Naš "neuništivi neprijatelj" - Donald Trump

Jedini populizam s kojim danas imamo posla jest populizam koji nam isporučuje lijevo-liberalna elita putem vladajuće naracije o Trumpu u mas-medijima.

U razgovoru s Ninom Raspudićem povodom promocije njegovog “Kratkog espressa” u Osijeku, palo je pitanje hoće li Trump pobijediti na izborima ove godine. Našalili smo se kako bi to trebalo provjeriti s Rusima ili sad imaju li nekog drugog favorita. No, unatoč šali, kao i uvijek kada se negdje javno spomene Trump, ostao je u zraku lebdjeti dojam nelagode i potrebe za pravdanjem ako o njemu ili njegovoj politici imamo pozitivan stav.

Razmišljajući o tome shvatio sam da se od Trumpove pobjede naovamo u javnoj percepciji Trumpa, u biti, ništa nije promijenilo. Za većinu medija on je i dalje “čudovište”, a sve što dolazi od njega izaziva snažne emotivne reakcije. Čovjek bi rekao kako je možda i razumljiva ta vrsta demonizacije dok si u oporbi, ali kada taj netko postane predsjednik SAD i de facto najmoćniji čovjek na planeti, očekuješ da će se ta percepcija promijeniti. Ali to, ipak, sada nije slučaj, već evo četvrtu godinu. O čemu je, onda, riječ?

Još od Orwella smo naučili kako je jedan od prvih zakona svakog totalitarnog pokreta da mora postojati univerzalni neprijatelj u odnosu na kojeg su usmjerene sve akcije vlasti. Na slici tog neprijatelja totalitarna vlast gradi svoj legitimitet. Bez te slike bi i njeno vlastito postojanje došlo u pitanje. Zbog toga je potrebno da taj neprijatelj bude netko moćan i u biti neuništiv. Njegova neuništivost jamac je trajnosti totalitarne vlasti.

U Orwellovoj 1984. taj je neprijatelj Emmanuel Goldstein. On je vođa pokreta otpora koji svojim aktivnostima stalno pravi probleme režimu, radeći na njegovom uništenju. Na mržnji prema njemu temelji se posvećenost članova totalitarne zajednice ciljevima koje joj ispostavlja režim. Da bi očuvao lojalnost podanika režim redovno organizira rituale poput čuvenih “dva minuta mržnje”. Svima je poznata scena u kojoj se Emmanuel Goldstein pojavljuje na velikom ekranu, dok okupljena gomila izlijeva svoj bijes protiv njega.

Netko je rekao kako “masovni pokreti mogu postojati bez vjere u Boga, ali ne i u vraga”. Zato je vrag u središtu moralnog univerzuma svakog masovnog pokreta. Ako želimo prepoznati totalitarne tendencije u nekom društvu najbolje je potražiti oko kojeg se “vraga” to društvo okuplja. I doista, kao nekad kod Orwella, tako danas imamo prilike gledati lijevoliberalnu javnost kako, ideološki nabrijana doktrinom novog “Ingsoca”, svako veče pored svojih malih ekrana skandira najteže uvrede protiv ovog univerzalnog neprijatelja. Samo što se naš Emmanuel Goldstein sada zove - Donald J. Trump.

Ako je vjerovati medijima, Trump je taj koji ovaj svijet drži na rubu propast, od ekološke katastrofe, do skorog financijskog sloma ili pak nuklearnog uništenja. Za bilo koji izazov pred kojim se danas može naći čovječanstvo, odgovor se čini jednostavnim i samorazumljivim - kriv je Trump. Ako krenemo od ove slike, postaje jasno kako naše današnje liberalne elite na Zapadu, koje nas opetovano upozoravaju na “rast populizma”, sami prilično vjerno Orwellova upozorenja na opasnosti totalitarizma preuzeli kao hodogram svoga uspona i očuvanja vlasti.

Svi oni koji prate aktualnu predstavu oko Trumpova opoziva pred američkim kongresom vide kako njegovi tužitelji ne iznose nikakve konkretne dokaze oko navodne Trumpove suradnje s Rusima i opstrukcije pravde, već okolišaju izvlačenjima na čisto proceduralna pitanja koja se tiču samog procesa opoziva. Stoga bi se netko mogao pitati koji je točan smisao čitave te predstave? Odgovor je da niti oni sami ne vjeruju u navode vlastite optužbe, niti im je cilj stvarno opozvati Trumpa, već očuvati svoju naraciju živom kroz stalno obnavljani totalitarni ritual koji svojoj publici nudi “dva minuta mržnje”.

Ta dualistička slika stvarnosti koju nam serviraju ne temelji se na racionalnim razlozima, njezina funkcija nije uvjeriti nas da zauzmemo racionalan stav o čitavom slučaju, već da pobude emotivnu reakciju. To je ideologija bez sadržaja, čija se bit svodi na njegovanje čiste mržnje prema “neuništivom neprijatelju”. Zbog toga bismo mogli reći da je danas jedini populizam s kojim imamo posla populizam koji nam isporučuje lijevo-liberalna elita putem vladajuće naracije o Trumpu u mas-medijima.

Današnji napadi lijevo-liberalnih populista na Trumpa simptom su moralne panike i ideološke konfuzije, a ne snage nekoga tko bi htio biti pobjednikom. Njihova je svrha samo očuvati unutarnje jedinstvo pokreta, a ne artikulacija politike koje bi imale učinka u stvarnosti. Stoga je sva prilika da će se i ove jeseni zabiti u Trumpov zid i zadovoljiti titulom “moralnih pobjednika”, kao znakom prepoznavanja vječitih luzera.

Večernji list

Odlazak viteza konzervativne misli

Zdravi je razum odavno prestao biti vodič svijetu čija mudrost dana više cijeni prepuštanje nesigurnom vodstvu afekata i emocija, nego pouzdanom vodiču iskustva generacija.

Otišao je filozof Roger Scruton, jedan od istinskih vitezova konzervativne misli našega doba. Svojim suprotstavljanjem dominantnoj kulturnoj paradigmi i jurišanjem na dogme progresivizma - pod pritiskom kojih su i mnogi konzervativci pokleknuli - često je ličio na suvremenog Don Kihota konzervativizma. Scruton je jedan od rijetkih koji se nije dao ucijeniti od moralnih kamatara s lijeva, i koji je do zadnjeg daha branio svoja uvjerenja.

Svoje “otpadništvo” od ideja koje se prodaju pod firmom progresa osvijestio je još kao student, kada je u Parizu svjedočio destruktivnim studentskim demonstracijama ‘68. “Odjednom sam shvatio da sam ja bio s druge strane...onaj koji želi sačuvati stvari, a ne uništiti ih”. Ono za što su se borili pariški studenti izgledalo mu je kao čista destrukcija i priprema za novo ropstvo. Njegova je deviza bila bliža Chestertonovom uvidu kako “sloboda nije borba za to da se bude nenormalan, već sloboda da se bude normalan”.

Kao i većina konzervativaca, Scruton je bio veliki zaljubljenik u lijepo. Ljubav prema istinitom, lijepom i dobrom duhovna je hrana i snaga čovječanstva. Ljubav prema lijepoj formi u korijenu je otpora prema destrukciji, jedan od najstarijih poriva čovjeka - poriva da se smisao i nada uzdignu nad besmislom i razaranjem. Govorio je kako ljepota nije tek subjektivni doživljaj, već univerzalna potreba čovjeka. “Ako ignoriramo ovu potrebu, bit ćemo prepušteni duhovnoj pustoši.”

Scruton je uvijek naglašavao kako je konzervativizam ljubav prema istini, filozofija ljubavi u pravom smislu. Ljubavi za ono što nas okružuje, za naša vlastita ograničenja, stalna težnja tome, kako bi rekao Novalis, “da se svuda bude kao kod kuće”. “Biti konzervativan u modernom dobu”, govorio je, “stalna je borba da se vratimo svome domu.” Otuda i njegova izjava kako su “ljudi desno u stvarima koje dobro znaju”. Biti desno znači slijediti zdravi razum i konvencije čija su načela prošla test mnogih generacija.

Međutim, zdravi razum je odavno prestao biti vodič za svijet čija mudrost dana više cijeni prepuštanje nesigurnom vodstvu afekata i emocija, nego pouzdanom vodiču iskustva. To je ono što se danas naziva “oslobođenjem”. “Činjenice danas više nemaju dodira s teorijom, koja se, poput kakvog teološkog sustava, uzdiže iznad njih na oblacima besmisla. Poanta više nije učiniti teoriju uvjerljivom, već u ritualnom ponavljanju njenih dogmi, sve dok vjerovanje i istina ne postanu potpuno nebitni.”

Moderna kulturna paradigma nam kao novu normalnost nameće diktaturu osjećaja umjesto razuma. To je svijet u kome više nije važno ono što je istinito, već to kako se osjećate. To je svijet u kojem je sve relativno i nema pouzdanog kriterija istine, osim onog koje vam nameće vladajuća politička korektnost. Niste vi i vaš razum ti koji su sposobni za neovisni sud, već je istina ono što vam kažu ti novi “teolozi” mišljenja. Za njih je Scruton imao jednostavnu poruku: “Oni koji vam govore kako nema istine i kako je istina ‘puko relativna’, u stvari vam kažu kako im ne trebate vjerovati. Pa, onda, i nemojte.”

Scruton je cijeloga života prkosio i borio se protiv te nove nihilističke teologije, koja u ime progresa kao “reakcionarno” želi uništiti sve trajno što je čovječanstvo stvorilo. Tako je u vrijeme komunizma na istoku riskirao odlazeći s one strane “željezne zavjese” kako bi tamo širio zabranjenu literaturu i ideje. Sa sličnom strašću se borio i protiv “novog totalitarizma” na Zapadu, protiv proroka liberalizma, multikulturalizma i feminizma, izlažući se ostracizmu akademije i poznatoj ljevičarskoj toleranciji prema onima koji različito misle.

Otišao je netko tko je čitavim životom svjedočio svoju borbu za smisao i ljepotu, netko tko se borio protiv duhovnog pustošenja kojemu je izručena naša zapadna civilizacija. Prijatelji njegove misli smatraju kako su izgubili velikana, dok njegovi protivnici njegovu veličinu dokazuju time što i nakon njegovog odlaska nastavljaju s napadima na njega. No, tu izgleda nema pomoći.

Veliki su se umovi uvijek razlikovali od malih po sposobnosti da mijenjaju mišljenje. A kako očekivati takvu promjenu kod onih koji mišljenju osporavaju autoritet i priznaju samo diktat osjećaja?

Večernji list

Trump je svijet oslobodio od monstruma Sulejmanija kako bi Iran doveo za pregovarački stol

“Mi ne želimo rat, ali ako vi želite rat s Amerikom, jedno je sigurno - netko će drugi odgajati vaše sinove i kćeri.”

Ovih dana, dok gledam i čitam o onome što se događa na Bliskom istoku, u podsvijesti mi se odigravaju scene iz trima Oscarima nagrađenog filma “Argo”. To je film koji započinje scenama u kojima bijesna svjetina 1979. godine, na vrhuncu islamske revolucije u Iranu, juriša na američko veleposlanstvo u Teheranu. A sada uživo, 40-ak godina poslije, imamo priliku gledati scene identičnog filma, u kojemu ta ista svjetina u službi tog istog režima ovoga puta juriša na američko veleposlanstvo u Bagdadu.

Čini mi se kao da nam se povijest ponavlja poput lošeg vica, samo što su sada ulozi puno viši. A kako se uopće svijet našao u situaciji da ga repriza loše povijesti drži na nekoliko koraka do katastrofe?

Da bismo to razumjeli moramo se vratiti nekoliko godina unazad. Vrata takvom razvoju događaja otvorila je prvo Bushova administracija, koja je kako je vrijeme pokazalo pod lažnim izgovorom prijetnje od kemijskog oružja krenula u mijenjanje režima u Iraku, što je za posljedicu imalo narušavanje odnosa snaga na čitavom Bliskom istoku i njegovu destabilizaciju.

Poslije je situaciju dodatno začinio lažni mirotvorac Obama, koji je, kako bi opravdao ničim zasluženu Nobelovu nagradu za mir, bez jasne strategije iz Iraka povukao većinu američke vojske i tako otvorio vrata pakla. Poslije ćemo vidjeti kako je pod njegovom stražom formiran ISIL, kako se sukob iz Iraka prelio u Siriju i svu katastrofu koja je iz tog proizašla. Mandat završava uvučen u sedam ratova, pa u želji da ostavi bilo kakvu ostavštinu za sobom, doslovno plaća iranskom režimu 1,7 milijardi dolara kako bi potpisali nuklerani sporazum. Da bi apsurd bio veći, oni taj novac koriste za širenje svog utjecaja kroz financiranje ratova na Bliskom istoku.

Kako bi počistio nered koji je iza sebe ostavila administracija mekušca Obame, kojemu su Rusi pred očima okupirali Krim, Trump kod preuzimnja vlasti prvo što radi je - povlačnje crvene linije na pustinjskom pijesku. Tako u prvim mjesecima svog mandata ispaljuje 59 Tomahawka na sirijsku zračnu bazu, dok istovremeno u Afganistanu baca “majku svih bombi”.

Trump je u svojoj predizbornoj kampanji najavio kako želi okončati beskonačne ratove i povući američku vojsku iz Iraka i Sirije - jer tamo nije ni trebala biti. Ali, da bi to mogao napraviti, on prvo mora promijeniti uvjete na terenu. Prvi uvjet je ispunjen kad je Isil uništen, a njegov vođa al-Bagdadi likvidiran. Drugi uvjet je stavljanje Irana i njegovih proxya pod kontrolu.

Da bi se povukla iz regije, Americi je još potrebna nadogradnja na nuklearni sporazum s Iranom, jer postojeći sporazum ne obuhvaća pitanje iranskih balističkih raketa, kao ni njihovo širenje utjecaja kroz razne proxy vojske. Iran to ne prihvaća, pa Trump objavljuje da izlazi iz sporazuma i nameće Iranu ekonomske sankcije. U početku se Iran trudio ponašati kao da ga to ne pogađa, ali kada im se ekonomija našla u slobodnom padu, počela je primjena strategije asimetričnog ratovanja.

Asimetrično ratovanje uključuje proxy napade koje organizira i njima rukovodi general Kasem Sulejmani, zapovjednik Iranske revolucionarne garde s naglaskom na inozemstvo. To je čovjek koji je svoj krvavi potpis ostavio ne samo na Bliskom istoku, nego se njegovi krvavi tragovi vide od Europe do Afrike, odnosno od Bosne pa sve do Libije, kada je napadnuto američko veleposlanstvo u Bengaziju. A koji mu je krajnji cilj dovoljno govori naziv njegovih specijalnih postrojbi “Kuds”, što je arapska inačica naziva za Jeruzalem.

Uslijedili su napadi na šest tankera u Hormuzu i na saudijsku rafineriju, ali kada su srušili  130 milijuna dolara vrijedan američki dron svijetom je odjeknula vijest kako je Trump odobrio odmazdu, ali je od napada u zadnjem trenutku odustao. To je bilo upozorenje.

Zatim su u Iraku počeli sunitski prosvjedi protiv iranske okupacije, na što Iran šalje vojsku koja u krvi guši pobunu. Nakon pogibije jednog Amerikanca, Trump uzvraća napadima na baze njihovih proxya u Iraku. Šijitske milicije odgovaraju napadom na zgradu američkog veleposlanstva u Bagdadu. Trump osjeća da mora djelovati brzo. On je u svojoj kampanji protukandidatkinji prigovarao loše djelovanje u slučaju Bengazi, kada je ubijen američki veleposlanik, i sada nije mogao ostati skrštenih ruku. Tada tvita “Anti-Benghazi”, i šalje jasnu poruku Irancima da to “više nije upozorenje, već prijetnja” - da su prešli njegovu crvenu liniju.

Iran na tu poruku ostaje gluh, izrugujući se kako im ne može ništa, te šalju u Irak Sulejmanija kako bi koordinirao napad na veleposlanstvo u Bagdadu. Suočen s ovakvom eskalacijom, Trump se odlučuje na likvidaciju tog monstruma na čijim je rukama krv tisuća ljudi, koga Amerikanci smatraju direktno odgovornim za smrt više od 600 svojih vojnika. Trumpova je logika da se do mira može doći jedino kroz pokazivanje snage.

Nakon eliminacije Sulejmanija, on šalje jasnu poruku kako će u slučaju bilo kakvog napada, u sjećanje na 52 američka taoca iz veleposlanstva u Teheranu, raketirati 52 lokacije u Iranu  - uključujući i kulturna dobra. Je li kulturno dobro džamija na koju je izvješena crvena ratna zastava, koja poziva na džihad? Ili je to možda Homeinijev mauzolej, simbol režima? Napad na kulturna dobra bio bi ratni zločin, ali tu treba imati na umu Trumpovu logiku prema kojoj je uvođenje kulturnih ciljeva u jednadžbu samo dizanje uloga do maksimuma, kako se takav ishod nikada ne bi dogodio.

Ali, to ne znači da je Trump blefer. On ne priželjkuje rat, ali ako s druge strane bude netko toliko lud i ubije nekoga od Amerikanaca, on će morati odgovoriti. Kada bi bio prisiljen gađati 52 lokacije, imao bi izgovor da nije išao “do kraja”, i kako nije ciljao kulturna dobra, zato što je to stoljetna narodna baština, a da narod ne može kažnjavati zbog krivnje 40 godina starog režima.

Ubojstvo drugog čovjeka režima također znači dizanje uloga, jer tada onaj prvi zna što ga čeka ukoliko nastavi. Da je ajatolah razumio poruku imali smo prilike vidjeti kada je Iran prije odmazde, koju je započeo u točnu satnicu ubojstva Sulejmanija, obavijestio Iračane o napadu - a time i Amerikance - kako ne bi bilo žrtava. Trump je bio zadovoljan što su razumjeli poruku, pa je svoj govor odložio za sutradan.

U tom je govoru poslao jasnu poruku kako njima “ne treba nafta s Bliskog istoka” jer je Amerika broj jedan u proizvodnji nafte i kako je energetski neovisna, ali i pozvao europske saveznike koji su ovisni o bliskoistočnoj nafti da se više uključe kako bi Iran doveli za pregovarački stol. “Svi moramo raditi zajedno na sklapanju sporazuma s Iranom, koji bismo svijet učinili mirnijim i sigurnijim mjestom.”

Trump je u kampanji najavio kako neće rušiti režime, već da želi sjesti za stol, makar i s diktatorima, kako bi okončao beskonačne ratove. Tako ispada da je Trump oslobodio svijet monstruma Sulejmanija kako bi Iran doveo za pregovarački stol.

Iran, s druge strane, odbija ispruženu ruku i podiže proizvodnju uranija na 5 kg dnevno, pa je Trump prisiljen na dodatno pooštravanje sankcija i slanje poruke kako neće dozvoliti da se ovi domognu nuklearnog naoružanja. Ta poruka bi se mogla izraziti i riječima nedavno odlikovanog američkog vojnog časnika koji kaže: “Mi ne želimo rat, ali ako vi želite rat s Amerikom, jedno je sigurno - netko će drugi odgajati vaše sinove i kćeri.”

Večernji list

Da se nisi inatio, ne bi sad ni kukao!

Iz inata sam dopustio da mi stanu na nogu i nema veze što će me godinama poslije boljeti noga, bitno da sam ja bio u pravu.

Za nama je jedna stara, a pred nama jedna nova godina. Nekima od nas je to trenutak u kojemu će odbaciti sve staro i potpuno obgrliti sve ono što je novo, dok je drugima taj trenutak Nove godine, samo pauza na traci života iz kojega će pokušati izvući neke pouke kako im se u budućnosti ne bi ponavljale iste pogreške.

Stoga će onaj koji je spreman učiti na vlastitim greškama i porazima sebi reći: “Stara godino, hvala ti za sve lekcije! Nova godino, spreman sam za nove…” Jer, ako vrijedi ona kako budala uči na svojim, a pametan na tuđim pogreškama, čini se potpuno mazohistički konstantno iz godine u godinu ponavljati iste promašaje, a očekivati drugačije rezultate.

Onaj pak tko za takve lekcije nije spreman, lizat će svoje rane i kukati nad propuštenim prilikama. Zato su od svih ikad napisanih ili izgovorenih rečenica najtužnije one koje počinju s “moglo je biti…” Moglo je, ali nije. Iz grešaka treba izvući poduku i krenuti dalje.

U suprotnom, bit ćemo prevareni od vlastitog ega. Lukavstvo ega je u tome što i bol koju sami sebi nanosimo može poslužiti za uzdizanje naše samodopadnosti i ponosa. Ponosa koji se uvijek nalazi u pozadini svih naših grešaka i propusta. Zbog toga je Sv. Augustin govorio kako “ponos pretvara anđele u vragove”, dok samo “poniznost od ljudi pravi anđele”.

Ali nam često osjećaj povrijeđene taštine ne dozvoljava da poslušamo zdrav razum, pa se vežemo za taj osjećaj i u njemu tražimo izgovore za slabosti svoga napuhanog ega. Naša gordost je ta koja nas blokira i drži zarobljenima u kavezu propuštenih prilika. Izlaz iz životnih razočaranja otuda možemo pronaći samo ako se upustimo u najvažniju bitku - onu protiv samih sebe.

No, umjesto da se borimo za bolje, mi se radije vezujemo za prošlo loše i postajemo zlopamtila. I nema veze ako je to i na našu štetu. Jer, pamćenje zla i zamjeranje nekome time što odgovornost za svoje loše prebacujemo na njega, jest kao ispijanje otrova u očekivanju da će netko drugi od toga umrijeti.

Kada loše drugoga postaje mjerilo istinitosti naših načela ne treba se čuditi ako nam potvrda njihove istinitosti dolazi samo u vidu samoobmane i vlastite štete. Radimo stvari “u inat drugima”, i to nam se čini “uzvišenim”, sve dok sami ne tresnemo o pod, zajedno sa svojim “razlozima”.

Inat je jedna od najiracionalnijih i najteže objašnjivih osobina koje srećemo kod ljudi. Radi se o ponašanju koje je suprotno vlastitom interesu,  čiji “argument” otprilike glasi: “Iz inata sam dopustio da mi stanu na nogu i nema veze što će me godinama poslije boljeti noga, bitno da sam ja bio u pravu.”

U korijenu inata je manipulacija koja vlastitu nesreću i nemoć želi prikazati kao moralnu uzvišenost, gdje naša nesreća svoj korijen ima u krivnji drugoga. Takvo rasuđivanje samo pokazuje loš karakter.

Zato se i kaže da kad dobar čovjek pogriješi, on krivi samoga sebe, a kad loš čovjek pogriješi, on krivi drugoga. Manipulatori su pak oni koji te povrijede, a onda se ponašaju kao da si ti njih povrijedio. Zbog toga se, valjda, i kaže kako je “najteža stvar u životu dokazati sirovini da je sekundarna”.

Jedini način da rastemo jest da učimo iz vlastitih poraza, a ne da tražimo izlike za njih u drugima. Ako ih tražimo u drugome, onda su to izgovori, pa ćemo opet doći u priliku da budemo na strani gubitnika, jer se ne mogu raditi iste stvari a očekivati drugačiji rezultati. Lošim gubitnicima, koji izlike za svoj poraz traže u drugima, i ne preostaje ništa drugo nego da kukaju i da im svi budu krivi za njihov pogrešan izbor. Takvima kao da je namijenjena ona izreka - čovjek uči dok je živ i na kraju umire glup.

Mudrost je u stalnom preispitivanju sebe i vlastitih razloga. U tome da se u sebi traži uzrok a ne da se sebe tretira kao efemeriju, kao “sekundarnu sirovinu” tuđih razloga.

Ako pametan pak uči na tuđim greškama, mudar bi bio onaj koji uči od pametnog i koji zna kako sila bez mudrosti uvijek pada od vlastite težine - težine vlastita ega. Priroda najvećih egoista može se najbolje ilustrirati slikom onoga koji je kadar zapaliti kuću kako bi za sebe ispržio jaje.

Ponekad mi se čini kako oni koji su puni sebe ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, jer kako objasniti da je netko spreman inatom dokazati kako je u pravu, a onda godinama kukati nad posljedicama vlastitog inata.

Prava je mudrost, pak, izdići se iznad tog osjećaja, koji od nas pravi mazohističke budale i pretvara u sredstvo u rukama manipulatora, koji, poput lutkara iz pozadine manipuliraju našim osjećajima i hrane nas gorčinom, ljutnjom i inatom, ne bi li na taj način, i na našu štetu, izvukli interes za sebe.

Večernji list