Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.
Zlatno pravilo ovoga svijeta uvijek je bilo da zlato određuje pravila. U modernom dobu zlato je energija u njezinim različitim oblicima. Svijet se pogoni na električnu energiju koju uglavnom dobijamo od fosilnih goriva, poput nafte, plina ili uglja. Važnost neke zemlje danas ovisi o tome leži li na nekom od ovih prirodnih resursa. Zemlje koje tih resursa nemaju, obično se nalaze u položaju ovisnosti o onim prvima.
Moderno društvo blagostanja ne može postojati ukoliko nemamo pristup jeftinim izvorima energije. To je i razlog zbog kojeg u žargonu naftu nazivamo “crno zlato”. Jeftinija energija znači da su sva ostala dobra pristupačnija, a mi bogatiji. Vrijedi i obrnuto - skuplja energija znači osiromašenje. Svijet počiva na toj jednostavnoj formuli. Na nju treba povremeno podsjetiti, jer smo ju, izgleda, često spremni zaboraviti.
Jedna takva poruka je prošloga tjedna poslana svijetu sa zasjedanja zemalja OPEC+, koje su se odlučile na veliko smanjenje proizvodnje nafte. Oni će u naredna dva mjeseca smanjiti snabdjevanje tržišta ovim energentom na dva milijuna barela dnevno kako bi nafta na tržištu postigla cijenu od 100 dolara po barelu. Ovo je poruka koja, u ovom naročito osjetljivom geopolitičkom trenutku, znači potres ogromne magnitude.
Mediji su ovaj potez zemalja OPEC+ odmah proglasili “zabijanjem noža u leđa” Americi od strane Saudijaca. Američki predsjednik Biden je ovu odluku komentirao kao stavljanje zemalja OPEC+ na stranu Rusije i najavio kako takav potez neće proći bez posljedica. Odnosi Amerike i Saudijaca nisu bili na ovako niskim razinama kao danas, a ovom će se odlukom taj jaz vjerojatno samo produbljivati.
Bidenova administracija je u zadnje vrijeme na razne načine pokušavala preudprijediti ovakav razvoj na tržištu energenata. Jedan od tih načina je bila i ponuda Saudima da će od njih otkupiti 200 milijuna barela nafte po cijeni od 80 dolara po barelu, u zamjenu za to da zemlje OPEC-a ne smanjuju proizvodnju. Iako Amerikanci poriču kako je takva ponuda postojala, Saudi su imali svoje razloge da na nju ne pristanu.
U pogoršanju odnosa Amerike i Saudijske Arabije vjerojatno je neku ulogu odigrao skandal oko slučaja Kashoggi, kada je u saudijskom konzulatu u Istanbulu nestao i ubijen Jamal Ahmad Kashoggi. Prema Saudima, radilo se o agentu CIA-e, dok je prema Amerikancima on bio disident i novinar. Biden je za to ubojstvo direktno optužio saudijskog princa Mohammada bin Salmana, nazvavši ga ubojicom.
Naravno kako se tu ne radi o nekakvoj osjetljivosti saudijskoj princa na uvrede, već on vjerojatno u tim Bidenovim riječima vidi potencijalnu prijetnju i želju Washingtona za promjenom režima u Rijadu. Naime, poznato je kako Washington u igru promjene režima u nekoj zemlji ulazi putem retorike moralne osude vrha tog režima. Podozrijevajući opasnost za sebe MBS se približio Putinu i Kinezima.
Zemlje OPEC-a, zajedno s Kinom i Rusijom, pa čak i Indijom, vjerojatno su procijenile kako iz Washingtona počinju puhati vjetrovi koji bi mogli predstavljati opasnost za njih. Ako Amerika otvoreno proglašava neophodnost promjene režima u zemlji koja je nuklearna velesila, onda se tui nitko od njih vjerojatno ne osjeća previše sigurno. Taj strah je vjerojatno ono što je presudilo da ove zemlje odigraju istu kartu.
Rusija kao članica OPEC+, svakako ima svoje razloge da podrži smanjenje proizvodnje nafte. Tu ona, prije svega, vidi oruđe dodatnog pritiska na EU, koja se, dok s jedne strane uvodi sankcije Rusiji, s drudge strane se dovija da na razne načine i pod raznim imenima, a sve kako bi sačuvala obraz u javnosti, kupuje rusku naftu. Ova će odluka zemalja OPEC-a onemogućiti EU da se i dalje igra te kreativne matematike.
Moguće je da iza svega ovoga stoji nešto još krupnije. Moguće je kako se ovdje radi o presedanu koji ukazuje na to kako se arapski naftaši polako okreću svijetu u kojem Amerika više ne igra presudnu ulogu. Njihova bliskost s Rusijom je postala tolika da su se Saudi priključili zemljama BRICS-a, a nedavno su Europljanima kroz svoje diplomatske kanale navodno nudili i mirovni plan za Ukrajinu.
Zanimljive su i glasine kako Rusija pokušava igrati ulogu posrednika u pomirenju Irana i Sauda, a da za to imaju i podršku Kine. Kako god bilo, očito je kako primisao o Bliskom istoku bez američkog utjecaja tamošnjim igračima izgleda sve primamljivije. Amerika je svoj utjecaj u regiji dugovala ulozi garanta sigurnosti saudijske nafte. Na tom je dogovoru počivala snaga petrodolara. Ta snaga sada izgleda kopni.
Tko zna kuda bi sve ovo moglo odvesti. Amerika vjeruje kako u Ukrajini može potući Ruse, narod svikao na najgore nedaće. Sve će ovisiti o tome koliko Europa bude mogla podnijeti. Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.
Nema komentara:
Objavi komentar