Navali, narode, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti

Hoće li opet sve ovo predizborno kukurikanje završiti kao postizborno kokošarenje?

Korona je iza nas, a pred nama su parlamentarni izbori. To su oni na kojima biramo gospodare naših života u sljedeće četiri godine. Sukladno tome, u idućih mjesec dana imat ćemo priliku slušati kako nam političari obećavaju kako će svi naši problemi biti riješeni samo ako izađemo na izbore i svoj glas poklonimo baš njima. To je, naravno, očita laž, jer ne može nešto što godinama nastaje biti promijenjeno preko noći, ali laž na koju pristajemo jer godi našoj sujeti i podilazi našem urođenom gotovanstvu.

Svi se mi vodimo osjećajima, ali će svatko za sebe i svoj izbor reći kako su nešto razumno i normalno. Iz tog kuta gledano, svi drugi automatski postaju loši i zli. U tome je “tajna” politike i onog - podijeli pa vladaj. Zato svaki izbori proizvedu nove podjele, jer svi pričaju o krivnji onog drugog, a nitko o rješenjima i sadržaju. Svi pričaju samo o onome što ne valja, a nitko ne predlaže što bi se trebalo napraviti, pa bi otuda svima bilo jasno što je to danas loše. Tako se jedino spušta crnilo na društvo i ljudima otima nada, pa svi zajedno ispadamo samo loši i nezainteresirani za bolje.

Tako vidimo kako se i oko ovih izbora glavna rasprava vodi oko karaktera, a ne sučeljavanja programa i nuđenja rješenja. Kod nas se uvijek prvo izaberu cirkuske životinje, tj. sastave se liste, onda se oboji šator u vesele boje, odnosno, sklepa se neki program, a potom putujući cirkus tumara zemljom. To je taj pristup politici gdje nam političari umjesto rješenja nude - sami sebe. Zato nam spasitelji i ispadaju kao na pokretnoj traci, poput kakvih “bogova iz stroja”. Znate ono kad vam političar kaže “ja sam pošten” - tko nekom takvom ne bi povjerovao?

Zato i imamo na vlasti puste demagoge, a kao alternativu njima šuplje populiste. I jedni i drugi nude nam politiku praznih polica i unutra svoju sliku. Jedina je razlika što jedni imaju infrastrukturu i ljude, ali ljude koji vole zabadati prste u pekmez, dok drugi nemaju ljude, ali obećavaju kako će nam s njima sigurno biti bolje, iako tek trebaju napisati program. Jedni su “pošteno nepošteni”, dok su drugi “neiskušano pošteni”, oni čije se nepoštenje još nije dobilo priliku pokazati. To su oni koji ne jedu slatko sve dok ih ne staviš pored kantice s medom, a kad probaju kažu - nisam ni znao da je to tako dobro.

A kada pitate s kim će formirati vlast, slušate kako ne želi nitko ni sa kim. To u prijevodu znači, na kraju ćemo se nekako već dogovoriti. Naravno, ne oko programa, već oko podjele plijena, pa sve opet izgleda kao da će predizborno kukurikanje završiti kao novo postizborno kokošarenje. Jer, kada kao glavnu ideju stvaranja alternative postojećem stanju imamo okupljanja bez infrastrukture i liste bez programa, koji će se pisati naknadno, onda je teško povjerovati kako se tu ne radi tek o projekcijama nečijih interesa, gdje postojeće interesne skupine žele zamijeniti neke nove, slične ovima.

Čini se kako se brod na kojemu plovimo zove Titanik i da idemo u susret katastrofi čije razmjere još ne možemo sagledati. Zato nam trebaju konkretni programi, realna rješenja i čamci za spašavanje, a ne rasprave o tome tko će iz čije kabine prijeći u neku drugu. Netko je izračunao kako je šteta od sante leda zvane korona i potres jednak troškovima dva domovinska rata. Ali, ta je šteta samo ovaj gornji sloj koji se vidi, dok je ispod površine rupa puno veća, a prouzročili su je naš endemski lopovluk, korupcija i profesionalno nepoštenje.

Sada nam se kaže kako će spas doći iz Europske unije u vidu bespovratne pomoći. Pomoć je možda strana, ali su lopovi domaći, pa i ako stignu ostaje pitanje gdje će ti novci završiti? Hoće li biti potrošeni na održavanje postojeće razine tonjenja ili će biti uloženi u stvaranje nove vrijednosti, smanjenje nameta i jačanje posrnulog gospodarstva? U suprotnom, ovi izbori ličit će na izbor o tome koja će nam glazba svirati u odjavnoj špici.

Nama ne smeta što brod tone sve dok svira dobra muzika. Kod nas je forma uvijek ispred sadržaja, a dojam ispred razuma. Zato ne čudi što nakon svakih izbora slijedi razočaranje i dobro poznata naricaljka svih iznevjerenih šiparica: “Vjerovala sam mu, ali onda sam ga upoznala...” Jer, ne može te razočarati onaj kome nisi vjerovao. Mi stalno ponavljamo iste pogreške, a očekujemo sasvim drugačije rezultate.

Ali, zašto bismo se uopće o tome brinuli? Zar mi nismo šampioni lakih rješenja? Godot je za nas amater - mi smo naučili čekati neka bolja vremena. Zašto bismo se trudili i mučili ubrati smokvu kad možemo ležati pod drvetom i čekati da nam jednog dana sama padne u usta? Ili se nadati kako će ekipa iz “stožer”, “pajser”, “škorona” ili “budnica” koalicije, ubrati tu smokvu, pa s njom, umjesto sebe, nahraniti nas? Zato, navali narode, izaberi jedan broj - sigurno ćeš pogriješiti.

Večernji list

Demokracija ispod cirkuskog šatora

Liberalna demokracija nekad se činila kao moralni sustav koji je ljudima nudio nadu, vjeru da život ima smisao i neku višu svrhu, dok se danas čini samo kao ad hoc sklepana doktrina čija je jedina svrha bila da ideološki oponira komunizmu.

Ovih dana navršava se trideset godina od pada komunizma i rođenja parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Ali, već dugo u javnoj raspravi upadljivo izostaju velike ideološke teme koje su definirale to prijelomno razdoblje naše povijesti. Tek poneki članak ili knjiga, poput nedavno objavljene “Prešućeni trijumf liberalizma” Velimira Šonje i Darka Polšeka, podsjete nas na to vrijeme kada su riječi poput “sloboda”, “demokracija” i “vladavina prava”, imale sasvim konkretan smisao.

Oni koji se sjećaju kraja osamdesetih znaju koliko je tada za ljude iskustvo komunističkog jednoumlja, straha i represije bilo snažno i koliko je želja za slobodom i demokracijom bila živa. Glavna tema u svakoj raspravi bila je nepomirljiva opreka između tiranije i slobode, komunizma i demokracije, Istoka i Zapada. Kada je padao Berlinski zid svi smo osjećali kako se događa nešto sudbinsko i veliko, nešto što će ostati upisano u povijesti, događaj koji ćemo dugo pamtiti i prepričavati unucima.

Međutim, kada je komunizam konačno pao, svi kao da smo odlučili zaboraviti na čitavu stvar. Netko će reći kako je to slučaj samo kod nas zbog rata koji je ubrzo uslijedio, ali to je tako i drugdje. Ako se rasprava o komunizmu uopće i povede, glavni je prigovor kako je socijalizam loš ekonomski sustav, koji ne može zadovoljiti sve naše potrebe. Tako je velika ideološka bitka koja se više od pola stoljeća vodila između liberalizma i socijalizma danas svedena na čisto ekonomsko pitanje, u kojem pobjednika odlučuje bolji kvalitet štednjaka ili usisivača.

A ipak, ta ideološka bitka je bila sve samo ne rasprava o ekonomskim prednostima jednog ili drugog sustava. Ljudi su se opirali komunizmu ne zbog toga što je imao loše ekonomske performanse i manji BDP po glavi stanovnika, već iz viših, moralnih razloga. Zapad je bio privlačan ne zbog boljih plaća i jeftinijih proizvoda, već zbog slobode i prava koje je osiguravao. Materijalno blagostanje koje je ljudima nudio kapitalizam bilo je eventualno samo dio šire moralne argumentacije protiv komunizma.

Komunizam, s druge strane, nije bio samo nemoralan sustav vladavine, već i sustav koji je počivao na ideološkim lažima, brutalnoj sili i gaženju ljudskog dostojanstva. Kontrola svih aspekata ljudskog života bila je monstruozna i ponižavajuća. Najsitniji aparatčik u komunizmu imao je vlast nad vama kakvu u kapitalizmu ne može sanjati ni najkrupniji kapitalist. O slobodi govora i političkog izjašnjavanja nije se smjelo ni misliti. Slika “željezne zavjese” bila je obilježje kažnjeničke kolonije u kojoj su živjeli zatočenici komunističke utopije.

Zaista je neobično kako je najveća ideološka prepirka prošlog stoljeća tako naprasno pala u zaborav, a rasprave o moralnim pitanjima uopće isparile iz političkog vidokruga. Pogledajmo samo aktualnu raspravu o koronavirusu. Dok jedna strana želi da se pokrene ekonomija, druga strana se panično vezuje za osnovni instinkt samoodržanja. Nitko ni iz vica ne prosvjeduje zbog teških ograničenja koja je sustav karantene nametnuo našim temeljnim slobodama i pravima. U igri su samo primordijalni instinkti - potreba za sigurnošću, s jedne strane, i želja da se utoli glad u omiljenom restoranu, s druge.

Liberalna demokracija nekad se činila kao moralni sustav koji je ljudima nudio nadu, vjeru da život ima smisao i neku višu svrhu. Danas se čini da je to bila samo ad hoc sklepana doktrina čija je jedina svrha bila da ideološki oponira komunizmu. Kada je pak ta svrha ispunjena sve što je od njega ostalo jest samo glomazni ekonomsko-politički pogon, koji funkcionira po pukoj inerciji i koji mimo toga nema neki drugi smisao. Ljudi su prestali vjerovati u nešto što je nekad predstavljalo zanos i nadu.

Na kraju tog procesa vidimo kako demokracija sve više počinje sličiti na cirkuski šator, u kojem cirkuski gospodari dresiraju svoje tuljane i uče ih sve novim i novim akrobacijama i pokretima. Tako malo nosimo maske, pa ih malo ne nosimo, obavezno peremo ruke i poštujemo socijalnu distancu, dok nam se kao sloboda nudi otvaranje obližnjeg tržnog centra. Dojam je da ni naši dreseri u tome ne vide neku svrhu, već tek daju smisao svom postojanju. Imati vlast znači biti u poziciji druge ljude vući za nos, pa hajde onda da iznađemo opravdanje kako bismo ih vukli za nos.

Večernji list

Duboka država u pokušaju rušenja Trumpa nije birala sredstva

Objavljeni dokumenti koji pokazuju kako je istraga o Trumpovoj suradnji s Rusima bila samo bijedni pokušaj zataškavanja afere veće od Watergatea

Neočekivani preokret u “slučaju Flynn”, koji je kulminirao odustajanjem tužiteljstva od daljnje istrage protiv generala Flynna, najavljuje aferu epskih razmjera, koja bi daleko mogla nadmašiti poznatu “aferu Watergate”. Ključ ovog preokreta bilo je nedavno imenovanje Richarda Grenella za novog ravnatelja obavještajnih službi, koji je odlučio obznaniti materijale oko istrage koju je FBI vodio protiv Flynna, kao i listu imena najbližih suradnika bivšeg predsjednika Obame, koji su bili povezani s ovim slučajem - uključujući i Joe Bidena.

General Michael Flynn je tijekom drugog Obamina mandata služio kao ravnatelj američke vojne obavještajne službe, ali je na tu funkciju podnio ostavku zbog neslaganja s Obaminom bliskoistočnom agendom. Kada je Trump izabran za predsjednika Flynn je imenovan za savjetnika za nacionalnu sigurnost, ali je ubrzo morao podnijeti ostavku zbog optužbi kako je lagao FBI u istrazi oko miješanja Rusije u američke izbore. No, sada je čitav slučaj odbačen nakon što je ministarstvo pravosuđa došlo do saznanja o velikim nepravilnostima oko te istrage.

Tako imamo priliku čitati iskaze ljudi iz vrha Obamina obavještajnog aparata, koji su preko medija uvjeravali ljude kako postoje sigurni dokazi o Trumpovoj suradnji s Rusima, dok su istovremeno pod prisegom priznavali kako tih dokaza nikada nije bilo. Sjećamo se kako su se svi pretvarali kako je priča o zavjeri između Rusije i Trumpa jasna kao suza i kako je samo pitanje dana kad će "Trump pasti", dok sada iz transkripata vidimo kako je čitav službeni narativ oko "ruske istrage" bio tek jedna velika medijska pompa u paraobavještajnoj igri u kojoj su mediji bili izgovor obavještajcima, a obavještajci medijima.

Čitava ta operacija imala je, u biti, za svoju svrhu sprečavanje Trumpa u vršenju dužnosti predsjednika, ali i blokiranje mogućnosti da se pokrene istraga protiv samih "istražitelja". Pritom su Trumpa optuživali za ono što su sami radili njemu - on je bio taj koji ruši demokraciju jer se brani od napada i podmetanja, a ne oni koji su parapolitičkim i paraobavještajnim udarima išli direktno protiv legitimno izabranog predsjednika. No, sve dok se Trump morao braniti od optužbi, oni su bili sigurni, jer Trump nije mogao istraživati njih.

Pravi začin u ovoj priči, međutim, čine dokazi kako je “mastermind” čitave operacije bio Barack Obama osobno. O tome, pored ostalog, svjedoči i bizarni e-mail koji je njegova savjetnica za nacionalnu sigurnost, Susan Rice, poslala samoj sebi na dan Trumpove inauguracije, s detaljima sastanka u Bijeloj kući od 5. siječnja 2017.

Sastanak u Ovalnoj sobi 5. siječnja pokazao se kao ključan, jer je na njemu Obama dao zadatak ljudima iz obavještajne zajednice da od nove administracije prikriju kako su se koristili Steeleovim paraobavještajnim uratkom, koji je tajno financirala Clinton kampanja, kako bi pokenuli istragu oko navodne suradnje Trumpa s Rusima. Na tom je sastanku Obama svom najužem krugu ljudi naložio kako “u prijenosu vlasti želi biti siguran da smo svjesni razloga zbog kojih ne možemo s njima u dijeliti informacije u vezi Rusije”.

Ubrzo nakon tog sastanka počelo je selektivno puštanje informacija u medije koje su trebale podržati tezu o zavjeri Trumpa i Rusa, dok je Flynnu pripremljena klasična špijunska namještaljka a potom i pritiscima iznuđeno priznanje o "laganju". On je bio od posebnog interesa za Obamu, jer je radio za njega i zna gdje su ovome “pokopani leševi”, a sada bi, kao Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost imao neposredan pristup dokazima o operaciji koju su vodili protiv Trumpa. Objavom dokumenata o istrazi FBI protiv Trumpa dobili smo cijelu sliku drastičnih mjera koje su poduzete kako bi se sakrio pravi skandal - postojanje zavjere protiv legitimnog predsjednika.

Trump već naveliko ovu aferu reklamira kao “Obamagate” i najavljuje kako ćemo još puno toga doznati, tako da prava zabava tek slijedi. Njegovo “isušivanje močvare” ulazi u ključnu fazu lova na prave kapitalce. “Istraga istražitelja” može početi. Pritom ne možemo ne primijetiti kako se u centru kovanice “ObaMAGAte” krije i jedno “MAGA” - Trumpovo predizborno obećanje kako će Ameriku ponovno učiniti velikom.

Večernji list

Hoćemo li svi uskoro zaboraviti na koronu?

Možete neko vrijeme lagati sve ljude, i možete lagati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete od svih ljudi praviti budale svo vrijeme

Od ponedjeljka nastupa “treća faza” popuštanja epidemioloških mjera uvedenih zbog koronavirusa. Premda na snazi ostaju još tzv. horizontalne mjere, opći je dojam da je to sada to i da se život konačno vraća u normalu. “Struka” nas i dalje upozorava kako se karantena još može vratiti, ali teško da ta upozorenja itko više uzima ozbiljno. Jednostavno nam je dosadilo glumiti kao da smo svi okuženi i želimo se što prije vratiti normalnom životu. Uostalom, takav stav očito dijeli i politička klasa, koja je već počela s pripremama za izbore.

U prvim tjednima pandemije obuzeo nas je čudan osjećaj istovremene prestrašenosti i uzbuđenja pred nepoznatim “nečim”, za koje su nam rekli kako predstavlja novu Justinijanovu kugu. Stoga smo svi pojurili u nabavku hrane i toalet papira, kako bismo se osigurali za par tjedana koje ćemo provesti zabarikadirani kod kuće. S druge strane smo se pomalo i obradovali neplaniranom godišnjem odmoru. Tako smo manje-više svi bili spremni mjesec-dva provesti u “ravnanju krivulje” i gledanju filmova i serija na Netflixu.

Sada se nalazimo na drugom kraju te sage. Uglavnom smo izguštali sve one zabavne sadržaje koji služe za ubijanje kućne dosade i samo je pitanje vremena kada ćemo se početi pitati nije li sve ovo bila samo jedna velika pogreška? Kod mnogih je već strah od korone zamijenila zabrinutost od čega živjeti i kako plaćati račune. Tim sumornim mislima su naročito pogođeni zaposleni u privatnom sektoru i oni čiji je posao vezan za turizam i ugostiteljstvo. Zbog toga sve ovo mnogima više nije zabavno, u njima raste gnjev i žele svoje živote nazad.

Dok je trajala panika oko korone ti strahovi su nekako bili potisnuti, dok sada izbijaju na površinu. Već od ovog će ljeta za mnoge od nas početi ozbiljne ekonomske teškoće. To su stvari o kojima ćemo u narednim mjesecima pričati sa svojim prijateljima u kavani i kolegama na poslu, a ne o koroni. Također ćemo polako shvaćati kako malo tko od nas zna nekog tko zna nekog tko se zarazio koronom. Kako testovi na antitijela budu pokazivali kako je zaraženost bila puno manja od predviđane, tako će neminovno sve više ljudi postavljati pitanje je li sve ovo uopće imalo nekog smisla?

Netko je mudar jednom rekao. “Možete neko vrijeme lagati sve ljude, i možete lagati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete od svih ljudi praviti budale svo vrijeme”. Ovaj aforizam gotovo da u dlaku opisuje našu trenutnu situaciju. Do jučer su većinu nas uspješno vukli za nos dizanjem panike oko virusa. Znamo da i danas postoje neki entuzijasti koji bi htjeli da zatremo virus do kraja i pravimo “corona-free zone”. Ali, sada je pravo pitanje hoće li većina ljudi na kraju doći do zaključka kako smo svi ispali budale i nasjeli na sijanje panike?

Tu već istinitost gornjeg aforizma postaje upitna. Naime, svi znamo kako nas političari i mediji oduvijek lažu i da s tim nemamo problema. Dojam je, u stvari, da pomalo i uživamo u tome, jer bez našeg voljnog pristanka valjda nas ne bi toliko uporno lagali? Ali, kao da ovaj put stvari ipak stoje malo drukčije. Kada nas lažu o nekoj velikoj prijetnji po opći interes kako bi oni unaprijedili svoj osobni interes, to uvijek prolazi. Pitanje je, međutim, koliko će to držati vodu i povodom koronavirusa?

Naime, prijašnje laži ipak nisu imale tako direktne posljedice po živote većine ljudi. Te laži smo bez problema mogli gutati, jer one nisu sasvim ugrožavale normalan život - mogli smo i dalje slobodno izlaziti van, družiti se s prijateljima i odlaziti na posao. Nikome dosad nije palo na pamet da nas tjera da s pelenom na licu stojimo u dugačkim redovima ispred trgovina i oponašamo Sjevernu Koreju. Ovo je bio direktan udar naš način života, s ozbiljnim posljedicama za sve, tako da možda i postoji šansa da opravdamo zaključak našeg aforizma.

A možda ćemo svi ubrzo zaboraviti na ovu loše režiranu melodramu? Možda će nam, prije nego počnemo razmišljati o tome zašto su nas tjerali da se dva mjeseca skrivamo ispod kreveta, pažnju preusmjeriti na novu paniku - na financijski i ekonomski krah koji nam slijedi? Možda je s koronom izumljena i nova formula vladavine - vladavina putem stalnog dizanja panike? Čisto da provjere koliko pritiska možemo podnijeti. Jer, na kraju, netko se u svemu ovome mora i zabavljati.

Večernji list

Treba li od Kine očekivati ispriku zbog izbijanja pandemije?

Kineski je režim prvo skrivao izbijanje epidemije, potom je dozvolio da se virus proširi izvan granica Kine, da bi onda epidemiju iskoristio za jačanje svog utjecaja.

Kako polako jenjava prvi val pandemije kineskog virusa, tako se sve više ljudi počinje pitati o tome kako nas je sve ovo snašlo. Čitav je svijet izložen velikoj traumi, a pored neposrednih zdravstvenih problema koje je pandemija izazvala, tek nas čekaju socijalni, ekonomski i politički lomovi kao posljedica zatvaranja ljudi u karantenu. Otuda je prirodno da se sve više poteže pitanje odgovornosti, te da je najviše pogleda usmjereno ka Kini.

Međutim, čini se kako Xi Jinping i njegov režim nikako ne mogu shvatiti da moraju priznati svoju odgovornost i, u najmanju ruku, ispričati se zbog trauma koje je pandemija prouzročila. Umjesto toga, kineski režim koristi svoj utjecaj u svijetu kako bi ušutkao takve zahtjeve i hvalio se svojim navodnim velikim uspjehom u obuzdavanju epidemije. Peking se ponaša kao da je epidemija izbila negdje drugdje a ne u Kini, pa svoje “recepte” prodaju okolo kao univerzalno rješenje, iako su sami skrivili katastrofu.

Tako smo proteklog tjedna imali priliku svjedočiti skandalu oko toga da su Kinezi uspjeli izlobirati da EU iz svog službenog izvještaja izbaci dijelove koji govore o tome kako Kina “širi dezinformacije oko izbijanja epidemije koronavirusa”. Da ironija bude veća, to im je pošlo za rukom preko talijanskih diplomatskih kanala, zemlje koja je u EU najviše stradala od kineskog virusa. Ali, Italija je i potpisnica kineskog programa “Jedan pojas, jedan put”, pa je jasno zašto je Luigi di Maio stavio veto.

Svi smo vidjeli i onu bizarnu medijsku pompu oko slanja “kineske pomoći” državama koje su bile pogođene epidemijom. Ono što se manje spominjalo jest da je samo virus išao besplatno kao donacija, dok je oprema uglavnom skupo plaćana. Nakon što nisu uspjeli virus zaustaviti kod kuće, kineski režim grčevito pokušava kontrolirati narativ oko širenja epidemije, a samu epidemiju koriste za širenje vlastite propagande. I kako vidimo, to im polazi za rukom.

Službena kineska verzija priče datira od 31. prosinca 2019. i govori o pojavi “misteriozne upale pluća”, za čiji je epicentar proglašena tržnica u Wuhanu, na kojoj se prodaju divlje životinje, poput šišmiša, za koje se pretpostavlja da su bili prijenosnici virusa. Izvještaj također govori o tome kako “ne postoje dokazi” o prenošenju virusa s čovjeka na čovjeka. Prema toj službenoj verziji događaja prvi slučaj zaraze registriran je 12. prosinca 2019.

Međutim, kako su pokazala naknadna znanstvena istraživanja i izvještaji s terena, ta verzija priče uopće ne odgovara onome što se stvarno dogodilo. Tako sada znamo kako se epidemija pojavila tjednima, ako ne i mjesecima ranije, te kako se virus prenosio s čovjeka na čovjeka, neovisno o tome jesu li posjećivali tržnicu ili ne. Te su informacije, naravno, bile poznate i kineskim vlastima, jer su sve te informacije cenzurirali, a “zviždače” ušutkivali i zatvarali.

Tu je naročito važan jedan detalj iz te slike, o kome je sve više podataka, a koji izgleda naročito uznemirava kineski režim, jer podvlači njegovu direktnu odgovornost za samo izbijanje epidemije. Radi se o sumnjama da se virus nije raširio “spontano” s famozne tržnice, već da je zbog nemara pobjegao iz Instituta za virologiju u Wuhanu. Tako je kineska državna televizija američkog državnog tajnika nedavno optužila da je “neprijatelj čovječanstva i svjetskog mira” zbog njegove izjave da “kineske vlasti kriju porijeklo virusa”.

No, rasprava oko toga je li virus potekao s tržnice ili iz laboratorija i nije toliko bitna, koliko je bitno ponašanje kineskih vlasti nakon što je epidemija izbila. Sve što znamo o tome govori nam da je u pitanju potpuno neodgovorna vlast, koja je, umjesto da spašava svoj narod i svijet od epidemije, spašavala sebe i svoju reputaciju. Prvo su skrivali izbijanje epidemije, potom su dozvolili da se virus proširi izvan granica Kine, da bi onda epidemiju koristili za jačanje svog utjecaja.

Kada bacimo pogled unatrag, jasno je da je sve moglo i drukčije, ali nije. Normalna bi reakcija u ovoj situaciji bila bar ponuditi svoju ispriku, ali to ne možemo očekivati i od vlasti koja troši milijarde na propagandu i koja epidemijom pogođene države ucjenjuje slanjem medicinske pomoći. Ova je epidemija iznijela na svjetlo dana svu ciničnu i manipulativnu prirodu jednog totalitarnog režima. Ali, pravi razlog za brigu je lakoća s kojom ostatak svijeta na tu manipulaciju pristaje.

Večernji list