Jesmo li gluplji od naših predaka?

Iako je neko opće uvjerenje našega doba da čovječanstvo svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje, postoje znanstvene studije koje pokazuju kako smo kao vrsta intelektualno nazadovali tijekom zadnja dva stoljeća. Naše reakcije su sve usporenije, naš razum gubi na oštrini, naša percepcija stvarnosti sve je mutnija. Gluplji smo od naših predaka. To bi moglo objasniti mnoge velike katastrofe koje su zadesile ljudsku vrstu unazad zadnjih dvjesto godina, ali i poziva na oprez u planiranju naše budućnosti.

Ako se ponekad pitate kako su ljudi ranije mogli živjeti bez svih tih gadgeta, interneta, televizija i ostalih čudesa suvremene tehnologije, odgovor bi mogao biti pomalo obespokojavajući - intenzivnije su se koristili svojim talentima i vlastitim razumom. Ako smo danas na dva klika udaljeni od bilo koje informacije, za čije posjedovanje bi nam ranije trebala sva moguća umijeća i prirodne nadarenosti, jasno je da će te prirodne sposobnosti čovječanstva polako zakržljavati.

Nećeš učiti naizust Smrt Smail-age Čengića, niti ćeš opetovano iščitavati Novi Zavjet, ako su svaka potrebna informacija ili savjet uvijek dostupni na tvom smartphoneu. Na tragu Chestertona mogli bismo tvrditi kako nam je napredak omogućio da nam sva pamet iscuri van. Ne treba ovdje optuživati modernu tehnologiju za zaglupljivanje ljudske vrste. Prije bih rekao da je tehnologija dar Božji koji nam je omogućio da se još uvijek možemo nositi sa zadacima koje su naši preci obavljali bez problema i gotovo intuitivno.

Moralne i političke posljedice ovakvoga stanja ljudskog roda daleko su ozbiljnije. Suvremenici Franje Josipa i carice Viktorije s užasom i zazorom su gledali na pariški krvavi pir, koji se okitio imenom revolucije. Dok su prije revolucionarni prevrati bili incident i značili krajnju opasnost za život nacije, danas gotovo da nema nacije koja ne slavi svoje rođenje u nekakvoj revolucionarnoj krvaviji. Danas svaki prosvijetljeni i slobodnomisleći čovjek misli da je toga dana počela ljudska povijest.

Ako krenemo još naprijed i bliže nama, zateći ćemo stravu dva svjetska rata i ozbiljne napore ljudskog roda za samouništenjem. Politički režimi postaju sve gluplji i smrtonosniji. Poredak i zakon postaju proskribirane riječi, a slavi se destrukcija postojećeg i uči se hodati četveronoške. Fanatizam postaje toliko jak a pamet devalvirana moneta da se uskoro obilježjem nečije pameti počinje smatrati partijska pripadnost. Tako, ako danas ne pripadaš lijevim i progresivnim snagama, prva će doći pod sumnju tvoja inteligencija.

Podrediti se takvom svrstavanju možda i nije tako loš izbor u vremenu glupih. Osvojiti kup u takvom natjecanju ne znači nužno i vrlinu. Ne tvrde psiholozi uzalud da kod drugih napadamo upravo ono što nam najviše smeta kod nas samih. Druge optužujemo za nedjela koja sami planiramo. Ako ste imali prilike razgovarati s osobom lijeve političke orijentacije, lako ste mogli doći do sličnog zaključka. Ljudi konzervativnog političkog svjetonazora sasvim prirodno će prihvatiti da ljudi imaju različita mišljenja i politička uvjerenja.

Oni na ljevici pak kao da su stalno u nekoj borbi i optuživanju drugih za glupost i nasilje, kako bi sami sebi dokazali da nisu glupi i nasilni. Ljevičar nikada ne raspravlja o realnim političkim razlikama između desnice i ljevice. Nasuprot njima će uvijek postojati nekakva imaginarna razularena desničarska gomila, s kojom oni vode rat do istrebljenja. Zato je normalan dijalog danas između lijevih i desnih postao gotovo nemoguć. Ne treba zbog toga žaliti, jer ne bi ni bilo u redu raspravljati s ljudima s takvim problemima.

Svakako treba imati na umu da je jedan od najstarijih političkih trikova lažno optužiti drugu stranu za nešto, kako bi se ona iscrpljivala braneći se od optužbi, a vaše namjere ostale nezamijećene. To je pravilo zvano “drž’te lopova”. Jasan primjer toga pravila možemo ovih dana vidjeti u optužbama američke ljevice kako je Trump u dosluhu s Rusima ugrozio američku demokraciju i preoteo im pobjedu. Možete biti sasvim sigurni da je stvar obrnuta, i da su demokrati imali razvijen plan kako nedemokratskim sredstvima osigurati pobjedu svog kandidata, pri čemu su koristili ruske sigurnosne izvore.

Nikako ne mogu preboljeti što su tako pametni izgubili izbore, pa sad koriste iste optužbe u nadi kako će im to pomoći da sakriju vlastita nedjela. Ponavljanje istih postupaka u očekivanju drukčijih rezultata obilježje je inteligencije po standardima današnjeg vremena. Živimo u vremenu glupih i istina je sporije dostižna, pa se treba držati starih pravila kako glupani ne bi nama potpuno ovladali.

Večernji list

Nikada inteligencija nije bila toliko totalitarna i naklonjena državnoj sili kao danas

U našem prosvijećenom dobu ništa toliko ne zbunjuje kao stalni rat koji prosvijećeni vode protiv društva. Nekada su oni pametniji u svakoj prilici branili društvo od države, dok je danas obilježje nečije pameti postalo napadati zaostalo društvo a braniti prosvijećenu državu. Nikada inteligencija nije bila toliko totalitarna i naklonjena državnoj sili kao danas. Ljudi su se nekada čudili mizernom broju unesrećenih i obješenih vladara i političara tijekom ljudske povijesti. To se objašnjavalo neprosvijećenošću i golemom represijom. Strava je našeg prosvijećenog doba što povijest sve rjeđe, ako uopće, priređuje narodu takvu vrstu zabave, a o vješalima za moćnike se gotovo i ne priča.

Mediji danas prednjače u promoviranju tog totalitarnog načina razmišljanja. Tako smo ovih dana mogli svjedočiti napisima o tome kako su branitelji nešto zabranili, pa su postali “zabranitelji”. Svi mi pak znamo da branitelji ne mogu ništa zabraniti već da to može samo politika. Nema jače sile od države, a tajna je njene moći postala ne sila koja joj stoji na raspolaganju, već što se to silništvo vješto krije. Branitelji, kao i svaka druga društvena skupina, mogu raditi pritisak i tražiti podršku za ciljeve za koje god žele. Međutim, samo je politika ta koja efektivno nešto može zabraniti.

Lijevi mediji se sada čude otkud zabrana Bajage, kada je do sada pjevao normalno, kao da zabranama Thompsona nisu sami stvorili atmosferu u kojoj su takve zabrane u našem društvu nešto normalno, pa čak i poželjno? Prizivao si politiku da hitno poduzme nešto i pogasi struju, a sad ti je krivo kada ista ta politika ne pušta “muziku na struju” za tvoje užitke? Plemenski je način razmišljanja da je dobro kada mi zabranimo suprotnom plemenu da uživa u ritmu svog tam-tama, a zlo kad oni to isto urade nama. Bavimo se posljedicama a ne uzrocima, pa nam je krivo kad nam netko prinese ogledalo i vidimo da uzroci imaju naše obrise.

Slično tome, sada čujemo da je zajedništvo koje je na trenutak obuzelo hrvatsku naciju povodom izvanrednih uspjeha naših sportaša nešto što je odlika totalitarnih društava. Da je zajedništvo odlika totalitarizma opravdano može tvrditi samo netko tko je jako usamljen i nesretan. Zajedništvo ne znači i jednoumlje. Zajedništvo se tiče ciljeva, dok se jednoumlje tiče načina dolaska do tih ciljeva. Zajedništvo u ciljevima je nešto što bi trebalo činiti temelj i snagu svakoga društva. No, kako mi stalno makijavelistički miješamo ciljeve i sredstva, nije ni čudo da nam kao društvu ciljevi postaju sve apstraktniji i polako izmiču svakoj racionalnoj diskusiji.

Mi nikako ne dolazimo do cilja, jer ga nismo ni definirali. Stalno se gubimo u izgovorima i traženju krivca za naše neuspjehe. Smisao je zajedništva u definiranju zajedničkih ciljeva. Tako bi bar trebalo biti u društvima u kojima javne rasprave imaju smisla i gdje se one ne graniče s javnim linčom. Mi uvijek gledamo u stranu, pa se onda čudimo što nema rješenja. Kako ćemo stići do rješenja ako ne vidimo ni problem, jer gledamo u krivom smjeru?

Uzmimo za primjer naše zdravstvo. Svi mi volimo reći da nam je cilj da imamo javno zdravstvo koje bi bilo svima dostupno i besplatno. Nitko pak ne kaže da nam je cilj da imamo zdrave ljude. Pa tako onda umjesto zdrave nacije imamo javno zdravstvo koje košta 23 milijarde kuna, koje zapošljava 11 000 liječnika koji brinu o 750 000 pacijenata u Hrvatskoj, što znači da na svakog liječnika ide 2 milijuna kuna ulaganja i oko 70-tak pacijenata. S druge strane, takav skup i glomazan sustav potpuno je neefikasan, pa svi znamo za liste čekanja, zagušenja u sustavu, nedostatak osnovnih sredstava pri liječenju, kao i za to da u takvom “besplatnom” sustavu najbolje prolaze oni s boljim socijalnim vezama.

Kako je moguće da sustav koji guta tolike novce ne funkcionira kako treba? To je tako kada se na pogrešan način odrede ciljevi. Dakle, s jedne strane imamo neefikasan sustav koji često ne reagira pravovremeno, pa su ljudi opravdano ogorčeni i krive sustav kada se dogode tragedije poput ove s mladićem u Zaprešiću koji je izdahnuo na ulici, dok s druge strane imamo odgovorne osobe koje se bez imalo empatije odnose prema takvim tragedijama, poput hladnokrvnih izjava nadležnoga ministra o tome kako “sustav funkcionira a pacijenti umiru”.

Ne priča se o užetu u kući obješenoga. Ako ne vidimo problem, ne možemo pronaći ni rješenje. Ako je na snazi zabrana određivanja zajedničkih ciljeva, gubit ćemo se u efemernim rješenjima. Dok god u premisama ne budemo imali zadane ciljeve i rješenja, dotle ćemo i sami visjeti obješeni o vlastite zaključke.

Večernji list

Rat je samo halucinacija onih bez domovine

Proteklog je tjedna obilježena obljetnica “Oluje”, vojno-redarstvene operacije koja je Hrvatskoj konačno donijela mir i povratak u normalnost civilnog života. Na taj je način zaokružena uspostava Hrvatske kao nacionalne države na čitavom teritoriju. Ako znamo da se to odvijalo u okružju u kome je Europa brisala nacionalne granice i koje je uopće bilo nesklono ideji nacionalne države, time taj događaj dobiva još više na izuzetnosti.

Ta je operacija bila posebna po još nečemu - po egzodusu gotovo cjelokupnog srpskog stanovništva s okupiranog teritorija. To je događaj koji još uvijek izaziva kontroverze, mahom zbog toga što ga je teško uklopiti u kategorijalni aparat vladajuće politološke mudrosti. Jedni će, tako, reći da je to primjer etničkog čišćenja, drugi pak da se radilo o iracionalnoj gesti kao produktu manipulacije i straha. I jedno i drugo je promašeno.

Jer, ipak je teško previdjeti da se tu radilo o svjesnoj odluci da je bolje dijeliti sudbinu sa svojom nacijom, nego živjeti s onima koje smatraš različitima od sebe. Bio je to još jedan šamar vladajućoj globalističkoj ideologiji, koju su elite željele nametnuti svijetu. Možemo reći da je nacionalizam našao svoje puteve i odgovore, dok su svi okolo tražili rješenja na drugoj strani. S “Olujom” je, tako, poljuljana i zadnja nada globalnih elita da njihova vizija svijeta nudi bilo kakvo rješenje postojećih sukoba.

Globalistička ideologija ima dugu povijest, koja seže barem sto godina unazad. Ona počiva na interpretaciji dva svjetska rata kao rezultata nacionalizma masa. Intelektualne i političke elite drže se vjerovanja da slavljenje nacionalnog identiteta uvijek vodi u međunacionalne sukobe i rat. S tim su argumentom vladajuće elite na Zapadu puno stoljeće tražile način kako da poraze nacionalizam, slaveći nadnacionalne utopije.

To je argument koji će vam ponuditi kada opravdavaju projekt izgradnje Europske unije; to je argument kojim se opravdava postojanje međunarodnih ekonomskih organizacija, poput WTO ili MMF-a; to je, na kraju, i geslo pod kojim se danas opravdava ilegalna imigracija i napadaju populistički pokreti u Europi i Trump u SAD. Globalistička elita u njihovom uspjehu vidi opasnost za vlastiti razlog postojanja. Jer, što ako nacionalizam zavlada svijetom, i umjesto rata donese život u normalnosti i mir?

Grubo uzevši, postoje dva tipa nacionalizma, “francuski”, koji je etatistički, nametnut odozgo, koji državu vidi kao neku vrstu Ujedinjenih nacija, i “germanski” tip, u kome se nacija ne definira preko države, već preko dijeljenja zajedničkog kulturnog i etničkog naslijeđa. Drukčije rečeno, postoji nacionalizam vladajućih klasa i nacionalizam podređenih. Prirodno je da elite svoj nacionalizam doživljavaju kao dobar, dok etnički nacionalizam žele prikazati kao loš i uzrok svih zala.

Jugoslavija je kao projekt svoj uzor i svoj raison d’etre imala u “francuskom” modelu nacionalizma. Bio je to projekt u kome su se trebale istaliti sve nacije u jednu cjelinu, u kojoj bi nestale sve posebnosti, a svi ljudi postali braća. Svako isticanje etničke posebnosti značilo je i životnu opasnost za takav jedan projekt. Geneza rata u Jugoslaviji nam, pak, pokazuje kako uzroci toga rata nisu bili motivirani međunacionalnom mržnjom, kako nam govori standardna mudrost, već mržnjom vladajućih klasa protiv nacionalizma i pokušajem da se zaustavi proces uspostave nacionalnih država koje bi imale etničko obilježje.

Ono što privrženici globalističkog poimanja nacije nikako ne mogu “provariti” u slučaju Domovinskog rata, pa i akcije Oluja kao njegovog završnog čina, jest da je to bio obrambeni rat u čijoj osnovi je stajao motiv uspostave nacionalne države, dok je agresija provođena u ime očuvanja nadnacionalne jugoslavenske utopije i borbe protiv uspostave “novog fašizma”. To je razlog zbog kojeg se Vučić može iz Bačke Palanke razbacivati etiketama “ustaštva” i “fašizma”, i pritom zvučati tako “europski”. Samo mu je Mutti ovih dana nešto slaba da mu da za pravo u toj “antifašističkoj” agendi.

No, Vučić je tu nebitan. On se samo trudi uvježbati jezik globalističkih elita. Takav njegov diskurs, uostalom, samo govori da mu nije ni najmanje stalo do Srba u Hrvatskoj. Problem je što i dobar dio naših elita ima ambivalentan odnos prema nasljeđu Domovinskog rata, jer im sve to zvuči suviše nacionalno i plebejski. U briselskim kuloarima isticanje nacionalnog načela kao moralno superiornog nadnacionalnom nikako ne nailazi na dobar prijem. Nacionalizam danas znači obranu normalnosti i mira. Rat je samo halucinacija onih bez domovine.

Večernji list

Vjerodostojan popis marginalaca

U tjednu na izmaku nacija se s tugom oprostila od velikog umjetnika koji je ostavio dubokog traga u srcima mnogih. Bio je poznat kao ponizan čovjek koji je živio za svoju umjetnost, koji je držao do principa i do svoje riječi. Zato ne čudi što u ovom odlasku postoji osjećaj gubitka koji u svakome pobuđuje duboko poštovanje i iskrenu tugu. Tuga proizlazi iz prolaznosti tijela, ali duša je vječna. A tko li je za života bliže vječnosti od onoga koji je pjesmom o ljubavi otključao ljudska srca i kojemu je životno poslanje uveseljavati ljude?

No, pored ove vječne mudrosti, postoji i prolazna mudrost svijeta. Mudrost u kojoj želite da drugi o vama misle bolje nego što jeste. To je ono kada niste vjere dostojni, pa vas podsvijest, taj stari đavolji odvjetnik, nagna da spot o vlastitoj vjerodostojnosti,valjda iz predostrožnosti, snimite u odvjetničkom uredu. Ili kada svoju vjerodostojnost okrunite promoviranjem čovjeka s dvije potvrđene optužnice na visoku stranačku funkciju, imenujući ga pomoćnikom glavnog tajnika. To je ono kada “ćaća se vraća” više ne zvuči kao vic. Toliko se toga nakupilo da nam više ništa nije smiješno.

Nakon propusta oko komuniciranja neuspjelog državnog udara, Vlada nastavlja s “macanizacijom” i kao novog glasnogovornika odlučila je zaposliti pitomca Plenkovićeve europske akademije. Radi se o sinu poznatog oca, koji je svoju karijeru gradio od Yutela, preko HRT-a, do Al-Jazeere, za koga čak i jedan Krešo Beljak kaže da bi smatrao svojim najvećim životnim porazom kada bi nekomu s takvim životopisom rođeni sin “s 18 učlanio u HDZ i izjavio da mu je Franjo Tuđman životni uzor”.

Sada bi mnogi nakon ovih riječi rekli kako o životnim porazima govori netko tko je obijao aute i krao kazetofone. Ali sramotno je što se radi Kreši, jer implicira da je istim načinom osvojio i stranku - kao da je njegova krivnja što je tek s 28 ušao u pubertet? Čini se kako su mu upravo ti mladenački nestašluci u kasnim dvadesetima pomogli da nakon propasti liberalnog HSS-a imena HSLS, zajaše dobru priliku i čitavoj zemlji pokaže što je to “liberalna seljačka stranka” kada je na njezinom čelu “liberalni seljak”- skraćeno “beljak”.

Zato nikoga ne treba otpisivati, jer ljudska je glupost nenadmašna. Pogledajte samo što se događa u SDP-u. Kod njih traje televizijski show “Pripravnik”, gdje se svakoga vikenda očekuje da nesmjenjivi Bero izbaci po jednog uglednika. Jedan od tih nevoljnika je, tako, u strahu od izbacivanja, izjavio da mu SDP liči na autobus koji 100 na sat juri prema zidu. Samo da taj zid nije živi? Rekli bi stari, krenuo sposoban na sposobnog. Ali kod njih je izgleda nastupila ljetna programska shema i drugovi su otišli na odmor, pa nastavak slijedi tek na jesen.

Za to vrijeme staloženi mediji bez imalo senzacionalizma upozoravaju na paklene vrućine, jer nakon babljeg ljeta stigla su nam tri dana sunca. Dok jedni najavljuju prve paklene vrućine, drugi na obljetnici “Oluje” u Kninu najavljuju zvižduke. To što je vladin protokol i predvidio kako će se obraćanje državnih dužnosnika okupljenima obaviti već u prvim jutarnjim satima, vide kao izbjegavanje susreta s nezadovoljnicima. A radi se samo o jednostavnom izbjegavanju vrućine, ako je netko ponio jaja da mu ne užegnu na suncu.

Samo, koji bi luđak gađao vlast koja mu najavljuje povišice? Povišice u iznosu jedne kutije cigareta. Valjda zato ministar zdravstva obećava stopostotno povećanje cijena cigareta. I ne samo cigareta, već i alkohola. Međutim, neslužbeno, taj drugi prijedlog će malo teže proći, jer se kolega Šeks tome oštro protivi. A ne protivi se samo tome, nego i referendumskoj promjeni izbornog zakona. Dok imamo više birača nego punoljetnih građana, više osiguranika u zdravstvenom sustavu nego stanovnika, vlast se bavi provjerom potpisa građana koji žele referendum.

I ne samo to. Nego šalje poruku kako je 400 tisuća “navodnih” potpisa ništa u usporedbi s 3 i pol milijuna njih koji nisu potpisali. To je onaj ministar koji nema mail i koji nije vičan tehnici, pa mu je i matematika digitronska. A taj digitron ne daje odgovor na pitanje koliko je od tih 400 tisuća potpisanih među onih 600 tisuća koji su na izborima svoj glas dali HDZ-u?

Dali su glas desnom HDZ-u, a on odlutao ulijevo. Poslali poruku refrendumskim potpisom, a dobili odgovor kako su marginalci. Stoga su se dosjetili potrošiti par milijuna kuna kako bi popisali sve marginalce. A svi vi koji ste svoj potpis stavili na referendumski obrazac, znajte, premijer vam najavljuje provjeru svakog potpisa, pa se nemojte iznenaditi ako vam ovih dana policija zakuca na vrata.

Večernji list