Kako nas je promijenila godina u kojoj smo imali siječanj, veljaču i - koronu

Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima.

Dvije i dvadeseta bliži se svome kraju, pa svi pravimo rekapitulacije onoga što nam se ove godine dogodilo, dok nestrpljivo čekamo čim prije je se konačno riješiti. Čini se kako nikad nije bilo lakše sažeti dojmove na kraju jedne godine, jer smo u kalendaru imali samo siječanj, veljaču i - koronu. Svijeta prije korone nitko se više i ne sjeća, a ostala nam je samo ova monotonija jednog te istog. Kao da smo čitav život odgodili za neka “bolja vremena”, a mi postali oni kojima se ništa ne događa.

Kada se osvrnemo za sobom čitava ova godina na izmaku nam se čini kao nekakvo odgođeno trajanje, kao “život na kredit”, onih “dva tjedna” koja su “ključna”. Nešto što se uvodi kao izvanredna mjera, vremenom postaje ustaljeno pravilo. Tako smo prvo dobili maske pod izgovorom izbjegavanja karantene, pa nakon maski dolazi zatvaranje dok ne dobijemo cjepivo, da bismo na kraju saznali kako se ni nakon cjepiva život neće vratiti u “normalu”, dok ćemo maske morati nositi i dalje. 

Stoga nije ni čudno da se svi pomalo osjećamo kao “kuhane žabe”, koje su prošle čitav proces adaptacije na “novo normalno”, a do to zapravo nismo ni primijetili. Dok mislimo kako nam se ništa ne događa, na kraju shvatimo kako nam se već sve dogodilo, pa nam jedino ostaje smijati se apsurdnoj situaciji u tom loncu u kojem smo se našli. Što drugo čovjek i može kad postane svjestan kako je počeo prihvaćati apsurde koji nam se serviraju kao bjelodanosti, jednako kao što prihvaća da je more plavo ili trava zelena?

No, kako mi je ovo zadnja kolumna u ovoj godini, nemam namjeru na svu tu “svjetsku muku”, koja nas je snašla, još dodavati svoju žuč, već samo želim nešto reći o tome kako nas je godina na izmaku sve pomalo promijenila i pretvorila u cinike. Cinik je čovjek koji primjećuje kako nema istine u sustavu kojem smo izloženi i svoju ogorčenost pokušava iskaliti na drugome koga doživljava kao nekoga tko profitira na muci koja ga je snašla. Suočeni s apsurdom tražimo “krivca” kako bismo pokušali svom jadu dati neki “smisao”.

To svatko od nas može prepoznati u sebi, ali i svuda oko sebe, a najviše na društvenim mrežama, koje su nam trenutno postale jedini “ventil” kroz koji možemo ispuhati svoje nezadovoljstvo. Nekad to može biti relativno ljekovito i prilično bezbolno, kao kad za metu svoje ljutnje uzmemo političare ili neku javnu osobu. Oni malo stariji među nama vjerojatno se sjećaju kako je u vrijeme komunizma cvjetala specifična vrsta humora, kao obrana od gluposti i apsurda tog sustava. To je često bio jedini način da čovjek u takvom sustavu sačuva malo zdravog razuma.

Ali, nažalost, sve je češći slučaj kada to “ventiliranje” dobija vid osobnih obračuna i “prozivki” među prijateljima i poznanicima, a nerijetko i pravih hajki i javnog linča zbog nečijeg iznesenog mišljenja. To govori samo o tome kako smo kao društvo već “načeti” i na rubu pucanja. Jedno od glavnih obilježja totalitarnog sustava - a neke mjere koje sada imamo sadrže elemente totalitarne kontrole - nije nestanak javne sfere društva, već raspad njegove privatne sfere, osobnih veza među ljudima. Kundera je, recimo, kao i drugi disidentski pisci, o tome pisao.

Svi mi smo zaokupljeni velikim stvarima u životu i želimo rješavati velike probleme, ali pritom uvijek nekako zanemarimo one “male stvari” koje život znače. Često je, u stvari, ta naša zaokupljenost “svjetskim problemima” samo cinični izgovor za odlaganje i nerješavanje onih problema koji su nam pri ruci. Put do rješenja uvijek je ispunjen s puno malih koraka. Čak je i Nietzsche, kao veliki megaloman, koji je i sam bio zarobljenik apsurda, znao uzviknuti: “Kako je bogata zemlja sitnim, malim, savršenim stvarima, onim što nam je nadohvat ruke!”

Cinizam je negacija nade. Pesimist koji viče “kraj je blizu”, samo je prikriveni optimist. On vjeruje kako će njegova muka uskoro doći kraju. Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima. Ako za tren skinemo obrazinu cinizma, koju smo na sebe navukli kao oklop, i na te obične “male, savršene stvari” pogledamo otvorena srca, ta promjena bi nas mogla otvoriti za svijet koji je sačuvao smisao. Tada bismo, unatoč okolnostima, konačno mogli postati oni kojima se nešto događa.

Večernji list

Ako je brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Od početka ove epidemije svakog smo dana imali neku novu vijest, koja je proturiječila onoj od jučer, a ta se nova informacija predstavljala kao nada. 

Teško bismo mogli zamisliti bolju vijest od toga da se usred epidemije pojavi cjepivo. Tu sam potpuno u taboru “poklonika” znanosti i, kao i većina ljudi, s nestrpljenjem pratim što se događa na tom polju, u nadi kako će se čim prije okončati ova agonija oko korone. Svjestan sam, uostalom, koliko su znanost i tehnologija unaprijedili kvalitet ljudskog života u zadnjih dvjesto godina. To što danas većina ljudi i nakon šezdesete može očekivati još dvadesetak godina solidnog života, čisti je bonus koji zahvaljujemo napretku znanosti i medicine.

Stoga bi najave kako bismo već početkom naredne godine mogli imati cjepivo za “kineski virus” trebale biti pozdravljene kao nešto najljepše što smo mogli čuti na kraju ove užasne “godine Štakora”. Ali, kako je još uvijek 2020. godina, vijesti o mogućem cjepivu samo su nam otkrile u kako čudnim vremenima živimo. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju nam kako je više od polovice Hrvata prilično skeptično prema tim najavama. No, nije to tako samo kod nas - istraživanja kažu kako je isto nepovjerenje prema cjepivu i u većini zapadnih zemalja.

Kako to tumačiti? Hoćemo li više od pola populacije zapadne hemisfere jednostavno proglasiti antiznanstveno nastrojenom ili naivnim žrtvama antivakserske propagande? Kako tumačiti ankete koje govore o velikom postotku medicinskog osoblja i djelatnika domova za starije koji su se izjasnili kako se neće cijepiti protiv korone? Ako nas ostale možemo smatrati laicima za medicinu, kako tumačiti sumnjičavost kod ovih ljudi, čije je povjerenje u moć medicine inače razvijeno do potpuno nekritičke razine? 

Tehnologija je danas toliko napredovala da je samo cjepivo relativno lako razviti, ali ono što je problem su nuspojave, koje mogu biti kobne ukoliko cjepivo nije dovoljno testirano. Zbog toga su nas mnogi stručnjaci još proljetos upozoravali kako taj proces obično traje godinama, te da ga u najboljem slučaju možemo očekivati tek za osamnaest mjeseci. Sada se, međutim, od nas očekuje da vjerujemo kako se dogodilo čudo, jer smo cjepivo dobili u roku od devet mjeseci, iako to, u biti, znači kako je skraćeno vrijeme za praćenje nuspojava.

Puno je sivih zona oko toga, što kod ljudi stvara nepovjerenje. Znamo kako se cjepivo testira na zdravim ljudima koji se kontrolirano zaraze, ali se ono potom daje bolesnim ljudima, čiji je organizam puno podložniji kontraindikacijama. Tako već nakon par dana otkako je Velika Britanija krenula s procjepljivanjem stanovništva dobijamo sve duži spisak ljudi koji se ne bi smjeli cijepiti, poput djece, trudnica, alergičara ili onkoloških bolesnika. Ne smijemo ni zamisliti što bi se dogodilo ako bismo nakon cijepljenja imali slučaj s fatalnim ishodom.

Korona je teška bolest, koja ne pogađa 85% ljudi, 10% ih prođe s lakšim posljedicama, dok 5% ima teške simptome, od kojih 0,2% umre. S druge strane smo dobili cjepivo za koje se tvrdi kako je oko 90% efikasno, što je jako blizu onih 85% “pozitivnih” bez simptoma. Znači, ako se kontrolirano zarazim, opet nema jamstva da neću imati nuspojave, niti znam koliko traje imunitet, niti se znaju dugoročne posljedice. Svi znamo kako je cijepljenje jako korisno u općem smislu, ali se sada svi pitaju “hoću li ja biti iznimka”, pa razum sugerira kako ne treba žuriti.

Od samog početka pandemije svakodnevno smo bombardirani nelogičnostima i apsurdima, imamo stalnu promjenu narativa, gdje se znanstvenici ne slažu niti oko jedne bitne stvari i svaki ima neku svoju istinu koju želi nametnuti ostalima. Tako smo svakog dana imali neku novu vijest, koja je proturiječila onoj od jučer, a ta se nova informacija predstavljala kao nada. U takvoj situaciji čovjek više ne vjeruje ni sebi, a ne kome drugome, po onoj “otkad sam sebe uhvatio u laži, ne vjerujem nikome”. Na kraju se zasitimo prodavanja lažne nade, pa se pitamo - ako je ova brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Nema sumnje kako će znanost i na ovaj izazov pronaći pravi odgovor, ali stvaranje atmosfere u kojoj se od nje očekuju čuda i dolaženje do rezutata prečacima, narušavaju kredibilitet, pa se ljudi počinju pitati o vanznanstvenim motivima koji iza toga stoje. Istina na kraju, kao i uvijek, ispravi pogreške, ali joj je za to potrebno vrijeme. Njeno nametanje hinjenim autoritetom ili, još gore, kroz prisilu, samo nas može gurnuti dalje u očaj i oduzeti nadu kako ćemo, ipak, pronaći izlaz iz ovog labirinta.

Večernji list

Kako su se u pandemiji znanstvenici premetnuli u srdite "medijske zvijezde"

Ono što se traži su "lajkovi" i "emotikoni", a ne argumenti i dokazi. To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike.

Zamislite da na putovanju svemirom na nekom udaljenom planetu naletite na stvorenja koja za komunikaciju ne koriste ni govor ni pismo. Umjesto toga, sporazumijevaju se grimasama, pantomimom i drugim oblicima neverbalnog komuniciranja. Ako bi i proizvodila neke zvukove to bi više ličilo na nemušto kreveljenje ili koncert elektronske glazbe, nego na artikulirani jezik znakova i simbola. Na glavi bi možda imala antene putem kojih bi povremeno slala signale za neke složenije pojmove.

Iako pomisao na takvu civilizaciju može djelovati pomalo šašavo, u njoj komunikacija ne bi bila sasvim nemoguća. Doduše, odsustvo neverbalne komunikacije suočilo bi tu vrstu s nekoliko nezgodnih posljedica. Prije svega, sva komunikacija bila bi direktna i osobna. Ako biste htjeli prenijeti poruku nekome tko je udaljen morali biste osobno otići k njemu ili poslati nekoga tko bi prenio poruku umjesto vas. Informacija bi bila vezana uz njenog nositelja i nestajala bi s njim. 

Jasno je da bi u takvom sustavu prenošenje informacije podrazumijevalo visoke troškove, a većina ne bi uopće mogla biti ni prenešena. Bez mogućnosti zapisivanja ili neke forme bilježenja informacije, zajednička kultura i tradicija teško da bi uopće postojale, možda tek u tragovima. Kako bi sva komunikacija bila isključivo osobna i prenosila samo osobna iskustva, književnost i povijest bile bi svedene na neku karikaturalnu formu. Zamislite Hasanaginicu “prepričanu” pantomimom u prvom licu jednine. 

Svi kompleksniji oblici komunikacije bili bi, uopće, živa muka, pa bi se razvijali samo organi koji prenose trenutni doživljaj, poput veće ekspresije mišića na licu, naglašenih očnih jagodica ili izduženih prstiju. Svi bi živjeli zarobljeni u sadašnjosti i možda imali tek nejasnu predstavu o neposrednoj prošlosti i budućnosti. Kako bi komunikacija bila isključivo vizualna a vremenska preferencija kratka, čitav bi se život sveo na kaotični niz trenutaka i slabo artikulirane ekspresije trenutnih doživljaja.

Poznati teoretičar komunikacija Marshall McLuhan razlikovao je “tople” i “hladne” medije, ovisno o tome koju razinu angažmana od primatelja poruke zahtijeva određeni medij. Pisana riječ je “topli medij”, jer zahtijeva veći intelektualni angažman čitatelja. Govorna riječ je neposrednija, a slušatelj ovisan o govorniku kao prenositelju poruke. Televizija i video su “hladni” mediji, jer je gledatelj samo pasivni primatelj poruke, a njegov intelektualni aparat skoro potpuno “ugašen”. 

Iako McLuhan nije doživio razvoj interneta i naše digitalno doba, već se u njegovo vrijeme pjevalo kako je “video ubio radio zvijezdu”. Prirođena lijenost ljudske vrste favorizira “hladne” medije na račun “toplih”, a razvoj “video kulture” u digitalnom dobu značio je i sve veće potiskivanje razuma i činjenica u korist doživljaja i emocija. Opredjeljujemo se za jednu ili drugu stranu jer nam se više sviđa prenositelj poruke, a ne zbog sadržaja poruke koju prenosi. Politika više nije argumentirana rasprava o činjenicama, već borba reklamnih panoa.

Pored “personaliziranja” javne komunikacije, internet je tu komunikaciju učinio i neposrednom. Ako pogledamo društvene mreže vidjet ćemo kako sve više ljudi prenosi “uživo” sve moguće banalnosti svog života. Život se preselio na “live stream”. I vremenski okvir je sve uži. Bombardirani smo sadržajem koji od nas zahtijeva neposrednu emotivnu reakciju, bez puno vremena za promišljanje. Ono što se traži su “lajkovi” i “emotikoni”, a ne argumenti i dokazi. Imperativ digitalnog doba je “sada i odmah”.

To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike. Ako se sjetimo prvih slika pretrpanih bolnica iz Wuhana ili Bergama, informativni sadržaj tih slika bio je mali, ali su one bile vrlo efikasne u izazivanju snažne emotivne reakcije. Dok nam struka kao preventivu još uvijek ne može ponuditi ništa više od sapuna i držanja distance, vidimo kako su, s druge strane, znanstvenici napustili svoje laboratorije i preko noći se premetnuli u srdite “medijske zvijezde” i “starletane”.

U stvari, uopće ne morate zamišljati onaj udaljeni planet u svemiru. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe. Stara dobra “Gutenbergova galaksija” je daleko iza nas, dok informacija sve više uzima formu senzacije. Antene već imamo, dok se sadržaj onoga što je u glavi čini sve upitnijim.

Večernji list