Naša sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.
Neki će se možda sjetiti kako su jednom davno, kada je internet zasjao na medijskom nebu kao potpuno nova i revolucionarna stvar, ostali mediji jako dugo uspijevali ignorirati njegovo postojanje. Oni koji su koristili internet i otkrivali njegove blagodati, mislili su kako se radi o pukoj zavisti, i nisu se mogli načuditi medijskom prešutkivanju nečeg tako bitnog.
Ali, izgleda da se uopće nije radilo o zavisti i namjernom prešutkivanju, već o pukom neznanju. Ljudi s televizije, koji nas uvjeravaju kako je njihov posao da nas iz trena u tren informiraju, nisu znali ništa o internetu. Tiskani mediji su bili još intertniji, a mnogi od njih se još i danas bore kako da se uklope u novu “online” stvarnost.
Naravno, ono što uvijek ide uz neznanje je i čvrsto samopouzdanje u ispravnost vlastitih stavova, koje nikakva stvarnost ne može uzdrmati. Ljudi s televizije sebe doživljavaju kao lansirnu rampu za vladajuću političku elitu. Oni pak koji pišu za tiskane medije nadaju se kako im je to odskočna daska da i sami jednom odu na televiziju. Bit čitavog tog medijskog stroja je puka agitacija u korist elite na vlasti.
I to je konstelacija koja kolaps Twittera čini tako zanimljivim. Masovni mediji su shvatili kako postoji internet i društvene mreže nekako s usponom Twittera. Twitter se činio kao savršen stroj za agitaciju. On svojom kratkom formom savršeno pristaje ljudima čvrstih uvjerenja, koji sporije misle i žele agitirati za svoju stvar bez bojazni da će ispasti glupi. Stoga je svatko tko išta znači u medijskom svijetu odmah otvorio svoj Twitter nalog.
Za njima je krenula i njihova sljedba, vjerni gutači brahiološki sažetih parola agitpropa. Tamo su u kratkoj formi dobijali ekstrakte vlastitog mišljenja, koje su mogli učiti napamet i, puni samopouzdanja, ponavljati u društvu kao samoočigledne istine. Ali, ovu je ekipu tamo ubrzo sačekala internetski iskusna ekipa, koja ih je odmah počela “trolati” u komentarima i mljeti njihove tvrde istine.
I to je ono što je čitavu stvar pretvorilo u agoniju i, na kraju, dovelo do njene neslavne propasti. Medijska agitacija može besprijekorno funkcionirati samo dok ljudi u medijima vjeruju kako su oni intelektualna avangarda koja ima moć oblikovati stvarnost. To je moguće samo dok se i sami ne suoče sa stvarnošću, a to se dogodilo kada su upoznali internet. Izvikana avangarda slobode govora sama nije mogla podnijeti tu slobodu.
To je samo donekle paradoks. Neki će se možda sjetiti kako je cenzura na internetu započela s cenzurom u komentarima na stranicama velikih medija, a odatle se proširila na društvene mreže. Twitter je kao platforma sporo reagirao na ovaj trend, pa se kraj slobode riječi na internetu samo slučajno poklopio s krahom Twittera.
A onda se odnekud pojavio Elon Musk s idejom da Twitteru vrati navodni “stari sjaj”. Kako svi njegovi projekti imaju neku “višu svrhu”, moguće da je i u kupnju Twittera ušao zato što vjeruje u stare liberalne ideale o tome kako je moguće imati platformu koja podržava slobodu govora s vrlo malom regulacijom.
Međutim, mi živimo u postliberalnoj eri. Zapadna elita više ne vjeruje u te stare liberalne ideale, ako je u njih ikada i vjerovala. Oni sada sebe vide kao moralnu savjest čovječanstva koja mora pozorno bdjeti nad moralnim izborima ljudi. Njihov zadatak kao elite nije samo da definira smjer u kojem se kao društvo krećemo, već i da brine o tome kako se te direktive provode u djelo.
To je razlog zbog kojeg je Muskov projekt “spašavanja Twittera” osuđen na propast. Nijedan medij sa svojim agitpropom ne može opstati na platformi koja dozvoljava kritiku medija. To bi značilo staviti pred njih ogledalo, a to je ono što nijedan medij ne želi. Mediji žele biti ogledalo drugima, ali sami ne žele ogledalo.
Zato uz medije prirodno uvijek ide i cenzura, a tamo gdje cenzure nema nema ni medija. Zato medijske perjanice sada odlaze s Twittera. Ali, još veći problem za Muska je to što se Apple i Google izgleda pripremaju maknuti Twitter iz svog ekosistema. Nedavni odlazak šefa Applea s Twittera govori u prilog tome. Staro je pravilo za one koji ne vole cenzuru da uvijek ima i cenzor iznad cenzora.
No, i nad svim ovim nedaćama koje se nadvijaju nad Muskov projekt nadvija se još veća prepreka - a to je ljudska priroda.Predmnijevajući nevolje s korporativnom elitom, Musk se obratio običnim korisnicima, s idejom da plaćaju pretplatu kako bi podržali slobodu govora. Međutim, ma što govorili liberali, sloboda nije upisana u kod ljudske prirode.
Ljudi teže miru i sigurnosti, a ne slobodi. Samo mali broj ljudi je spreman plaćati kako bi se svađali na internetu. Većina želi samo razglabati s istomišljenicima o svojim malim prioritetima. Cenzura im pruža tu sigurnu nišu. Ljudska sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.
Nema komentara:
Objavi komentar