U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Svrha saveza je "držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje", objasnit će prvi glavni tajnik NATO-a
Dok joj rat bjesni pred vratima, Europa se suočava sa sve većim problemima oko opskrbe energentima. Najave restrikcija struje i ograničavanje grijanja, iako same po sebi djeluju gotovo nezamislivo u Europi 21. stoljeća, u stvari su samo početak problema. Neće trpjeti samo pojedine industrijske grane, već čitava industrija, uključujući i poljoprivredu. A to znači kako nam uskoro prijete i nestašice hrane i osnovnih životnih potrepština.
Tako ćemo, ako se u neko dogledno vrijeme nešto ne promijeni, uskoro imati Europu čija industrija ne može ništa proizvesti, koja ne može grijati ljudima stanove i koja ne može prehraniti svoju populaciju, što sve djeluje kao scenarij iz noćnih mora. Europa nezaustavljivo srlja u sveopću bijedu i siromaštvo. U srcu tog problema je, prije svega, njemačka industrija, koja ne može preživjeti trenutno stanje na tržištu energenata, koje je sabotažom Sjevernog toka postalo još gore.
S nastavkom energetske krize i kolapsom ključne europske industrije, Europa bi uskoro ekonomski i politički mogla sličiti na Europu nakon Drugog svjetskog rata, samo bez ratnih razaranja. Pretekst takvom scenariju ovoga puta, naravno, ne bi bio strah od njemačkog militarizma, već strah od ekonomske i političke neovisnosti Njemačke, a time i Europske unije, koja je samo prošireni Njemački Reich, od Washingtona.
Njemačka je uvijek, kako od svog ujedinjenja pod Bismarckom, tako i onim pod Kohlom, predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže kako u Europi, tako i na globalnom planu. Prevelika za Europu, a premala da bi se pozicionirala kao svjetska sila i nametala drugima rješenja, predstavljala je nerješiv rebus svake geopolitike. Njemačka geopolitička neravnoteža, a ne izopačena politička ideologija, bila je izvor dva svjetska rata u prethodnom stoljeću.
Krajem Drugog svjetskog rata postojali su različiti planovi o tome što uraditi s Njemačkom kako bi se spriječio novi globalni sukob. U stvari, pitale su se novi gospodari svijeta, oličeni u SAD i SSSR-u. Njemačka, Francuska i Italija su bili u ruševinama, a Engleska u bankrotu. Sovjeti bi, nakon dvadeset milijuna svojih žrtava, vjerojatno najrađe sravnili Njemačku sa zemljom, ali ni na Zapadu mnogi nisu bili mekšeg srca.
Tako je postojao plan, koji je razrađen u tadašnjoj Rooseveltovoj administraciji, po kojemu bi ne samo Njemačka, nego i Nijemci, praktički trebali nestati. Veliki dijelovi teritorija bi bili pripojeni Poljskoj i Francuskoj, dok bi rurska industrijska oblast bila okupirana, a ostatak bi bio podijeljen na dvije zone, od kojih nijedna ne bi bila ekonomski održiva, već bi ovisila o sovjetskoj, odnosno, američkoj ekonomskoj pomoći.
Bio je to plan potpune deindustrijalizacije Njemačke, kojim bi njeno stanovništvo bilo prepušteno gladi i laganom izumiranju. Iako danas to zvuči nevjerojatno, bio je to plan svojevrsnog genocida nad Nijemcima. Da nije bilo pragmatičnih američkih generala, koji su se žalili administraciji kako im objava toga plana pravi velike probleme na terenu, kao i razboritijih glava oko Roosevelta, taj bi plan vjerojatno bio proveden u djelo, a Njemačka i Nijemci izbrisani s lica zemlje.
Formula za poslijeratnu Njemačku je, kao što znamo, pronađena u njenoj podjeli između SSSR-a i SAD-a, dviju novih supersila. U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Kako je to zgodno izrazio prvi generalni tajnik NATO-a, svrha Nato saveza je “držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje”. Ovo zadnje je bit.
Dinamika povijesti se, ipak, pokazala neotpornom na tektoniku geografije. Tijekom hladnog rata, i unatoč njemu, njemački su liberali uspjeli izgraditi plinovode za snabdjevanje njemačke industrije ruskim plinom. Nakon kolapsa SSSR-a Njemačka se ujedinila, a njena industirija ekonomski i monetarno pokorila Europu. Bilo je samo pitanje vremena kada će njena ekonomska snaga proizvesti političku neovisnost.
Tako se ponovno nalazimo u kriznoj točki stare europske tektonike. Izbacivanje iz stroja Sjevernog toka znači ekonomsko bacanje Njemačke na koljena. Njegovim postojanjem Njemačka postaje partner Rusije, a moguće i posrednik u sukobu između Rusije i Zapada, što znači i političku neovisnost. Takvo šro se nije smjelo dozvoliti, pa sada imamo scenarij bacanja Europe u siromaštvo i ekonomsku ovisnost o Americi.
I dok svi pratimo rat u Ukrajini i sa strepnjom se pitamo o mogućnosti nuklearnog Armagedona, svjesni kako se tu radi samo o jednom proxy ratu između Zapada i Rusije, situacija u Europi sve više postavlja pitanje nije li taj rat Zapada i Rusije samo proxy rat protiv Njemačke i Europe, čiji temelji počivaju na snazi njemačke industrije? Kolaps njemačke industrije nuklearna je opcija za Europsku uniju.
Nema komentara:
Objavi komentar