Škoti i duh kapitalizma – plaidoyer za liberalnu teoriju društva

Kao što je pokazao i nedavni referendum, Škoti nisu šampioni demokracije, separatizma i borbe za nacionalno oslobođenje. Gotovo da nemaju nikakve političke borbenosti. Ta slika gnijevnoga i slobode žednoga Williama Wallacea pripada davno prošlim vremenima, koja su slavila ratnički duh i političke vrline. Kao što smo mogli vidjeti, u slučaju Škotske i Škota, ona je bila holywoodski lažna – tek pokušaj umjetničkog podražavanja jednog davno ishlapjelog duha, koje bi nas na čas htjelo osloboditi naše jednoobrazne i prozaične stvarnosti.

Škoti odavno pripadaju tom svijetu proze, prizemnoga realizma i zdravoga razuma. Skrajnuti u geografski izoliranome kutu sjeverozapadne Europe, odavno su navikli da ne idu na sastanke sa poviješću. Njima povijest dolazi obilaznim putem, uz oklijevanje i sa par amandmana, poput žene koja će se dugo pripremati pred izlazak na večeru, a obavezno kašnjenje smatrati dijelom potvrđivanja vlastitog digniteta. Kao i običaj, naravno, da račun, kada se konačno nakani na svoj povijesni izlazak, plate drugi.

Škoti ne vole fanfare revolucija i srčane objave. Vrlina hrabrosti je nešto što kod njih izaziva zazor. Smatraju je nedostatkom mašte. Kao što mašta nedostaje onome Celineovu poručniku koji juriša na bajunete jednako slijepo kao što bi to uradila i kakva opasnosti posve nesvjesna krava. Škote je životna mudrost poučila da svoje povjerenje daju plahoj mudrosti trgovaca i račundžija, a ne ludoj hrabrosti kakvog poručnika. Ako postoji narod koji bi, pored Židova, u imaginaciji europskih naroda otjelovljavao taj, naoko nelijepi a opet beskrajno živahni i vispreni, sitnošićardžijski duh kapitalizma, onda su to Škoti. Ne kaže se slučajno: "Škrt kao Škot".

I doista, nitko nije bio podesniji od Škota da svijetu podari plejadu duhova koji bi teorijski artikulirali i opjevali duh trgovine i kapitalizma, kojemu su oni dali prikladnije ime – sustav prirodne slobode. Nikome tko nije podrijetlom Škot valjda ne bi ni palo na pamet da se upusti u jedno tako ne naročito uzbudljivo poduzeće da glavu razbija prozaičnim stvarima kao što su svakodnevica buržoaskog društva i sustav trgovinske razmjene, a pogotovu ne da u tome nađe posebno teorijsko uzbuđenje i u toj sasvim prizemnoj realnosti pronađe vrhunski filozofski izazov. Pogotovu ne da takvu stvarnost okiti počastima sigurnosnih garancija ljudske slobode.

A upravo slavljenju takve slobode svoje je živote posvetila plejada škotskih mislilaca, koje se u literaturi obično zbirno svrstava pod ime škotskoga prosvjetiteljstva. Možda bi bilo dovoljno spomenuti samo ime velikoga Adama Smitha i njegovu knjigu "Bogatstvo naroda", tu "Bibliju kapitalizma", pa da potvrdimo ovu tezu, ali tu su i drugi filozofi, poput Davida Humea, lorda Shaftesburyja, Francisa Hutchensona i Adama Fergusona. Ovoj plejadi duhova ja bih pribrojio i Immanuela Kanta, čiji je djed Andrew emigrirao na Baltik, jedan drugi europski zapećak, gdje se još uvijek ponosno potpisivao prezimenom svojih predaka – Cant. Ako ne bismo brojali krvna zrnca velikanima duha, svakako bi ovom društvu trebalo dodati i pomalo vatrenoga Irca, Edmunda Burkea, i neobičnoga Francuza, zaljubljenika u engleske institucije, Charlesa de Montesquieua.

Inkvizicijski duh suvremene povijesti ideja škotske je prosvjetitelje odavno gurnuo na marginu i smjestio u fus-notu. To je i jedan od razloga zbog kojeg udžbenici filozofije prije liče na izvještaje iz umobolnice, nego na utočišta zdravoga razuma. Kada se spomene prosvjetiteljstvo, tako, nitko danas neće pomisliti na ove zdravorazumske duhove i hvalitelje i branitelje buržoaskoga društva u nastanku, već prije i gotovo isključivo na njihove kontinentalne antipode, francuske philosophes, te zapjenušane kritičare građanskoga društva, mrzitelje religije i zazivače revolucija i društvenih sukoba – preteče današnjih intelektualaca, društvenih alternativaca i građanskih aktivista.

Doista, francuski prosvjetitelji bili su tipični "otuđeni" članovi društva, koji su svoje genijalne umove upotrijebili kako bi se osvetili društvu koje nije pridavalo značaj njihovoj genijalnosti kakav su oni od njega očekivali, dok su škotski prosvjetitelji bili pravi pravcati trezveni "buržuji", urasli u građansko društvo, u kome su često obavljali značajne dužnosti i imali ugled. Dok je francuske prosvjetitelje nadahnjivao revolucionarni duh holističkih društvenih promjena i neodgovorni mesijanizam, trezveni duh škotskih prosvjetitelja zaokupljale su meliorističke mjere i fine popravke na društvenom organizmu. Škote je zanimala društvena evolucija, a ne revolucija.

Teorija građanskog društva škotskih prosvjetitelja živi je dokaz kako u ovom našem sumanutom svijetu trezveni, zdravorazumski pristup stvarima može imati značaj kakvog otkrovenja. Ona je, međutim, toliko zanemarena i potcijenjena u povijesti ideja – slično primjeru s terminom "prosvjetiteljstvo" – da, kada se kaže "teorija građanskog društva", obično pomislimo na kakvu marksistički inspiriranu kritiku građanskog društva. To zapostavljanje i sustavno teorijsko krivotvorenje ideja ide toliko daleko da je danas sam pojam "građanskog društva" postao sinonim za društvo "emancipirano" od veza i stega tradicionalnog građanskog društva – dakle, nešto sasvim oprečno onome što su pod građanskim društvom mislili Smith, Hume, Ferguson i drugi.

Ako su francuski prosvjetitelji dali svijetu obrazac lijevo-liberalne teorije građanskog društva, onda za škotske prosvjetitelje možemo reći da su svijetu podarili konzervativno-liberalnu teoriju građanskog društva. Škoti na društvo gledaju kao na organizam, a ne mehanizam. Društvo je, po njima, nešto spontano nastalo, a ne djelo kakvog plana. Društvo je nešto što nas obuhvaća i što je nemoguće svjesno modelirati u skladu sa nekim zamišljenim skupom ideja o tome kakvo društvo treba biti. Dapače, ignorirati spontano nastale tradicionalne društvene institucije ili imati ambiciju da se ono promijeni sveobuhvatnom i svjesnom društvenom akcijom, može ga uništiti.

Za razliku od francuskih prosvjetitelja, za koje je prošlost predstavljala okov a tradicija bila sinonim za neslobodu, dok je budućnost bila jedina nada za ostvarenje ljudske slobode, za škotske liberalne mislioce prošlost je knjiga iz koje sričemo slova slobode i orijentiramo se u sadašnjosti, dok je budućnost nespoznatljiva i nepouzdana i ne može biti vodič našeg djelovanja. Tu spoznaju je možda najjasnije izrazio Adam Ferguson u čuvenom ulomku iz njegovog Ogleda o građanskom društvu:

Svaki korak i svaki pokret mase, čak i u vrijeme koje su nazvali prosvijećenim, učinjen je sa podjednakim nesagledavanjem budućnosti, pa tako nacije slučajno nailaze na ustanove koje jesu rezultat ljudskog djelovanja, ali ne i sprovođenja ljudskih planova.

Društvo nije "izmaštana zajednica", koja bi počivala na nekom mitskom temelju ili racionalnom konstruktu, već nešto što zatičemo kao osvjedočeno ljudskom praksom, koja ne mora imati uvijek svoje teorijsko opravdanje.

Ovakvo gledanje na društvo nije bio samo nalog praktične mudrosti škotskih prosvjetitelja, već i teorijski proboj u političkoj filozofiji prvorazrednog značaja. Naime, politička se filozofija sve do pojave škotskih prosvjetitelja zasnivala na ideji prvog zakonodavca, nekakvog genijalnog mitskog izumitelja društvenih institucija i pravila ponašanja, koje su se obično pripisivale nekom mudrom "ocu nacije" – poput Solona ili Likurga. Škoti odbacuju ideju prvog zakonodavca, a s njom i ideju trenscendentnog temelja društva. Škotski prosvjetitelji vrše "kopernikanski preokret" u političkoj filozofiji. Oni su "oceubojice" političke filozofije, kako tradicionalne, tako i moderne, ugovorne ili prirodnopravne. Društvo nije nastalo ugovorom, niti ga se može utemeljiti poveljama, ustavima ili dekretima. Društvo je čista imanencija, ono ima opravdanje samo u sebi – ukoliko je takvo opravdanje uopće potrebno, pa i moguće.

Ovaj "kopernikanski preokret" u njihovoj teoriji društva je i razlog zašto škotski mislioci listom odbacuju revoluciju, a radikalizam francuskih prosvjetitelja i njihove ideje radikalnog prekida s tradicijom i sprovođenja socijalne revolucije smatraju putem u socijalnu kataklizmu. Za škotske prosvjetitelje su tradicijom i pregnućem čitavog niza generacija osvjedočene institucije građanskog društva – poput religije, prava, morala, trgovine, privatnog vlasništva i novca – jedini garant individualnih sloboda. Uništimo li te institucije, uništit ćemo i ljudsku slobodu.

Samo ako je dobro urastao u svoje društveno okružje, pojedinac može osvjedočiti svoju slobodu, a ne kao kakav otuđeni i nedruštveni rousseauovski "plemeniti divljak", na primjer, ili današnji progresivni "alternativac". Škotski liberali, a govorimo o ljudima koji su artikulirali liberalnu teoriju društva, nisu, dakle, bili nikakvi socijalni liberali današnjeg kova. Naši socijalni liberali prije su nasljednici teorije društva poznatog etatiste iz Mulmsburryja, Thomasa Hobbesa, i njegovog opisa građanskog društva kao "rata svih protiv sviju", nego Lockea, Humea ili Adama Smitha.

Kao što znamo, Hobbes je dao opravdanje svome Levijatanu tako što je građansko društvo u preddržavnom stanju i život u njemu opisao najmračnijim bojama – on je "surov, skotski i kratak" – tako da se država pojavljuje kao jedini instrument koji može zaštititi život pojedinca i njegova individualna prava. Škotski liberali, naprotiv, društvo vide kao ambijent u kome raste ljudska sloboda, dok izvor opasnosti vide u državi i njenim ambicioznim projektima "društvene emancipacije". Klasični liberal, kome je stalo do indivudualne slobode, i koji se oslanja na učenje škotskih teoretičara liberalizma, tako će uvijek braniti društvo i njegove institucije, a neće nikad, poput današnjih socijalnih liberala, tražiti asistenciju države da zaštiti njegova "prava" od "autoritarnih" i "mračnih" tradicionalnih društvenih institucija i njihovog "represivnog" morala.

Svi znamo da je Adam Smith dao ogroman doprinos ekonomskoj teoriji tako što je formulirao princip podjele rada kao ključan za ekonomski napredak društva. No, to Smithovo načelo je poteklo iz općeg intelektualnog ambijenta u kome su škotski liberali razmišljali o društvu. Društvo je, prema njima, kompleksan fenomen, sličniji organizmu nego mehanizmu, čije je temelje nemoguće ni propisati, niti do kraja rekonstruirati. Jednako kao što ne možemo planirati tržište, ne možemo planirati niti neekonomske društvene odnose. Oni su dani, a ne zadani. Ova kompleksnost društvenih odnosa također se temelji na svojevrsnoj društvenoj podjeli rada.

Takvi kompleksni društveni odnosi, sačinjeni od bezbrojnih socijalnih interakcija, tvore složenu strukturu društva koje ima sva obilježja složenosti i isprepletenosti odnosa na tržištu, nastalih podjelom rada, pa ju stoga oni nazivaju trgovačkom civilizacijom. Građanin takvog društva sve više postaje homo economicus, a sve manje je homo politicus. To bi bila osnovna društvena "podjela rada", podjela građana na ratnike i trgovce, svojevrsna liberalna "teorija klasa". Političke zajednice koje nisu poštivale svu kompleksnost društvenih institucija i odnosa, temeljile su se na društvenoj dominaciji homo politicusa i njemu primjerenih vrlina vladanja i ratovanja. Trgovačka pak civilizacija temelji se na dominaciji homo economicusa ili trgovaca i, uopće, ekonomskih djelatnika.

Škotski prosvjetitelji su slavili i svoje intelektualne snage posvetili objašnjenju uspona trgovačke civilizacije njihovog doba. Kao što su u objašnjavanju ekonomskih odnosa i povećanja "bogatsva nacija" koristili tzv. teoriju nevidljive ruke tržišta, odnosno, "čuda" ostvarenja "općeg dobra" (ili uvećanja bogatstva) potpuno slobodnim i nekontroliranim (od države neplaniranim) transakcijama pojedinaca na tržištu, koji pritom samo slijede svoj individualni probitak, tako su i ostvarenje ne-tržišnog, odnosno, političkog "općeg dobra" bili skloni prepustiti individualnim skcijema pojedinaca na političkom tržištu. Iz ekonomije poznata teorija nevidljive ruke predstavlja, u stvari, samo "specijalnu teoriju" "opće teorije" nevidljive ruke društva, koju su razvili škotski prosvjetitelji.

Ali, kao što su u toj društvenoj podjeli rada i sve većem diferenciranju društvenih uloga vidjeli motor razvoja liberalne civilizacije, škotski milioci su u tome prepoznali i veliku opasnost. Naime, velika opasnost je, po njima, nastajala upravo uslijed rastakanja tradicionalnog "integralnog" građanina na trgovca i ratnika ili političara. Trgovačka civilizacija razvija pacifističke vrline i narastajuća klasa trgovaca mora svoju sigurnost i državne poslove prepustiti klasi političara i ratnika, koja je naoružana i ima sasvim drukčije vrline. Trgovačka civilizacija je, po njima, nebranjena pred hordama ratnika i političara, kako unutar političke zajednice, tako i na razini vanjske politike, i pesimističke prognoze o dugoročnom uspjehu trgovačke civilizacije prevladavaju u njihovom djelu. Vjerovali su da će politički pritisci i revolucionarni prevrati uništiti trgovačku civilizaciju.

O takvoj mogućnosti su se neki od njih mogli i osvjedočiti, promatrajući užase Francuske revolucije, kada je čitavo francusko društvo došlo na ivicu uništenja uslijed pokušaja uspostavljanja "prosvijećene države" na racionalno-planskim temeljima. No, dugoročno gledano, izgleda da su bili u krivu. Trgovačka civilizacija i kapitalizam preživjeli su i nadživjeli sva dosadašnja iskušenja pokoravanja homo economicusa od strane homo politicusa. Tržište se pokazalo mnogo žilavije pred izazovima državnih politika koje su ga pokušale kontrolirati. Sloboda ne trpi kalupe. Prevaga komercijalnog duha i sve veće spontano usložnjavanje socijalnih institucija stvaraju sve veći prostor za slobodu pojedinca. Obećanja političke slobode pred time gube dah.

Razlog tome bi trebalo tražiti upravo u sve kompleksnijoj društvenoj podjeli rada, gdje je svaki novi pokušaj reguliranja i uspostavljanja kontrole nad socijalnim tržištem već unaprijed osuđen na propast. Povratak ratnika i ratničkih vrlina - kao i političkih vrlina, koje su samo produžetak ratničkog morala drugim sredstvima - u centar društvene dinamike je nemoguć. Dapače, i sam ratnik sve više postaje komercijaliziran. William Wallace može biti heroj još samo u holywoodskim dramatizacijama, ne i u prozaičnoj škotskoj stvarnosti. Vjerojatno je to i tajna škotske referendumske izdaje. Znaju da će se za njihovu slobodu u njihovom kutku svijeta pobrinuti nevidljiva ruka sve veće komercijalizacije politike, čak i ako za tu slobodu nisu napravili svjesni politički izbor. Uz to, ceh njihovog oslobođenja platit će drugi. Ekonomski gledano, to izgleda kao racionalan politički izbor.

Izvor: Večernjakova blogosfera