Zdravi je razum odavno prestao biti vodič svijetu čija mudrost dana više cijeni prepuštanje nesigurnom vodstvu afekata i emocija, nego pouzdanom vodiču iskustva generacija.
Otišao je filozof Roger Scruton, jedan od istinskih vitezova konzervativne misli našega doba. Svojim suprotstavljanjem dominantnoj kulturnoj paradigmi i jurišanjem na dogme progresivizma - pod pritiskom kojih su i mnogi konzervativci pokleknuli - često je ličio na suvremenog Don Kihota konzervativizma. Scruton je jedan od rijetkih koji se nije dao ucijeniti od moralnih kamatara s lijeva, i koji je do zadnjeg daha branio svoja uvjerenja.
Svoje “otpadništvo” od ideja koje se prodaju pod firmom progresa osvijestio je još kao student, kada je u Parizu svjedočio destruktivnim studentskim demonstracijama ‘68. “Odjednom sam shvatio da sam ja bio s druge strane...onaj koji želi sačuvati stvari, a ne uništiti ih”. Ono za što su se borili pariški studenti izgledalo mu je kao čista destrukcija i priprema za novo ropstvo. Njegova je deviza bila bliža Chestertonovom uvidu kako “sloboda nije borba za to da se bude nenormalan, već sloboda da se bude normalan”.
Kao i većina konzervativaca, Scruton je bio veliki zaljubljenik u lijepo. Ljubav prema istinitom, lijepom i dobrom duhovna je hrana i snaga čovječanstva. Ljubav prema lijepoj formi u korijenu je otpora prema destrukciji, jedan od najstarijih poriva čovjeka - poriva da se smisao i nada uzdignu nad besmislom i razaranjem. Govorio je kako ljepota nije tek subjektivni doživljaj, već univerzalna potreba čovjeka. “Ako ignoriramo ovu potrebu, bit ćemo prepušteni duhovnoj pustoši.”
Scruton je uvijek naglašavao kako je konzervativizam ljubav prema istini, filozofija ljubavi u pravom smislu. Ljubavi za ono što nas okružuje, za naša vlastita ograničenja, stalna težnja tome, kako bi rekao Novalis, “da se svuda bude kao kod kuće”. “Biti konzervativan u modernom dobu”, govorio je, “stalna je borba da se vratimo svome domu.” Otuda i njegova izjava kako su “ljudi desno u stvarima koje dobro znaju”. Biti desno znači slijediti zdravi razum i konvencije čija su načela prošla test mnogih generacija.
Međutim, zdravi razum je odavno prestao biti vodič za svijet čija mudrost dana više cijeni prepuštanje nesigurnom vodstvu afekata i emocija, nego pouzdanom vodiču iskustva. To je ono što se danas naziva “oslobođenjem”. “Činjenice danas više nemaju dodira s teorijom, koja se, poput kakvog teološkog sustava, uzdiže iznad njih na oblacima besmisla. Poanta više nije učiniti teoriju uvjerljivom, već u ritualnom ponavljanju njenih dogmi, sve dok vjerovanje i istina ne postanu potpuno nebitni.”
Moderna kulturna paradigma nam kao novu normalnost nameće diktaturu osjećaja umjesto razuma. To je svijet u kome više nije važno ono što je istinito, već to kako se osjećate. To je svijet u kojem je sve relativno i nema pouzdanog kriterija istine, osim onog koje vam nameće vladajuća politička korektnost. Niste vi i vaš razum ti koji su sposobni za neovisni sud, već je istina ono što vam kažu ti novi “teolozi” mišljenja. Za njih je Scruton imao jednostavnu poruku: “Oni koji vam govore kako nema istine i kako je istina ‘puko relativna’, u stvari vam kažu kako im ne trebate vjerovati. Pa, onda, i nemojte.”
Scruton je cijeloga života prkosio i borio se protiv te nove nihilističke teologije, koja u ime progresa kao “reakcionarno” želi uništiti sve trajno što je čovječanstvo stvorilo. Tako je u vrijeme komunizma na istoku riskirao odlazeći s one strane “željezne zavjese” kako bi tamo širio zabranjenu literaturu i ideje. Sa sličnom strašću se borio i protiv “novog totalitarizma” na Zapadu, protiv proroka liberalizma, multikulturalizma i feminizma, izlažući se ostracizmu akademije i poznatoj ljevičarskoj toleranciji prema onima koji različito misle.
Otišao je netko tko je čitavim životom svjedočio svoju borbu za smisao i ljepotu, netko tko se borio protiv duhovnog pustošenja kojemu je izručena naša zapadna civilizacija. Prijatelji njegove misli smatraju kako su izgubili velikana, dok njegovi protivnici njegovu veličinu dokazuju time što i nakon njegovog odlaska nastavljaju s napadima na njega. No, tu izgleda nema pomoći.
Veliki su se umovi uvijek razlikovali od malih po sposobnosti da mijenjaju mišljenje. A kako očekivati takvu promjenu kod onih koji mišljenju osporavaju autoritet i priznaju samo diktat osjećaja?
Nema komentara:
Objavi komentar