Macronu je jasno kamo idu stvari. A nama?

Otkako je američki predsjednik Donald Trump na nedavnom summitu inicijative Tri mora u Varšavi, uz Poljsku, naveo Hrvatsku kao jednu od ključnih točaka svoje nove energetske politike u Europi – a energetika je za njega istodobno i najvažnije političko pitanje – bilo je za očekivati da će se na nas i Poljake svaliti sva sila pritisaka europskih globalističkih elita, kojima takva inokosna energetska (geo)politika nije po volji. 

I nismo morali dugo čekati. U jako kratkom roku imali smo se prilike uvjeriti u kojoj je mjeri politika EU predvođena Njemačkom došla u sukob s vitalnim interesima Hrvatske. Prvi takav pritisak tiče se našeg teritorija, gdje su Njemačka i EU otvoreno stale na stranu Slovenije u arbitraži oko granice. Drugi pritisak, koji je u uskoj vezi s arbitražnom odlukom, tiče se naše energetske neovisnosti i izgradnje LNG terminala na Krku. 

Treća točka u kojoj se nalazimo u sukobu s politikama EU tiče se stabilnosti u susjedstvu i proklamirane nove politike EU prema Bosni i Hercegovini – forsiranjem izgradnje BiH kao nekakve građanske države ide se na majorizaciju Hrvata u toj državi. To je kratkovidna i opasna politika koja prijeti destabilizirati ne samo BiH, nego i susjedstvo. Četvrta točka pritisaka na Hrvatsku otvorena je upravo ovih dana, kada nam je stigla “čestitka” od pravno-političke institucije koja se naziva Sudom EU, koji je donio presudu prema kojoj Hrvatska postaje pravno obvezna primiti sve ilegalne migrante koji su ušli u EU. 

Zanimljivo je to europsko shvaćanje prava koje sebi uzima za pravo suverenoj državi naređivati da mora prihvatiti ljude koji su ilegalno prešli njezinu granicu. Ilegalni prelasci granice obično predstavljaju kršenje zakona, pri čemu se kažnjavaju počinitelji, a ne države čija je granica povrijeđena. Ovdje se pak prekršitelji zakona nagrađuju i daruju im se nekakva prava, a kažnjava oštećena strana. Takva odluka više sliči na hatišerif kakvog orijentalnog kadije, a ne na nešto što bismo smatrali europskom pravnom stečevinom u tradiciji poštovanja vladavine prava.

I ne treba dalje nabrajati kako bismo shvatili da se ovdje dovode u pitanje krucijalni interesi hrvatske nacije, kao što su njezin teritorij, energetska sigurnost, zaštita Hrvata u BiH i stabilnost u susjedstvu, kao i zaštita granica. Svjedočimo snažnoj i jasno usmjerenoj kampanji pritisaka europskih parapolitičkih institucija kojima je cilj prisiliti nas da se odreknemo ovih svojih interesa, a sve u ime navodne obrane zajedničkih europskih vrijednosti. 

Slične pritiske, ako ne i u većim razmjerima, trpe i zemlje Višegradske skupine, posebice Poljska. Ali, u Poljskoj postoji otpor, tamo se glasno negoduje, buni i zauzima jasan stav. Kod nas pak nema nikakvog otpora, na ugrozu nacionalnih interesa, ako su oni uopće definirani u glavama naših političara, ne reagira se i prelazi se preko toga šutke. Kada i ako djelujemo, djelujemo samo kao, fizičari bi rekli, idealan fluid, kao superprovodnik, trpimo tlaku bez ikakva trenja i otpora. 

Ponašamo se kao izgubljeni i sami na svijetu, a ne kao netko tko je za promicanje svojih interesa dobio direktnu podršku najmoćnijeg čovjeka na svijetu, kojemu za provođenje svojih planova na raspolaganju stoji praktički neograničen resurs – snaga SAD-a. Djelujemo uplašeno i kapitulantski dok nam pred očima igra slika njemačke kancelarke kao kakvog polubožanstva, a ne očajne i uvelike islužene političarke koju polako napuštaju njezini dojučerašnji najbliži saveznici. 

Macronov poziv Trumpu u posjet u Parizu odmah nakon sastanka u G20 u Hamburgu ilustrira ponašanje političara koji vidi kamo idu stvari i ne želi svoju karijeru vezati za Angelu Merkel, čije nasljeđe postaje prevelik teret i za nju samu, a kamoli za potencijalne saveznike. Hrvatska je previše mala da bi riskirala boravak u sjeni potrošenih idola pod čijim teretom može biti samo zdrobljena. Smjena paradigmi na velikoj karti svijeta dobra je prilika da postanemo vidljivi, da se suprotstavimo, da glasno promoviramo svoje interese. 

Ovo je situacija u kojoj je dobro biti izložen, a prava sreća geopolitički bitan, jer to znači imati pristup investicijama. Ionako nemamo puno za izgubiti produljivanjem sudjelovanja u projektu koji je u sukobu sam sa sobom, a koji nas, uz to, dovodi i u sukob s imperativom zaštite nacionalnih interesa. Vrijeme je da Hrvatska podigne svoj glas i konačno dođe na prvo mjesto i u postupcima naše službene politike.

Večernji list

Kome treba obračun Vlade s Pantovčakom

Vatrenu stihiju, koja je zaprijetila progutati Split, zaustavila je jedna druga elementarna snaga, snaga ljudske solidarnosti. Kao i prilikom katastrofalnih poplava prije tri godine, samo je spontano samoorganiziranje i spremnost dobrih ljudi da priteknu u pomoć, spriječilo da požar na obodima grada ne krene prema njegovom središtu i ne prouzroči katastrofu nesagledivih razmjera.

Prvi susjedi, slučajni prolaznici, navijači, vatrogasci, vojnici, svi su nesebično priskočili pomoći ljudima koji su branili svoju imovinu i prilaze gradu od vatrene nemani. Alarmirani su uglavnom putem društvenih mreža, preko kojih su ljudi slali apele za pomoć i postavljali slike koje su govorile koliko je situacija dramatična i opasna. To što je požar dospio do samog Splita i što su Splićani bili primorani osloniti se na vlastite snage i spontanu solidarnost ljudi kako bi obranili svoje živote i imovinu, govori samo o jednom – zakazao je sustav. 

Slika Velikog rimskog požara od 17. srpnja 64. godine i Nerona koji je, prema legendi, svirao liru promatrajući kako plamen proždire grad, sama se nameće. Iako Neron nije bio piroman, tu su sliku o njemu stvorili revoltirani građani, bijesni na državni sustav koji je zakazao. Sam Neron, kojeg će povijest upamtiti jedino po tom požaru, dosjetio se skinuti krivnju sa sustava tako što će pronaći žrtvenog jarca, pa je za podmetanje požara okrivio kršćansku zajednicu, što je urodilo jednim od prvih poznatih progona kršćana u povijesti.

Po istoj neronovskoj matrici, i sada imamo prebacivanje krivnje i grozničavu potragu za žrtvenim jarcem kako bi se potisnula slika sustava koji svira liru. Tako je jedan političar, koga je po vlastitom priznanju i inače teško impresionirati, na vijest o dramatičnoj situaciji u Splitu rekao da se radi o požaru koji je medijski atraktivan jer je riječ o drugom gradu u državi, te da će hitno sutra doći obići tu atrakciju. 

Još je nadodao da je sustav reagirao baš onako kako treba iako je svima jasno da se sustav potpuno raspao zbog lošeg odnosa države prema njemu – loše održavanje, premalo novca, premalo ljudstva, loš sustav komunikacije, nekompetentnost zapovjednog kadra – pa je sve palo na pleća samih građana i vatrogasaca, koji su morali uložiti nadljudske napore kako bi nadoknadili raspad sustava. Nakon tih lirskih tonova u slavu sustava u raspadu krenuli su medijski epski heksametri kako bi se pronašlo krivca koga će se baciti lavovima u cirkusu.

Trebalo je svakako očuvati opjevanu idilu i maknuti fokus s problema. Tako je prvo stradala predsjednica koja se pitala zbog čega ljudima ne pomogne vojska, nakon što ju je kontaktirao aktualni gradonačelnik Splita, Opara, njezin bivši savjetnik, kako bi je obavijestio da situacija izmiče kontroli i da je sustav zakazao. Nekome tko je iz plamena spašavao nepokretnu staricu svakako treba vjerovati ako kaže da je sustav u kolapsu. 

Potom se medijskim spinom htjelo dovesti predsjednicu u sukob s ministrom obrane, generalom Krstičevićem, koji je profesionalnim instinktom ispravno predvidio situaciju i vojsku stavio u pripravnost. Na osnovi jedne izjave, proistekle iz stvarne zabrinutosti i pokušaja da se pomogne, iskonstruiran je napad na ministra Krstičevića, nakon čega je on ponudio svoju ostavku. Kasni poziv vojsci da se pomogne, što je činjenica koju je kasnije potvrdio i Dragan Lozančić, manipulacijom je pretvoren u napad na ministra, koji je u tom trenutku bio na terenu.

Nakon što je Krstičević dao ostavku, a Lozančić potvrdio predsjedničine riječi, mediji su, opet, cijelu situaciju preveli kao predsjedničin obračun sa smijenjenim ravnateljem SOA-e. Poanta ovih medijskih spinova i stavljanja u sukob predsjednice i ljudi koji su korektno obavljali svoj posao jest pomicanje fokusa kako bi se analizirao Pantovčak, a ne Vlada i kolaps sustava. Kruna svega je najava o preispitivanju podrške HDZ-a predsjednici u utrci za drugi mandat. I sve to na osnovi jedne izjave, dane u namjeri da se alarmira sustav i pomogne, koja je od strane medija protumačena kao napad. 

Dojam je da je splitska srpanjska drama manipulativno i grubo iskorištena kako bi se započeo politički obračun Vlade s Pantovčakom – i to neposredno nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović uspješno suorganizirala iznimno važan summit u Varšavi, koji je podržao i američki predsjednik Trump, a u okviru kojega je razmatran i za nas strateški važan projekt izgradnje LNG terminala na Krku. Tome slijedi i pitanje: je li požar u Splitu iskorišten samo kao plamen koji treba zapaliti Uspravnicu?

Večernji list

Kako naučiti napokon Nijemcima reći “NE”?

Kako se sliježu dojmovi nakon arbitražne presude u Haagu oko graničnog spora sa Slovenijom, sve je jači onaj tupi osjećaj u trbuhu da bi cijela stvar – unatoč tome što svi pravni i činjenični razlozi idu u prilog hrvatskom stavu da se takva odluka ne prihvati – svejedno mogla izaći loše za nas. Okej, izašli smo iz arbitraže nakon što je ona grubo kompromitirana, a urota raskrinkana, ali kakve su garancije da oni koji su nam arbitražu inicijalno uspjeli nametnuti jer nisu pravo željeli učiniti silnim, sada neće opet uspjeti silu učiniti pravom?

Njemačka, kao najutjecajnija članica EU, već je odabrala stranu u sporu, a slovenski premijer Cerar se također pohvalio da ima podršku Francuske. Tome osjećaju mučnine u prilog, možda i više od arogancije silnih govori u biti defenzivna formacija koju su po izricanju presude zauzeli naši državni dužnosnici, a koja kaže da je arbitražna odluka za nas neobvezujuća i pravno ništavna zbog grubo narušenih pravila igre. Takva strategija, iako predstavlja dosljedno inzistiranje na principijelnom stavu i odluci Sabora, ne odaje dobar dojam, jer je negativno određena i izgleda kao poricanje stvarnosti, a onda i kao implicitno priznanje krivnje. Poricanje uvijek daje na težini onome što se poriče, čini ga ishodišnom točkom, a sebe stavlja u podređen položaj.

Takvo jedno “NE” ne čini se nimalo odlučnim i uvjerljivim. To je “NE” koje ne vjeruje samome sebi, koje se iscrpljuje u pukom ponavljanju, koje zvuči kao samohipnoza a ne uvjerenje. To je “NE” noja koji zabija glavu u pijesak. “Dosljednost je vrlina skučenih umova”, često je citirana izreka koja se pripisuje Ralphu Waldu Emersonu. Naravno da mudar čovjek poput Emersona nije mogao imati ništa protiv dosljednosti same jer je ona nužan uvjet da bismo nečiji stav uopće smatrali vjerodostojnim i neproturječnim. Stoga ne iznenađuje da autentičan citat Emersona, neiskrivljen pučkom predajom, govori o “glupavoj dosljednosti”, a ne o dosljednosti uopće. Glupava dosljednost bi bila ona kojoj nedostaje snage odlijepiti se od prazne forme, ritualnog opetovanja bez poante, koja u stvari ne umije reći “NE”. To je ono poslovično “NE” koje malko zvuči kao “možda”...

Jer, ako pogledamo stav slovenske strane, ne možemo se oteti dojmu da on, iako bez unutarnje konzistentnosti, još uvijek ima izgleda na uspjeh, upravo zbog toga što ima proaktivan stav prema stvarnosti, ne poriče ju, već ju želi kreirati. Ako s naše strane izostane slična proaktivna agenda, povećavamo im šanse da takvim pristupom nametnu svoja rješenja. Kao što smo mogli čuti iz slovenskog tabora, ova arbitraža ima ambiciju postati dijelom europske pravne stečevine. A to dalje znači da Slovenci, nakon što odglume pokušaj bilateralnog dogovora, uz “medijaciju” EK, imaju namjeru tužiti Hrvatsku pred Europskim sudom pravde, kako bi nas se natjeralo da prihvatimo arbitražnu odluku.

To zvuči kao ozbiljan plan. Plan stavljanja pred svršen čin i naknadnog reinterpretiranja same arbitraže mijenjanjem konteksta. Kontroverzna arbitraža stavlja se novi kontekst i postaje pravna činjenica europskog pozitivnog prava. Kompromitirajuće okolnosti tako postaju detalji na krupnom platnu poštovanja europskih institucija. Jeftinim nam se trikom prodaje nešto što ne želimo njegovim stavljanjem u kontekst nečega što želimo. Inzistiranje na onome što želimo ovdje bi bio primjer emersonovske “glupave dosljednosti”. Pa, kako onda ostati dosljedan a ne ispasti glupav? Tako što ćemo ponoviti gestu slovenske strane i rekontekstualizirati cijeli slučaj, prebacivanjem spora na razinu međunarodnog prava. Nametanjem arbitraže, kao i njezinih odluka, krši se međunarodno pravo, poput odredbi Bečke konvencije.

Tako bismo se mi pojavili kao branitelji međunarodnog prava, a Slovenci i EU kao njezini prekršitelji. Stvar bi se mogla pogurati i do Vijeća sigurnosti OUN-a. Ako Slovenci u EU imaju podršku najjačih država, u Vijeću sigurnosti, pak, mi bismo mogli računati na tri stalne članice. Osim Britanaca i Amerikanaca, koji su podržali naš stav, izgledna je i podrška Kineza, koji imaju sličan spor s Filipinima. Treba poduzeti inicijativu a ne slati sliku da više nemamo nikakvih opcija na stolu koje bi išle nama u prilog. Podizanjem tužbe na međunarodnoj razini dodatno bismo podvukli našu dosljednost, a opet izbjegli emersonovsku zamku padanja u repetitivnu glupavost.

Večernji list

Suverenisti spašavaju Europu

“Plinovod je sjajna stvar, ali mi smo u Hladnom ratu”, odgovorio je bivši njemački kancelar i jedan od tvoraca njemačkog “ekonomskog čuda”, Ludwig Erhard, na nagovaranje predsjednika Njemačkog komiteta za istočnoeuropske ekonomske odnose, Otto Wolff von Amerongena, da odobri plan “Plin za cijevi”, prema kojem bi tadašnja SR Njemačka financirala izgradnju plinovoda prema SSSR-u u zamjenu za isporuke ruskog plina za njemačku industriju. Na kraju je Erhard, unatoč osjetljivim geopolitičkim odnosima sa SSSR-om, ipak pristao na taj projekt, a kada je 1970. godine i parafiran nazvan je “ugovorom stoljeća”.

Izgradnja plinovoda od Rusije ka Njemačkoj nije bio samo udar na politiku Zapada prema Sovjetskom Savezu, već je narušavao osnovne postulate geopolitičke ravnoteže na kojoj je počivala stabilnost u Europi. Bila je to prije ekonomska verzija pakta Molotov-Ribbentrop, nego rad na izgradnji mira i prosperiteta s obje strane željezne zavjese, kako, pomalo naivno, na svaku ekonomsku aktivnost vole gledati liberali poput Erharda. Ekonomija se ne odvija u vakuumu, već uvijek ima određeni politički, pa i geopolitički kontekst. Ekonomsko i političko povezivanje Berlina i Moskve uvijek je predstavljalo snažnu geopolitičku disonancu i uzrokovalo potrese široke magnitude u Europi, jer je takvo savezništvo lako ovladavalo ostatkom kontinenta. 

Današnji je nasljednik projekta “Plin za cijevi” projekt Sjeverni tok, koji treba osigurati njemački monopol nad distribucijom ruskog plina u Europi. Njegovom izgradnjom opovrgavaju se zaključci Drugog svjetskog rata, čiji je imperativ bio držati Njemačku pod kontrolom - bilo hladnoratovski podijeljenu, bilo ujedinjenu ali pod kontrolnim mehanizmima Europske unije. Jer Njemačka, sa svojom tehnologijom i industrijom, koja bi istovremeno imala monopol na ruske energente i držala pod kontrolom tržište Europske unije, postaje super-mama. Jasno je da danas u Europskoj uniji ti mehanizmi koji bi obuzdavali njemačke ambicije i vršili svoju pacificirajuću ulogu baš i ne funkcioniraju. Predviđeni mehanizmi obuzdavanja postali su zgodna maska širenja njezine moći, gdje se zakulisno nameće ono što se ne smije otvoreno.

Američki predsjednik Donald Trump stavio je energetska pitanja u fokus svoje vanjskopolitičke agende. Otuda je jasno zašto ga je privukla Inicijativa triju mora, koju su inicirali predsjednica Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Duda. Amerika s Trumpom vraća se u Europu sa svojim izvornim poslanjem osiguranja njezine stabilnosti i prosperiteta svih njenih nacija na principu ravnopravnosti i balansa snaga. To nije samo prilika za američke investicije na bogatom europskom tržištu energenata, već ta inicijativa predstavlja dobar temelj za geopolitičko uravnoteženje trenutačne neravnoteže snaga u Europi. Uspjehom tog projekta smanjila bi se politička i ekonomska ovisnost zemalja srednje Europe o Njemačkoj i Rusiji. Američki projekt stvaranja mreže LNG terminala u Europi poklapa se s interesima zemalja okupljenih oko ove inicijative.

Njemačka užurbana pristranost da nas se prisili na odluke Arbitražnog suda u Haagu oko razgraničenja sa Slovenijom otrijeznila je mnoge od dugotrajne opčinjenosti Njemačkom kao našim pouzdanim saveznikom. U javnom mnijenju sada postoji jasna želja za povezivanjem sa zemljama Višegradske skupine, koje također žele voditi suverenističku i neovisnu politiku i pružaju najsnažniji otpor njemačkoj hegemoniji unutar EU. Aktualna inicijativa kancelarke Merkel o “Europi dviju brzina” smjera te nacije staviti u karantenu. One koji se ne povinuju volji europskih elita naziva se rušiteljima Europe. One koji ne slušaju njih, već volju naroda koji ih je izabrao, demagoški se optužuje da su populisti. Europa dvije brzine je, tako, zamišljena kao instrument za discipliniranje i kažnjavanje neposlušnih.

Trumpova podrška Inicijativi triju mora budi nadu kod malih europskih nacija, koje žele očuvati svoju neovisnost, i predstavlja slamku spasa za budućnost Europe od autodestruktivnih planova njenih elita. Jer, Europa dviju brzina znači i kraj projekta Europske unije uopće. To bi značilo uvođenje kastinskog sustava unutar same Europske unije, gdje bi postojale države prvog i drugog reda, države-brahmani i države-parije. Iz tih razloga se zemlje Višegradske skupine snažno protive takvoj agendi njemačke kancelarke i zalažu za koncept jedinstvene Europe. Naizgled paradoksalno, dakle, danas zemlje koje se optužuje da su nacionalističke i premalo europske, jedine mogu očuvati Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država. 

Večernji list

Njemačka i Rusija izabrale su lojalnu Sloveniju

Vjerojatno se u povijesti svake nacije može točno odrediti datum kada je spoznala životnu istinu nauka staroga lorda Palmerstona o tome da ne postoje vječni saveznici i stalni neprijatelji, već samo vječni interesi. To je datum kada za tu naciju možemo reći da je postala punoljetna. Hrvatska je nacija svoje punoljetstvo dočekala na Petrovo 2017., na dan objavljivanja odluke Arbitražnog suda o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije. 

Toga dana nestala je ona, činilo se trajna, sentimentalna vezanost Hrvatske za Njemačku, koja je istovremeno bila i odnos naše bezuvjetne podređenosti. Nedavna smrt Helmuta Kohla, kojemu dugujemo zahvalnost za priznanje neovisnosti Hrvatske, kao da je najavila ovaj raskid. Oni koji su nekad snažno stali u obranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske, sada su ga odlučili grubo narušiti. 

Kohlova nasljednica, njemačka kancelarka Merkel, uradila nam je isto ono što je prethodno uradila svome tutoru - zabila nož u leđa. Svi smo vidjeli ono nervozno priopćenje njemačkoga veleposlanstva par sati pred donošenje odluke Arbitražnog suda, u kojem se, unatoč našem izlasku iz arbitraže, zahtijeva da besprizivno prihvatimo odluku toga suda. Tim priopćenjem Njemačka se otvoreno svrstala uz Sloveniju i potpuno igrnorirala poziciju Hrvatske. Nastavak ljubavne veze s Njemačkom, sada je jasno, mogli bismo platiti teritorijalnim ustupcima Sloveniji. 

Iz izjava toga tabora moglo se još čuti da je naše bezuvjetno pokoravanje potrebno kako bi se uspostavio model rješavanja teritorijalnih sporova među ostalim državama bivše Jugoslavije. Princip suverenosti država na taj se način zamjenjuje arbitrarnim pravom nadnacionalnih sudova i institucija. Tako ispadamo samo pokusni kunići u geopolitičkim igrama globalističkih elita. Nijemci su nas prvo uveli u Europsku uniju da bismo potom postali nebitni, tek sitna moneta za potkusurivanje u nastavku njihova Drang nach Osten. To je čisto trgovačka logika - zadužili smo vas, sada šutite i gutajte!

Era je ratova oko teritorija, barem u Europi, završena. Stoga ne treba uzimati previše k srcu prijetnje koje stižu sa slovenske strane o slanju njihova ratnog broda u Piranski zaljev. Slovencima sada odgovara svaka vrsta zaoštravanja, jer bi nas to prikazalo u lošem svjetlu. Svaki incident bi se tumačio našim nezadovoljstvom ishodom arbitraže. Na takve provokacije mogli bismo eventualno odgovoriti slanjem podmornica u zaljev. Tim više što ih Slovenci nemaju, a kako je i naš “Velebit” na suhom vezu, mogle bi biti od pomoći one turističke, bar da im omogućimo panoramsko razgledanje morskog dna, bez kojeg su ostali čak i na ovoj propaloj arbitraži. 

Ali, to što su ratne prijetnje u ovom slučaju samo loš spin, ne znači da je nestala i geopolitika uopće, već da se ciljevi sada ostvaruju drugim sredstvima. Arbitražni sudovi, koje nam pokušavaju nametnuti globalističke elite, jedan su od takvih instrumenata. Odluka Arbitražnog suda u Haagu je upravo jedan takav soft power instrument pritiska putem kojeg europski hegemon ostvaruje svoje geopolitičke interese. 

Interes Njemačke u ovom slučaju je presjeći sve moguće alternativne energetske tokove, koji bi mogli ugroziti njezin monopol na distribuciju ruskog plina i projekt Sjeverni tok 2, kojim bi taj svoj monopol učvrstila. Nakon izbacivanja Ukrajine iz igre i gašenjem projekta Južni tok, trenutno je infrastrukturno povezivanje zemalja Srednje Europe kroz inicijativu Tri mora jedina alternativa rusko-njemačkoj energetskoj dominaciji u Europi. 

Odatle nije teško izvući zaključak komu najviše odgovara ovakva odluka Arbitražnog suda. Ona Sloveniji, kao lojalnom savezniku Njemačke i Rusije u ovoj geopolitičkoj igri, omogućuje pristup otvorenom moru i jača značaj luke Kopar, čime se devalvira značaj naših luka i poskupljuje projekt infrastrukturnog i energetskog povezivanja Srednje Europe s juga, preko Hrvatske. Značaj ove igre s arbitražom, stoga, nadmašuje nacionalne okvire. No, u tome se krije i slamka spasa, jer je to alarmiralo i druge globalne igrače. 

Otuda podrška SAD i Velike Britanije, koje su na arbitražnu odluku reagirale stavom da rješenje teritorijalnih sporova treba biti stvar bilateralnog dogovora,što je i naš stav. Za nadati se je da će njemačko silovanje pravne procedure da prihvatimo odluku Arbitražnog suda proizvesti kontraefekt i još jače nas senzibilizirati za značaj zaštite nacionalnih interesa i interesno povezivanje s angloameričkim saveznicima i Višegradskom skupinom, kako bismo se oduprli Nijemcima. To je nužan korak u našem odrastanju kao nacije.

Večernji list