Dan kada je Velika Britanija postala mala

Na naslovnicama je svih medija 23. travnja objavljeno kako su britanski princ William i Kate Middleton dobili treće dijete. Kate Middleton je rodila u 11h u bolnici St. Mary u Londonu, a kako bi oko porođaja sve prošlo u redu pobrinuo se tim od dvadeset liječnika i dva ginekologa. Kate se nakon poroda s djetetom u naručju pojavila ispred bolnice kako bi zainteresiranoj javnosti i službeno predstavila maloga princa, petog u redu nasljednika britanske krune.

Kate je bila odjevena u crvenu haljinu s bijelom čipkom oko vrata, koja je mnoge podsjetila na haljinu koju je nosila Mia Farrow u poznatom filmu Romana Polanskog iz 1968., “Rosemaryna beba”. Sve bi ostalo na tom pomalo bizarnom modnom detalju da istoga dana jedna druga Kate, u jednoj drugoj bolnici, s jednim drugim djetetom, nije prolazila kroz pravi horor. Naime, dok je Britanija slavila rođenje malog princa, po odluci suda u Londonu s aparata za disanje je isključen njezin 23-mjesečni sin Alfie Evans.

Maleni Alfie boluje od nepoznate degenerativne bolesti mozga zbog koje nije mogao samostalno disati, te je održavan na životu aparatima za mehaničku ventilaciju. U obrazloženju zahtjeva koji je bolnica u Liverpulu, koja je liječila Alfiea, uputila sudu, stajalo je da se dijete treba isključiti s aparata - radi njegova vlastita dobra. Takva izjava bi zvučala kao demonski sarkazam, kada stvar ne bi bila puno gora, jer uopće ne postoje nikakvi medicinski dokazi da je dječak patio zbog svoga stanja.

Liječnici su prognozirali da dječak po isključenju mehaničkog disanja može živjeti najduže nekoliko sati. Moglo se s medicinskom izvjesnošću također pretpostaviti da bi nakon skidanja s aparata dječak zaista prolazio kroz agoniju patnje zbog gušenja. Međutim, dogodilo se nešto što njegovi milosrdni pogrebnici nisu predvidjeli. Dogodilo se čudo - dječak je po isključenju s aparata nastavio samostalno disati. Unatoč tome, liječnici su mu i 24 sata nakon isključenja aparata odbijali ponovno priključiti aparate, ostavljajući bolesno dijete da neizmjerno pati bez ikakve njege i bori se za vlastiti život.

Ovaj neočekivani preokret prisilio je liječnike i sud na novo vijećanje, a u javnosti se, iako ne na novinskim naslovnicama, razvila rasprava oko moralnosti odluka i postupaka bolnice i suda. Nakon što je papa Franjo, koji se prije nekoliko dana susreo s dječakovim ocem, Thomasom Evansom, uputio apel na molitvu za dječakov život, pri čemu je istakao da je Bog jedini gospodar života, reagirala je talijanska vlada, koja je po hitnom postupku dječaku dodijelila talijansko državljanstvo, a bolnica Bambino Gesu u Rimu je ponudila svoju potpunu liječničku skrb.

Međutim, britanska vlada se dosad oglušuje na ovu ponudu i brani odluku liječnika Kraljevskog fakulteta za pedijatriju iz Liverpula i suda u Londonu. S moralnog stajališta gledano, stručnjaci se mogu oglušiti na volju staratelja pacijenta u slučaju kada odluka staratelja može nanijeti štetu štićeniku ili dovesti u pitanje njegov život. Također je legalno moguće usprotiviti se odluci staratelja u slučaju procjene da bi poštovanje njihove odluke prouzročilo nesvrhovito trošenje javnog novca, koje ne bi donijelo nikakvo poboljšanje stanja.

U slučaju malenoga Alfiea nijedan od ovih uvjeta nije zadovoljen. Odluka britanskih vlasti znači upravo suprotno. Dječaku je država, unatoč želji njegovih roditelja, odlučila oduzeti život “za njegovo dobro”, što prije podsjeća na ritual nekakve sotonističke sekte iz filmova strave i užasa, nego na odluku civilizirane države koja je izgrađena na načelima zaštite “života, slobode i vlasništva”. Poznato je da su u povijesti postojale države koje su ubijale djecu u ime zakona. Dok te režime osuđujemo kao necivilizirane, sada se postavlja pitanje hoće li dječak izdržati u svojoj borbi za život, unatoč odluci države da on ne treba živjeti.

Ispada kako je maleni Alfie kriv što je živ. Sada kada više nema potrebe za umjetnim održavanjem na životu, bolnica mu uskraćuje osnovnu medicinsku njegu i drže ga doslovno na vodi. Prvo su dijete ubijali iz samilosti, a sada ga pate kako bi opravdali vlastitu odluku. Dok sudac Anthony Hayden zabranjuje njegovo liječenje i traži medicinski dokaz da dijete samostalno diše. Roditelji sada zahtijevaju otpust iz ove irudovske bolnice koja želi smrt njihovu djetetu. Papin helikopter čeka odobrenje hladne birokratske zvijeri, u nadi kako će maleni anđelak i dalje disati.

Ovom odlukom Britanija je od Velike postala malom, jer je ubojstvo djeteta proglasila zakonitim, a njegovo spašavanje ilegalnim.

Večernji list

Znanost pod rektorom Vrdoljakom

Nedavno smo imali priliku gledati kako naša skrivena pamet maršira za znanost. To je bila naša franšiza marša koji je nastao kao reakcija na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima. Trebalo je posebno umijeće kako bi se razumjelo da netko tako glup pobijedi svu silu pametnih, pa je pobjeda proglašena neznanstvenom.

Nakon znanstvenih činjenica koje su govorile kako nema matematičke šanse za pobjedom i ekonomskih istina uvaženih nobelovaca koje su najavljivale krah burzi, odigralo se sve suprotno. Posebno fascinira razina njihove samouvjerenosti usred prizora gdje netko koga su proglasili nesposobnim uživo empirijski opovrgava njihove znanstvene teze. Zato su vlastito nezadovoljstvo ispoljili time što su znanosti navukli ideološko odijelo i natjerali ju u marš na Zimski dvorac.

Identično prugasto odijelo skorejno je i kod nas kako bi se svu silu pametnih prevelo žedne preko vode.

Igrokaz započinje 22. svibnja prošle godine imenovanjem Jasminke Buljan-Culej za voditeljicu kurikularne reforme. To imenovanje je bilo okidač, jer onima koji su pozornije pratili nije promaklo kako je imenovana voditeljica, ali ne i ostatak tima. Kasnije će postati jasnije i zašto je to učinjeno.

Upravo to imenovanje na noge je podiglo čitavu pametnu progresivnu javnost, pa je 1. lipnja u nekoliko hrvatskih gradova održan “Prosvjed za kurikularnu reformu”. Sve to se odigrava pred finale lokalnih izbora koje se održalo 4. lipnja. Znači imenovanje je trebalo biti okidač koji će izazvati prosvjede, da bi se onda HNS, pod izgovorom žrtve za kurikularnu reformu, uspeo na Plenkovićev brod.

Zanimljivu potvrdu tom raspletu daje Boris Jokić, koji u svom intervju tvrdi kako mu je rektor Vrdoljak dan nakon prosvjeda ponudio mjesto ministra obrazovanja. To je, dakle, bilo prije lokalnih izbora i tjedan dana prije nego HNS ulazi u novu vladu. Prosvjed je tako poslužio kako bi svu silu samoprozvano pametnih pretvorilo u korisne budale Vrdoljakove političke kombinatorike.

Formira se nova vlada, a vrdavi Vrdoljak priča o vlastitoj žrtvi za znanost i mi dobijamo novu ministricu znanosti koja kreće u divje čišćenje terena. Pod izgovorom kako se želi depolitizirati reforma školstva, poseže se za najhladnokrvnijim političkim alatima, od ucjena preko smjena. Prvo je maknuta gospođa Buljan-Culej, zatim je mač koalicije udario i Dijanu Vican. Da bi se taj potez ublažio Plenković imenuje samoga sebe na čelo novoga povjerenstva.

Ministrica preuzima konce i raspisuje novi natječaj. Na tom natječaju najbolje ocjenjeni kandidat je bio ministričnin zamjenik Matko Glunčić kojega je premijer osobno pozvao da se natječe. Nezadovoljna takvim ishodom, ministrica opet poseže za političkim alatom ucjene, pa poništenje natječaja u kojemu je sama određivala kriterije uvjetuje izlaskom iz vlade.

Pred tim udarom na vlastiti autoritet i kako bi opravdao ponovno poništenje natječaja,  Plenković izvodi pravu političku piruetu i imenuje Radovana Fuchsa za posebnog savjetnika. Tako se silovanjem procedure došlo do “kompromisa”, pa imamo priliku gledati kako se zajedničkom maršu iza istog paravana okuplja lice i naličje naše propasti kao društva.

Na djelu gledamo jedan hodajući oksimoron, gdje se znanost umjesto argumenta i  procedure služi žargonom marša. Tako umjesto znanstvene evolucije, dobijemo kolektivističku revoluciju, gdje nam naši pametni pod krinkom obrane znanosti prodaju svoju “teoriju ravne ploče”.

Mi obrazovanju pristupamo po principu planske privrede, gdje sustav postaje samome sebi svrha i hrani korupciju. To je ono kad se socijalni eksperimenti, koji pune nečije džepove, skrivaju iza etikete “besplatno” - na račun poreznih obveznika.

Vaučerizacija bi trebala biti prvi korak u eliminaciji takvih praksi, kako bi među profesore unijela dašak živosti i kompetitivnosti, jer samo motiviran profesor može dobro raditi svoj posao i tražiti načine kako određenom učeniku približiti nova znanja. Pogledajmo samo koliko je entuzijazma pokrenula jedna genijalna privatna inicijativa oko uvođenja STEM-a u škole.

Treba prihvatiti stvarnost kako živimo u vremenu u kojem su neki učenici o nekim područjima informiraniji od profesora, pa bi trebali kroz interaktivniji pristup iskoristiti određene potencijale, kako bi se prenijela praktična znanja.

Marš za znanost pokrenut je kako bi se narugali “stabilnom geniju”. Pametni kažu kako genij nikada za sebe neće reći da je genij. Da su imalo pametni prepoznali bi da to onda znači kako ni pametan neće sebe nazvati pametnim, osim ako ideologiju ravne ploče ne prodaje kao vlastiti politički program.

Večernji list

Trump Siriju prepušta saveznicima, no tražit će uslugu protiv Irana

Svi se sjećamo kako je Obama u Siriji stalno povlačio crvene linije, ali nikada nije imao snage reagirati kada bi ona bila prijeđena. Obamina neodlučnost je tumačena kao slabost, pa ga protivnici nisu poštivali i poigravali su se s njime. Tako smo dobili eskalaciju sukoba u Siriji neviđenih razmjera, koji traju već sedmu godinu.

Nakon izbora Trumpa dolazi do potpunog zaokreta. Prvo je na primjeru Sirije pokazao kako kod njega nema prelaska crvene linije. On se uključuje u uništenje ISIL-a, a nakon pobjede nad njima više ne vidi smisao u ostanku američkih snaga na terenu i najavljuje povlačenje, prepuštajući prazan prostor saveznicima. Prvo je povukao većinu snaga iz Iraka, da bi sada najavio povlačenje i iz Sirije.

A da bi se to povlačenje pretvorilo u stratešku prednost za njegovo ostvarenje potrebno je   stvoriti uvjete. Zbog odnosa snaga na terenu odustalo se od prijašnjeg plana o podjeli Sirije na interesne zone po modelu poslijeratne Njemačke. Sada se kao najizglednije rješenje čini  federalizacija, po modelu BiH.

Ali idemo po redu. Prema Sykes–Picotovom tajnom sporazumu iz 1916. o podjeli interesnih zona na Levantu između Velike Britanije i Francuske, Sirija je pripala francuskoj zoni utjecaja, dok je Irak pripao Britancima. To je jedan povijesni kontekst koji je važan za razumjevanje ovog trenutnog raspleta.

Francuze se u igru vratili Saudijci preko Libanona, gdje su anitkoruspcijskom istragom pritisnuli libanonskog premijera Haririja, čija je građevinska firma u S.Arabiji ispostava francuskog građevinskog diva Oger. Pa je francuski predsjednik imao snažan interes u zauzimanju za njegovo oslobađanje, da bi za uzvrat Saudijcima jamčio kako će ovah zauzeti snažnu anti-hezbolah poziciju. Po oslobođenju prvo leti u Pariz, pa se vraća u Bejrut i opoziva ostavku.

Britance se u igru vraća kada su prošle jeseni iračke snage osvojile kurdsko uporište Kirkuk, iračka je vlada s British Petroleumom potpisala ugovor o eksploataciji nafte na tom području. Kurdi koji su prethodno proglasili neovisnost, s druge strane, lako su odustali od secesionističkih zahtjeva na tom području, jer im je žrtva nadomještena jamstvom kako snage sirijskog režima neće prelaziti Eufrat.


Ponovnim povlačenjem ove granice utjecaja Irak i Sirija ostaju jedinstveni, a rješava se i problem Kurdistana, koji je Turcima bio trn u oku. Odlaskom Assada i federalizacoijom Sirije Kurdistan ostaje njezinim dijelom. S druge strane je iračka peta divizija poslana u regiju Sinjar, na granicu Iraka, Turske i Sirije, kako bi osujetili eventualni turski napad u svrhu presijecanja kurskog područja. Istovremeno se na taj način odsijeca linija utjecaja Irana na regiju i prekida uspostavljena veza Teherana i Beiruta, čime se slabi utjecaj Hezbollaha., a micanjem utjecaja Irana iz regije umirit će se Saudijska Arabija i sunitski svijet.

Tako vidimo da Trump svojim povlačenjem stvara konstelaciju u kojoj ju prepušta saveznicimma, da bi od njih dobio nešto drugo. Dvije su tu ključne stvari koje Trump dobija zauzvrat. S jedne strane, slabljenjem utjecaja Irana i Hezbollaha stvaraju se preduvjeti za rješavanje problema Jeruzalema i palestinskog pitanja u Izraelu, oko čega se očekuje pomoć Sauda i sunitskog svijeta. S druge strane, angažiranjem Britanaca i Francuza, Trump očekuje njihovu podršku oko nuklearnog sporazuma s Iranom, koji oni sada podržavaju. Međutim, ovim angažmanom nužno će doći u sukob s Iranom, pa se očekuje i njihova promjena stava oko toga Trumpu ključnog pitanja.

Večernji list

Trumpov plan – jedinstvena Sirija

Svijet je na pragu trećeg svjetskog rata, upozoravaju naslovnice svih medija. Prošle jeseni kad su brodovi poslani prema korejskom poluotoku, slušali smo iste apokaliptične najave.

Trumpova vanjskopolitička doktrina zbunjuje mnoge, a neki čak sumnjaju u njezino postojanje. Ali većina se slaže kako sa svojim novim pristupom iz temelja mijenja geopolitičke odnose u svijetu.

Okosnicu njegove strategije nacionalne sigurnosti čini reaganovsko načelo “Mir kroz snagu”.
Trump je tu snagu pokazivao preuzimajući na sebe ulogu lošeg policajca, onoga koji prijeti i kažnjava, dok je drugima (Tillersonu, Mattisu) bila namijenjena uloga dobrih policajaca, koji umiruju i ulijevaju sigurnost. Nakon što je tom promjenom okvira omekšao problem oko korejskog problema, dolazi do zaokreta. Kao novog savjetnika za nacionalnu sigurnost imenuje, Johna Boltona, inače poznatog kao ratobornog globalističkog jastreba.

Raniji angažman Boltona nije bio moguć, jer nije baš zgodno zaposliti čovjeka s brkovima dok vas mediji i oporba optužuju da ste novi Hitler.

Boltonova reputacija “ratnog huškača” trebala bi poslužiti za zamjenu uloga u igri dobrog i lošeg policajca. Dosad je Trump igrao ulogu lošeg policajca, pa je zato u javnost puštena informacija kako mu je obećao da neće započeti nikakav rat. Sada je to obavljeno, pa će, pored Boltona, svako Trumpovo popuštanje ostavljati bolji dojam.

Primjer te promjene mogli smo vidjeti u njegovoj nedavnoj izjavi kako će Amerika "ubrzo izaći iz Sirije, neka se drugi sada brinu o njoj". A onda se dogodio kemijski napad u Dumi. Trump za napad okrivljuje “životinju Assada” i izjavljuje kako se to “ne može tolerirati”, te najavljuje kako će donijeti neke “važne odluke” u narednih 24/48 sati. Assadove saveznike, Moskvu i Teheran upozorava da bi zbog podrške Assadu mogli “platiti visoku cijenu”.

Odlaganje donošenja neposredne odluke znači da Trump ostavlja vrijeme za razmišljanje i da još uvijek čeka dokaze. Neki američki analitičari tumače kako su motiv za kemijski napad imali pobunjenici, kojima se nije svidjela Trumpova najava povlačenja iz Sirije. Rusija na Trumpove optužbe odgovara kako će “uništiti svaki projektil koji bude lansiran na Siriju, ali i lansirna mjesta”.

Trump se, umjesto da odgovori istom mjerom, kako će uzvratiti na svaki napad, zadržava se na prvom dijelu rečenice o projektilima, što znači retoričku deeskalaciju. “Spremite se Rusi, jer oni stižu, lijepi, novi i ‘pametni’!” Zadržavanjem na istoj retoričkoj razini, Trump svoj odgovor usmjerava prema ponudi o ekonomskoj pomoći Rusiji i suradnji.

Potvrda o retoričkoj deeskalaciji, dolazi dan kasnije kada je poslao tvit kako nije rekao “kada će napasti Siriju” te da do toga može doći “uskoro a možda i nikad”. To je trebalo biti jasno odmah, jer Trump nikada ne najavljuje svoje napade. Dapače otvoreno se rugao svom prethodniku što neprijatelju otkriva svoje planove. Objašnjenje za Trumpove postupke možemo naći u njegovoj knjizi “Umijeće pregovaranja” što je njegova verzija Sun Tzuova “Umijeća ratovanja”. To je vrelo s kojega Trump crpi sve ono što danas provodi u djelo. Prema Sun Tzuu, “pobjednici prvo pobijede, a onda idu u rat, dok gubitnici prvo idu u rat, pa onda traže način da pobijede”.

Najava o povlačenju iz Sirije je Trumpova strategija u kojoj želi stvoriti novi okvir da bi u dogovoru s Rusima došao do smirivanja napetosti na Bliskom istoku. Znači, kako bi se  povukao treba stvoriti uvjete za dugoročno rješenje problema. Taj prazan prostor nudi saveznicima, kako bi od njih nešto dobio za uzvrat. Kao što je nakon pobjede nad Isilom povukao većinu snaga iz Iraka, sada se priprema slična strategija, koju bismo mogli označiti imenom “jedinstvena Sirija”. Kako bi Sirija ostala jedinstvena, a Kurdistan njezinim sastavnim dijelom, Assad mora otići. Jedinstvena Sirija znači i jedinstven Irak, a na taj način se rješava problem Turske, koja se vraća pod saveznički kišobran.

Hoće li biti napada SAD-a i saveznika na Siriju? Na to pitanje nudi se jedan kontekstualan odgovor. Jedinstvena Sirija i jedinstven Irak, znače smanjenje utjecaja Irana u dubinu, što dalje znači slabiji Hezbolah i sigurniji Izrael. Ako su Trump i Netanyahu protivnici iranskog nuklearnog ugovora, tko su zagovornici? Svi oni koji sada šalju svoje vojne snage u Zaljev. Na taj način dobijamo odgovor čije će snage biti cilj, ako dođe do kontroliranog napada.

Verbalni rat je zauzimanje pozicija kako bi se stvorila prilika za susret Trumpa i Putina. Sve je u biti pozicioniranje, u kojemu je ovo strateško popuštanje u službi formiranja novog geopolitičkog okvira.

Večernji list

Glasanje po savjesti je pilatovski čin pranja ruku

Ovih dana kao da imamo prilike uživo gledati kako nam se pred očima odvija jedna biblijska prispodoba. I to ona o uništenju Sodome i Gomore. Tamo je Abraham molio da se od uništenja spasi grad ako pronađe pedeset nevinih.

Ali, dok smo mi mislili kako to neće biti problem, pred tih pedeset je izašao vođa družine i rekao: “Jeste li vi svjesni da ovim možete čak i srušiti Vladu? A ako će netko rušiti Vladu, onda ću to biti ja. I nakon toga će se ići na nove izbore. A za njih ću ja slagati liste i može se dogoditi da pola ovdje prisutnih ne bude na njima.” I ostade ih samo deset.

Sad Abraham reče: “Nisam uspio pronaći njih pedeset, ali ako ih je barem deset, hoće li se grad spasiti od uništenja?” To rasrdi vođu, pa započe vrijeme uvjeravanja… Tako je narod u vrijeme posta imao priliku gledati jednog “Galebova” manekena kako reklamira donje rublje po grčkim hotelima, dok MUP preko naslovnica obavještava jednog drugog kako mu je sin dobio posao u policiji.

Sva dosadašnja odlaganja odluka sada su poslužila kao odlično sredstvo prisile. Tako je odgađanje odluke o kupnji aviona poslužilo kao sredstvo uvjeravanja ministra koji se glasno pitao čemu sada forsiranje ratifikacije konvencije? Služba je služba, ali družba je družba, pa je i govorljivi protivnik ubrzo od heroja postao mali od palube. Ovoga puta tajnica nije morala sastavljati odluku o razrješenju, jer se potvrdila ona narodna da razliku između odraslog muškarca i djeteta čini - cijena igračke.

Aktiviranje još jedne odložene odluke stavljeno je u službu uvjeravanja, pa imamo prilike gledati operaciju pretvaranja hrsta u bukvu. Njima se nudi da podrže konvenciju ako ne žele da HNS preuzme potpunu kontrolu nad reformom obrazovanja. Prijetnja HNS-a o izlasku iz Vlade pak poslužila je kao sredstvo koje ovu operaciju treba učiniti uvjerljivijom.

No, tu nije kraj svim lukavstvima, nego se počelo i samog Abrahama uvjeravati i kušati ga u pustinji dok je uvaj u jednom pokorničkom, korizmenom vremenu. Tako smo imali prilike gledati epizode poznate kao “vođa čestita imendan”, “vođa na križnom putu”, “vođa na misi” i “vođa na sastanku”. Na kraju, iscpljen od uvjeravanja, “vođa  interpretira mišljenje crkve o Interpretativnoj izjavi”. Znači, laže sam sebe.

“Onaj koji sam sebe laže i sluša svoju laž dotjerat će dotle da neće više poznati istine ni u sebi ni oko sebe, nego će dosljedno prestati poštovati i sebe i druge”, pisao je mudrac od pera Dostojevski. Stoga se ne treba fokusirati na vođu, već pozornost okrenuti prema onima koji tvrde kako će glasati po savjesti. To su oni kojima je savjest jedan fini izgovor u službi unaprijed predane bitke.

Ako se stube za nuždu zovu “glasanje po savjesti”, zar nije bijeg po njima svojevrsni pilatovski čin? Peremo ruke od ovoga, ali i dalje podržavamo tu istu politiku, jer smo, kažu, “već jednom napravili tu glupost i daj Bože da je to zadnji put kad smo sami rušili svoju Vladu”. Tako je sve u službi obmane koja bi trebala sve piliće zadržati pod krilom jedne kvočke.

Postavlja se pitanje imaju li među vama tri čovjeka koja su vjerodostojna i poštena, koja su spremna braniti vlastite ideale i volju onih koji su ih izabrali? Postoje li među vama trojica koja imaju život i bez politike, kojima je istina iznad vlastite koristi, koji, u krajnjoj liniji, imaju čist obraz, pa ih se ne može kupiti ucjenama?

Ako tri Pupovčeve ili tri HNS-ove ruke mogu uvjetovati da se konvencija ratificira, zašto tri vaše ruke ne bi mogle reći: “Ako konvenciju stavite u Sabor vlada gubi našu podršku”? Zašto ne poslušate svoga šefa koji kaže: “Ako će netko Vladu rušiti, onda ću to biti ja”? Treba mu dati priliku da opali iz prazne puške, pa to i dokaže. Neka ratificira konvenciju i vidi kako će proći na izborima; i tako nasilnim nametanjem ratifikacije sam ispadne krivac za izbore.

Uplašeni ste onom prijetnjom kako se nećete naći na izbornim listama? Pa, što imate tražiti na listama ako izdate svoje glasače? Umjesto izgovora zvanog glasanje po savjesti, glasači od vas očekuju odgovor i vjerodostojnost do kraja. Zar prosvjed nije pokazao kako ima dovoljno onih koji vas ponovno mogu vratiti u Sabor? Što pokazuju unutarstranačke ankete? Kako se osjećate dok vas baza proziva za izdaju?

Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu. Ne može se krenuti putem istine, pa se osvrtati nazad, jer iako sami mislite kako ste pobjegli uništenju, svako osvrtanje će vas pretvoriti u stup od soli. A što se događa sa soli kad obljutavi? “Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.”

Večernji list