činjenica je da, ako hranu uzimamo umjereno - što znači da ne pretjerujemo s kalorijama i da je dovoljno raznolika - ona neće imati presudan utjecaj na naše zdravlje. Odnosno, bit ćemo onoliko zdravi koliko nam je odredila naša genetika. Ne postoji magija koja će hranu pretvoriti u lijek. Stvar je uglavnom u količini. Ne prejedaj se, jedi raznovrsno, to je ono što ti možeš učiniti. Ostalo je u Božjim rukama.

Hrana je više stvar naše pripadnosti određenoj kulturi, a ne toliko pitanje našeg individualnog zdravlja. Naročito ne znanosti o hrani. Hrana koju jedemo nudi nam odgovor na ono važno pitanje - tko smo mi. Naša je kultura opsjednuta brisanjem svih kulturnih razlika između ljudi. Ako ste podlegli toj modi brisanja svog kulturnog identiteta, onda je velika izvjesnost da ćete razviti i fobiju od toga što imate u tanjuru za ručak.

Strah od onoga što imate u tanjuru otvara prazninu nastalu brisanjem kulturnog identiteta. Provjereni recept iz bakine kuhinje jedan je od načina da se ta praznina počne ispunjavati.

Večernji list