Amerika u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Kad obave posao "dižu sidro" i prelaze na drugu metu. Izostanak spektakla s ruske strane zbunjuje, pa od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju.
Kako se Zapad sve više uvlači u rat s Rusijom u Ukrajini, tako se u javnosti sve manje govori o lokalnom sukobu dviju susjednih zemalja, a sve više o tome kako je po srijedi globalni sukob oko suštinskih moralnih vrijednosti. Malo tko još govori o suverenitetu Ukrajine i obrani njenog teritorija od invazije strane sile. Kažu nam kako se tamo sada brane vrijednosti zapadne demokracije od istočnjačkog despotizma.
To djeluje kao posezanje za poznatim ideološkim arsenalom iz hladnoraovskog naftalina, ali je pitanje koliko objašnjava prirodu ovog sukoba. Sličnu ideološku protezu koristi, naravno, i druga strana, pa možemo vidjeti kako Rusi u opravdavanju svoga rata koriste izlizanu komunističku retoriku antifašizma. Kažu kako je Ukrajina pala u ruke fašista, a cilj “specijalne vojne operacije” sve više postaje “denacifikacija” Ukrajine.
Upotreba teške ideološke municije s obje strane znak je da je ovaj rat podignut na razinu svjetskog sukoba, ali ne i garancija da još uvijek razumijemo prirodu sukoba u koji je gurnuto čovječanstvo. Te su floskule prije znak ideologizacije jezika i poziv na prestanak razmišljanja. Moralizacijom jezika nudi se jasan izbor između dobra i zla, gdje samo sumnjivci još mogu imati potrebu za amandmanima.
Otkad je svijeta i vijeka geografija je imala veći utjecaj na prirodu ratovanja nego moralni razlozi. Velike se svjetske sile oduvijek primarno dijele na kontinentalne i pomorske sile. Veliki primjer iz povijesti je arhetipski sukob Atene i Sparte u Peloponeskom ratu. Atena je bila glavna pomorska sila, koja je oko sebe okupljala Delski savez, dok je Sparta sa svojim saveznicima bila dominantna kontinentalna sila.
Ova razlika između kontinentalnih i pomorskih sila, određena njihovom geografijom, uvjetuje i njihove kulturne razlike, pa i to da na drukčiji način vide i vode ratove. Pomorske sile su kao more, plahe i nestabilne, dok su kontinentalne sile kao zemlja, trome i sporo se pokreću. Ratovi pomorskih sila su uglavnom motivirani novcem i profitom, dok su ratovi kontinentalnih sila motivirani poviješću i kulturom.
Atena je bila financijsko središte grčkoga svijeta, koja je svoju moć dugovala poslovnim vezama s drugim grčkim gradovima. Savez koji je izgrađen radi obrane od Perzijanaca Atenjani su ubrzo pretvorili u unosan posao. Oni su svojom mornaricom saveznicima jamčili sigurnost, dok su saveznici zauzvrat davali novac i ljudstvo za galije. U jagmi za profitom bili su beskrupulozni prema svojim saveznicima.
Spartanci su, s druge strane, prezirali novac i trgovinu. Njihov motiv da se udruže u rat protiv Perzijanaca bio je obrambene prirode. Kada su Atenjani htjeli napasti Perziju, Spartanci nisu pokazali interes za to. I rat s Atenom smatrali su obrambenim. Kada su na kraju pobijedili Atenjane, nisu od njih zahtijevali da usvoje spartanske vrijednosti. Obrana spartanskog načina života bio je njihov imperativ.
Isti odnos možemo vidjeti na djelu i u aktualnom sukobu globalnih sila. Amerika sa svojim saveznicima predstavlja novi Delski savez, koji po svijetu širi demokraciju do granice pucanja. Rusija je nova Sparta, koja oko sebe pokušava okupiti Peloponesku ligu. Ova je opozicija često korištena za objašnjenje Hladnog rata, ali je ona bila promašena, jer su Sovjeti također bili opsjednuti idejom širenja komunizma.
Sukob kultura je očit i u pristupu ratu. Amerika, baš kao Atenjani nekad, u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Zračni udari s kojima protivnika odmah na početku sravne sa zemljom njihovo je najjače oružje. Zbog toga Amerika ima najjaču avijaciju i mornaricu na svijetu. Pomorske sile ne vole duge ratove, njihovi su ratovi kratki i efikasni. Kad obave posao “dižu sidro” i prelaze na drugu metu.
Kopnene sile, međutim, uvijek vode duge i iscrpljujuće ratove. To znači odsustvo spektakla, jer žele izvući maksimum iz dostupnih resursa. To je ono što, recimo, zbunjuje Zapad kod ruske invazije Ukrajine, pa još od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju. Rusi ne pokazuju ni pretjeranu inicijativu u propagandnom ratu, zato što smatraju kako se rat dobija na bojnom polju a ne na društvenim mrežama.
Kako brzo ulazi u rat, tako se pomorska sila brzo od njega i oporavlja. To smo vidjeli na primjeru Afganistana. Dok su Amerikanci prošlogodišnji poraz u Afganistanu već zaboravili, dotle su se Rusi od poraza u Afganistanu oporavljali desetljećima. U prirodi je pomorske sile da napada i ne gleda iza sebe, dok je u prirodi kontinentalne sile da se brani i dugo liže svoje rane.
Što to znači za rat u Ukrajini? Pa, osim eventualnog kolapsa EU i financijske krize, Amerika će brzo stresti prašinu sa sebe i nastaviti dalje. Ono što ostane od Ukrajine bit će prepušteno zaboravu. Kada jedan rat završi ubrzo počinje novi. Jer, takva je priroda svijeta u kojem živimo.
Nema komentara:
Objavi komentar