Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge

Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma, suočili su se s izljevima fanatizma kad su se krenuli rugati s muhamedanskim Prorokom.

Francusku je ove jeseni ponovno zahvatio val islamskog terorizma. Sredinom listopada je na posebno gnjusan način ubijen Samuel Paty, profesor povijesti u jednoj srednjoj školi u pariškom predgrađu. Ubojica ga je, inače etnički Čečen, nakon nastave pratio na povratku kući, usmrtio ga, a potom i ritualno obezglavio mačetom. Taj je svoj zvjerski čin uslikao mobitelom i podijelio na Twitteru, uz poruku osvete zbog uvrede proroka Muhameda. Patyjev navodni zločin je bio to što je u sklopu predavanja o slobodi govora i vjeroispovijesti učenicima podijelio kopije satričkog časopisa “Charlie Hebdo”. 

No, tu teroru nije bio kraj. Vjerojatno potaknut zločinom u Parizu, imigrant koji je prije mjesec dana stigao iz Tunisa u Francusku, upao je u četvrtak ujutro u baziliku Notre Dame u Nici i tamo počinio strašan masakr. On je, uz povike “Allahu Akbar”, nožem ubio zvonara crkve i dvije žene, jednoj od njih je odrubio glavu, te ozlijedio još nekoliko ljudi. Nedugo nakon toga pokušana su još dva slična napada, jedan u Avignonu a drugi u jednom mjestu kraj Pariza, koja su, srećom, uspješno spriječena. I u ovim slučajevima su napadači bili muslimanske vjeroispovijesti koji su krenuli u kukavički pohod na civile.

Svi ovi napadi dogodili su se u kontekstu početka suđenja trinaestorici osumnjičenih za teroristički napad iz siječnja 2015. na redakciju časopisa “Charlie Hebdo”, koje je počelo 2. rujna pred Specijalnim sudom u Parizu. Da se može očekivati serija terorističkih napada tim povodom najavio je i slučaj brutalnog napada mesarskim nožem na dva čovjeka koji su se slučajno zatekli ispred ureda stare redakcije časopisa. Napadač je bio Pakistanac, koji očito nije znao da je redakcija nakon napada 2015. preseljena na drugu lokaciju. Prema izvještajima službi, nitko od ovih napadača nije bio evidentiran kao potencijalno opasan.

Sve ovo ponovno pokreće već puno puta pretresana pitanja, od sigurnosnih i kulturnih, do političkih izazova radikalnog islama Europi. Svakako nije mali propust francuskih službi to što nijednog od terorista nisu imali u svojoj evidenciji. Vjerojatno se radi o utjecaju politike asimilacije, koja želi biti slijepa za etničku i konfesionalnu pripadnost svojih građana, pa onda ne može ni razviti sigurnosne politike koje bi vodile računa o etnički ili religijski motiviranom ekstremizmu. Tolerancija je važna zasada europske kulture, koju treba njegovati, ali ponekad je, kako vidimo, ignorancija gora od netolerancije. 

Kao primjer dobre sigurnosne politike, možemo navesti Italiju, u kojoj žive milijuni imigranata iz muslimanskih zemalja i ima jako izloženu granicu, a ipak, islamisti nisu u Italiji uspjeli izvesti nijedan teroristički napad. Militanti se intenzivno prate i deportiraju, bez straha od optužbi za diskriminaciju. Efikasnost talijanske policije i sudova vjerojatno je posljedica njihovog dugotrajnog iskustva obračuna s mafijom i terorom Crvenih brigada. Jedan od faktora uspješne borbe protiv islamskog terorizma je i to što talijanske vlasti vjerojatno puno ozbiljnije shvaćaju religiju od svojih francuskih kolega.

U ovom valu terorističkih napada u Francuskoj vidimo kako su se gotovo istovremeno na meti islamista našli simboli i sekularističke i kršćanske Francuske, koji inače teško staju u istu rečenicu. “Charlie Hebdo” je tipični produkt francuske sekularističke kulture, neprijateljski nastrojene prema religiji, koja je za svoju primarnu metu imala katoličku crkvu. Ali, kad su svojoj satiri podvrgli islamske svetinje, na površinu su izbile “slijepe mrlje” francuskog modela integracije. Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma, suočili su se s izljevima fanatizma kad su se krenuli rugati s muhamedanskim Prorokom.

Prirodni je refleks kad se susretnemo s fanatizmom pozivati na toleranciju kao protuotrov. Ali, kao što kaže Chesterton, “nepodnošljiva stvar oko tolerancije je to što ona obično znači šutnju”. Šutnju koja vjeruje kako će samoporicanje i zatvaranje očiju pred stvarnošću riješiti probleme. Ignoriranje problema i stvarnih prijetnji može društvo samo gurnuti dalje u ekstrem. Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge. Tada je možda vrijeme da se okrenemo vrijednostima koje smo napustili. Jer, bez tih vrijednosti, i naša je nada u budućnost obezglavljena.

Večernji list

Trump je na putu da pobijedi Bidena s većom razlikom nego Hillary Clinton

Pozitivan trend u anketama pokazuje kako bi Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova.

Narednih desetak dana čitav će svijet s povišenom pozornošću pratiti izbore za Bijelu kuću, koji će se održati 3. studenog. Tko će pobijediti - Biden ili Trump? To je “pitanje za milijun dolara” o kojem se vode rasprave na televiziji, pišu analize u novinama, žučno diskutira na društvenim mrežama. Kao što je i očekivano, svatko o tome ima neko svoje mišljenje i želi dati svoj doprinos “dijalogu čovječanstva” o stvari koja, izgleda, nikoga ne ostavlja ravnodušnim - tko će biti najmoćniji čovjek na svijetu?

Otuda ne čudi što, kod tako visokih emotivnih uloga i u atmosferi povišenih strasti, stavovi o tome idu do nepomirljivosti. Tako vidimo kako su se formirala dva tabora, gdje svaki tabor ima svoje, potpuno odvojene, paralelne slike stvarnosti. To je situacija koja podsjeća na onaj eksperiment u kojem se na podu sobe nacrta broj 6, koji onaj na drugoj strani sobe vidi kao 9. Kada bi bilo stvarnog dijaloga oni bi ubrzo uvidjeli kako su i jedan i drugi u pravu iz svog kuta.

Ironija je u tome da društvene mreže, umjesto da budu globalna arena u razmjeni mišljenja, samo pojačavaju ovu isključivost i ljude još više zakopavaju u ideološke rovove. One nas, po pravilu, povezuju s ljudima sličnih uvjerenja i stavova, pa tako dobijamo zatvorene virtualne komune istomišljenika koji se međusobno potiču u isključivosti i gluposti, a ne dijalošku situaciju koja bi nas potaknula da učimo od neistomišljenika. Od istomišljenika se ionako nikad ništa nije moglo naučiti, jer znamo da svaka kovanica ima svoje lice i naličje.

Stvar ne čine lakšom ni tradicionalni mediji, koji su se u ovoj situaciji mahom odlučili za agitaciju u korist kandidata ljevice. Zbog toga iz suprotnog tabora stalno stižu pritužbe za “fake news”. Ali, ta situacija za desne predstavlja i svojevrsni blagoslov, jer oni tako dobijaju širu sliku stvarnosti. Naime, desni vide to što vide, ali vide i ono što vide lijevi, jer im tu sliku prenose mediji. Lijevi su, pak, lišeni te šire perspektive upravo zato što im mediji potvrđuju njihovu sliku stvarnosti i tako ih drže zatvorene u ideološkom “balonu”. 

Upravo je ta šira perspektiva razlog zbog kojeg je desna opcija potencijalno pobjednička, jer ideja koja sebe zatvara u tor i odvaja od stvarnosti ne može pobijediti. Zbog toga smo imali situacije, poput prve Trumpove pobjede ili Brexita, u kojoj se lijevi iznenade kada vide kako im se svijet ruši pred očima, a potom smišljaju čitavu silu izgovora kako bi objasnili svoj očaj i kratkovidnost. Kada bi za uspjeh neke ideje bilo dovoljno pristati na vladajuću dogmu, kameleoni i papige bi bile najpametnije životinje.

Postoji čitav jedan kontinent stvarnosti koji lijeva strana uopće ne vidi. Kako ne bismo opet došli u situaciju globalnog iščuđavanja i masovnog nervnog sloma na ljevici, pogledajmo na trenutak kako stvari oko američkih izbora izgledaju iz tog šireg kuta, koji je danas mnogima potpuno nevidljiv. Zato ću ovdje pokušati bar taksativno navesti dio te stvarnosti koja govori u prilog tome kako je Trump na putu da ostvari pobjedu nad Bidenom s većom razlikom nego protiv Hillary Clinton, a koju nam mediji inače ne prenose.

Koliko se demokrati u potpunosti oslanjaju na moć medija vidljivo je već iz toga što Biden gotovo da i ne drži skupove i nemaju terensku kampanju. Tako svako malo imamo situaciju u kojoj njegova kampanja oglašava “stanku”, dok Biden poruke pristalicama uglavnom šalje iz podruma svoje kuće. Kao da su sve karte bacili na epidemiju korone, nadajući se kako će zemlja biti u karanteni, pa nisu ni formirali timove za terenski rad, ali im se taj plan izjalovio, pa su ostali bez kampanje “od vrata do vrata”.

S druge strane vidimo ogroman entuzijazam na velikim skupovima koje organizira Trump širom zemlje, po pravilu nekoliko njih u jednom danu. Zanimljivo je kako jedna četvrtina ljudi na tim skupovima nisu registrirani republikanci, dok isto toliko njih nije uopće glasalo na izborima 2016. Trumpova kampanja je uspjela mobilizirati rekordnih 2,5 milijuna volontera, koji su samo do sredine listopada već pokucali na 100 milijuna vrata, od čega 12 milijuna u državama koje su ključne za osvajanje elektorske većine.

Radi se o dva potpuno različita pristupa kampanji, jedan koji se oslanja na medije, a drugi na terenski rad. Na prošlim je izborima bilo jako puno neodlučnih birača, dok je na ovim izborima njihov broj gotovo zanemarljiv, oko 1,5%. Dakle, većina birača je već odlučila za koga će glasati, pa uvjeravanje neće imati puno efekta. Ovo će biti izbori u kojima će odlučivati motivacija i izvlačenje svojih na birališta, a ne sadržaj, tako da je jasno koji je od ova dva pristupa prilagođeniji stvarnosti.

Mnogi se u svojim analizama oslanjaju na ankete, ali znamo da ankete mogu obmanuti i davati pogrešnu sliku, ako gledamo samo brojke. Prije svega, pitanje je koliko će od anketiranih stvarno i izaći na izbore? Tu je i problem tzv. skrivenih Trumpovih glasača, kojih je po pretpostavci 5-10%, koji se iz straha ne žele izjasniti za koga će glasati ili pak namjerno obmanjuju anketare, ali će izaći na birališta. Stoga samim brojevima u anketama ne treba pridavati toliki značaj,već treba gledati trendove.

A ono što nam pokazuju trendovi jako liči na reprizu situacije koju smo imali 2016. godine. Tako u anketi koju provodi Investor’s Business Daily, a koja je bila jedna od dvije ankete koje su točno predvidjele rezultate prošlih izbora, vidimo kako je dva tjedna prije izbora došlo skoro do poravnanja između Trumpa i Bidena. Naime, dok je samo prije tjedan dana anketa pokazivala prednost Bidena od 8,6%, sada je ta prednost tek 2,3%, što je unutar statističke pogreške. Sličan trend topljenja razlike pokazuju i ostale ankete.

Situacija je sada još povoljnija za Trumpa, jer je u pozitivan trend ušao tjedan dana ranije nego na prošlim izborima. To nam govori kako bi Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova. Osvajanje glasova većine birača je Trumpu bitna kako bi osujetio planove oko osporavanja izbornih rezultata, za što je igrokaz već pripremljen. Zato sada vidimo kako on poziva svoje birače da izađu i u tzv. “plavim” državama, poput Kalifornije, gdje oni obično apstiniraju.

Pritom ne treba zanemariti i neke druge pokazatelje, koji opet idu u prilog Trumpu. Amerikanci tradicionalno daju prednost reizboru aktualnog predsjednika, pri čemu im je puno važniji pogled na račun u banci od ideologije. Dok su demokrati sve karte bacili na ideologiju i strah od korone, dotle Trump drži prednost po pitanju ekonomije. Tako preko polovice Amerikanaca, njih 56%, kaže kako danas, pod Trumpom i koronom, bolje žive nego prije četiri godine, kada su Obama i Biden bili na vrhuncu. 

Bidenovo zalaganje za dizanje poreza ne ide mu u prilog, jer po pravilu uvijek gubi onaj tko obećava veće poreze. Također treba imati u vidu i kako koronakriza ljude čini konzervativnima i skeptičnim prema velikim zahvatima u ekonomiji. Tako Bidenova izjava kako naftna industrija “mora biti zamijenjena” zelenom industrijom, nije dobro odjeknula među glasačima “pojasa hrđe”, naročito u Pennsylvaniji, u kojoj se vodi “mrtva utrka”, a bez osvajanja te države Bidenove šanse za pobjedu se približavaju ništici.

Osim izvlačenja svojih birača na birališta važno je i demotivirati birače druge strane. Tako je Trump napravio veliki pomak među manjinskim glasačima, koji većinski glasaju za demokrate. Statistike s tzv. ranog glasanja u Michiganu i Pennsylvaniji govore o slaboj izlaznosti Afroamerikanaca, kao i porastu glasova crnih muškaraca za Trumpa. Uz već evidentirani kolaps latino glasova za Bidena, to njegove izglede za pobjedu također čini jako blijedim. 

Mnogi misle kako je izostanak snažne Obamine podrške tu odigralo presudnu ulogu. On se nedavno pojavio u Philladelphiji, ali je nakon toga otišao na skup u Floridi, koja je za Bidena već izgubljena, što navodi na zaključak kako Obama i ne agitira za Bidena, koga je vjerojatno već otpisao, već daje podršku kandidatima za senat i kongres, čime priprema teren za izbore 2024. i gotovo izvjesnoj predsjedničkoj kandidaturi svoje žene Michelle.

Treba spomenuti kako se u izbore i nebo umiješalo, pa Trumpu svakako ide u prilog i izbor nove sutkinje Vrhovnog suda uoči samih izbora. Pretpostavlja se kako bi njen izbor mogao dodati koji postotak podrške Trumpu od strane žena iz predgrađa, među kojima Trump ne stoji najbolje. Konačno, Bidenove izglede na ovim izborima bi mogli zakomplicirati i sve skandalozniji dokazi o korupciji njegove obitelji, koji zadnjih dana sve više izlaze na vidjelo, unatoč očajničkim pokušajima medija i društvenih mreža da te vijesti cenzuriraju.

To su neki od glavnih razloga zbog kojih mislim kako ćemo i na ovim izborima gledati ne samo reprizu izbora 2016., već i premoćnu pobjedu Trumpa. Ako su kome neki od tih razloga dosad promakli, treba se, dakle, pripremiti na još četiri duge godine Trumpova drugog mandata. 

Večernji list

Oni koji opravdavaju pucnjavu na gradskim ulicama ne žele dobro svojoj djeci, a ni unucima

Demonizacija političkih protivnika i relativizacija zlodjela gura cijelo društvo na rub ponora.

Kada nasilje prodre u društveni prostor, kao što se to nama dogodilo prošlog ponedjeljka ujutro na Trgu sv. Marka u Zagrebu, to je znak da smo se kao društvo našli na rubu. Zato je zadnji trenutak da “povučemo ručnu” i zamislimo se nad situacijom u kojoj smo se svi skupa našli. Jednim je bezumnim činom prijeđena granica normalnog, a okolnosti koje su nas snašle - od karantene i potresa, do koronakrize i straha za budućnost - ne idu u prilog brzog i lakog vraćanja društva na tračnice kakve-takve normalnosti.

“Stanje svijesti” jednog društva najbolje se vidi na društvenim mrežama, jer one mnogima služe kao svojevrsni ispušni ventil. Zbog toga neki sada podržavaju ideju cenzure na tim platformama. Ali, koliko god nitko normalan ne može braniti govor mržnje, toliko društvene mreže, s druge strane, omogućuju ljudima da se ispušu virtualno, pa neće napraviti glupost u stvarnom svijetu. Dok se prije za nekoga tko “pukne” i napravi glupost uvijek govorilo kako je bio miran i tih, sada imamo priliku lakše prepoznati koga treba u stvarnosti izbjegavati.

Probleme ne treba gurati pod tepih, ali je istina i kako riječi nisu nikad samo “prazan zvuk”, već i energija. Zbog toga i Biblija kaže: “Pazi što govoriš, jer tvoje će te riječi spasiti, tvoje će te riječi osuditi.” Tu se naročito treba čuvati političkog radikalizma i težine riječi izgovorenih u javnom prostoru. Zemlja je okrugla, pa ako idemo dovoljno dugo udesno, odnosno ulijevo, na kraju se uvijek nađemo na istoj točki. Koliko god bilo opravdano napadati vlast, to uvijek treba raditi argumentirano i nuditi rješenja, jer radikalizam, kad jednom naraste, više nitko ne može kontrolirati.

Radikalne političke ideje mogu pokrenuti ljude, ali kad se one ne ostvare slijedi frustracija i nemoć, koja svoju iluziju održava živom kroz neprihvaćanje realnosti. Tako smo, umjesto opravdanih i argumentiranih kritika vlasti dobili demonizaciju političkih protivnika, a taj je politički radikalizam onda, zbog društvenih, obiteljskih ili uopće životnih okolnosti, na kraju nekoga potaknuo na prelaženje svih granica. Zato imamo apsurd da netko u centru prijestolnice puca iz kalašnjikova, pri čemu rani jednog policajca i puca na još dvojicu, a da netko to nazove “buntom”.

Sličan politički radikalizam imamo trenutno na djelu i u Americi, gdje se nekoga proglasi “Hitlerom”, a protiv Hitlera su onda sva sredstva dozvoljena. Tako se i kod nas u jednom dijelu medija ide s demonizacijom u kojoj se nekoga doslovno etiketira kao “Aleksandra Karađorđevića”, nenarodnog vladara, kojega se, pod svaku cijenu i ne birajući sredstva, mora i treba srušiti.

A nakon što nekome nacrtate metu na čelu i pretvorite ga u novog Aleksandra Karađorđevića, sljedeći logičan korak je da dobijete to što smo dobili - pucnjavu automatskim oružjem po najvišim državnim institucijama. Teroristički čin, u kojem je izgubljen jedan mladi život, njegova obitelj gurnuta u očaj, a čitavo društvo relativizacijom tog zlodjela na rub ponora.

Iz svega ovoga pouku trebaju izvući i vlasti. Uzmite samo podatak da je, u nazovi normalnim okolnostima, od kraja rata preko 3000 branitelja oduzelo sebi život. Kada se na to dodaju okolnosti krize u kojoj smo se našli i nesigurnost ljudi za egzistenciju, jednosmjerne odluke koje se donose preko noći ne idu u prilog normalizaciji prilika. A što će tek biti sad kad je ukinut moratorij na ovrhe, a zakon donešen tako kako jest, u pozadini i dalje nepravedan?

Trebamo biti svjesni kako je zbog tih teških okolnosti puno normalnih otišlo u kolonu mentalno nestabilnih i da zbog svega toga treba pokazati više razumijevanja. Izvanredne okolnosti u kojima se nalazimo mogu i normalnu osobu gurnuti preko granice, a što tek očekivati od onih, da se tako izrazim, s prenapregnutim živcima? To nikako ne znači relativizirati i opravdavati ovaj gnjusan čin. Onaj tko to brani i priča o “idealizmu”, neka Boga moli da se, ako bi se, ne-daj-Bože, nešto slično ponovilo, na mjestu pucnjave ne nađe njegovo dijete ili unuče.

Ostvarena politička pobjeda ne znači politički trijumfalizam, jer pobjednik odvojen od stvarnosti daje izgovor radikalima za relativizaciju zlodjela i traženje “trećih dimenzija”. Apsurdno je ponašati se u stilu “mi imamo većinu i možemo raditi što nas je volja”, jer je to hrana pojavama i likovima koji potiču podjele u društvu. Jedan je pokazao kako se do Markova trga može lako i tamo istresao lubenice, a drugi je tamo došao s automatskom puškom.

Ne želim biti zloslutni prorok, koji bi nagađao što bi mogao učiniti netko treći. Ali se nadam kako bi svima, koliko-toliko normalnima, trebalo biti kristalno jasno da se trebaju širom otvoriti oči i bolje komunicirati politike, kako one provedene tako i one koje se misle provoditi, a sve kako one ne bi poslužile kao izgovori velikim propovjednicima mraka u političkoj instrumentalizaciji očaja, pogonskog goriva svih slobodnih radikala. 

Večernji list

Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju

Raspad institucija i revolucije nikad ne kreću odozdo, već uvijek odozgo, kada elite “polude”

Ova nas je godina naučila puno toga novoga, a jedna od glavnih stvari je ta da je budućnost nemoguće predvidjeti. Tko je, recimo, početkom godine mogao predvidjeti kako će mali kineski virus uzrokovati u svijetu takvu paniku da će najveće svjetske ekonomije gasiti svoje pogone, a ljudi širom planeta se dati u grozničavu potragu za toalet papirom? Ta nam prijetnja još uvijek visi nad glavom, što našu ustaljenu naviku planiranja budućnosti čini uveliko nesigurnim i uzaludnim poslom.

A kada ljudi ne mogu sa sigurnošću planirati svoju budućnost, to je siguran znak kako je vrijeme “iskočilo iz zgloba”. Filozof Alasdair MacIntyre već godinama tvrdi kako mi, u stvari, već živimo u “mračnom dobu”, usporedivom s onim u kojem se svijet našao nakon pada Rimskog carstva, samo što toga nismo svjesni. Slično kao što ni ljudi koji su svjedočili padu Rima nisu bili svjesni da je nestao svijet čije su institucije podržavale njihovu “normalnost”, već su na to vjerojatno gledali samo kao na jednu od niza kriza.

Možda i izraz “novo normalno”, koji se našao u opticaju uslijed koronakrize nesvjesno podržava taj osjećaj kako smo se našli u situaciji u kojoj svijet naše normalnosti više ne postoji? Zato bi bolji izraz bio “post-normalno”, jer u toj “novoj normalnosti” ne vidimo baš ništa normalno. Ima li boljeg znaka te nenormalnosti nego kad vidimo kako političke elite širom svijeta sudjeluju u stvaranju osjećaja sveopće panike, koja je već pokazala koliko može biti pogubna za čitavo društvo i funkcioniranje njegovih osnovnih institucija? 

Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju. Raspad institucija i revolucije nikad ne kreću odozdo, već uvijek odozgo, kada elite “polude”. Korona nije jedini znak toga raspada. Ako bacimo pogled na nasilje koje se već mjesecima odvija na ulicama američkih gradova - a koje je u jednom trenutku zaprijetilo preliti se i u Europu - vidjet ćemo kako gotovo čitav politički establišment, velike korporacije i mediji daju financijsku, političku ili moralnu podršku tom nasilju. Danas su elite te koje prizivaju revoluciju i slom sustava, a ne, kako se nekad vjerovalo, obespravljene mase.

Možda je jedan od najupadljivijih “znakova vremena” kako smo ove godine sigurno kročili u doba naše post-normalnosti i taj što stara podjela na ljevicu i desnicu, koja je gotovo dva stoljeća činila okosnicu političkog života na Zapadu, više nema nikakvog smisla. To su sada postali pojmovi koji nemaju nikakvu racionalnu upotrebu, već služe samo kao ideološko oružje s jakim moralnim i emocionalnim punjenjem za eliminiranje protivnika. Označiti, primjerice, nekoga kao “desničara” nema funkciju opisa političkog uvjerenja, već taj pojam služi kao sinonim za moralno “zlo” i političku ekskomunikaciju. 

Politika je postala oblik javnog egzorcizma a ne polje sukobljavanja različitih ideja. Svijeta u kome su ideologije osuđivane kao nešto totalitarno, nešto što ispada iz kruga normalne politike, više nema. Fukuyamin “kraj povijesti” označio je kraj jedne epohe u kojoj je borba političke normalnosti protiv totalitarnih ideologija došla svome kraju. Pobjeda liberalne demokracije nad stvarnim neprijateljem nije značila i univerzalizaciju političke normalnosti, već gubitak osjećaja za stvarnost gdje je ideologija postala univerzalni supstitut te stvarnosti.

Russell Kirk je davno isticao kako je vrlina konzervativizma odsustvo ideologije iz njegovog sustava. On time nije htio reći kako konzervativizam nema skup principa i ideja u koje vjeruje, već kako na taj skup ne gleda kao na dogmu. Konzervativizam je skup principa koji se ne pozivaju na neki nepogrešivi autoritet, već umjesto toga podvlači kako se istina konzervativizma nalazi u prirodi čovjeka i društva, koji su otvoreni za raspravu i analizu. Konzervativizam ne želi mijenjati čovjeka, već razumjeti. Takav pristup danas izgleda neprivlačno i nepovratno zastario.

Tog zdravorazumskog pristupa rješenjima problema više nema. Umjesto da politika bude prepoznavanje stvarnih problema koji stoje pred ljudima unutar jedne zajednice, odakle bi se onda krenulo na formiranje politika koje idu ka rješavanju tih problema, politika danas ide dogmatski i obrnuto - zamišlja se neki ideal, pa se taj ideal gleda nekako primjeniti na čitavo društvo, mijenjajući tako i prirodu društva i prirodu čovjeka. Dogma i sektaški sukobi su potpuno preuzeli primat nad pragmatičnim pristupom politici.

Što nas čeka u našoj post-normalnoj budućnosti? Mnogi vjeruju da smo na pragu revolucije i velikih društvenih lomova. Današnji politički sukobi odvijaju se u prostoru koji u potpunosti definiraju lijeve političke elite. Možda te elite, slijedeći svoju dogmu, na kraju unište same sebe? Možda njihovo ludilo konačno prizove odgovor u kojem će zdravorazumski pristup pronaći način da formulira svoja rješenja? “Novo normalno” treba biti poticaj da se ti odgovori potraže, a ne izlika da se prepusti njegovoj stihiji.

Večernji list

Diže li predsjednik Milanović buku zbog poslova bivšeg biznismena Milanovića?

Hoće li Zoran Milanović ući u povijest kao prvi europski “predsjednik s karakterom” koji je opozvan?

Hrvatska javnost već danima bruji o aferi u čijem se središtu našao šef Janafa, Dragan Kovačević, koji je u akciji policije uhićen s još desetak osoba. Njih se tereti za niz koruptivnih radnji teških milijune kuna vezanih za davanje mita i namještanje javnih natječaja. Sve to i ne bi bila neka vijest da se te sumnjive transakcije nisu odvijale u prostoru konspirativnog imena “Klub” koji je Kovačević otvorio u podrumu zgrade u Slovenskoj 9, u koji su zalazili ljudi na poziv i stručnjaci za oboritu ribu.

Tako su se na margini ove priče počele ukazivati siluete ljudi iz vrha našeg društva, koji su se tu mogli okupljati daleko od očiju javnosti. Ispada kako je policija bacila udicu da bi uhvatila jednu ribu, a upecao se čitav ribnjak. Kao da se praćenjem i uhićenjem jednog čovjeka pred nama počela ukazivati mreža ljudi iz čitavog političkog sprektra, koji su međusobno surađivali i pokrivali se.

Međutim, poseban ton čitavoj aferi dali su javni istupi predsjednika Milanovića, u kojima on iz dana u dan komentira istragu. Prvo je rekao kako on nije bio u Klubu, pa je ispalo kako su ga novinari tada uhvatili sanjivog, jer se već sutradan sjetio kako je ipak bio, pravdajući se kako je ostalo viška ribe, pa su ga zvali “da se ne baci”. Potom je dodao kako Kovačevića dobro poznaje, ali da mu sama “istraga nije jasna”, prigovarajući DORH-u i policiji zašto se toliko čekalo s uhićenjima. “Hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?”, pitao se predsjednik Milanović. 

Nakon prvobitnog poricanja, pa naknadnog priznanja kako je, ipak, bio u Kovačevićevom “klubu”, ove su riječi kod mnogih pobudile sumnju kako predsjednika-da-se-ne-baci ne muči ova afera zbog kilograma pojedenih orada, škarpina i zubataca, već zbog toga što se doveo u situaciju da “upadne u mjere” policijskog nadzora nad Kovačevićem i ekipom. Da je istraga prekinuta onda kada to sugerira Milanović, sada se ne bi morao pravdati i kritizirati rad DORH-a i policije. Ovako mora slušati kako mu poručuju da “pazi s kim se druži”.

Iako znamo kako nitko ne voli da ga se snima dok jede, “upasti u mjere” i nije neki problem ako pritom ne kršiš zakon. A ako nije prekršio zakon, logično pitanje je zašto ovako burno reagira na slučaj koji se još nije ni našao na sudu? Njegovo odstupanje od uobičajenog suzdržavanja da se komentiraju istrage koje su u tijeku nad glavama mnogih postavlja upitnike, jer je jasno da se takvim rekacijama može kompromitirati čitav proces, a znamo koliko je presuda na višim instancama poništeno zbog kršenja principa pravičnosti postupka, upravo zato što se politika miješala u istrage.

Kao pravnik Milanović svakako zna da njegovi komentari mogu poslužiti kao oružje u rukama obrane inkriminiranih. Zato nije jasno čemu buka i nestrpljenje kad je suđenje tek pred nama, a ako bude bitno za slučaj možda transkripti dospiju u javnost, pa doznamo što je predsjednik govorio. Kako iz njegovih javnih nastupa znamo da je osoba sklona samokontroli, koja nikad ne kaže ništa viška pred kamerama, možemo biti sigurni kako nije ništa viška rekao ni u opuštenim razgovorima u Klubu. 

I tako, dok predsjednik svojim “sherlockovskim” eskapadama slabi indicije istrage, s druge strane zanimljivi su medijski spinovi koji fokus javnosti žele odvesti na neke nove kolosijeke. Tako se spominje prisustvo Izdrži Jakova u Slovenskoj 9 na Martinju prošle godine, u vrijeme kada je prvooptuženi u aferi Janaf, Krešo Petek, donio inkriminirani novac u Kovačevićev Klub, kao indicija da je to bio novac namijenjen kampanji. Pri tome se podvlači kako sam Kovačević tada nije bio u Klubu, prešućujući kako je on došao samo četiri minute nakon Peteka.

Primjenom istovjetne logike bi se onda moglo baciti pogled i u suprotnom smjeru. Tako se sjećamo kako se još tijekom same Milanovićeve predsjedničke kampanje postavljalo pitanje njenog financiranja i toga da Milanović tada nije predočio sve podatke o tome, kao ni oko svoje konzultantske tvrtke Euroalba i koga je sve savjetovao. Ta Milanovićeva tvrtka je postala dodatno zanimljiva u ovom novom kontekstu zbog podatka koji se ne spominje u medijima - da se tvrtka Euroalba nalazi na istoj adresi kao i Janaf.

Zato se postavlja pitanje i njegove suradnje s Janafom i moguće poslovne suradnje s Draganom Kovačevićem. Naime, znamo kako je predsjednik okružen ljudima koji su bliski naftnom biznisu, a afera oko Janafa tiče se naftne infrastrukture. To nas prirodno vodi pitanju - a predsjednik je taj podatak dužan objaviti - je li ikad poslovno surađivao s Kovačevićem i radio ikakav posao s Janafom?

Zato se moramo pitati što bi se dogodilo ako bi se u javnosti pojavili dokazi koji bi nedvosmisleno pokazali kako je predsjednik sudjelovao ili savjetovao nekoga da učini nešto nečasno? Bismo li tada došli u situaciju koja nalaže predsjednikov opoziv?

Za opoziv predsjednika je po Ustavu potrebno u Saboru skupiti dvotrćinsku većinu. Kako tamo, pored 76 ruku vladajućih, imamo još i 24 ruke zastupnika Mosta i Domovinskog pokreta, nedostajala bi još jedna ruka. Ne znam bi li “Thelma i Louise”, koje je Milanović nazvao “narikačama”, imale neki motiv podići ruku za opoziv? A možda bi im se, pritisnut dokazima, priključio i poneko s liste Restart koalicije?

Za potvrdu odluke Sabora bilo bi potrebno 9 od 13 ruku sudaca Ustavnog suda. Uzimajući u obzir da kao po nekom pravilu uvijek troje sudca pišu izdvojena mišljenja, njemu za spas ne bi bilo dovoljno ni četvero sudaca, već bi mu za poništavanje dvotrećinske odluke Sabora trebala naklonost njih petero. 

A ako se takva procedura pokrene, postavlja se pitanje bi li on sam odstupio ili bi ipak čekao priliku da se kao prvi opozvani predsjednik upiše u europsku povijest. I na taj način dočarati koliko brzo višak karaktera može pridonijeti tome da “predsjednika s karakterom” postane “predsjednik da se ne baci”.

Večernji list