Počasni doktorat iz koristoljublja

Dajmo Milanu Bandiću počasni doktorat kako bi grad Zagreb Muzičkoj akademiji plaćao račune za struju i plin?

Kada se u javnosti pojavila vijest da bi, na prijedlog Muzičke akademije, Sveučilište u Zagrebu trebalo dodijeliti počasni doktorat gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, prve reakcije su bile jako zabavne. Neki su se našalili kako je to razumljivo jer ga očito nagrađuju zbog onih njegovih nekoliko tjedana sviranja klavira, aludirajući na vrijeme provedeno u zatvoru.

Zanimljivo kako nam je kao društvu humor postao prva linija obrane pred glupošću. Glupošću koja je toliko česta da nam se stvarnost gotovo kao po pravilu pokaže luđom od najluđeg vica. U toj je našoj stvarnosti Milan Bandić svojedobno donio političku odluku da se sredstvima Zagrepčana u središtu grada izgradi nova zgrada Muzičke akademije. I sada kada je zgrada izgrađena i kada je "riješen problem nedostatka prostora koji ih je mučio godinama", Muzička akademija se našala u problemu. Naime, nemaju dovoljno sredstava za njezino održavanje.

Sve to unatoč tome što im je iz interventnih sredstava Sveučilišta "za troškove struje i plina" dodijeljeno 500.000 kuna. Čini se kako je to bila samo kap u moru, jer im je u zadnje 4 godine, od kada je otvorena nova zgrada akademije, za plaćanje dodatnih troškova dodijeljeno 5.140.000 kn. Ali unatoč svoj toj ogromnoj pomoći, dekan Cikojević se gotovo svakodnevno žali senatu sveučilišta kako im nedostaje novca i kako im prijete ovrhe. A kako umaknuti ovrhama? Lako. Dajmo Milanu Bandiću počasni doktorat kako bi grad Zagreb Muzičkoj akademiji plaćao račune za struju i plin? Počasni doktorat iz koristoljublja.

Sveučilište u Zagrebu je kroz povijest već dodjeljivalo počasne doktorate po političkom ključu, pa su se tako doktoratima okitili “bravar” Josip Broz, komunistički namjesnik Bakarić, kao i prošlogodišnji laureat, Dragan Čović. I kada smo pomislili kako takve dodjele pripadaju nekim “bivšim” vremenima, čini se kako još uvijek postoje oni koji čuvaju i prenose mudrost štafete. Mudrost je to koja kaže dok je ovaca bit će i vune.

Zato je posebno zanimljivo što odluku Muzičke akademije opravdava i bivši predsjednik Ivo Josipović, uz argument kako je "Bandić riješio problem star 100 godina i zaslužio počasni doktorat". Riješio je problem prostora, ali veliki prostor nosi velike troškove za njegovo održavanje. Nije Ivo Josipović pomislio kako bi “njegov” ZAMP mogao dio svog glazbenog harača podijeliti sa svojim kolegama iz akademije i riješiti ovaj problem, nego je u duhu banditokracije shvatio kako je ipak bolje zaigrati na Bandićev ego i visoke troškove prebaciti na leđa građana.

O kakvoj se igri radi nedvosmisleno je pred kamerama otkrio sam Bandić, kada je onako skrušeno, kao što on to zna, počeo govoriti sam o sebi u trećem licu: "Bandić ne treba nagrade, nagrade trebaju Bandića". Samo je nedostajao nastavak - “da im plaća režije”. Ova je banditokratska nominacija podigla veliko nezadovoljstvo u akademskoj javnosti, pa je incijativa “Ne dajte Bandiću počasni doktorat!” uputila otvoreno pismo Senatu Sveučilišta, koju je u kratko vrijeme potpisalo oko 3000 akademskih građana.

Čini se kao da su te reakcije kod Bandića pobudile inat, pa mu se ideja počasnog doktorata počela sve više sviđati, zato sada izjavljuje: “Ja vjerujem u autonomiju Sveučilišta. Ako misle da sam ja to zaslužio, dodijelit će mi ga. Ako ne misle, neće. Ne znam u čemu je problem.” Njegove je riječi spremno dočekao rektor Boras, izjavivši kako će o svemu odlučiti senat, koji on vidi kao “vrhunac demokracije” - čime je isključio mogućnost da na odluku eventualno utječu stavovi šire akademske zajednice. Nominacija je prošla, oformljeno je povjerenstvo i o prijedlogu bi se trebalo glasovati unutar mjesec dana, a u kojem bi smjeru stvar trebala ići dovoljno govori rektorova izjava kako su svi u senatu, osim par ljudi, skloni njemu.

Boras kaže kako Sveučilištu treba novca, ali da oni titulu ne daju za afere, nego za ono što je Bandić učinio za sveučilište - znači, zbog novca. Toliko o “akademu” koji ne razumije da se političarima dok su na vlasti ne daju ovakve počasti, jer u ovom obliku je to najrafiniraniji oblik korumpiranja. Oblik u kojemu se 101. počasni doktorat dodjeljuje s predumišljajem.

Tako bi naš diplomirani stručnjak “općenarodne obrane i društvene samozaštite”, što se danas prevodi kao “diplomirani politolog”, a nema veze s vezom, trebao dobiti počasni doktorat kao svojevrsni nadomjestak zvanju koje je pregazilo vrijeme. Kulise za proglašenje počasnim doktorom već su postavljene. Jedinstvena prilika da uskoro na predizbornim plakatima ugledamo “Dr. Milan Bandić”? E, to je nešto što bi u očima njegovih glasača trebalo nadmašiti sve Milanove fontane.

Večernji list

Šalje li poraženi Milinović pobjednički HDZ u oporbu?

Nakon gubitka Ogulina i Iloka, čak bi i ono što je do jučer bahato poglašavano velikom pobjedom moglo prerasti u veliki poraz.

Ne tako davno svi su nas mediji obaviještavali kako nam se smiješi jedna odlična vijest. Naime, lički HDZ se odlučio na rušenje županijske skupštine. Kažu to je trebao biti prvi korak kojim bi genijalni Plenković sve Ličane konačno oslobodio njihova šerifa Dade. Ajde, neka. Jer, zaista je malo normalnih koji bi plakali za Milinovićem.

Izbori su bili prilika da Likom proparadira sva sila ministara, kojima su iz usta ispadala obećanja poput šarenih bombona. Ali koliko god se ministri trudili, nitko nije uspio ukrasti medijsku pažnju koliko premijerov savjetnik Kopal, osoba koja posebno uživa u vlastitom medijskom naslikavanju. On nam je na praktičnom primjeru pokazao što je to hibridno ratovanje i kako ankete nisu samo sredstvo informiranja o preferencijama glasača, već i alat za njihovo usmjeravanje u željenom smjeru.

Kada su glasači konačno obavili svoju dužnost, pokazalo se kako je istina gotovo uvijek na pola puta između dviju anketama propagiranih krajnosti. Jer konačni rezultat je bio u raskoraku s proklamiranom stvarnošću. Ne kaže se uzalud da tamo gdje prestaje logika počinje politika.

Brojke kažu kako je “pobjednički” HDZ u svojoj ličkoj utvrdi doživio najlošiji rezultat u povijesti te stranke i po prvi puta sami ne mogu formirati vlast. Ne samo da su osvojili samo 35% glasova, nego su do tog rezultata dobacili uz pomoć nekoliko koalicijskih partnera. Da bismo razumjeli o kakvom se debaklu radi, dovoljno je reći kako oni skupa sa SDSS-om, njihovim koalicijskim partnerom na državnoj razini, nemaju većinu u ličkoj-senjskoj županijskoj skupštini.

Iz HDZ-a će nam to pravdati time da su ti glasovi otišli Milinoviću, ali da je to samo privremeno stanje, jer će im se ti glasovi vratiti kada sruše Milinovića s mjesta župana. Zato su odmah nakon izbora krenuli s izjavama koje su imale naglasak na rokovima. Tako su na pitanja o ponovnim izborima diplomatski odgovarali kako su sve opcije otvorene, te da im je sada glavni cilj konsolidacija stranke. Čitaj: micanjem Milinovića s mjesta župana “milinovićevci” se vraćaju natrag u stranku.

Kako je HDZ uopće došao u ovako nezavidnu situaciju? Lika je, kao što znamo, sve donedavno bila neosvojiva HDZ-ova utvrda, ali je pobuna ličko-senjskog župana Milinovića protiv stranačkog vrha unijela novu dinamiku na političkoj sceni te županije. Milinović je ekspresno izbačen iz stranke a Vlada je, nakon što je HDZ odbio podržati predloženi proračun, raspisala prijevremene izbore za tamošnju županijsku skupštinu.

Plan konsolidacije HDZ-ove vlasti u Lici podrazumijevao je preuzimanje županijske skupštine, nakon čega bi se, u drugom koraku, išlo na rušenje Milinovića s mjesta župana. Tako bi ga se lišilo izvora moći uhljebljivanja svojih pristalica, a time i “milinovićevce” vratilo u okrilje stranke, koji tada ne bi imali gdje. Odmah nakon objave izbornih rezultata iz vrha HDZ-a su stizale poruke upravo u tome smjeru. To će, mislili su, biti i snažna poruka svim potencijalnim “bundžijama” što ih sljeduje ukoliko se usprotive odlukama vrha stranke.

Međutim, izgleda da je baš taj “drugi krug” predstavljao “grešku u koracima” u HDZ-ovim projekcijama vraćanja Like HDZ-u, jer su time svoje potencijalne koalicijske partnere otjerali od sebe. Zašto sad nitko neće s HDZ-om? Možda zato što bi bi micanjem Milinovića sami sebe isporučili HDZ-u? Naime, ni Starčeviću niti Dabi ne odgovaraju novi prijevremeni izbori, jer na njima ne bi dobili ništa što već nemaju. A riskiraju puno ako bi sami postali percipirani kao alat za povratak HDZ-a na vlast.

Čini se da se ono što je u početku bio plan za rušenje Milinovića pretvorilo u mogući početak slabljenja dominacije HDZ-a u Lici. Nakon gubitka Ogulina i Iloka, čak bi i ono što je do jučer bahato poglašavano velikom pobjedom moglo prerasti u veliki poraz. Očito se HDZ “preračunao” u svojim kalkulacijama oko obračuna s Milinovićem. Računali su pet koraka unaprijed, a ispada kako su ponovno na svojoj koži osjetili što to znači Junckeorovo, ovaj, “ličko rukovanje”.

Znači li to kako poraženi Milinović pobjednički HDZ šalje u oporbu? Ako se ova trojica uistinu i dogovore, te se stvari razviju u ovom smjeru, ispast će kako je HDZ bučno proslavio vlastiti poraz. Ako pak HDZ bude na taj način nadigran u Lici, ostaje jedino nada kako se neće svetiti onima kojima su do jučer obećavali brda i doline.

HDZ je tako na teži način naučio nepisano pravilo politike, koje kaže kako građani uvijek kazne one koje smatraju krivcima za izbore. Pritom, svakako, iz vida ne treba izgubiti HDZ-ov trgovački potencijal. Znamo da je državna vreća duboka, a njima je dosta jedna - zavrnuta ruka.

Večernji list

Što će vam vozačka kad imate iskaznicu HDZ-a?

“Politika je umijeće zavaravanja”. A koliko je zavaranih koji ne vide ništa problematično u tome što gospođa Žalac i dalje obnaša dužnost ministrice? 

Još do prije par dana u našim smo medijskim glasilima imali priliku gledati sliku jedne samopouzdane žene, koja samouvjereno korača u odjevnoj kombinaciji koju je za tu priliku odabrala. Dok su joj s naslovnica pristizale pohvale za hrabrost, žena u uskoj crvenoj haljini postala je meta salvi šovnističkih napada. Mnogi od njih su išli preko granice dobrog ukusa, opisujući sliku kao “ministricu balon prezimena Žalac”. Dok su rijetki komentirali kako se radi o ženi velikog samopouzdanja, ostali su tvrdili da takvo njeno ponašanje graniči s bahatošću.

Možda se odgovor na tu dvojbu nalazi u samom životnom putu ove nesumnjivo ambiciozne osobe. Naša buduća ministrica još kao mlada srednjoškolka upoznaje gospodina Žalca, pa već u četvrtom razredu gimnazije postaje majka. Rana joj udaja, međutim, nije bila smetnja pri uspinjanju na društvenoj ljestvici. Mnogi će reći kako su uzrok tome njezini roditelji, majka ekonomistica i otac zaposlenik “Jugoslavenskih željeznica”.

Naime, Vinkovci su sredina u kojoj je “oduvijek” na vlasti jedna partija. A njezini roditelji su dio tog političkog plemstva. Njena je majka, danas predsjednica Županijske gospodarske komore, bila stečajna upraviteljica Županjske banke punih 12 godina. Otuda nije čudno što je kći Gabrijela za temu svog diplomskog rada odabrala upravo stečaj Županjske banke. Nakon diplome, postaje tajnica HDZ-ova župana Galića, što se pokazalo kao dobra početna pozicija za buduće političko napredovanje.

Ali se kao ključna odskočna daska prema mjestu ministrice spominje preporuka jednog od šefova slavonskog HDZ-a, Tomislava Čuljka. Neki će reći kako se tu presudnim pokazalo staro poznanstvo “konduktera” Čuljka i njezina oca “željezničara”. A kada je postala ministrica ubrzo se nametnula kao zvijezda Plenkovićeva “projekta Slavonija”. Koliko dobro kotira u vrhu “resetiranog” HDZ-a možda najbolje govore spekulacije u medijima kako bi upravo ona trebala postati špic, ovaj “žalac”, kandidat na predstojećim europskim izborima. Govorilo se o mjestu europske povjerenice, valjda ne prometa?

Sve to nam svjedoči o jednoj strelovitoj karijeri, za koju se činilo da je samo nebo granica. A onda se dogodilo nešto neplanirano. Naša je ministrica, vozeći svoj privatni automobil, naletjela na 10-godišnju djevojčicu koja se s vjeronauka vraćala svojoj kući, prouzročivši joj teški prijelom potkoljenice.

Policija je u prvom priopćenju istaknula kako je stradala djevojčica cestu prelazila izvan obilježenog pješačkog prijelaza, da bismo poslije doznali kako u toj ulici nema niti jednog pješačkog prijelaza. Znači vožnja zahtjeva poseban oprez i trenutak nepažnje može se dogoditi svakome. Ali onda se u medijima pojavila informacija kako je ministrica vozila bez valjane vozačke dozvole. Tek naknadno ćemo doznati kako je to činila skoro tri godine. Reklo bi se, vozila je bez dozvole čitav svoj ministarski madat, i tko zna koliko još ne bi produljivala vozačku da nije izazvala prometnu nesreću?

Obično kada se neki moćnik nađe u sličnoj situaciji, prva reakcija bude okrenuti broj načelnika policije, gradonačelnika ili župana. Ali pošto je ovdje riječ o ministrici, prema priznanju gospodina Plenkovića, još u vrijeme očevida ona je bila na liniji s ni manje ni više nego s premijerom. Poslije će tvrditi kako mu je još tada ponudila mandat na raspolaganje, dok je u tim trenucima iz Vlade odaslano priopćenje kako “ministrica Žalac nije podnijela ostavku, niti se to od nje očekuje”.

Ova neusuglašenost u izjavama postaje naročito zanimljiva na dan sazivanja presica. Tada je kroz suze izjavila kako je svoj mandat premijeru stavila na raspolaganje - ponudila mu je nešto s čim on već raspolaže. Ostavka nije bila neopoziva, jer kako bi ju inače premijer na sljedećoj presici odbio?

Dok je ministrica u suzama pokazivala kako joj je same sebe žao, nigdje u medijima nije bilo staratelja nesretnog djeteta. Svi su se bavili ministricom, nitko žrtvom. Plenković je stao iza ministrice, a tko je stao iza djeteta? Ovakva prometna nesreća može se svakom dogoditi, ali se šalje loša poruka kada premijer, dok brani svoju ministricu, izjavljuje kako nema nikakvih posljedica po dijete. Kost će možda zarasti, ali trauma ostaje za čitav život.

Ali, kako reče Gandhi, “politika je umijeće zavaravanja”. A koliko je zavaranih koji ne vide ništa problematično u tome što gospođa Žalac i dalje obnaša dužnost ministrice? Kakva se poruka šalje društvu?  Možda, što će vam vozačka kad imate iskaznicu HDZ-a? Inzistiranjem na neobranjivom u politici dobijamo jedan simbol: Plenkovićev žalac - mjernu jedinicu za vjerodostojnost!

Večernji list

Postaju li bolnice najopasnije mjesto za preživljavanje?

Nema veze što bolnice liječe na tisuće ljudi. Istom logikom bismo trebali ukinuti i obitelj, jer u nekima postoje obiteljski nasilnici i manijaci. Ništa zato što obitelji odgajaju na tisuće normalnih osoba! 

Svjedoci smo velike rasprave koja se povela povodom nedavnih slučajeva nasilja u obitelji, čije su žrtve bila djeca. Na žalost, kao što reče La Fontaine, “uvijek su zbog zlobe velikih stradavali maleni”. Snažna emotivna angažiranost čitavoga društva oko ovih slučajeva svjedoči da nismo do kraja ogrezli u apatiji i da smo još uvijek sposobni za empatiju, pogotovo prema onima kojima je zaštita najviše potrebna.

Empatija je vrsta emotivne angažiranosti koja je neophodna društvu koje pokušava razviti sustav socijalnog povjerenja, na kojem počiva svaka civilizirana zajednica. No, ono što zabrinjava jest to što smo za tu vrstu empatije, izgleda, sposobni samo u izvanrednim okolnostima, kada se dogodi neka velika nesreća.

Chesterton je govorio da su “najizuzetnija stvar na svijetu običan čovjek i obična žena, zajedno sa svojom običnom djecom”. Slučajevi koji su zgrozli hrvatsku javnost predstavljali su napad na obitelj kao ključnu instituciju svakog civiliziranog društva koje drži do sebe i vlastite budućnosti. Jer, upravo je obitelj osnovna građevna jedinica društva, koja daje temelj razvoju zdravih i snažnih individua.

Obitelj je zajednica koja počiva na povjerenju. Osjećaj povjerenja u druge izgrađuje se u obitelji, a otuda se širi na čitavo društvo. Zbog toga su, kada je obitelj ugrožena ili se pokaže nefunkcionalnom, i temelji čitavog društva u opasnosti. Upravo je povjerenje ono koje omogućuje suradnju u društvu kao proširenoj zajednici.

Bez međusobnog povjerenja ljudi bi svo svoje vrijeme i energiju tratili na međusobnu borbu. Tada bismo bili jedni drugima vukovi a društvo bi postojalo samo u rudimentarnim oblicima, nesposobno za prošireni poredak ljudske suradnje. Živjeti u pristojnom društvu znači živjeti u izvjesnosti da druga strana neće varati.

Ta izvjesnost je ono što ljudima omogućuje zajednički angažman na unaprjeđenju društva. Kada smo sposobni staviti se u kožu drugoga i dijeliti zajedničke vrijednosti s ljudima koji su izvan našeg užeg okruženja, to znači da je naše uže okruženje, odnosno obitelj, dobro obavilo svoju socijalnu funkciju.

S druge strane, lažovi su oni kojima nedostaje empatije. Oni su nesposobni staviti se u kožu drugih ljudi, osim ako tu kožu ne kane oguliti. Naročito je opasno ako neko društvo lažove i prevarante ne sankcionira. A najopasnije je kada takvo ponašanje društvo ne samo tolerira, već im još daje povjerenje na izborima. Imati na vlasti visoku koncentraciju lažova i prevaranata znači držati to društvo stalno na rubu “rata svih protiv sviju” i rugati se u lice njegovoj budućnosti.

Nije slučajno što su najrazvijenija društva ona u kojima je visok stupanj socijalnog povjerenja i koja imaju izrazito nizak stupanj tolerancije prema prevarantima. Nema povjerenja bez pravde. To je razlog zbog kojeg prevarante i lažove ne može tolerirati nijedno pristojno i civilizirano društvo.

Upravo zato nije dovoljno preslikati institucije pravne države i demokracije da bi one funkcionirale. Ako na vlasti toleriramo ljude koji se služe lažima i prevarom ubrzo ćemo dobiti društvo koje će, kako je rekao Pascal, “pravdu učiniti nemoćnom, a moć tiranskom”.

No, kako sve polazi od kuće, nikako se ne može precijeniti značaj obitelji za izgradnju zdravog društva. Zdrava obitelj je utočište slobode za pojedinca. Snažna individua s jasnim moralnim načelima može stasati samo u jezgrenoj obitelji. Bez toga, čovjek postaje laki plijen za manipulaciju.

Tako smo ovih dana imali priliku slušati jadikovke o tome kako je obitelj postala opasno mjesto za čovjeka. Ništa nije lakše od samozavaravanja, jer kao što reče Demosten “čovjek lako povjeruje da je ono što želi istovremeno i istina”. Reći pak da je sama obitelj postala opasno mjesto za čovjeka isto je što i reći da su bolnice, u kojima umire najveći broj ljudi, najopasnije mjesto za preživljavanje.

Pa, ajmo onda zatvoriti bolnice jer tamo umire najviše ljudi! Nema veze što bolnice liječe na tisuće ljudi. Istom logikom bismo trebali ukinuti i obitelj, jer u nekima postoje obiteljski nasilnici i manijaci. Ništa zato što obitelji odgajaju na tisuće normalnih osoba! To je izvrnuta logika po kojoj uzmemo neki rubni slučaj i od njega napravimo opće pravilo za dobro smišljenu manipulaciju. Čini se da je u pravu bio Descartes kada je rekao kako “nije dovoljno imati zdrav razum, već ga treba znati i primijeniti”.

Razum nam kaže da se mudrost lisice često precjenjuje jer joj se u zaslugu upisuje i glupost kokoši. A kokoš kao da ne vidi kako je izvan sigurnog okruženja vlastite obitelji tek tikva bez korijena i lak plijen za lisicu.

Večernji list

Jesmo li kao društvo postali imuni na glupost?

Imamo nefunkcionalan sustav za koji je odgovorna politika, a ona zbog vlastite koristi, umjesto da ga reformira, na odgovorna mjesta postavlja podobne a ne sposobne.

Osoba koja dvadeset godina u zamrzivaču čuva leš svoje sestre koju je “zatukla”, okorjeli nasilnik koji po izlasku iz zatvora divljački prebija svoju maloljetnu kćer, tinejdžer koji nožem ubada svoju majku, monstrum koji s terase baca u ponor svoje četvero djece… Postoje užasi pred čijim prizorima svakom normalnom čovjeku zastane pamet. Niz takvih užasa u kratkom razdoblju dovode do slamanja slike koju čovjek i društvo grade o samima sebi.

To su provale divljeg nasilja koje svako društvo dovode do ruba pred kojim se otvara nijemi ponor strave. Na kraju i sami stojimo pred tim bezdanom i pitamo se je li to što vidimo odraz istine o nama samima? To su trenutci u kojima nijedno “zašto?” nema svoje racionalno “zato”. Tada se nužno postavlja pitanje kakvo smo mi to društvo koje problem primijeti samo onda kad je već kasno?

Kako je moguće da se opetovano ponavljaju katastrofe, a da su kao po pravilu bile pod nadzorom sustava? I kad se počne s prozivanjem onih koji su izbarani i plaćeni da poprave sustav, od odgovornih čujemo samo niz loših izgovora a niti jedan pravi odgovor.

Na pitanje je li sustav zakazao u ijednom od ovih slučajeva, slušali smo kako su to sve iznimke i ekscesi, koje nitko nije mogao predvidjeti, niti prevenirati. Oni koji su plaćeni i odgovorni za prevenciju, prvi se pojavljuju pred kamerama kako bi sebe lišili odgovornosti, izvlačeći iz svoga šešira dobro uhodane izgovore.

Kao po nekoj špranci, kada se bilo što dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje neka komisija ili povjerenstvo, koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”. I tako do sljedeće katastrofe. Kod nas ne samo da nema prevencije, nema ni gašenja, već se na mjesto događaja uvijek izlazi prekasno, na zgarište kada se broje mrtvi.

Sustav koji se pokaže nesposobnim odgovoriti na izazove koje pred njega postavljaju iznimke i aberacije i sam postaje sustav u kojem su iznimke postale pravilo. A to znači negaciju samog smisla postojanja sustava. Postavlja se pitanje nije li smisao nadležnih državnih službi upravo da predvide i u najvećoj mogućoj mjeri spriječe nasilje u društvu - ili, pak, imamo institucije koje se bave samo reguliranjem i kontrolom normalnosti, dok pred abnormalnim pojavama unaprijed objavljuju kapitulaciju?

Za takvo stanje u društvu nije odgovorna samo vlast, već i društvo koje šuti na sustav koji se pokušava švercati na vlasti samo zarad same vlasti, bez ikakve odgovornosti. Zbog toga mi i nemamo sustav koji bi bio odgovoran narodu, već provizorij šverc-demokracije u kojemu se pravila postavljaju danas za sutra, a sve ostalo je prepušteno proizvoljnosti i slobodnoj procjeni vlasti.

To je sustav koji ne računa s budućnošću, već samo živi za svoje puko održanje u sadašnjosti, zato što njegove politike nisu odraz društvene nade. Kada bi postojale nada i vjera u budućnost, tada bi postojalo i jasno mjerilo za našu sadašnjost, a time i sustav odgovornosti, koji bi služio kao moralni kompas čitavom društvu. Kako je to negdje rekao Kundera, “borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava”.

A što smo mi to sve zaboravili? Da narod bira vlast, a vlast formira sustav po mjeri naroda. U normalnoj zemlji kaže se da iznimke potvrđuju pravilo, a kod nas se čini kako su iznimke postale pravila. Zato je kod nas, što bi rekao Voltaire, “opasno biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu”. Zato imamo nefunkcionalni sustav koji svakoga dana rađa neku novu abnormalnost i glupost. A kod nas je glupost toliko česta da je lako razumjeti staru latinsku kako čovjeka ne uznemirava ono što je često.

Imamo nefunkcionalan sustav za koji je odgovorna politika, a ona zbog vlastite koristi, umjesto da ga reformira, na odgovorna mjesta postavlja podobne a ne sposobne. Pri tome se očito vodi onom kako nisu sve budale iste - neke su i diplomirane.

Dok nam se se gluposti stalno ponavljaju često se čuje glas ljudi koji žele poštene političare, koji će konačno promijeniti ovu lošu situaciju. Ali pod poštene se ne misli na one koji su nepotkupljivi već je za našeg glasača “pošten političar onaj koji kad je kupljen, ostaje kupljen”. Što bi rekao Oscar Wilde, “život nikad nije pošten, a pošto nas je većina nepoštenih - to nam odgovara”.

Zato radije prihvaćamo zamamnu ideologiju vlasti po kojoj nema krivih, niti odgovornih, pa moramo čekati da istina postane nekome potrebna kako bi bila objelodanjena. Osim ako nas iz naše zablude ponovno ne probudi nekakva katastrofa - samo kako bismo otkrili da smo i na najveće okrutnosti postali već imuni. Prekasno!

Večernji list