Škoti i duh kapitalizma – plaidoyer za liberalnu teoriju društva

Kao što je pokazao i nedavni referendum, Škoti nisu šampioni demokracije, separatizma i borbe za nacionalno oslobođenje. Gotovo da nemaju nikakve političke borbenosti. Ta slika gnijevnoga i slobode žednoga Williama Wallacea pripada davno prošlim vremenima, koja su slavila ratnički duh i političke vrline. Kao što smo mogli vidjeti, u slučaju Škotske i Škota, ona je bila holywoodski lažna – tek pokušaj umjetničkog podražavanja jednog davno ishlapjelog duha, koje bi nas na čas htjelo osloboditi naše jednoobrazne i prozaične stvarnosti.

Škoti odavno pripadaju tom svijetu proze, prizemnoga realizma i zdravoga razuma. Skrajnuti u geografski izoliranome kutu sjeverozapadne Europe, odavno su navikli da ne idu na sastanke sa poviješću. Njima povijest dolazi obilaznim putem, uz oklijevanje i sa par amandmana, poput žene koja će se dugo pripremati pred izlazak na večeru, a obavezno kašnjenje smatrati dijelom potvrđivanja vlastitog digniteta. Kao i običaj, naravno, da račun, kada se konačno nakani na svoj povijesni izlazak, plate drugi.

Škoti ne vole fanfare revolucija i srčane objave. Vrlina hrabrosti je nešto što kod njih izaziva zazor. Smatraju je nedostatkom mašte. Kao što mašta nedostaje onome Celineovu poručniku koji juriša na bajunete jednako slijepo kao što bi to uradila i kakva opasnosti posve nesvjesna krava. Škote je životna mudrost poučila da svoje povjerenje daju plahoj mudrosti trgovaca i račundžija, a ne ludoj hrabrosti kakvog poručnika. Ako postoji narod koji bi, pored Židova, u imaginaciji europskih naroda otjelovljavao taj, naoko nelijepi a opet beskrajno živahni i vispreni, sitnošićardžijski duh kapitalizma, onda su to Škoti. Ne kaže se slučajno: "Škrt kao Škot".

I doista, nitko nije bio podesniji od Škota da svijetu podari plejadu duhova koji bi teorijski artikulirali i opjevali duh trgovine i kapitalizma, kojemu su oni dali prikladnije ime – sustav prirodne slobode. Nikome tko nije podrijetlom Škot valjda ne bi ni palo na pamet da se upusti u jedno tako ne naročito uzbudljivo poduzeće da glavu razbija prozaičnim stvarima kao što su svakodnevica buržoaskog društva i sustav trgovinske razmjene, a pogotovu ne da u tome nađe posebno teorijsko uzbuđenje i u toj sasvim prizemnoj realnosti pronađe vrhunski filozofski izazov. Pogotovu ne da takvu stvarnost okiti počastima sigurnosnih garancija ljudske slobode.

A upravo slavljenju takve slobode svoje je živote posvetila plejada škotskih mislilaca, koje se u literaturi obično zbirno svrstava pod ime škotskoga prosvjetiteljstva. Možda bi bilo dovoljno spomenuti samo ime velikoga Adama Smitha i njegovu knjigu "Bogatstvo naroda", tu "Bibliju kapitalizma", pa da potvrdimo ovu tezu, ali tu su i drugi filozofi, poput Davida Humea, lorda Shaftesburyja, Francisa Hutchensona i Adama Fergusona. Ovoj plejadi duhova ja bih pribrojio i Immanuela Kanta, čiji je djed Andrew emigrirao na Baltik, jedan drugi europski zapećak, gdje se još uvijek ponosno potpisivao prezimenom svojih predaka – Cant. Ako ne bismo brojali krvna zrnca velikanima duha, svakako bi ovom društvu trebalo dodati i pomalo vatrenoga Irca, Edmunda Burkea, i neobičnoga Francuza, zaljubljenika u engleske institucije, Charlesa de Montesquieua.

Inkvizicijski duh suvremene povijesti ideja škotske je prosvjetitelje odavno gurnuo na marginu i smjestio u fus-notu. To je i jedan od razloga zbog kojeg udžbenici filozofije prije liče na izvještaje iz umobolnice, nego na utočišta zdravoga razuma. Kada se spomene prosvjetiteljstvo, tako, nitko danas neće pomisliti na ove zdravorazumske duhove i hvalitelje i branitelje buržoaskoga društva u nastanku, već prije i gotovo isključivo na njihove kontinentalne antipode, francuske philosophes, te zapjenušane kritičare građanskoga društva, mrzitelje religije i zazivače revolucija i društvenih sukoba – preteče današnjih intelektualaca, društvenih alternativaca i građanskih aktivista.

Doista, francuski prosvjetitelji bili su tipični "otuđeni" članovi društva, koji su svoje genijalne umove upotrijebili kako bi se osvetili društvu koje nije pridavalo značaj njihovoj genijalnosti kakav su oni od njega očekivali, dok su škotski prosvjetitelji bili pravi pravcati trezveni "buržuji", urasli u građansko društvo, u kome su često obavljali značajne dužnosti i imali ugled. Dok je francuske prosvjetitelje nadahnjivao revolucionarni duh holističkih društvenih promjena i neodgovorni mesijanizam, trezveni duh škotskih prosvjetitelja zaokupljale su meliorističke mjere i fine popravke na društvenom organizmu. Škote je zanimala društvena evolucija, a ne revolucija.

Teorija građanskog društva škotskih prosvjetitelja živi je dokaz kako u ovom našem sumanutom svijetu trezveni, zdravorazumski pristup stvarima može imati značaj kakvog otkrovenja. Ona je, međutim, toliko zanemarena i potcijenjena u povijesti ideja – slično primjeru s terminom "prosvjetiteljstvo" – da, kada se kaže "teorija građanskog društva", obično pomislimo na kakvu marksistički inspiriranu kritiku građanskog društva. To zapostavljanje i sustavno teorijsko krivotvorenje ideja ide toliko daleko da je danas sam pojam "građanskog društva" postao sinonim za društvo "emancipirano" od veza i stega tradicionalnog građanskog društva – dakle, nešto sasvim oprečno onome što su pod građanskim društvom mislili Smith, Hume, Ferguson i drugi.

Ako su francuski prosvjetitelji dali svijetu obrazac lijevo-liberalne teorije građanskog društva, onda za škotske prosvjetitelje možemo reći da su svijetu podarili konzervativno-liberalnu teoriju građanskog društva. Škoti na društvo gledaju kao na organizam, a ne mehanizam. Društvo je, po njima, nešto spontano nastalo, a ne djelo kakvog plana. Društvo je nešto što nas obuhvaća i što je nemoguće svjesno modelirati u skladu sa nekim zamišljenim skupom ideja o tome kakvo društvo treba biti. Dapače, ignorirati spontano nastale tradicionalne društvene institucije ili imati ambiciju da se ono promijeni sveobuhvatnom i svjesnom društvenom akcijom, može ga uništiti.

Za razliku od francuskih prosvjetitelja, za koje je prošlost predstavljala okov a tradicija bila sinonim za neslobodu, dok je budućnost bila jedina nada za ostvarenje ljudske slobode, za škotske liberalne mislioce prošlost je knjiga iz koje sričemo slova slobode i orijentiramo se u sadašnjosti, dok je budućnost nespoznatljiva i nepouzdana i ne može biti vodič našeg djelovanja. Tu spoznaju je možda najjasnije izrazio Adam Ferguson u čuvenom ulomku iz njegovog Ogleda o građanskom društvu:

Svaki korak i svaki pokret mase, čak i u vrijeme koje su nazvali prosvijećenim, učinjen je sa podjednakim nesagledavanjem budućnosti, pa tako nacije slučajno nailaze na ustanove koje jesu rezultat ljudskog djelovanja, ali ne i sprovođenja ljudskih planova.

Društvo nije "izmaštana zajednica", koja bi počivala na nekom mitskom temelju ili racionalnom konstruktu, već nešto što zatičemo kao osvjedočeno ljudskom praksom, koja ne mora imati uvijek svoje teorijsko opravdanje.

Ovakvo gledanje na društvo nije bio samo nalog praktične mudrosti škotskih prosvjetitelja, već i teorijski proboj u političkoj filozofiji prvorazrednog značaja. Naime, politička se filozofija sve do pojave škotskih prosvjetitelja zasnivala na ideji prvog zakonodavca, nekakvog genijalnog mitskog izumitelja društvenih institucija i pravila ponašanja, koje su se obično pripisivale nekom mudrom "ocu nacije" – poput Solona ili Likurga. Škoti odbacuju ideju prvog zakonodavca, a s njom i ideju trenscendentnog temelja društva. Škotski prosvjetitelji vrše "kopernikanski preokret" u političkoj filozofiji. Oni su "oceubojice" političke filozofije, kako tradicionalne, tako i moderne, ugovorne ili prirodnopravne. Društvo nije nastalo ugovorom, niti ga se može utemeljiti poveljama, ustavima ili dekretima. Društvo je čista imanencija, ono ima opravdanje samo u sebi – ukoliko je takvo opravdanje uopće potrebno, pa i moguće.

Ovaj "kopernikanski preokret" u njihovoj teoriji društva je i razlog zašto škotski mislioci listom odbacuju revoluciju, a radikalizam francuskih prosvjetitelja i njihove ideje radikalnog prekida s tradicijom i sprovođenja socijalne revolucije smatraju putem u socijalnu kataklizmu. Za škotske prosvjetitelje su tradicijom i pregnućem čitavog niza generacija osvjedočene institucije građanskog društva – poput religije, prava, morala, trgovine, privatnog vlasništva i novca – jedini garant individualnih sloboda. Uništimo li te institucije, uništit ćemo i ljudsku slobodu.

Samo ako je dobro urastao u svoje društveno okružje, pojedinac može osvjedočiti svoju slobodu, a ne kao kakav otuđeni i nedruštveni rousseauovski "plemeniti divljak", na primjer, ili današnji progresivni "alternativac". Škotski liberali, a govorimo o ljudima koji su artikulirali liberalnu teoriju društva, nisu, dakle, bili nikakvi socijalni liberali današnjeg kova. Naši socijalni liberali prije su nasljednici teorije društva poznatog etatiste iz Mulmsburryja, Thomasa Hobbesa, i njegovog opisa građanskog društva kao "rata svih protiv sviju", nego Lockea, Humea ili Adama Smitha.

Kao što znamo, Hobbes je dao opravdanje svome Levijatanu tako što je građansko društvo u preddržavnom stanju i život u njemu opisao najmračnijim bojama – on je "surov, skotski i kratak" – tako da se država pojavljuje kao jedini instrument koji može zaštititi život pojedinca i njegova individualna prava. Škotski liberali, naprotiv, društvo vide kao ambijent u kome raste ljudska sloboda, dok izvor opasnosti vide u državi i njenim ambicioznim projektima "društvene emancipacije". Klasični liberal, kome je stalo do indivudualne slobode, i koji se oslanja na učenje škotskih teoretičara liberalizma, tako će uvijek braniti društvo i njegove institucije, a neće nikad, poput današnjih socijalnih liberala, tražiti asistenciju države da zaštiti njegova "prava" od "autoritarnih" i "mračnih" tradicionalnih društvenih institucija i njihovog "represivnog" morala.

Svi znamo da je Adam Smith dao ogroman doprinos ekonomskoj teoriji tako što je formulirao princip podjele rada kao ključan za ekonomski napredak društva. No, to Smithovo načelo je poteklo iz općeg intelektualnog ambijenta u kome su škotski liberali razmišljali o društvu. Društvo je, prema njima, kompleksan fenomen, sličniji organizmu nego mehanizmu, čije je temelje nemoguće ni propisati, niti do kraja rekonstruirati. Jednako kao što ne možemo planirati tržište, ne možemo planirati niti neekonomske društvene odnose. Oni su dani, a ne zadani. Ova kompleksnost društvenih odnosa također se temelji na svojevrsnoj društvenoj podjeli rada.

Takvi kompleksni društveni odnosi, sačinjeni od bezbrojnih socijalnih interakcija, tvore složenu strukturu društva koje ima sva obilježja složenosti i isprepletenosti odnosa na tržištu, nastalih podjelom rada, pa ju stoga oni nazivaju trgovačkom civilizacijom. Građanin takvog društva sve više postaje homo economicus, a sve manje je homo politicus. To bi bila osnovna društvena "podjela rada", podjela građana na ratnike i trgovce, svojevrsna liberalna "teorija klasa". Političke zajednice koje nisu poštivale svu kompleksnost društvenih institucija i odnosa, temeljile su se na društvenoj dominaciji homo politicusa i njemu primjerenih vrlina vladanja i ratovanja. Trgovačka pak civilizacija temelji se na dominaciji homo economicusa ili trgovaca i, uopće, ekonomskih djelatnika.

Škotski prosvjetitelji su slavili i svoje intelektualne snage posvetili objašnjenju uspona trgovačke civilizacije njihovog doba. Kao što su u objašnjavanju ekonomskih odnosa i povećanja "bogatsva nacija" koristili tzv. teoriju nevidljive ruke tržišta, odnosno, "čuda" ostvarenja "općeg dobra" (ili uvećanja bogatstva) potpuno slobodnim i nekontroliranim (od države neplaniranim) transakcijama pojedinaca na tržištu, koji pritom samo slijede svoj individualni probitak, tako su i ostvarenje ne-tržišnog, odnosno, političkog "općeg dobra" bili skloni prepustiti individualnim skcijema pojedinaca na političkom tržištu. Iz ekonomije poznata teorija nevidljive ruke predstavlja, u stvari, samo "specijalnu teoriju" "opće teorije" nevidljive ruke društva, koju su razvili škotski prosvjetitelji.

Ali, kao što su u toj društvenoj podjeli rada i sve većem diferenciranju društvenih uloga vidjeli motor razvoja liberalne civilizacije, škotski milioci su u tome prepoznali i veliku opasnost. Naime, velika opasnost je, po njima, nastajala upravo uslijed rastakanja tradicionalnog "integralnog" građanina na trgovca i ratnika ili političara. Trgovačka civilizacija razvija pacifističke vrline i narastajuća klasa trgovaca mora svoju sigurnost i državne poslove prepustiti klasi političara i ratnika, koja je naoružana i ima sasvim drukčije vrline. Trgovačka civilizacija je, po njima, nebranjena pred hordama ratnika i političara, kako unutar političke zajednice, tako i na razini vanjske politike, i pesimističke prognoze o dugoročnom uspjehu trgovačke civilizacije prevladavaju u njihovom djelu. Vjerovali su da će politički pritisci i revolucionarni prevrati uništiti trgovačku civilizaciju.

O takvoj mogućnosti su se neki od njih mogli i osvjedočiti, promatrajući užase Francuske revolucije, kada je čitavo francusko društvo došlo na ivicu uništenja uslijed pokušaja uspostavljanja "prosvijećene države" na racionalno-planskim temeljima. No, dugoročno gledano, izgleda da su bili u krivu. Trgovačka civilizacija i kapitalizam preživjeli su i nadživjeli sva dosadašnja iskušenja pokoravanja homo economicusa od strane homo politicusa. Tržište se pokazalo mnogo žilavije pred izazovima državnih politika koje su ga pokušale kontrolirati. Sloboda ne trpi kalupe. Prevaga komercijalnog duha i sve veće spontano usložnjavanje socijalnih institucija stvaraju sve veći prostor za slobodu pojedinca. Obećanja političke slobode pred time gube dah.

Razlog tome bi trebalo tražiti upravo u sve kompleksnijoj društvenoj podjeli rada, gdje je svaki novi pokušaj reguliranja i uspostavljanja kontrole nad socijalnim tržištem već unaprijed osuđen na propast. Povratak ratnika i ratničkih vrlina - kao i političkih vrlina, koje su samo produžetak ratničkog morala drugim sredstvima - u centar društvene dinamike je nemoguć. Dapače, i sam ratnik sve više postaje komercijaliziran. William Wallace može biti heroj još samo u holywoodskim dramatizacijama, ne i u prozaičnoj škotskoj stvarnosti. Vjerojatno je to i tajna škotske referendumske izdaje. Znaju da će se za njihovu slobodu u njihovom kutku svijeta pobrinuti nevidljiva ruka sve veće komercijalizacije politike, čak i ako za tu slobodu nisu napravili svjesni politički izbor. Uz to, ceh njihovog oslobođenja platit će drugi. Ekonomski gledano, to izgleda kao racionalan politički izbor.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Reflections on Anti-Semitism Following Gaza War

When Pope Francis hosted a joint prayer meeting in June with then-Israeli President Shimon Peres and Palestinian leader Mahmoud Abbas, some saw it as a significant step toward peace in the Middle East. In reality, it signaled that the situation had spiraled dangerously out of control, and that all was now in God’s hands.

Indeed, it was not long after that Israel and Hamas engaged in conflict with an intensity not seen since 2012.

Before we go any further, it is important to note that it has become customary for the media to only begin seriously reporting on conflicts like the summer’s Gaza war after Israel has responded to provocative attacks with a great show of force. Because of this, Israel is often wrongly portrayed as the instigator.

We could write extensively on the secret love affair and complicity between the Western media and terrorist organizations like Hamas. But what I really want to draw attention to is the rise of anti-Semitism fueled by this distorted coverage.

A quick survey of social networks reveals an overwhelming outburst of anti-Semitism in recent months, including calls for boycotts of Israeli products, refusals by European sports clubs to play in Israel, general anti-Israel demonstrations and even open approval of Hitler’s policy of exterminating the Jews.

As everyone knows, anti-Semitism was outlawed in much of the West following the Holocaust, but it has managed to live on within the matrix of leftist ideology, which has become a politically-correct medium for expressing anti-Semitism.

This sounds strange, but only to those who perceive anti-Semitism as an isolated phenomenon belonging to the period of Nazi rule. Anti-Semitism is not confined to the Nazi genocide of the Jews of Europe. It is a constant defining element of liberal political thought in the West.

Anti-Semitism in the West is very much related to a mythical fear of trade and the capitalist entrepreneur, who becomes an archetypical representation of someone who disturbs communal harmony and bears the properties of being foreign and impure.

But it was only with the widespread rise of capitalism and the accompanying emergence of the socialist movement in the 19th century that these sentiments assumed the form of political anti-Semitism, which proved itself even more dangerous than the earlier religious anti-Semitism.

It is a known fact that political anti-Semitism was first articulated by socialist theoreticians, who transformed the Jew into the embodiment of capitalism, thereby firmly embedding anti-Semitism within anti-capitalist conspiracy theories about evil bankers and the like as a foreign bodies infecting the social organism.

In their seminal work Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies, authors Ian Buruma and Avishai Margalist demonstrated that the political Islam of today is nothing but an adjusted copy of modern totalitarian movements (Communism and Nazism).

It is no coincidence that the first modern radical Islamist movements emerged in Egypt, which was under the strong influence of the French Revolution. The founder of the Muslim Brotherhood, Hassan al-Banna, was highly influenced by the Enlightenment, Jacobin ideas and totalitarian European movements. Thus, he tried to reform the Islam according to the “spirit of the time”, ascribing the ideas of equality, freedom and brotherhood to the teachings of Mohammed.

Al-Banna’s prized student and the second most important ideologist of the Muslim Brotherhood, Sayyd Qutb, thought very highly of Lenin and Marx, and insisted that socialism is superior to capitalism. And this is where the secret ideological brotherhood between Islamists and Western liberals begins to reveal itself.

These two seemingly opposing movements are indeed ideological brothers in their respective struggles against the Jews and Israel as the embodiments of evil capitalism. Through their support for the Hamas, wrapped in maudlin human rights ideology, progressive Europeans can now finally fully express their own ideological heritage.

Western support for Hamas is really an expression of love for our own wicked past.

In reality, Hamas is today primarily supported not by a majority of Palestinians or Muslims in general, but by a liberal Western polity prone to totalitarianism and anti-Semitism. This Western movement supports Hamas’ fanaticism and terrorism by masking it as a struggle for human rights, and in so doing these European leftists actually return to their own dark totalitarian roots and their endemic anti-Semitism.

It is this ideological pact between Western leftists and Islamists that most hinders any hope for a peaceful resolution to the conflict in Israel.

Izvor: Israel Today

Je li Martina Dalić Mirela Holy desnice?

Istupanjem iz HDZ-a bivše ministrice financija i saborske zastupnice, Martine Dalić, konačno su otklonjene sve spekulacije i nedoumice o eventualnom reformskom potencijalu HDZ i njihovoj sposobnosti da, po dolasku na vlast, izvuku zemlju iz krize. Taj potencijal je ravan nuli. Naravno, veliko je pitanje može li HDZ uopće osvojiti vlast na sljedećim parlamentarnim izborima, unatoč tome što su oni, pa i mnogi analitičari, uvjereni u to kao u gotovu stvar, ali ovim izlaskom gđe Dalić iz njihovog tima, ova nada, čini se, postaje sve tanja i dodatno udaljena.

Kao što znamo, a kako je to na tiskovnoj konferenciji rekao i HDZ-ov potpredsjednik Sabora, Željko Reiner, Martina Dalić je pripadala struji u HDZ-u, očito vrlo slaboj, koja je, kako je rekao Reiner, zagovarala "neoliberalni pristup gospodarstvu". Prevedeno na manje ideologizirani rječnik, Martina Dalić je unutar HDZ-a bila jedan od rijetkih zagovornika potrebe za tržišnim reformama gospodarstva, koje su nasušno potrebne Hrvatskoj kako bi se izvukla iz gospodarske krize. Kako sada vidimo, u tom svom nastojanju je bila i usamljenija nego što se mislilo.

Naime, HDZ je dosta dugo najavljivao da radi na sveobuhvatnom gospodarskom programu oporavka hrvatskoga gospodarstva. Te najave su bile naročito glasne tijekom prošle godine, kada su iz HDZ-a stizale kritike na račun vlade zbog povećanja poreza i gušenja gospodarstva Linićevom poreznom politikom, bilo je najava o tome da će ugledni liberalni ekonomisti, poput Josea Pinere i Robina Harrisa, biti dijelom ekonomskog tima HDZ-a, a sve je trebalo kulminirati na Svehrvatskom gospodarskom forumu, koji je HDZ organizirao sredinom prosinca prošle godine. 

Međutim, svi oni koji su očekivali vidjeti taj dugonajavljivani HDZ-ov gospodarski program mogli su samo ostati razočarani. Bilo je očito da HDZ još nema nikakav program gospodarskog oporavka Hrvatske, a da umjesto toga nudi samo maglovita obećanja i demagoške floskule. To je postalo još jasnije s proljeća, kada HDZ sve jače počinje udarati u populističke žice. Njihova kritika ionako nekonzistentnog i nimalo reformskog Zakona o radu, kao i hvatanje u kolo i dodvoravanje sindikatima, ukazivalo je na to da se od HDZ-a ne može očekivati nikakav protržišni reformski smjer. Liberalna Martina Dalić sve više pada u drugi plan, a ekonomske ideje HDZ-a počinje sve više iznositi Goran Marić, koji u pravom neomarksističkom duhu kritizira rad socijalističke Milanovićeve vlade. Postaje sve jasnije da je HDZ-ov odgovor na pogubnu socijalističku politiku aktualne vlade – još više socijalizma. 

Tako se Hrvatska našla u sasvim nezavidnom položaju. Naime, niti jedna od dvije najveće stranke nema konkretan plan reformi za ekonomski oporavak Hrvatske, već se natječu jedna s drugom u socijalističkoj demagogiji i populizmu. No, to bi im se moglo osvetiti. SDP-u, koji se, prema anketama, nalazi na svom povjesnom minimumu, već jest, a ime te osvete je – Mirela Holy. Imajući na umu njene ekonomske ideje, to i nije neko ohrabrenje za Hrvatsku. Ali, očito je da je na ljevici ostalo dovoljno prostora za meteorski uspon jedne posve nove stranke.

Da li takav prostor postoji i na desnici? Postoji li mogućnost da u Martini Dalić dobijemo "desnu Holy", odnosno, osobu koja bi mogla popuniti prostor koji postoji na desnici, ako bi pokušala svoje ideje artikulirati osnivanjem nove, desne pro-tržišne stranke? Već duže je vrijeme jasno da takav prostor na desnici postoji, i to više prema desnom centru, a ne desno od HDZ-a, gdje se to, inače, stalno očekuje – samo se još nitko nije pojavio tko bi politički artikulirao stavove tog dijela biračkog tijela. Naime, premda SDP stalno pada, popularnost HDZ-a nikako ne raste. Bjelodano je riječ o tome da HDZ nikako ne uspijeva privući glasače desnog centra i liberale, onako kako mu je to uspjelo s privlačenjem krajnje desnice s Ružom Tomašić. U tome mu neće puno pomoći koaliranje sa HSLS-om. Možda o tome koliko je to unaprijed propala stvar najbolje govori to što im se upravo u vrijeme potpisivanja koalicijskog sporazuma s Kosorovim kvazi-liberalima – desila Martina Dalić.

Ovakav razvoj situacije je posve moguć, ne samo zbog intrinsičnih identitetskih problema samog HDZ-a, već i zbog trenda koji je primjetan već duže vrijeme, a to je kriza tradicionalnih parlamentarnih stranaka. Ako pogledamo kako su se raspale tradicionalne stranke desnice i ljevice u Sloveniji, te kako su izuzetan izborni uspjeh doživjele ad hoc osnovane stranke (nešto slično Orahu), vidjet ćemo da takav razvoj nije uopće nemoguć, naročito ako imamo ovako duboku krizu parlamentarnog života i demokracije, kakvu imamo mi u Hrvatskoj. Na taj trend ukazuje i nova referendumska inicijativa udruge "U ime obitelji" Željke Markić, koja je i HDZ-u i SDP-u sasvim opravdano natjerala strah u kosti. 

Možda je, na kraju krajeva, zahtjev za još više demokracije u Hrvatskoj jedina šansa za liberalne reforme u Hrvatskoj? Naime, jedino je tako moguće razbiti dugogodišnji politički duopol HDZ-a i SDP-a, koje se danas pokazuju nesposobnima ne samo politički artikulirati stavove većine građana Hrvatske, već ni ponuditi uvjerljiv ekonomski program koji bi hrvatsko gospodarstvo izvukao iz krize. Situacija je svakako zrela za nova politička previranja i iznenađenja. Ako jedno od tih iznenađenja bude i artikuliranje političke opcije koju zastupa Martina Dalić, bit će to veoma značajan korak za hrvatsku demokraciju, a možda i nada za izvlačenje Hrvatske iz gospodarske krize.

Nisu Škoti svemu krivi - liberalni argument za secesiju

 Budući je Obama odnedavno svaki oblik secesije, osim onog koji podržava njegova vlada, proglasio nelegitimnim, čak terorističkim činom, današnje referendumsko izjašnjavanje o neovisnosti Škotske dobiva dodatno na značaju. Referendum o škotskoj neovisnosti, čini se, nema toliki značaj kao sam događaj i za one koji su neposredno zainteresirani za ishod referenduma, koliko ima značaj za promatrače sa strane. Kao realan događaj, ovaj referendum je, mogli bismo reći, beznačajan; ali je njegov simbolički značaj gotovo bez premca u novijoj povijesti, bar od pada Berlinskog zida naovamo.

O čemu se, naime, radi? Val secesionističkih pokreta, koji je, padom Berlinskog zida, zapljusnuo čitav bivši komunistički svijet, sada se preselio u samo srce Zapada. Čak štoviše, zemlja koja je u zadnjih nekoliko stoljeća aktivno učestvovala u geopolitičkom prekrajanju svjetske mape, sada se nalazi pred iskušenjem da takvo prekrajanje osjeti i u svom dvorištu, na svom teritoriju, da nestane pred novim secesionističkim valom. Ne radi se o zlobnom bumerangu koji, promašivši lovinu, odsijeca ruku samome lovcu, već o tome da se sam princip potvrđuje u geopolitičkom središtu svijeta.

Kao što znamo, kroz čitavo dvadeseto stoljeće na djelu je bila snažna afirmacija principa građanske države od strane velikih sila. Najveći neprijatelj tom konceptu građanske države bio je etnički nacionalizam, odnosno separatistički pokreti nacija koje su se osjećale potlačeno u tako konstruiranim nadnacionalnim "tamnicama naroda". Velike sile pobrinule su se da nekadašnje europske monarhije ne zamijene nacionalne države temeljene na etničkom principu, već su na europskom tlu afirmirale građanski princip stvaranja vještačkih nacionalnih država. Tako su stvoreni Sovjetski Savez, Čehoslovačka, bivša Jugoslavija...

Taj proces političkog ujedinjenja svijeta uzeo je novoga maha i kroz ideju stvaranja krovnih nadnacionalnih instiucija, poput Lige naroda, potom Ujedinjenih nacija, Europske unije, itd. No, pošto sloboda ne trpi dugo nametnute političke kalupe i institucionalne okove, krajem 20. stoljeća stvar je krenula u pomalo čudnom i nenamjeravanom smjeru. Neočekivani kolaps komunističkog sustava na istoku Europe, dao je krila secesionističkim nacionalnim pokretima. Raspadaju se Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Jugoslavija... Od Slovenije do Urala, pred nosom Europe koja je upravo krenula u novu avanturu političkog ujedinjavanja, nastaju nove nacionalne države. Bio je to prvi znak nadolazeće budućnosti, prvi okus 21. stoljeća.

Velike sile s dosta negodovanja promatraju raspad njihovih kreacija, ali ipak prihvaćaju novu političku stvarnost, odobrovoljene napokon nestankom Varšavskog vojnog pakta. Svakako, tu ne treba zanemariti ni ulogu ujedinjene Njemačke – čije ujedinjenje je predstavljalo još jedan poraz atlanticističke afirmacije građanskih država nauštrb koncepta nacionalnih država – koja je i jedina inicijalno i zdušno dala podršku nastanku novih nacionalnih država, poput Slovenije i Hrvatske. Rezervna varijanta atlanticista je, naravno, bilo davanje novog zamaha stvaranju Europske Unije, kako bi se naknadno poništili efekti novoizborene slobode. Ipak, bio je to trenutak u kome je Europa priznala secesiju kao legitiman politički princip.

Sljedeći iskorak u smjeru priznanja secesije odigrao se na Kosovu. Kao što znamo, pod izgovorom za kršenje ljudskih prava i zločina protiv čovjčnosti, NATO pakt, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, bombardirao je Srbiju (tadašnju SR Jugoslaviju), i svojim vojnim prisustvom i političkim zalaganjem, omogućio secesiju te južne srpske pokrajine. Tim činom je, dakle, princip secesije priznat i na razini samih novonastalih nacionalnih država. Premda se tim činom podrške secesionističkom pokretu Albanaca sa Kosova, ako je vjerovati propagandi jakobinaca sa Zapada, htjelo uzdignuti princip zaštite ljudskih prava visoko iznad prava suvereniteta nacionalnih država, de facto je to značilo priznanje načela secesije bez obzira na princip suvereniteta država. Ako se time htjelo afirmirati princip ljudskih prava u međunarodnoj politici, postuignuto je suprotno – afirmiran je princip secesije, bez obzira na principe međunarodnog prava i principa suverenosti nacionalnih država, i to od strane najutjecajnije globalne sile.

Više nije bilo granica koje bi mogle zaustaviti princip secesije. Slučaj ruskog uplitanja u Ukrajini i podrške Rusije tamošnjim secesionističkim pokretima, koji je okrunjen referendumom na Krimu, kojim je ova ukrajinska pokrajina izglasala neovisnost od Ukrajine i priključila se Rusiji, samo je potvrdio da i druga najjača svjetska sila priznaje princip secesije. Prešutna podrška Kine ovom činu nadređivanja prava na secesiju pravu suvereniteta nacionalnih država, kao i bezuspješno i ne baš uvjerljivo protivljenje SAD i njenih europskih saveznika krimskom referendumu i secesiji, samo je princip secesije dodatno univerzalizirao. Sada je to princip koji su, iz ovih ili onih razloga i interesa, priznale sve značajne svjetske sile. Nisu, dakle, Škoti svemu krivi.

Više ne postoji nijedan moralno uvjerljivi razlog, niti princip međunarodnog prava, kojim bi se neka sila mogla vjerodostojno usprotiviti principu secesije. Duh slobode je pušten iz boce, i više ga tamo nije moguće vratiti. I bez obzira što u ovom trenutku, na ovaj referendumski dan, u američkom Kongresu ukrajinski predsjednik Petar Porošenko kliče "Sloboda ili smrt!", podsjećajući se gesla Američke revolucije i borbe za neovisnost - princip secesije neće biti ugušen ni time što predstavnici nacije koja je svoju slobodu izborila upravo na secesionističkim principima, sada odobravaju ovo tragikomično gestikuliranje u pokušaju da se ponovno prizna pravo suverenosti nacionalnih država a odrekne legitimitet pravu na secesiju. Duh slavne američke secesionističke borbe za slobodu i neovisnost od britanske krune, danas je živ u istočnoj Ukrajini, na Krimu i u Škotskoj, sutra u Venettu, Kataloniji, Flandriji, Provansi, Republici Srpskoj ili Herceg-Bosni, a ne u Washingtonu i američkom Kongresu. Utoliko gore po Washington i američki Kongres.

No, mimo ovih povjesnih i geopolitičkih razmatranja, postoje li principijelni razlozi zbog kojih bi liberali trebali podržati secesionističke pokrete? Jedan naš povremeni liberal je o škotskom referendumu objavio tekst u kome je referendum o neovisnosti nazvao riskantnom utopijskom iluzijom. On svoj zgodimični liberalizam i protivljenje secesionizmu pokušava legitimirati dvogubom konstrukcijom antiliberalnih zala - komunizmom i nacionalizmom. Po njemu je, pored komunizma, nacionalizam druga velika kolektivistička i antiliberalna iluzija - čak opasnija od komunizma(!) - koje se čovječanstvo mora otarasiti kako bi stupilo na svijetlu stazu liberalnog kapitalizma.

Pored ove načelne liberalne ograde od dvoglave anti-liberalne ale, autor daje i niz drugih argumenata, politoloških, ekonomskih i ljudskopravaških, kojima, s navodno liberalnog stajališta, pokušava osporiti princip separatizma, premda u njegovom tekstu uglavnom dominira pizma na nacionalizam i uspostavu zasebnih država kao "provincijski", "iracionalan" i "opasan" pothvat, koji su po njemu samo "jamstva općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma". No, zašto bi, s liberalnog stajališta, separatizam i težnja nacija za samostalnošću bili sindrom sveopće provincijalizacije i nazadnjaštva?

Kako bi izgledala naša civilizacija da nije bilo separatističkih pokreta u Sjedinjenim Državama, u britanskim kolonijama, osamostaljenja nacionalnih država s kraja prošlog stoljeća? Čemu ovako tanak liberalni prosvjed protiv uspostavljanja novih država, ako već ne želimo biti dosljedni, pa osporiti pravo postojanja svakoj državi uopće? I nije li, napokon, protivljenje postojanju državnih aranžmana sasvim jedna utopijska nada? Nije li takav liberalizam samo jedno opsjenarstvo, koje postavlja jedan utopijski cilj – bezdržavno stanje – kako bi se usprotivilo konkretnim koracima čovječanstva u osvajanju više slobode? Ja mislim da je upravo to slučaj. A evo zašto.

Iako autor, Vuk Perišić, s pravom podsjeća na to da nacionalizam, demokracija i separatizam sami po sebi ne moraju imati načelne veze s liberalnim idealima i mogu s njima doći u sukob, radi se o tome da mi živimo u svijetu gdje su nacionalizam, demokracija i separatistički pokreti snažne sile, kojima se, kao što smo vidjeli, ne uspijevaju oduprijeti niti najutjecajnije države. Alternativa nacionalizmu, demokraciji i separatizmu, stoga, nije nekakav bezdržavni liberalni čardak ni na nebu ni na zemlji, već podržavanje nadnacionalnih, imperijalnih projekata velikih sila, kojima one pokušavaju zaustaviti i obuzdati ove separatističke silnice povijesti. No, što je tek liberalno u centraliziranim, antidemokratskim i unitarnim nadnacionalnim tvorevinama, to je doista teško razvidjeti.

Liberalni argument u prilog secesiji je strogo formalan i principijelan. Mi se ne možemo upuštati u to kakvog će kvaliteta biti novonastale države i čime sve mogu poroditi secesionistički pokreti. Takvi prigovori i ograničenja su sasvim izvanjska. To je kao kada bismo uveli izvanjski kriterij da na slobodnom tržištu legitimne mogu biti samo tvrtke koje su i same slobodnotržišno strukturirane. No, to je jako rijetko slučaj. Tvrtke su uglavnom hijerarhijski i autoritarno organizirane, u njima se rijetko kada odluke donose demokratskim putem, i slično. Ono što čini kvalitet tržišta jest konkurencija i međusobno natjecanje za tržište takvih autoritarno i nedemokratski organiziranih tvrtki. Ako neka tvrtka loše posluje, napustit će je kupci, a zatim i njen upraviteljski kadar i zaposlenici, i prijeći u drugu tvrtku. To je ono što jednu tvrtku prisiljava da dobro posluje i da bude uspješna, kao i da zaposlenici te tvrtke budu zadovoljni.

Slično je i sa državama. Liberalna utopijska sanja o nekakvom bezdržavnom stanju u kome bi po planetu skakutali slobodni i od svoje nacije, tradicije i provincijskog duha slobodni pojedinci, sasvim je jedna antilibirelna i netržišna vizija. Države postoje, one su izraz narodne volje za slobodnom i samostalnošću. Sama ta njihova inicijalna motivacija, naravno, nije garancija i da će takvi projekti biti uspješni. No, jedini alat koji imamo kako bismo poboljšali "poslovanje" država jest konkurencija, slobodno tržište na kome će se natjecati različiti državni aranžmani za svoje klijente i potrošače. Pritom je pravo na secesiju najvažniji regulatorni alat koji imamo kako bismo na prirodan način prisilili države da imaju što bolje uvjete poslovanja i da budu što privlačnije za svoje zaposlenike i klijente. Samo onaj tko ne vjeruje u snagu tržišta i inherentni regulatorni mehanizam slobodnog tržišta, može zahtijevati da se u sam proces uključe i drugi, samom ovom procesu izvanjski kriteriji.

Pošto negativne utjecaje demokracije i demokratskog odlučivanja ne možemo a priori isključiti, jednako kao što ne možemo isključiti ni negativne strane tržišta, pogrešnih izbora koje činimo na tržištu (koje je nesavršeno upravo onoliko koliko smo i mi sami nesavršeni i činimo pogrešne izbore), jedini način da otklonimo slabosti demokracije jest da povećamo snagu demokratskog odlučivanja – da povećamo slobodu izbora na samom političkom tržištu. Dodatna i sve veća demokratizacija je jedini lijek za nesavršenosti demokracije. Tu ne pomažu naučene formule o sukobljenosti demokracije i liberalizma. Budućnost liberalizma je u sve većoj demokratizaciji političkog tržišta, a ne u obuzdavanju demokracije. U suprotnom se liberali pretvaraju u jeftine apologete centralizirane države i statusa quo.

Demokraciju i slobodu nam ne mogu garantirati nikakvi ustavi i različite papirnate proklamacije o ljudskim pravima i pravnoj državi – naprotiv, one često mogu biti jeftina izlika za obuzdavanje naše slobode – već jedino konkurencija različitih državnih uređenja i sve veća proliferacija novih državno-pravnih aranžmana, koje će biti konkurencija postojećim državnim aranžmanima i prisiljavati ih na korekciju njihovih uređenja kako bi zadržali svoje klijente (tj. građane). "Glasanje nogama" nije zadnji i očajnički potez na koji se odlučuju građani u potrazi za boljim uvjetima života i većom slobodom, već je izlaz iz situacije u kojoj pravo na secesiju nije do kraja i univerzalno priznato – prava građana da, nezadovoljni postojećom "tvrtkom", osnuju svoju "tvrtku", namjesto da napuštaju postojeće mjesto prebivanja i odlaze "trbuhom za kruhom". Stoga treba pozdraviti sve šire prihvaćanje principa secesije među ljudima, jer je to jedan od važnijih mehanizama pritiska na aktualne političke elite da se ne uljuljkaju u svojoj partitokraciji. Alternativa lošim državnim uređenjima, naime, ne mora biti nekakva liberalna revolucija, niti "glasanje nogama", koje solucije uvijek imaju visoke transakcijske troškove, već jednostavno secesija od takvog lošeg uređenja.

Jedan od prigovora protiv stvaranja novih država, a koji spominje i Vuk Perišić, jest onaj kako su takve nove države male i nekonkurentne. Pitam se koja su to mjerila konkurentnosti kod liberala Perišića – veliki teritorij, bogatstvo resursima, što? Ako pogledamo mini-države, poput Monaca, Andore, Lichtensteina, Švicarske, Hong Konga ili Singapura, da li ćemo reći da su to države koje nisu primamljive za život, koje odišu provincijalnim duhom, koje su pred ekonomskim kolapsom? Teško. Radi se upravo o nekim od najboljih i najprivlačnijih mjesta za život – pravim malim libertarijanskim rajevima u moru glomaznih, užasno centraliziranih, bankrotiranih socijalističkih bantustana. Pa u čemu je, onda, stvar? Zašto bi jedan liberal uopće branio princip teritorijalno glomaznih despocija, a protivio se separatističkim liberatarijanskim oazama?

Komparativna prednost malih država je u tome da one nemaju nikakvih prirodnih resursa, te da su doista nesposobne za autarkiju, odnosno, samostalno preživljavanje bez interakcije sa drugim državama. Stoga one moraju tu nevolju okrenuti u prednost. One neće imati zaštitne carine, kojima će štititi svoju tromu i nekvalitetnu industriju od vanjske konkurencije, već će, naprotiv, napraviti takav porezni sustav i ekonomski ambijent koji će biti privlačan za strana ulaganja i kapital. Male države znaju da je liberalni porezni sustav najvažnije javno dobro koje imaju na raspolaganju.

Ako pogledamo u povijest, u staru Grčku ili Kartagu, trgovačke nacije poput Mletaka, Firentinaca ili Dubrovčana – u kojima je i začet moderni kapitalistički sustav – vidjet ćemo da su sve te uspješne države svoj uspjeh dugovale trgovini i liberalnim politikama. Atena je od resursa imala samo jedan osrednji rudnik srebra, Dubrovnik jednu solanu koju je mukom održavao pod svojom jurisdikcijom. Ali, imali su more, imali su svijet pred sobom koji su privlačili svojim liberalnim sustavom. Uspostavljanjem principa slobodne trgovine čak i najmanje nacije, kako vidimo, mogu biti potpuno integrirane u svjetski gospodarski sustav i izvanredno napredovati, a njeni građani mogu biti jedni od najbogatijih na svijetu. To im, pak, nije omogućila ni njihova pamet, niti neka druga njihova posebna karakteristika, poput dovitljivosti ili talenta za trgovinu, već nevolja – "nevolja" života u malim državama nesposobnim za samoodržanje.

Ako liberali ne smatraju nijednu državu opravdanom, već samo nužnim zlom, onda svakako neće imati niti jedan razlog da brane postojeći poredak ili da se protive uspostavljanju novih državnih aranžmana. Dapače, liberali trebaju snažno stajati na stajalištu principijelne obrane načela secesije svuda i u svakom trenutku, jer se time povećava konkurencija pravosudnih, monetarnih i poreznih sustava, koji se sve više međusobno kontroliraju i poboljšavaju kako ne bi izgubili klijente. Politička integracija je najveći neprijatelj ekonomske integracije, jer vodi sve većoj centralizaciju sustava i ukidanju konkurencije ekonomsko-pravno-monetarno-političkih sustava (to se danas zove "eurozona" i "harmonizacija"), dok politička dezintegracija i separatizam predstavljaju najveći mogući poticaj slobodnom poduzetništvu i unaprjeđenju političkih i ekonomskih prilika, uslijed sve veće konkurencije i diskharmonizacije različitih državno-pravnih sustava.

Današnji referendum u Škotskoj ne treba, stoga, promatrati samo kao geopolitički poraz ideje sve veće političke integracije koju zastupaju današnji gospodari svijeta, već kao još jedan trijumf liberalizma i slobode, koji nije proizvod nikakvog plana smišljenog u glavi nekog izvanredno liberalnog uma, već kao nenamjeravanoj, ali izuzetno bitnoj, posljedici djelovanja po sebi možda i ne tako liberalnih i slobodoljubivih sila, ali koje nužno povećavaju konkurenciju unutar postojećeg sustava naccionalnih država. Uspio referendum u Škotskoj danas ili ne, nije toliko važno. Važno je da je princip potvrđen u samom sijelu modernog svijeta, nekadašnjem slavnom Britanskom carstvu, koje je učinilo mnogo za ekonomsku globalizaciju svijeta, pa ne bi bio ni najgori izbor za njega da i svojim nestankom svjedoči o pobjedi i uvećanju djelovanja principa slobode u svijetu.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Lov na vehabije – ili, kako senzacionalistički tisak straši hrvatske građane

Slike strave koje nam stižu iz Iraka i Sirije, gdje ratnici Islamske države Iraka i Sirije (IDIŠ) pred očima cijeloga svijeta sprovode masakr nad kršćanima, šiitima, Jezidima, Kurdima, kao i sunitima koji se ne uklapaju u njihovu viziju osnivanja islamskog kalifata, opravdano pobuđuju zabrinutost. Podatak da jednu trećinu tih ratnika čine mudžahidi pristigli sa Zapada, među kojima i muslimani iz Bosne i Hercegovine, Srbije i sa Kosova, govore nam da bi se to nasilje uskoro moglo preliti i na naše susjedstvo, a indirektno i na Hrvatsku.

Stoga je hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), napravila odličan potez time što je baš u ovom trenutku po prvi puta u svojoj povijesti objavila dokument u kome objelodanjuje svoj način rada, organizaciju, financiranje, sastav i ciljeve djelovanja. Pri tome je dokument pobudio naročitu pažnju javnosti i zbog dijela u kome se govori o tome da SOA intenzivno prati aktivnosti ekstremističkih islamističkih grupa u zemljama u okruženju, naročito "džihadista" koji odlaze na ratišta u Iraku i Siriji. "Od 2012. u sukobima u Siriji, a kasnije i u Iraku, sudjelovalo je više stotina boraca iz država hrvatskog susjedstva. Pri tome su neki od njih pripadnici najradikalnijih islamističkih skupina koje se bore na tom području", stoji u tom dokumentu.

Svakako je dobro znati da državne institucije, kako se to kaže, djeluju u skladu sa situacijom koja zadnjih mjeseci pobuđuje veliku pažnju građana i izaziva njihovu uznemirenost. Naime, unatoč tome što je dosad bila javna tajna da je veliki broj pripadnika radikalnog islama zadnjih godina otišao na ratišta u Siriju i Irak i tamo se priključilo islamističkim grupama, dosad nismo imali priliku dobiti neki eksplicitniji komentar ili potvrdu hrvatskih institucija i zvaničnika u svezi ove stvari. Ovakva reakcija SOA-e stigla je u pravi trenutak, prije svega kako bi umirila javnost i eventualno spriječila stvaranje bespotrebne panike među građanima.

Snimke uhićenja pripadnika vehabijskog pokreta u susjednoj Bosni i Hercegovini čine se kao adekvatan odgovor tamošnjih sigurnosnih službi na strepnje javnosti u vezi širenja islamskog radikalizma na ovim prostorima. Naime, u akciji tužiteljstva BiH uhićeno je petnaestak osoba zbog sumnje da su povezani s terorističkim aktivnostima, a u vezi istrage o financiranju, organiziranju i vrbovanju građana BiH za odlazak na ratišta u Siriju i Irak. Za vjerovati je da će ova istraga polučiti konkretne rezultate, kako bi se presjeklo djelovanje Al-Qa'idine mreže na Balkanu, čija aktivnost je ovdje u kontinuitetu prisutna zadnjih dvadesetak godina, ali se dosad malo toga učinilo na tom planu.

No, postoje i određene sumnje da je ova akcija BiH policije bila samo predstava za javnost i dio predizborne kampanje. Sumnju, prije svega, pobuđuje medijska samosvijest s kojom je tužiteljstvo prišlo uhićenju selefija osumnjičenih za terorizam. Naime, pri uhićenju opakih terorista teško da bi, iz sigurnosnih razoga prije svega, policija povela medije sa sobom. Također, objavljivanje imena u medijima ljudi koji su osumnjičeni za terorizam, svakako ne spada u dobru praksu tužiteljstva. Treba reći da je selefijska zajednica medijski atraktivna zbog svog vanjskog izgleda i načina života, pa je to svakako imalo udjela pri montiranju ovakve medijske atrakcije od njihova uhićenja. To, dakako, ne znači da u BiH ne postoji organizirana teroristička mreža, čiji članovi mogu biti i iz selefijske zajednice, ali svakako da bi naivno bilo vjerovati da bi teoristi bili pripadnici isključivo jedne jasno izdvojene zajednice. Ovaj zadnji lov na vehabije u BiH mogao bi se lako premetnuti u lov na terorističke "vještice". No, ostavimo zasad, ipak, bosanskom tužiteljstvu da izađe sa konkretnim podatcima i dokazima u vezi uhićenih pripadnika selefijske zajednice u BiH.

Na žalost, ovakvom senzacionalističkom pristupu aktualnoj borbi protv terorizma na Balkanu, nije odolio ni hrvatski tisak, koji pokušava iskoristiti ovu situaciju za povećanje čitanosti jeftinim senzacionalizmom. Pri tome tisak radi upravo suprotno od onoga poteza SOA-e – podrgijavaju se strahovi građana od terorizma koji nam prijeti, ali ne kvalitetnim i provjerenim informacijama, već naprosto izmišljanjem "slučajeva", dezinformiranjem i podizanjem panike. Tako je "Jutarnji list" u današnjem broju objavio tekst pod naslovom "STRAH OD TERORIZMA Hrvatskoj prijete ekstremisti iz regije koji se vraćaju iz sukoba u Iraku i Siriji?", a u kome je odlučio obavijestiti općinstvo o svojim saznanjima da u našoj neposrednoj okolici, točnije, u slovenskom gradu Jesenice, "djeluje najveća i najekstremnija skupina vehabija". Kako bi uklonilo svaku nedoumicu o pouzdanosti ovakve šokantne tvrdnje, autor teksta, Tomislav Novak, zaklonio se iza lapidarne formulacije – "tvrde tajne službe".

Na slici iznad teksta vas mrko gleda bradati mladić, Alim Hasanagić, a uz njegovu sliku je uglavljena slika ratnika IDIŠ-a. Svakome dovoljno da zaključi kako se u mirnom slovenskom gradiću, tu odmah pored nas, krije opasna teroristička ćelija s Alimom na čelu – vjerojatno povratnikom sa ratišta u Iraku i Siriji, zar ne? U samom tekstu, ovo iznenađujuće otkriće novinara "Jutarnjeg" iz podnaslova, ponavlja se u dva navrata, i to takoreći u ovlaš i usput. Prvi put se kaže da je, pored vehabija iz Gornje Maoče, ona iz Jesenica "među najpoznatijima u susjednim zemljama", a drugi put se kaže da je "zajednica u Jesenicama izrazito ekstremna".

Pri tome se, međutim, gotovo usput otkriva da izvor te informacije nisu nikakve "tajne službe", kao što se tvrdilo u podebljanom dijelu teksta ispod Alimove slike, već izvjesni Adnan Mešanović, "bivši vehabija", ali i bivši član jedinice El Mudžahid, koja je za vrijeme rata u BiH bila osnovana i vođena od strane Al-Qa'ide. Dakle, izvor informacija ovako senzacionalistički napisanog i slikom Alima Hasanagića i vojske IDIŠ-a podebljanog teksta je – bivši vehabija i bosanski mudžahedin, nikakve tajne službe. Novinar "Jutarnjeg lista" se, čini se, nezadovoljan izvješćem SOA-e o sigurnosnoj situaciji u Hrvatskoj, samo odlučio igrati se Jamesa Bonda, ne bi li, kroz samostalnu istragu "terorista" u našem okružju, malo pogurao čitavu stvar.

Dodatnu sumnju u autentičnost ovih navoda novinara "Jutarnjeg" svakako mora pobuditi i to što se autor napisa nije potrudio niti kontaktirati Alima Hasanagića kako bi provjerio ovako teške, gotovo monstruozne optužbe. Osnove novinske etike nalažu da se, ukoliko je to moguće, uvijek čuje i druga strana. No, toga u ovom tekstu u "Jutarnjem listu", na žalost, nema.

Hm, čemu, onda, služi ovakva konstrukcija "slučaja"? Postoji li u tome minimum novinarske etičnosti i profesionalizma? Kako je moguće u ovako osjetljivoj i eksplozivnoj situaciji, na osnovu potpuno neprovjerenih tvrdnji bivšeg vehabije i mudžahedina, koje se, uz to, predstave kao pouzdane informacije "tajnih službi", nekoga izložiti takvim optužbama i pravom javnom linču? Je li moguće da netko sebi uzima za pravo uništiti život jednom mladom čovjeku samo da bi se malo povećala čitanost? Ako je po "Jutarnjem", izgleda da jest.

Do Alima Hasanagića je, međutim, dosta lako doći preko Facebook naloga, pa je on tamo ovako prokomentirao ovaj napis:

"Što se tiče teksta pod nazivom "STRAH OD TERORIZMA Hrvatskoj prijete ekstremisti iz regije koji se vraćaju iz sukoba u Iraku i Siriji?" u kojem je spomenuto moje skromno ime, mogu reći da sve što su napisali o meni nema nikakve veze samnom. Nisam dio nekog tajnog udruženja, moj rad je transparentan, ugledan sam građanin Slovenije, svoju edukaciju, koju sam dobio u ovoj drzavi, sam napravio sa odlicnim uspjehom, nisam nikad bio na policiji zbog nekog prekrsaja, nemam veze sa grupama u Siriji i šire i ne slažem se sa nikakvim terorizmom ili ubijanjem nedužnih civila i slično. Po struci sam programer, informatičar i islamski teolog, i doista nemam veze sa ovim što su napisali."

Alim Hasanagić se dalje interesira da li bi mogao u Hrvatskoj nekako naći sudsko zadovoljenje za javno inkriminiranje njegove osobe: "Ono sto bih želio da mi neko kaže jeste: Šta ja mogu uraditi ovdje da operem svoje ime? Da li ima išta u hrvatskim zakonima, što mi to omogućava? U Sloveniji imamo posebnu instituciju koja se bavi ovim stvarima i za nesto ovako, što se spominje u tekstu bez ikakvih dokaza i bez ispitivanja "druge strane" gubi se licencija i dozvola za objavljivanje, a kasnije slijedi i novčana tužba. Da li nešto ovako imate u Hrvatskoj? Poslao sam već svom advokatu e-mail, ali me ipak zanima "iz prve ruke", ako ima..."

Za nadati se je da će Alin Hasanagić naći u Hrvatskoj zakonskog načina da spere ljagu koju je na njega bacio hrvatski novinarski senzacionalizam. No, sigurno da bi se i novinska struka trebala oglasiti kako bi sprala ljagu s hrvatskog novinarstva zbog napisa senzacionalističkog tiska i neodgovornih i neprofesionalnih novinara. Prije svega da se ovakve situacije ne bi ponavljale i da se ljude bez dokazane krivice ne bi stavljalo na stub srama. Tim više što je sigurnosna situacija pogoršana ne treba stvar dodatno pogoršavati, jer se ovakvim napisima samo bespotrebno podiže panika i stvaraju međunacionalne i međukonfesionalne napetosti, a to je zadnje što nam u ovoj situaciji treba.

O islamu, selefizmu, vehabizmu, islamizmu, neoharidžizmu i razlikama između njih, koje su ponekad i fundamentalne, treba se educirati iz kvalitetnih izvora, a ne informirati preko rekla-kazala, a pogotovo ne uzimati za izvor ovako sumnjivo novinarstvo. O terorističkoj mreži i radikalnom islamu na ovim prostorima treba govoriti kompetentno, a ne tu situaciju koristiti kako bi se stvarala panika neprovjerenim informacijama i konstruiranim optužbama. Jutarnji je pak, u svom pravom malom islamofobnom jurišu, odlučio pravdoljubivo protrčati kroz sve to preko glava živih ljudi, ne obazirući se na posljedice tog svog čina.

Mosul nam, čini se, doista i nije tako daleko, a logika IDIŠ-ove ideologije i ne baš tako strana.
 
Izvor: Politika Plus