Što se događa s informatičkim društvom kada nestane povjerenje ljudi u informaciju?

Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani, ali s tim se moglo živjeti. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.

Ako se u kaosu zbivanja koji nas okružuje osvrnemo na trenutak deset ili dvadeset godina unatrag, vjerojatno ćemo se s nostalgijom prisjetiti svijeta koji je bio puno predvidljiviji od ovog našeg. Premda su i tada glupost i nesposobnost bile neosporne vladarice svijeta, ljudi su generalno imali povjerenje u sustav i bili okrenuti rješavanju svakodnevnih malih životnih problema. Osim što smo bili mlađi i ljepši, nekako smo bili i sretniji.

A onda su došle “lude dvadesete” i histerija oko korone je čitav svijet okrenula tumbe. Sustav se intenzivno počeo baviti time da ljudima oduzme pravo na život u tim svojim malim privatnim oazama. I išlo im je dobro. Bez problema su nas naučili da navlačimo pelene na lice kad izlazimo na ulicu, a s ljudima koji s takvom nepodnošljivom lakoćom pristaju na takvo ponižavanje, jasno je da možete činiti što hoćete.

No, dogodilo se nešto drugo - nestalo je povjerenje ljudi u sustav. Ljude možete prisiliti da od sebe prave budale, ali nema načina da ih i uvjerite da su zaista budale. Korona je, naravno, bila samo katalizator, jasna demonstracija da se nalazimo u avionu s pijanom posadom i isključenim autopilotom. Simptoma tog ludila bilo je i ranije, i mogli smo ih ovdje-ondje primijetiti, ali nitko nije pomišljao da je stvar toliko ozbiljna.

Zato, kada danas slušamo kako se na sve strane govori o krizi, i pritom se misli uglavnom na inflaciju i energetsku krizu, ne možemo se oteti dojmu kako takvim analizama nešto nedostaje. Kriza može biti ekonomska, ali postoji i kriza kulture, koja je daleko opasnija i može dovesti do kolapsa čitavog društva. Ekonomski problemi su, uostalom, rješivi samo onda kad postoji povjerenje u nalaženje izlaza iz problema.

Slom društvenog povjerenja nije tako rijetka stvar kao što možda izgleda. Imali smo je prilike, uživo, uživo promatrati prilikom pada komunizma. I danas se stručnjaci prepiru oko toga jesu li presudnu ulogu u tom slomu imali ekonomski ili politički razlozi. Vjerojatno od svega po malo, ali je to, prije svega, bio slom jedne kulture. Iako su simptomi krize bili vidljivi i ranije, komunizam je pao onoga trenutka kad su ljudi prestali vjerovati u sustav.

Postojanje društvenog povjerenja je često ključ i ekonomskog uspjeha nekog društva i zadovoljstva ljudi. Mogu postojati društva koja nisu naročito bogata, ali ako postoji povjerenje u sustav, ona napreduju. Afrika, međutim, nikada neće biti bogata, unatoč obilju prirodnih resursa, jer su veze društvenog povjerenja tamo slabe. Finska, opet, nikad neće biti siromašna, jer Finci mogu uvijek računati da će njihovi sunarodnjaci biti fini.

Slom socijalnog povjerenja je uvijek odraz društvenih prilika u kojem se on događa. Francusku revoluciju su iznijeli seljaci s vilama, jer je Francuska tada bila uglavnom agrarna zemlja. U devetnaestom stoljeću su socijalisti i anarhisti pravili ručne bombe i vršili atentate na vladare, jer je to bilo prigodno sredstvo za izražavanje revolta urbanog društva u doba industrijske revolucije.

Kako mi živimo u dobu informatičke revolucije, tako je i glavno oružje koje se koristi u našem društvu informacija. Sve što se bitno događalo u svijetu u zadnjih desetak godina bilo je vezano za vlast nad informacijom. Kao što je u agrarnim društvima odlučujuće vlasništvo nad zemljom, u industrijskim vlasništvo nad kapitalom, tako je u dobu visoke tehnologije odlučujuća vlast nad informacijom.

Kolaps društvenog povjerenja u informatičkom dobu je, tako, refleksija ovih relacija. To najlakše možemo primijetiti na primjeru povjerenja u medije. Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani. Ali, s tim se moglo živjeti. Znaš na koji kamen vuče vodenica, ali ipak dobiješ informaciju. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.

Da stvar bude gora, danas se laže na kaotičan i nepredvidljiv način. Danas se laže bez sustava, tako da nam nedostaje ikakav “reper”, koji bi nam služio bar kao signal na kojoj “sredini” bi se nalazila istina. Povjerenje u medije je nestalo zbog toga što je laž postala kaotična i nesustavna. Osnovno uvjerenje običnog čovjeka je postalo da živimo u svijetu laži. Bez tog osnovnog povjerenja ne može se planirati budućnost.

Što se događa s informatičkim društvom u kojem je nestalo povjerenje u informaciju? Što se događa sa svijetom u kojem ti banka može blokirati račun zato što ne dijeliš njihovo mišljenje o nekom političkom pitanju? Što se događa s društvom u kojem su ljudi koji bi se trebali boriti za provjerenu i točnu informaciju glavno oruđe propagande, a ljudi koji bi trebali braniti osnovna prava glavni lovci na vještice?

Kriza od koje strepimo neće se jednog jutra samo pojaviti na horizontu. Kriza je već tu, ona nam se već događa. Pitanje je samo kada ćemo ju prepoznati?

Večernji list

Hoće li ono što ostane od Ukrajine biti prepušteno zaboravu kao i Afganistan

Amerika u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Kad obave posao "dižu sidro" i prelaze na drugu metu. Izostanak spektakla s ruske strane zbunjuje, pa od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju.

Kako se Zapad sve više uvlači u rat s Rusijom u Ukrajini, tako se u javnosti sve manje govori o lokalnom sukobu dviju susjednih zemalja, a sve više o tome kako je po srijedi globalni sukob oko suštinskih moralnih vrijednosti. Malo tko još govori o suverenitetu Ukrajine i obrani njenog teritorija od invazije strane sile. Kažu nam kako se tamo sada brane vrijednosti zapadne demokracije od istočnjačkog despotizma.

To djeluje kao posezanje za poznatim ideološkim arsenalom iz hladnoraovskog naftalina, ali je pitanje koliko objašnjava prirodu ovog sukoba. Sličnu ideološku protezu koristi, naravno, i druga strana, pa možemo vidjeti kako Rusi u opravdavanju svoga rata koriste izlizanu komunističku retoriku antifašizma. Kažu kako je Ukrajina pala u ruke fašista, a cilj “specijalne vojne operacije” sve više postaje “denacifikacija” Ukrajine.

Upotreba teške ideološke municije s obje strane znak je da je ovaj rat podignut na razinu svjetskog sukoba, ali ne i garancija da još uvijek razumijemo prirodu sukoba u koji je gurnuto čovječanstvo. Te su floskule prije znak ideologizacije jezika i poziv na prestanak razmišljanja. Moralizacijom jezika nudi se jasan izbor između dobra i zla, gdje samo sumnjivci još mogu imati potrebu za amandmanima.

Otkad je svijeta i vijeka geografija je imala veći utjecaj na prirodu ratovanja nego moralni razlozi. Velike se svjetske sile oduvijek primarno dijele na kontinentalne i pomorske sile. Veliki primjer iz povijesti je arhetipski sukob Atene i Sparte u Peloponeskom ratu. Atena je bila glavna pomorska sila, koja je oko sebe okupljala Delski savez, dok je Sparta sa svojim saveznicima bila dominantna kontinentalna sila.

Ova razlika između kontinentalnih i pomorskih sila, određena njihovom geografijom, uvjetuje i njihove kulturne razlike, pa i to da na drukčiji način vide i vode ratove. Pomorske sile su kao more, plahe i nestabilne, dok su kontinentalne sile kao zemlja, trome i sporo se pokreću. Ratovi pomorskih sila su uglavnom motivirani novcem i profitom, dok su ratovi kontinentalnih sila motivirani poviješću i kulturom.

Atena je bila financijsko središte grčkoga svijeta, koja je svoju moć dugovala poslovnim vezama s drugim grčkim gradovima. Savez koji je izgrađen radi obrane od Perzijanaca Atenjani su ubrzo pretvorili u unosan posao. Oni su svojom mornaricom saveznicima jamčili sigurnost, dok su saveznici zauzvrat davali novac i ljudstvo za galije. U jagmi za profitom bili su beskrupulozni prema svojim saveznicima.

Spartanci su, s druge strane, prezirali novac i trgovinu. Njihov motiv da se udruže u rat protiv Perzijanaca bio je obrambene prirode. Kada su Atenjani htjeli napasti Perziju, Spartanci nisu pokazali interes za to. I rat s Atenom smatrali su obrambenim. Kada su na kraju pobijedili Atenjane, nisu od njih zahtijevali da usvoje spartanske vrijednosti. Obrana spartanskog načina života bio je njihov imperativ.

Isti odnos možemo vidjeti na djelu i u aktualnom sukobu globalnih sila. Amerika sa svojim saveznicima predstavlja novi Delski savez, koji po svijetu širi demokraciju do granice pucanja. Rusija je nova Sparta, koja oko sebe pokušava okupiti Peloponesku ligu. Ova je opozicija često korištena za objašnjenje Hladnog rata, ali je ona bila promašena, jer su Sovjeti također bili opsjednuti idejom širenja komunizma.

Sukob kultura je očit i u pristupu ratu. Amerika, baš kao Atenjani nekad, u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Zračni udari s kojima protivnika odmah na početku sravne sa zemljom njihovo je najjače oružje. Zbog toga Amerika ima najjaču avijaciju i mornaricu na svijetu. Pomorske sile ne vole duge ratove, njihovi su ratovi kratki i efikasni. Kad obave posao “dižu sidro” i prelaze na drugu metu.

Kopnene sile, međutim, uvijek vode duge i iscrpljujuće ratove. To znači odsustvo spektakla, jer žele izvući maksimum iz dostupnih resursa. To je ono što, recimo, zbunjuje Zapad kod ruske invazije Ukrajine, pa još od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju. Rusi ne pokazuju ni pretjeranu inicijativu u propagandnom ratu, zato što smatraju kako se rat dobija na bojnom polju a ne na društvenim mrežama.

Kako brzo ulazi u rat, tako se pomorska sila brzo od njega i oporavlja. To smo vidjeli na primjeru Afganistana. Dok su Amerikanci prošlogodišnji poraz u Afganistanu već zaboravili, dotle su se Rusi od poraza u Afganistanu oporavljali desetljećima. U prirodi je pomorske sile da napada i ne gleda iza sebe, dok je u prirodi kontinentalne sile da se brani i dugo liže svoje rane.

Što to znači za rat u Ukrajini? Pa, osim eventualnog kolapsa EU i financijske krize, Amerika će brzo stresti prašinu sa sebe i nastaviti dalje. Ono što ostane od Ukrajine bit će prepušteno zaboravu. Kada jedan rat završi ubrzo počinje novi. Jer, takva je priroda svijeta u kojem živimo.

Večernji list

Okreću li se arapski naftaši svijetu u kojem Amerika više ne igra presudnu ulogu

Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.

Zlatno pravilo ovoga svijeta uvijek je bilo da zlato određuje pravila. U modernom dobu zlato je energija u njezinim različitim oblicima. Svijet se pogoni na električnu energiju koju uglavnom dobijamo od fosilnih goriva, poput nafte, plina ili uglja. Važnost neke zemlje danas ovisi o tome leži li na nekom od ovih prirodnih resursa. Zemlje koje tih resursa nemaju, obično se nalaze u položaju ovisnosti o onim prvima.

Moderno društvo blagostanja ne može postojati ukoliko nemamo pristup jeftinim izvorima energije. To je i razlog zbog kojeg u žargonu naftu nazivamo “crno zlato”. Jeftinija energija znači da su sva ostala dobra pristupačnija, a mi bogatiji. Vrijedi i obrnuto - skuplja energija znači osiromašenje. Svijet počiva na toj jednostavnoj formuli. Na nju treba povremeno podsjetiti, jer smo ju, izgleda, često spremni zaboraviti.

Jedna takva poruka je prošloga tjedna poslana svijetu sa zasjedanja zemalja OPEC+, koje su se odlučile na veliko smanjenje proizvodnje nafte. Oni će u naredna dva mjeseca smanjiti snabdjevanje tržišta ovim energentom na dva milijuna barela dnevno kako bi nafta na tržištu postigla cijenu od 100 dolara po barelu. Ovo je poruka koja, u ovom naročito osjetljivom geopolitičkom trenutku, znači potres ogromne magnitude.

Mediji su ovaj potez zemalja OPEC+ odmah proglasili “zabijanjem noža u leđa” Americi od strane Saudijaca. Američki predsjednik Biden je ovu odluku komentirao kao stavljanje zemalja OPEC+ na stranu Rusije i najavio kako takav potez neće proći bez posljedica. Odnosi Amerike i Saudijaca nisu bili na ovako niskim razinama kao danas, a ovom će se odlukom taj jaz vjerojatno samo produbljivati.

Bidenova administracija je u zadnje vrijeme na razne načine pokušavala preudprijediti ovakav razvoj na tržištu energenata. Jedan od tih načina je bila i ponuda Saudima da će od njih otkupiti 200 milijuna barela nafte po cijeni od 80 dolara po barelu, u zamjenu za to da zemlje OPEC-a ne smanjuju proizvodnju. Iako Amerikanci poriču kako je takva ponuda postojala, Saudi su imali svoje razloge da na nju ne pristanu.

U pogoršanju odnosa Amerike i Saudijske Arabije vjerojatno je neku ulogu odigrao skandal oko slučaja Kashoggi, kada je u saudijskom konzulatu u Istanbulu nestao i ubijen Jamal Ahmad Kashoggi. Prema Saudima, radilo se o agentu CIA-e, dok je prema Amerikancima on bio disident i novinar. Biden je za to ubojstvo direktno optužio saudijskog princa Mohammada bin Salmana, nazvavši ga ubojicom.

Naravno kako se tu ne radi o nekakvoj osjetljivosti saudijskoj princa na uvrede, već on vjerojatno u tim Bidenovim riječima vidi potencijalnu prijetnju i želju Washingtona za promjenom režima u Rijadu. Naime, poznato je kako Washington u igru promjene režima u nekoj zemlji ulazi putem retorike moralne osude vrha tog režima. Podozrijevajući opasnost za sebe MBS se približio Putinu i Kinezima.

Zemlje OPEC-a, zajedno s Kinom i Rusijom, pa čak i Indijom, vjerojatno su procijenile kako iz Washingtona počinju puhati vjetrovi koji bi mogli predstavljati opasnost za njih. Ako Amerika otvoreno proglašava neophodnost promjene režima u zemlji koja je nuklearna velesila, onda se tui nitko od njih vjerojatno ne osjeća previše sigurno. Taj strah je vjerojatno ono što je presudilo da ove zemlje odigraju istu kartu.

Rusija kao članica OPEC+, svakako ima svoje razloge da podrži smanjenje proizvodnje nafte. Tu ona, prije svega, vidi oruđe dodatnog pritiska na EU, koja se, dok s jedne strane uvodi sankcije Rusiji, s drudge strane se dovija da na razne načine i pod raznim imenima, a sve kako bi sačuvala obraz u javnosti, kupuje rusku naftu. Ova će odluka zemalja OPEC-a onemogućiti EU da se i dalje igra te kreativne matematike.

Moguće je da iza svega ovoga stoji nešto još krupnije. Moguće je kako se ovdje radi o presedanu koji ukazuje na to kako se arapski naftaši polako okreću svijetu u kojem Amerika više ne igra presudnu ulogu. Njihova bliskost s Rusijom je postala tolika da su se Saudi priključili zemljama BRICS-a, a nedavno su Europljanima kroz svoje diplomatske kanale navodno nudili i mirovni plan za Ukrajinu.

Zanimljive su i glasine kako Rusija pokušava igrati ulogu posrednika u pomirenju Irana i Sauda, a da za to imaju i podršku Kine. Kako god bilo, očito je kako primisao o Bliskom istoku bez američkog utjecaja tamošnjim igračima izgleda sve primamljivije. Amerika je svoj utjecaj u regiji dugovala ulozi garanta sigurnosti saudijske nafte. Na tom je dogovoru počivala snaga petrodolara. Ta snaga sada izgleda kopni.

Tko zna kuda bi sve ovo moglo odvesti. Amerika vjeruje kako u Ukrajini može potući Ruse, narod svikao na najgore nedaće. Sve će ovisiti o tome koliko Europa bude mogla podnijeti. Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.

Večernji list

Kolaps njemačke industrije nuklearna je opcija za Europsku uniju

U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Svrha saveza je "držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje", objasnit će prvi glavni tajnik NATO-a

Dok joj rat bjesni pred vratima, Europa se suočava sa sve većim problemima oko opskrbe energentima. Najave restrikcija struje i ograničavanje grijanja, iako same po sebi djeluju gotovo nezamislivo u Europi 21. stoljeća, u stvari su samo početak problema. Neće trpjeti samo pojedine industrijske grane, već čitava industrija, uključujući i poljoprivredu. A to znači kako nam uskoro prijete i nestašice hrane i osnovnih životnih potrepština.

Tako ćemo, ako se u neko dogledno vrijeme nešto ne promijeni, uskoro imati Europu čija industrija ne može ništa proizvesti, koja ne može grijati ljudima stanove i koja ne može prehraniti svoju populaciju, što sve djeluje kao scenarij iz noćnih mora. Europa nezaustavljivo srlja u sveopću bijedu i siromaštvo. U srcu tog problema je, prije svega, njemačka industrija, koja ne može preživjeti trenutno stanje na tržištu energenata, koje je sabotažom Sjevernog toka postalo još gore.

S nastavkom energetske krize i kolapsom ključne europske industrije, Europa bi uskoro ekonomski i politički mogla sličiti na Europu nakon Drugog svjetskog rata, samo bez ratnih razaranja. Pretekst takvom scenariju ovoga puta, naravno, ne bi bio strah od njemačkog militarizma, već strah od ekonomske i političke neovisnosti Njemačke, a time i Europske unije, koja je samo prošireni Njemački Reich, od Washingtona.

Njemačka je uvijek, kako od svog ujedinjenja pod Bismarckom, tako i onim pod Kohlom, predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže kako u Europi, tako i na globalnom planu. Prevelika za Europu, a premala da bi se pozicionirala kao svjetska sila i nametala drugima rješenja, predstavljala je nerješiv rebus svake geopolitike. Njemačka geopolitička neravnoteža, a ne izopačena politička ideologija, bila je izvor dva svjetska rata u prethodnom stoljeću.

Krajem Drugog svjetskog rata postojali su različiti planovi o tome što uraditi s Njemačkom kako bi se spriječio novi globalni sukob. U stvari, pitale su se novi gospodari svijeta, oličeni u SAD i SSSR-u. Njemačka, Francuska i Italija su bili u ruševinama, a Engleska u bankrotu. Sovjeti bi, nakon dvadeset milijuna svojih žrtava, vjerojatno najrađe sravnili Njemačku sa zemljom, ali ni na Zapadu mnogi nisu bili mekšeg srca.

Tako je postojao plan, koji je razrađen u tadašnjoj Rooseveltovoj administraciji, po kojemu bi ne samo Njemačka, nego i Nijemci, praktički trebali nestati. Veliki dijelovi teritorija bi bili pripojeni Poljskoj i Francuskoj, dok bi rurska industrijska oblast bila okupirana, a ostatak bi bio podijeljen na dvije zone, od kojih nijedna ne bi bila ekonomski održiva, već bi ovisila o sovjetskoj, odnosno, američkoj ekonomskoj pomoći.

Bio je to plan potpune deindustrijalizacije Njemačke, kojim bi njeno stanovništvo bilo prepušteno gladi i laganom izumiranju. Iako danas to zvuči nevjerojatno, bio je to plan svojevrsnog genocida nad Nijemcima. Da nije bilo pragmatičnih američkih generala, koji su se žalili administraciji kako im objava toga plana pravi velike probleme na terenu, kao i razboritijih glava oko Roosevelta, taj bi plan vjerojatno bio proveden u djelo, a Njemačka i Nijemci izbrisani s lica zemlje.

Formula za poslijeratnu Njemačku je, kao što znamo, pronađena u njenoj podjeli između SSSR-a i SAD-a, dviju novih supersila. U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Kako je to zgodno izrazio prvi generalni tajnik NATO-a, svrha Nato saveza je “držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje”. Ovo zadnje je bit.

Dinamika povijesti se, ipak, pokazala neotpornom na tektoniku geografije. Tijekom hladnog rata, i unatoč njemu, njemački su liberali uspjeli izgraditi plinovode za snabdjevanje njemačke industrije ruskim plinom. Nakon kolapsa SSSR-a Njemačka se ujedinila, a njena industirija ekonomski i monetarno pokorila Europu. Bilo je samo pitanje vremena kada će njena ekonomska snaga proizvesti političku neovisnost.

Tako se ponovno nalazimo u kriznoj točki stare europske tektonike. Izbacivanje iz stroja Sjevernog toka znači ekonomsko bacanje Njemačke na koljena. Njegovim postojanjem Njemačka postaje partner Rusije, a moguće i posrednik u sukobu između Rusije i Zapada, što znači i političku neovisnost. Takvo šro se nije smjelo dozvoliti, pa sada imamo scenarij bacanja Europe u siromaštvo i ekonomsku ovisnost o Americi.

I dok svi pratimo rat u Ukrajini i sa strepnjom se pitamo o mogućnosti nuklearnog Armagedona, svjesni kako se tu radi samo o jednom proxy ratu između Zapada i Rusije, situacija u Europi sve više postavlja pitanje nije li taj rat Zapada i Rusije samo proxy rat protiv Njemačke i Europe, čiji temelji počivaju na snazi njemačke industrije? Kolaps njemačke industrije nuklearna je opcija za Europsku uniju.

Večernji list