“Plinovod je sjajna stvar, ali mi smo u Hladnom ratu”, odgovorio je bivši njemački kancelar i jedan od tvoraca njemačkog “ekonomskog čuda”, Ludwig Erhard, na nagovaranje predsjednika Njemačkog komiteta za istočnoeuropske ekonomske odnose, Otto Wolff von Amerongena, da odobri plan “Plin za cijevi”, prema kojem bi tadašnja SR Njemačka financirala izgradnju plinovoda prema SSSR-u u zamjenu za isporuke ruskog plina za njemačku industriju. Na kraju je Erhard, unatoč osjetljivim geopolitičkim odnosima sa SSSR-om, ipak pristao na taj projekt, a kada je 1970. godine i parafiran nazvan je “ugovorom stoljeća”.
Izgradnja plinovoda od Rusije ka Njemačkoj nije bio samo udar na politiku Zapada prema Sovjetskom Savezu, već je narušavao osnovne postulate geopolitičke ravnoteže na kojoj je počivala stabilnost u Europi. Bila je to prije ekonomska verzija pakta Molotov-Ribbentrop, nego rad na izgradnji mira i prosperiteta s obje strane željezne zavjese, kako, pomalo naivno, na svaku ekonomsku aktivnost vole gledati liberali poput Erharda. Ekonomija se ne odvija u vakuumu, već uvijek ima određeni politički, pa i geopolitički kontekst. Ekonomsko i političko povezivanje Berlina i Moskve uvijek je predstavljalo snažnu geopolitičku disonancu i uzrokovalo potrese široke magnitude u Europi, jer je takvo savezništvo lako ovladavalo ostatkom kontinenta.
Današnji je nasljednik projekta “Plin za cijevi” projekt Sjeverni tok, koji treba osigurati njemački monopol nad distribucijom ruskog plina u Europi. Njegovom izgradnjom opovrgavaju se zaključci Drugog svjetskog rata, čiji je imperativ bio držati Njemačku pod kontrolom - bilo hladnoratovski podijeljenu, bilo ujedinjenu ali pod kontrolnim mehanizmima Europske unije. Jer Njemačka, sa svojom tehnologijom i industrijom, koja bi istovremeno imala monopol na ruske energente i držala pod kontrolom tržište Europske unije, postaje super-mama. Jasno je da danas u Europskoj uniji ti mehanizmi koji bi obuzdavali njemačke ambicije i vršili svoju pacificirajuću ulogu baš i ne funkcioniraju. Predviđeni mehanizmi obuzdavanja postali su zgodna maska širenja njezine moći, gdje se zakulisno nameće ono što se ne smije otvoreno.
Američki predsjednik Donald Trump stavio je energetska pitanja u fokus svoje vanjskopolitičke agende. Otuda je jasno zašto ga je privukla Inicijativa triju mora, koju su inicirali predsjednica Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Duda. Amerika s Trumpom vraća se u Europu sa svojim izvornim poslanjem osiguranja njezine stabilnosti i prosperiteta svih njenih nacija na principu ravnopravnosti i balansa snaga. To nije samo prilika za američke investicije na bogatom europskom tržištu energenata, već ta inicijativa predstavlja dobar temelj za geopolitičko uravnoteženje trenutačne neravnoteže snaga u Europi. Uspjehom tog projekta smanjila bi se politička i ekonomska ovisnost zemalja srednje Europe o Njemačkoj i Rusiji. Američki projekt stvaranja mreže LNG terminala u Europi poklapa se s interesima zemalja okupljenih oko ove inicijative.
Njemačka užurbana pristranost da nas se prisili na odluke Arbitražnog suda u Haagu oko razgraničenja sa Slovenijom otrijeznila je mnoge od dugotrajne opčinjenosti Njemačkom kao našim pouzdanim saveznikom. U javnom mnijenju sada postoji jasna želja za povezivanjem sa zemljama Višegradske skupine, koje također žele voditi suverenističku i neovisnu politiku i pružaju najsnažniji otpor njemačkoj hegemoniji unutar EU. Aktualna inicijativa kancelarke Merkel o “Europi dviju brzina” smjera te nacije staviti u karantenu. One koji se ne povinuju volji europskih elita naziva se rušiteljima Europe. One koji ne slušaju njih, već volju naroda koji ih je izabrao, demagoški se optužuje da su populisti. Europa dvije brzine je, tako, zamišljena kao instrument za discipliniranje i kažnjavanje neposlušnih.
Trumpova podrška Inicijativi triju mora budi nadu kod malih europskih nacija, koje žele očuvati svoju neovisnost, i predstavlja slamku spasa za budućnost Europe od autodestruktivnih planova njenih elita. Jer, Europa dviju brzina znači i kraj projekta Europske unije uopće. To bi značilo uvođenje kastinskog sustava unutar same Europske unije, gdje bi postojale države prvog i drugog reda, države-brahmani i države-parije. Iz tih razloga se zemlje Višegradske skupine snažno protive takvoj agendi njemačke kancelarke i zalažu za koncept jedinstvene Europe. Naizgled paradoksalno, dakle, danas zemlje koje se optužuje da su nacionalističke i premalo europske, jedine mogu očuvati Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država.
Večernji list
Izgradnja plinovoda od Rusije ka Njemačkoj nije bio samo udar na politiku Zapada prema Sovjetskom Savezu, već je narušavao osnovne postulate geopolitičke ravnoteže na kojoj je počivala stabilnost u Europi. Bila je to prije ekonomska verzija pakta Molotov-Ribbentrop, nego rad na izgradnji mira i prosperiteta s obje strane željezne zavjese, kako, pomalo naivno, na svaku ekonomsku aktivnost vole gledati liberali poput Erharda. Ekonomija se ne odvija u vakuumu, već uvijek ima određeni politički, pa i geopolitički kontekst. Ekonomsko i političko povezivanje Berlina i Moskve uvijek je predstavljalo snažnu geopolitičku disonancu i uzrokovalo potrese široke magnitude u Europi, jer je takvo savezništvo lako ovladavalo ostatkom kontinenta.
Današnji je nasljednik projekta “Plin za cijevi” projekt Sjeverni tok, koji treba osigurati njemački monopol nad distribucijom ruskog plina u Europi. Njegovom izgradnjom opovrgavaju se zaključci Drugog svjetskog rata, čiji je imperativ bio držati Njemačku pod kontrolom - bilo hladnoratovski podijeljenu, bilo ujedinjenu ali pod kontrolnim mehanizmima Europske unije. Jer Njemačka, sa svojom tehnologijom i industrijom, koja bi istovremeno imala monopol na ruske energente i držala pod kontrolom tržište Europske unije, postaje super-mama. Jasno je da danas u Europskoj uniji ti mehanizmi koji bi obuzdavali njemačke ambicije i vršili svoju pacificirajuću ulogu baš i ne funkcioniraju. Predviđeni mehanizmi obuzdavanja postali su zgodna maska širenja njezine moći, gdje se zakulisno nameće ono što se ne smije otvoreno.
Američki predsjednik Donald Trump stavio je energetska pitanja u fokus svoje vanjskopolitičke agende. Otuda je jasno zašto ga je privukla Inicijativa triju mora, koju su inicirali predsjednica Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Duda. Amerika s Trumpom vraća se u Europu sa svojim izvornim poslanjem osiguranja njezine stabilnosti i prosperiteta svih njenih nacija na principu ravnopravnosti i balansa snaga. To nije samo prilika za američke investicije na bogatom europskom tržištu energenata, već ta inicijativa predstavlja dobar temelj za geopolitičko uravnoteženje trenutačne neravnoteže snaga u Europi. Uspjehom tog projekta smanjila bi se politička i ekonomska ovisnost zemalja srednje Europe o Njemačkoj i Rusiji. Američki projekt stvaranja mreže LNG terminala u Europi poklapa se s interesima zemalja okupljenih oko ove inicijative.
Njemačka užurbana pristranost da nas se prisili na odluke Arbitražnog suda u Haagu oko razgraničenja sa Slovenijom otrijeznila je mnoge od dugotrajne opčinjenosti Njemačkom kao našim pouzdanim saveznikom. U javnom mnijenju sada postoji jasna želja za povezivanjem sa zemljama Višegradske skupine, koje također žele voditi suverenističku i neovisnu politiku i pružaju najsnažniji otpor njemačkoj hegemoniji unutar EU. Aktualna inicijativa kancelarke Merkel o “Europi dviju brzina” smjera te nacije staviti u karantenu. One koji se ne povinuju volji europskih elita naziva se rušiteljima Europe. One koji ne slušaju njih, već volju naroda koji ih je izabrao, demagoški se optužuje da su populisti. Europa dvije brzine je, tako, zamišljena kao instrument za discipliniranje i kažnjavanje neposlušnih.
Trumpova podrška Inicijativi triju mora budi nadu kod malih europskih nacija, koje žele očuvati svoju neovisnost, i predstavlja slamku spasa za budućnost Europe od autodestruktivnih planova njenih elita. Jer, Europa dviju brzina znači i kraj projekta Europske unije uopće. To bi značilo uvođenje kastinskog sustava unutar same Europske unije, gdje bi postojale države prvog i drugog reda, države-brahmani i države-parije. Iz tih razloga se zemlje Višegradske skupine snažno protive takvoj agendi njemačke kancelarke i zalažu za koncept jedinstvene Europe. Naizgled paradoksalno, dakle, danas zemlje koje se optužuje da su nacionalističke i premalo europske, jedine mogu očuvati Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar