Sindikalna pušiona

Dugo najavljivani generalni štrajk pet glavnih hrvatskih sindikata danas će biti najavljen, tj. održan, u svojoj simboličkoj formi, kao generalni štrajk solidarnosti. To znači da će biti održano nešto poput generalnog štrajka, dakle, ne sasvim, već više u karikaturi.

Škole će ranije pustiti djecu kućama u prvoj smjeni, u drugu smjenu će djeca doći malo kasnije (i ostati malo duže), bolničari, željezničari, poštanski službenici i vozači gradskog prijevoza će izaći na petominutnu puš-pauzu, poneki će samo zatrubiti u znak podrške. I to će, uglavnom, biti to.

To je, u biti, stvarna mjera potpore koju sindikati i njihove vođe uživaju u Hrvatskoj. Ona je tek simbolička. No, to nije razlog za kuknjavu. Veći je problem što je, unatoč tako niskom ugledu sindikalista, koji ne mogu održati čak ni jedan pošten prosvjed, a da od toga ne naprave cirkus, njihova institucionalna moć daleko veća. Oni su ti koji pred Vladom, navodno, zastupaju interese radnika, on potpisuju kolektivne ugovore, oni se cjenjkaju ono minimalne plaće, oni pregovaraju s Vladom kada se donosi Zakon o radu, oni prijete generalnim štrajkom, itd. A sve je to tek dimna bomba.

Sve to oni čine u ime svih nas, u ime cijele zaposlene i nezaposlene Hrvatske, premda su realno tek predstavnici zaposlenika u državnim poduzećima. A ni tu, kako vidimo, nemaju gotovo nikakvog utjecaja, pa umjesto radnika na barikadama i generalnog štrajka u Hrvatskoj, imamo tek organiziranje sveopće pušione. A tako nam i jest. Jer, sindikati u Hrvatskoj su tek grupa za pritisak na Vladu, koja traži benefite za državne zaposlenike i njihove parcijalne interese. Ti interesi zaposlenih u državnom sektoru se, pak, mogu ostvariti samo na štetu svih ostalih, točnije, na štetu svih zaposlenih u realnom sektoru, kao i svih nezaposlenih. Ljudi ovo znaju, i otuda tako slaba podrška sindikatima, otuda i ovaj današnji klaunovski generalni štrajk.

Sindikati su izrazito štetna, vjerojatno, pored same vlade, i najštetnija interesna grupa. Unatoč njihovoj prozirnoj demagogiji i glumljenju lažne opozicije vladi, oni su najbolji prijatelji vlade. Jer, interesi vlade su u sukobu sa interesima radnika i građana Hrvatske, a sindikati su lažni socijalni paravan, koji treba prikriti ovaj jaz između vlade i hrvatskog društva. Vladi treba "socijalni partner", po mogućnosti žestoko demagoški obojen, sa kojim se vlada može "naći" oko neke sume, a sindikatima je potrebna vlada kao institucionalna zaštita njihovih parcijalnih interesa. I onda se taj njihov deal naziva "socijalnim dijalogom".

Taj deal je moguć zato što je to, u stvari, dijalog između poslodavca, tj. Države, i predstavnika državnih zaposlenika. Njihovi nesporazumi su, kada do njih dođe, tek obiteljske svađe. Njihovi dealovi su jednako tako opskurni klanovski dogovori. Tim više što se oni, u toj obiteljskoj atmosferi, svađaju i dogovaraju o tuđem trošku – o direktnom trošku zaposlenih u realnom sektoru, kao i o indirektnom, manje vidljivom, ali itekako stvarno, trošku svih nezaposlenih. Zato i nije čudno da sva ta sindikalno-državna maškarada i nema nekog većeg odjeka u javnosti, što sve ima tek obilježje virtualnoga, što je sve tek dim, rekao bi Mark Bolan.

Zašto su sindikati tako štetni? To nije tako intuitivna stvar za shvatiti, premda je veoma logična, kada zanemarimo demagogiju i pogledamo što se zbiljski dešava. Prije svega, tu je već spomenuta okolnost da su sindikati kod nas predstavnici zaposlenika u državnom vlasništvu. Državni sektor je taj na čije servisiranje odlazi najveći dio našeg novca. Tko to plaća? Pa, plaćaju zaposlenici u realnom sektoru. Hrvat koji radi u realnom sektoru upravo zbog takvog preglomaznog državnog sektora i pregoleme administracije, pola godine radi za državu, a tek drugu polovinu za sebe. Sve što zaposlenik u jednoj godini stvori za sebe i svoju obitelj, pola mu uzme država. U Hrvatskoj gulikoža radnika u privatnom sektoru nije njegov poslodavac, nego država, koja je od njega napravila roba kako bi nahranila sve one kojima je ona poslodavac. A interese tih koje država hrani novcima koje otme od radnika u privatnom sektoru, zastupaju upravo sindikati. Treba li spominjati, na primjer, okolnost da se ekonomska kriza u potpunosti prelomila preko leđa radnika u privatnom sektoru, a da državni uposlenici nisu tu krizu niti osjetili? Što je to tako, zasluga je vlade i njihovih socijalnih partnera iz sindikata.

Situacija je još gora, a sindikati i vlada se tu pokazuju kao pravi socijalni dželati, ako pogledamo one na dnu socijalne ljestvice – niskokvalificirane radnike i nezaposlene. Općepoznata je stvar da, na primjer, kolektivni ugovori, minimalne nadnice, radnička prava – sve te sindikalne demagoške đakonije – najviše štete upravo ovoj grupi. Svi se mi hvalimo time da je Hrvatska socijalna država, to je čak upisano i u Ustav, a malo tko će priznati da je upravo ta ideja socijalne države, kao i njoj susljedan utjecaj sindikata, najveći krivac za sve veći porast nezaposlenih u Hrvatskoj.

Uzmimo za primjer takozvane kolektivne ugovore. Kolektivnim ugovorom vlada i sindikati utvrđuju nešto što se zove opći uvjeti rada. To prije svega znači utvrđivanje cijene rada. Zašto su kolektivni ugovori tako socijalno štetni i besmisleni? Prije svega, besmisleno je utvrđivati jednaku cijenu nadnica za sve proizvodne grane, jer ne posluju sve grane gospodarstva sa jednakim profitom. Neki poslovi imaju visoke profite, drugi ne. Na taj način uništavamo one koji se bave poslovima koji imaju niski profit, jer oni ne mogu platiti tu cijenu rada, a oni koji posluju sa visokim profitom bi i bez te regulative svoje radnike plaćali više od minimuma koji su dogovorili vlada i sindikati kolektivnim ugovorom. Jedini kojima to ide u prilog su zaposlenici u državnim tvrtkama i administraciji, što i ima smisla, jer su sindikati zastupnici njihovih interesa.

U biti, kolektivni ugovori znače da ćemo garantirati određene pogodnosti državnim zaposlenicima po cijenu uništavanja jednog dijela gospodarstva i povećavanja vojske nezaposlenih. To je jedna od nevidljivih, ali vrlo realnih, posljedica djelovanja sindikata. Sindikalni pritisci na realni sektor, uz asistenciju vlade i njenog represivnog aparata, znače samo da se diže cijena rada trenutačno zaposlenih. Oni koji takav pritisak ne mogu izdržati idu u bankrot, a radnici na biro rada, drugi pak opstaju tako što smanjuju opseg poslova i otpuštaju one čiji je posao neisplativ po cijeni rada koju su zamislili sindikati – a to su uglavno ljudi sa nižim kvalifikacijama, koji su ionako socijalno najugroženiji. Također direktna, i isto tako nevidljiva posljedica djelovanja sindikata, jest da nema otvaranja novih radnih mjesta. A to su, opet, oni socijalno najugroženiji. Dakle, sindikati i njihovi kolektivni ugovori, uz širokogrudo posredovanje vlade, djeluju direktno protiv interesa socijalno najugroženijeg dijela stanovništva. I svojim iracionalnim djelovanjem stvaraju sve veću vojsku socijalno ugroženih.

Radnici u realnom sektoru i nezaposleni nemaju većeg neprijatelja od vladinih socijalnih politika i sindikata. Hrvatska je očit primjer kako vladina politika i socijalno radno zakonodavstvo vodi direktno ka klasnom raslojavanju društva, uništavanju realnog sektora i srednje klase. Danas srednju klasu u Hrvatskoj čine uglavnom zaposlenici u državnom sektoru, a u nižu klasu su ovakvom socijalnom politikom gurnuti i pauperizirani svi ostali. Građani Hrvatske su već prozreli ovu igru sindikata i Vlade, koji su od Hrvata namislili stvoriti nove robove i ubogu sirotinju. Vrijeme je da im se to kaže i otvoreno u brk, a njihovim socijalno-demagoškim predstavama i fingiranim generalnim štrajkovima prezrivo okrenu leđa.

Uostalom, sindikate treba ukinuti. Tek tad, kad vlada ne bude imala svoje plaćene dizače dimnih zavjesa, može početi stvarni dijalog radnika i vlade, u četiri oka. Da vidimo što je čije, i tko kome uzima, koliko i zašto.

Republika 

Revolucionarna poezija u sjenci loše prošlosti

Krajnje je lako osuditi Gulag, ali je vrlo teško osuditi totalitarnu poeziju koja preko raja vodi u Gulag.
Milan Kundera 

Kao da sve brže i brže curi pijesak iz revolucionarnog pješčanika. Revolucije su postale čak toliko brze da su teorije revolucije postale kuse. Ta stvar je uzela tolikog maha da naši teoretičari revolucija nekad ne stignu ni najaviti neki revolucionarni preokret, napisati pamflet ili manifest, a da ih zbilja već grubo ne demantira. Umjesto da prednjači i najavljuje revolucionarne obrate, teorija kao da sve više kaska i biva demantirana samim revolucionarnim događajima.

Možda je aktualna "bosanska revolucija", koja se nije dobrano ni zahuktala a već je na izdahu, najbolji primjer za to. Dok zagrebački i beogradski ljevičari najave policiji održavanje prosvjeda solidarnosti sa bosanskim klasnim drugovima, u Bosni i Hercegovini je na ulicama tek dva i pol besposlena uveta, dok Žižek napiše i objavi tekst u Guardianu, u kome zapadnjačkoj publici govori o ponovno obnovljenoj ljubavi, bratstvu i jedinstvu među balkanskim rogovima u vreći, prosvjedi su već poprimili jasan mononacionalni karakter, dok naši profesionalni revolucionari stignu na sarajevski plenum, na kome će govoriti o klasnoj solidarnosti, anacionalnom karakteru ove revolucije i prednostima direktne demokracije nad onom predstavničkom, dotle je već u Banovićima narod na izvanrednim izborima izabrao kandidata SDA sa većinom od 91%.

Umjesto da govorimo o revolucionarnoj perspektivi u svjetskoj-povijesnim razmjerama, kao da je ostalo još samo toliko mjesta da govorimo o revolucionarnoj repeticiji i retrospektivi u našim balkanskim okvirima. Više, naime, ne moramo čekati sedamdeset godina da vidimo kraj boljševičkoj revoluciji, niti 45 godina da vidimo kraj revolucionarnoj okupaciji pola Europe, niti pak trinaest godina da dočekamo kraj "antibirokratske revolucije", niti moramo mjesecima nazočiti beskrajnim pučevima i mučnim smjenama vlasti nakon "arapskog proljeća", prije nego razočarani dignemo ruke od naših revolucionarnih nadanja. Toliko puta najavljivana, prizivana, isprobavana, promašivana, opet prizivana za još jednu šansu, pa isprobavana, revolucija je, izgleda, okrenula leđa revolucionarima.

Kao da je, od beskrajnog opetovanja umorna, sama svjetska revolucija, to vrhunaravno obećanje svijetle budućnosti, odlučila reći "laku noć, svijete" baš ovdje, na brdovitom Balkanu, takoreći u našoj avliji, prikazujući nam se samo još kao repeticija loše prošlosti, kao njen kratak odbljesak i reminiscencija. Već su primjećene bliske analogije između ove sadašnje "bosanske revolucije" i one nekadašnje, Miloševićeve "antibirokratske revolucije". Tu je "kobna brijunska neravnoteža", tu su mračne centripetalne sile, koje vuku svaka na svoju stranu, tu je otuđena birokratska elita, tu su napaćeni i gladni radnici, koji konačno dižu svoj glas, tu su narodni tribuni, "ljudi iz naroda", da "spontanom narodnom buntu" daju pravi smjer, tu je narodna milicija koja "ne sme da bije narod", tu je nadasve i poštena inteligencija, koja konačno ima prilike na djelu vidjeti svoju kritiku "staljinističkog birokratizma" i utjelovljenje svoga "mišljenja revolucije". Tu je i ta usrdna nada u poštenog, jakog i odlučnog čovjeka, koji se odnekud pojavljuje i rješava stvar.

Ako itko misli da su ove usporedbe nategnute i usiljene, da je nemoguće da je jedan tako mračan lik naše nedavne prošlosti mogao svoj autoritet i svoju karizmu crpiti iz tako uzvišene, gotovo vrjednosno neupitne i univerzalne revolucionarne poezije, neka se samo sjeti kako je na "događanje naroda" i Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" reagirala tadašnja ljevičarska inteligencija, prije svega ljudi povezani s takozvanom praxis grupom. I to ovdje ne mislim na osobe poput Mihaila Markovića ili Ljubomira Tadića, koji su se upustili u politiku i, u nekom trenutku, poduprli ovaj ili onaj, ili pak sve, Miloševićeve poteze i njegove ratne ciljeve. Tu, prije svega, mislim na one praksisovce koji su se, nakon prvobitnog oduševljenja, kasnije razočarali u Miloševića i postali dijelom antimiloševićevskog, antinacionalističkog, građanskog i antiratnog pokreta u Srbiji, poput Nebojše Popova, Zagorke Golubović i Miladina Životića.

Na ovakve usporedbe će se narogušiti svaki pošteni ljevičar, njima će čak proturječiti cjelokupna povijesna percepcija naše nedavne prošlosti. Ta, zar Milošević nije bio mračni srpski nacionalista i zagovornik Velike Srbije, diktator iznikao na srpskom nacionalističkom mitu o Kosovu, zar on nije bio glavni propagator međunacionalne mržnje i, kao takav, sinonim etničkih sukoba devedesetih? Zar nas nisu, uostalom, učili da smo svi lijepo živjeli kao braća u jednoj divnoj zajedničkoj zemlji, prije nego što su se pojavili ti odvratni nacionalisti i srušili je svojim nezajažljivim nacionalističkim apetitima i egoizmima? Kakve veze ti pošteni ljudi i principijelni ljevičari imaju s tim nacionalističkim nitkovom i diktatorom, kako je moguće uopće njih optužiti da su bili intelektualni sekundanti budućeg protagonista rata i etničkog čišćenja na Balkanu?

No, možda ćemo nešto više naučiti o našoj bližoj povijesti i pravoj prirodi onoga što nas je snašlo, ako pozornost obratimo upravo na ovu grupu dosljedno lijevih intelektualaca i na razloge zbog kojih su pružili bezrezevnu intelektualnu podršku budućem srpskom diktatoru i balkanskom konkvistadoru. Malo ljudi danas zna da je Miloševićeva antibirokratska revolucija privukla i te duhove, po defaultu nesklone bilo kakvom nacionalizmu i etničkoj netrpeljivosti; dapače, ljude koji su čitave svoje intelektualne karijere gradili na bespoštednoj kritici svakog nacionalizma i nacionalne isključivosti. Pa ipak, svi su oni dali svoj intelektualni i moralni obol "antibirokratskoj revoluciji".

Tako Miladin Životić, kasnije osnivač Beogradskog kruga i, pored Radeta Konstantinovića, spiritus movens antiratnog pokreta u Srbiji, drži vatreni govor na Žutoj Gredi i poziva narod da sruši otuđenu birokraciju, pridružuje se koloni studenata koja od Studentskog grada "spontano" odlazi na Terazije, tražeći odlučniju akciju srpskog rukovodstva u rješavanju problema na Kosovu. "Mene je ponijela ta mladost", svjedočit će kasnije u svojoj knjizi Contra bellum. Prema svjedočenju Tarasa Kermaunera, grupa srpskih praksisovaca, među kojima i Nebojša Popov, kasnije urednik antiratnog, civilnog glasila "Republika", dolazi u Sloveniju, gdje ih uvjeravaju da se Slovenci trebaju odreći slovenskog jezika i prihvatiti srpskohrvatski kao svoj jezik. Zagorka Golubović je potrešena sudbinom Srba na Kosovu, osuđuje sporu i nekompetentnu birokraciju, koja se oglušuje na jauk ugnjetenih i socijalni apel odozdo. Svi oni antibirokratsku revoluciju vide kao "pozitivni populizam", a na režimski dirigirane "spontane" narodne prosvjede gledaju kao na oblik direktne demokracije, koja je po svemu superiorna predstavničkoj demokraciji. O potrebi uspostavljanja višestranačja i demokratizacije sustava, pak, nitko od njih ne govori.

Jugoslavenski integralizam, socijalni populizam i traženje alternativnih modela političkog preustroja sustava, koji bi se oslanjao na direktnu, socijalističku demokraciju, a ne onu predstavničku, buržoasku ("demokracija u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda", kako je govorio praksisovac i Miloševićev ideolog Mihailo Marković) – to su idejni reperi Miloševićeve politike koji su, poput magneta, privlačili čitavu tadašnju lijevu inteligenciju. To nije bio samo Miloševićev politički trik i privremeni taktički manevar; to je bilo samo srce njegove ideologije, koja se u potpunosti poklapala sa najvišim teorijskim uzusima tzv. praksis filozofije. Sa tim korpusom ideja, Milošević kreće u obračun, prvo s pokrajinskim i crnogorskim partijskim vlastima, a onda i u obračun sa slovenskim i hrvatskim vlastima, koje optužuje za nacionalizam i separatizam, za nedostatak elementarne solidarnosti s veličanstvenim narodnim pokretom, sebičnost i gledanje samo vlastitih interesa. Kada nisu upalili politički pritisci, kreno je te iste principe sprovoditi drugim, ratnim sredstvima.

Mnogi pripadnici praksis grupe će se kasnije odreći svoje podrške srpskom diktatoru, naročito kad on krene njihove ideale ostvarivati ratnim sredstvima. To čine iz moralnih razloga, ali se ne odriču svoje revolucionarne poezije. Etika, ipak, nije odnijela štih revoluciji. Dapače, oni Miloševića označavaju kao srpskog nacionalistu i kritikuju ga istim sredstvima koja su ponudili samom Miloševiću u njegovoj kritici svojih političkih kontrahenata. Iz te njihove kritike Miloševića-nacionaliste izgrađena je cjelokupna jedna moćna, i dan-danas vladajuća, antiratna mitologija i lijeva revizionistička historiografija, koja rat u bivšoj Jugoslaviji tumači kao rat nacionalističkih elita i nacionalizam optužuje kao glavni izvor sukoba. Tu se Milošević, Tuđman, Kučan i Izetbegović pojavljuju kao nekakvi predstavnici devetnaestovjekovnog ideologijskog atavizma, koji kreću u međusobne obračune. Navodno smo imali jedan autoritaran sustav, koji je nacionalističke strasti držao pod svojom knutom, no, kada su te stege popustile, potiskivane nacionalističke strsti su oslobođene i krenulo se u međusobni obračun.

No, ono što bi bar malkice trebalo pobuditi sumnju u takvu interpretaciju jest okolnost da, mjereno nacionalističkim aršinima, Milošević tu nekako ispada najmanje nacionalista. Vjerojatno zato što on to nikada nije ni bio. On je bio i ostao jugoslavenski unitarista i dosljedni socijalista, koji je htio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji uspostavljanjem jedinstvene, građanske, jugoslavenske nacije. Rat u bivšoj Jugoslaviji nisu počeli zagovornici etničkog nacionalizma, već zagovornici građanskog jugoslavenskog unitarizma, predvođenih Miloševićem. Nacionalizam nije bio dio problema, već rješenje problema. Problem je bila ideja nacije građana u jedinstvenoj i unitarnoj Jugoslaviji, oslobođenoj bilo kakvog nacionalnog partikularizma.

Milošević je taj ambiciozni ljevičarski san o naciji građana htio ostvariti u ponešto nepovoljnim geopolitičkim uvjetima, kada ideja nacionalne države i liberalnog kapitalizma odnose povijesnu prevagu u čitavom svijetu. Ono što je opasno, jest da je ta ljevičarska revolucionarna poezija preživjela svoju povijesnu kompromitaciju gotovo neokrznuta, dapače, pribavila je sebi autoritet antiratnog, moralno neupitnog sudije, koji se našao na pobjedničkoj strani povijesti. Snagu te revolucionarne poezije možemo vidjeti i danas u "događanjima naroda" u Bosni i Hercegovini, kada njihovi protagonisti, uključujući i strane ambasadore i visokog predstavnika, i dalje kao glavni problem u Bosni vide nacionalizam i centripetalne sile u toj zemlji, a ne u poeziji građanske, jedinstvene i od etničkih identiteta čiste Bosne i Hercegovine.

Na žalost, tu revolucionarnu pjesmicu danas pjevaju upravo oni koji su bili njenim najvećim žrtvama u nedavnoj prošlosti. Možda je vrijeme da se lišimo naknadne pameti i osuđivanja zla nakon što se ono desi, i da bar jednom pokušamo težu stvar – osuditi revolucionarnu poeziju prije nego se zlo opet desi.

Republika

O, revolucionari, nema revolucija!

Unatoč tome što su svojski potegli da podrgiju revolucionarne strasti i raspale maštu kod svoje ideologijski razbaštinjene publike u regiji, bosanski revolucionari kao da su odjednom izgubili dah, a njihovi revoluciju je počela da nagriza entropija. Danas su, naime, u svim gradovima prosvjedi prestali, osim u Sarajevu, gdje se okupilo par stotina besposlenih komunista koji prosvjeduju. Plan rušenja federalne vlade je definitivno propao. Revolucija u Bosni je kaputt. Svi oni koji su u bosanskom "događanju naroda" vidjeli autentični socijalni bunt obespravljene i unižene radničke klase, ugrizli su vlastiti jezik. U "bosanskom loncu" se, izgleda, kuhala malo tvrđa hrana od one koju može svariti prosječni osjetljivi ljevičarski želudac. Ono što slijedi je potpuni kolaps zanosnih nada, pomračenje revolucionarne svijesti i potpuni antiklimaks.

Sada je valjda svima jasno da tu nije bila po srijedi nikakva socijalna revolucija, nego pokušaj politički režiranog državnog udara i napad na ustavnopravni poredak zemlje, sa veoma opasnim konzekvencama. Autentične socijalne revolucije, uostalom, ne postoje – osim u usijanim i politički nezrelim ljevičarskim glavama. One koje nazivamo takvima, sve socijalističke revolucije, uglavnom su bile dobro osmišljeni i organizirani državni udari. Nije drukčije ni s ovom bosanskom. Revolucija je samo mit, jedan od moćnijih mitova kojim pokušavamo objasniti svijet oko sebe, ali ipak samo mit, i to opasan, ako ostanemo pod njegovom vlašću.

Forza Bosna

I bosanska je revolucija, nakon prvobitnog oduševljenja koje je izazvala, počela pokazivati svoje čudno i pomalo nakazno lice. Tragovi prvih paljevina odavali su sve jasniju političku pozadinu pobune koja je krenula iz Tuzle. Tuzla nije samo grad propalih socijalističkih mastodonata, nego grad u kome caruju ljevičarske i progresivističke udruge, sa izrazito antinacionalnim i projugoslavenskim ideologijskim profilom. Jedna od tih udruga, "Udar", izdala je proglas na svojoj Facebook stranici, u kome je pozvala radničku klasu na bunt. I gle čuda, odazvalo se par tisuća ljudi, uglavnom radnika, koji su tu došli predvođeni svojim sindikalnim vođama.

No, unatoč snažnim ljevičarskim porukama, oni ne idu pred tvornice, ne prozivaju tajkune, ne napadaju banke, već jedino i isključivo institucije kantonalnih vlasti. Kao kad biste svoje nezadovoljstvo ekonomskom situacijom u zemlji izražavali napadom na županijska poglavarstva i sudove. Napad na kantonalne vlasti nije imao socijalnu poruku, već političku – bio je to poziv na unitarizaciju Bosne, što je i bio jedan od ciljeva istaknutih u spomenutom proglasu. Uz to, gomila glasno uzvikuje Fahrino ime. Razlog se može činiti jednostavnim – to je jedan od rijetkih političara koji već mjesecima preko medija širi populističku galamu protiv korumpiranih političara i priziva socijalne nemire. Međutim, Fahro je i ministar sigurnosti BiH. Malo neobično da prvi policajac u državi poziva narod na pobunu, ne?

Fahrudin Radončić-Fahro, je, pored toga što je aktualni ministar sigurnosti BiH, i vođa stranke Saveza za bolju BiH, treće po snazi bošnjačke partije, te vlasnik lista Dnevni avaz, vjerojatno najbogatiji bosanski tajkun, koga nazivaju i bosanskim Berlusconijem. On se do svoje današnje pozicije uspinjao u ratnim godinama preko nacionalističke SDA, uz čiju pomoć osniva "Dnevni avaz" i postaje neprikosnoveni gospodar bosanskog medijskog prostora, vremenom jači i od svojih političkih pokrovitelja. Prije četiri godine on osniva stranku SBB, koja prvo nastupa sa ekstremno nacionalističkih pozicija, i napada SDA da je izdala bošnjačke nacionalne interese, da je skrenula s Alijinog puta, itd., i uzima njihovo ekstremno desno glasačko tijelo, e da bi, samo nakon dvije godine, potpuno promijenio ploču i postao zagovornik europskih vrijednosti, kritičar nacionalizma i perjanica građanske Bosne. Kao takvog ga prihvataju stranci i on postaje američki politički favorit.

Revolucionarni antiklimaks

E sad, zamislite da iza socijalnog bunta u Hrvatskoj organizacijski stoji vlasnik EPH, Ninoslav Pavić, koji je u međuvremenu preuzeo Ministarstvo unutarnjih poslova od Ranka Ostojića, i da taj čovjek govori o korupciji i prosipa socijalnu demagogiju – a da na njegovu priču, pored obespravljene hrvatske narodne mase, nasjedne cjelokupna ljevičarska mundana intelektualna elita i mediji u Bosni, Srbiji i Sloveniji? Smijeh živi. (Uostalom, takva nadrealna situacija i nije tako nemoguća u ovoj ludoj državi, s obzirom da danas "Jutarnji" prenosi Dežulovićev tekst u kome ovaj zaziva krv i palež na ulicama hrvatskih gradova.) Ili, zamislite blamažu da svjetski mediji prenesu sliku izvjesne Ferihe, i da ta slika uplakane, izgladnjele i ponižene radnice, postane simbolom prosvjeda, dok se u stvarnosti ta žena zove Lejla Kusturica, i supruga je predsjednika jedne male, elitističke, kvazi-liberalne sarajevske stranke? Kao kada bi, recimo, simbol socijalnih prosvjeda u Hrvatskoj postala supruga Ivana Vrdoljaka ili, recimo, uplakana Vesna Pusić osobno. Bio bi to nemali razlog da ljudi koji povjeruju u takvu farsu preispitaju emocionalni sklop svoje ličnosti.

Nova blamaža "revolucionarnih gibanja" u Bosni je potpuna kompromitacija i otpočinjanje svađa i bacanje klipova u revolucionarni točak između i oko nominalnih vođa prosvjeda, u čijem središtu je Aldin Širanović. Naime, Aldin Širanović sebe smatra jedinim legitimnim vođom prosvjeda, koji ima pravo pregovarati s vlastima u ime prosvjednika i ne dozvoljava da drugi predstavnici građana izađu sa svojim zahtjevima. Neobično za jednog lidera spontanih prosvjeda i zagovornika direktne demokracije. Pritom je u medijima osvanula i njegova prepiska uoči samih prosvjeda, u kojoj on tvrdi da "organizacija prosvjeda ide dobro" i da je "sve već riješeno na državnom nivou". Pritom kaže i da se "čuo sa Senadom (Hadžifejzovićem)", vlasnikom Face TV, koja je bliska stranci Fahrudina Radončića, u vezi gostovanja kod njega u emisiji. Zatim spominje i kako je "bankrotirao", te da je "potegao veze" kako bi se malo "popravio financijski". Izgleda da su naši revolucionari imali plan za samo prva tri dana, do kada je puč trebao biti završen, ali je stvar zapela "na višoj razini" i sada kreću međusobni obračuni i optužbe.

Nacionalisti stišavaju revolucionarne strasti

I dok se većina Srba i Hrvata u Bosni vrlo brzo nakon objavljivanja proglasa grupe "Udar", pod nazivom "Nova Bosna i Hercegovina", a koji se, sasvim slučajno, u dobroj mjeri poklapaju sa proklamiranim ciljevima stranke SBB, potpuno ohladila od prosvjeda – shvatajući da se radi o politički motiviranim prosvjedima, koji za cilj imaju unitarizaciju Bosne – slična stvar se dešava i unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa, gdje bošnjački nacionalisti s podozrenjem gledaju na prosvjede i pozivaju na trezveniji pristup čitave stvari.

Malo neobična situacija za zagovornike teze da je u Bosni i Hercegovini nacionalizam glavni izvor nestabilnosti i da su međuetnička trvenja opasnost koja prijeti da Bosnu ponovo pretvori u "bure baruta". Stoga je potpuno pogrešna percepcija srpskih i hrvatskih nacionalista trpanje svih Bošnjaka u isti koš, koji ih žele majorizirati, zatrti njihova nacionalna osjećanja i stvoriti unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Naime, bošnjački nacionalisti osjećaju jednaku indignaciju nad ovim prosvjedima i njihovim ciljevima kao i hrvatski i srpski nacionalisti. Kako izgleda, mnogo veća opasnost za stabilnost Bosne i Hercegovine i suživot različitih nacija u njoj predstavljaju unitaristi iz lijevo-liberalnih i građanskih krugova, koji su neprijatelji svakog nacionalizma i zagovornici ukidanja entiteta.

Tako je proislamski magazin Saff od početka ukazivao na političku pozadinu prosvjeda. Nacionalistička SDA drži se zajedno sa SDP-om, jer na federalnom nivou dijele vlast, a po kantonima vlasti imaju jedna ili druga stranka. Napravljena je i Facebook stranica "Tražimo ostavku ministra nesigurnosti Fahrudina Radončića", koja je vrlo brzo dobila veliki broj "lajkova". Danas su, pak, braniteljske udruge uputile otvorenu prijetnju prosvjednicima i Fahrudinu Radončiću osobno, da će se oni obračunati s njima ukoliko ne prestanu odmah s paljenjem državnih institucija. Tu je i diplomatska aktivnost premijera Hrvatske, koji odlazi u Mostar, kao i Dodikov odlazak u Beograd, a danas turski ministar vanjskih poslova (Turska tradicionalno podupire SDA) dolazi u posjet Sarajevu. Svi oni pozivaju na smirivanje strasti i racionalan dijalog. Osim, naravno, bivšeg predsjednika Mesića, čiji se posjet Sarajevu i njegove izjave samo uvjetno može nazvati diplomatskim.

Što nakon propale revolucije?

Što se pak tiče vanjskopolitičke pozadine ovih prosvjeda, a teško je povjerovati da su u jednom međunarodnom protektoratu kakva je Bosna išta događa bez "amenovanja" tih instanci, o tom se zasad može samo spekulirati. Poznato je da je ministar Radončić američki favorit, kao i to da su Amerikanci, kao preziratelji svkog etničkog nacionalizma, cijelo vrijeme svoje prisutnosti u Bosni bili prilično dosljedni zagovaratelji unitarne i građanske Bosne i Hercegovine. Vjerojatno je inicijalna kapisla ovih događaja bila nedavno usvojena Rezolucija Europskog parlamenta o BiH, u kojoj se kritizira daytonski ustroj Bosne kao nefunkcionalan i traži se preustroj upravo na nivou Federacije. Ukratko, iako se u tom dokumentu govori o "federalizaciji", spajanju županija i kantona, jednakopravnosti sva tri konstitucionalna naroda, jasno je da se ide ka stvaranju trećeg entiteta.

Vjerojatno su Amerikanci, organiziranjem ovih prosvjeda, promptno odreagirali na ovu europsku inicijativu, htijući dovođenjem unitarista na vlast državnim udarom ojačati njihovu poziciju. To ne znači da je unitarna Bosna krajnji cilj njihove politike, jer je to prilično neizgledna opcija, no svakako žele ostati u igri. Da je ovo američka inicijativa, može se suditi i po prilično zbunjenoj i nespretnoj, doduše, već poslovično takvoj, reakciji Europljana na ove prosvjede. U svakom slučaju, budući je državni udar u Bosni očevidno neslavno propao, za nadati se je da će se taj proces institucionalnog preustroja BiH odvijati bez naglih pokreta i jakih strasti, prije svega jer su najusijanije glave u toj igri sasvim neslavno ispale iz kombinacije.

A što, na kraju, reći za naše zapjenušane poklonike bosanske revolucije, koji su se, čudnom ironijom sudbine, sve podržavajući "socijalni bunt" obespravljene radničke klase, odjednom našli u zagrljaju tajkuna, tajnih službi i, vjerojatno, omraženih američkih imperijalista? Ništa, dečki, često se tako desi da revolucionari ostanu bez revolucije. Više sreće neki drugi put. Možda vam nekad i pođe za rukom.

Izvor: Index

Tragovi paljevine, scenarij zla

Čovjeku naviklom na to da iz Bosne prima gotovo isključivo vijesti o međunacionalnom rivalstvu, mora doći milo čuti da socijalne i ekonomske teme uzimaju prvenstvo nad nacionalnim. Svatko bi rekao – konačno su realna ekonomska pitanja i u Bosni prevagnula nad političkom metafizikom. Prizori gladnih i očajnih ljudi, koji izražavaju svoj bijes prema korumpiranim političarima – to može ostaviti ravnodušnim i ne pobuditi simpatije samo kod nekoga tko je lišen elementarnih ljudskih osjećanja, zar ne?

No, ta prva, naivna reakcija emotivno potrešene ljudskosti brzo je splasnula pred prizorima paljevine i nasilja. Ako se pak počnu pažljivije pratiti tragovi tih paljevina, u njima se može očitati ne samo politička metafizika koja stoji iza njih, već i opetovanje već viđenih scenarija zla na ovim prostorima.

Sve se odigralo brzo, gotovo munjevito, ostavljajući u čudu i mnoge Bosance. U srijedu su se, na poziv lokalnog NGO aktiviste, Aldina Širanovića., na prosvjedu ispred kantonalnog suda okupili građani Tuzle, uglavnom radnici propalih socijalističkih poduzeća. "Pozivam sve građane ove države koji su u mogućnosti da dođu u srijedu 5. veljače u 9 sati ujutro ispred Kantonalnog suda Tuzla kao podršku uništenim gigantima ove zemlje i njihovim radnicima, a ujedno i kao borbu protiv nezaposlenosti te revoluciju. Protestima će prisustvovati veliki broj ljudi kao i visokoobrazovanih akademskih osoba, molim da se odazovete...idemo na blokadu vlade" – glasio je poziv građanima, koji je uputio preko stranice svoje Facebook grupe "Udar".

I doista, okupio se velik broj građana, uglavnom radnika, koji su došli predvođeni svojim sindikalnim čelnicima. Dosad nije objašnjena ta neobična koincidencija da su na proglas anonimnog građanina na Facebooku odazvali uglavnom radnici, a ne neki drugi, češći korisnici društvenih mreža. Kako bilo, još istog dana se po sarajevskim novinskim redakcijama počelo šuškati o tome da ti, navodno spontani prosvjedi ojađenoga puka, predstavljaju samo providnu krinku dobro organizirane političke akcije. Točnije, pronijela se vijest da "Fahro" nastoji zloupotrijebiti radnike propalih poduzeća, kako bi pokrenuo bunt i srušio vlast.

"Fahro" je, inače, Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti BiH, osnivač lista "Dnevni Avaz" i predsjednik stranke "Savez za bolju BiH", treće po snazi bošnjačke stranke, koja ima 15% potpore na nivou Federacije i 6% na državnom nivou. Zanimljivo je da je on, kao ministar sigurnosti, već mjesecima putem medija pozivao građane na prosvjede i prizivao "događanje naroda". Zanimljivo je i da je ministar sigurnosti BiH, dok je u petak Bosna gorjela, odlazio od redakcije do redakcije, davao podršku prosvjednicima i izjavljivao da je ovo očekivani građanski bunt protiv korumpirane i kriminalizirane vlasti.

I doista su prosvjednici u Tuzli skandirali njegovo ime, dok su ih njegovi policajci pokušavali spriječiti da priđu državnim institucijama. No, unatoč tome, situacija je prva dva dana bila relativno pod kontrolom, te osim naguravanja s policijom, nije bilo udaranja, premlaćivanja i slično (izuzev u Tuzli, gdje sukobi eskaliraju u četvrtak navečer). Za razliku od Tuzle, gdje se na prosvjedima okupljalo više tisuća ljudi, u Sarajevu je prvog dana bilo 30 ljudi, dok se drugog dana, u četvrtak, okupilo njih jedva stotinjak.

U petak, međutim, situacija se mijenja. Na ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle i Mostara, odjednom je na tisuće ljudi, koji napadaju policiju kamenjem, ulaze u direktan fizički obračun s policajcima, čuju se navijački "topovski udari". Ide se isključivo na institucije kantonalnih i gradskih vlasti, a policija niti u jednom od tih gradova ne uspijeva zaštititi institucije. Točnije, kako su zbunjeni novinari sa terena (konkretno, reporteri Al Jazeere iz Tuzle i Sarajeva, ali i Mostara su u direktnom prijenosu reagirali s jednakim čuđenjem) prenosili, policajci su se odjednom povukli i negdje nestali. Gomila upada u zgrade općina i kantonalnih vlada i čitava stvar se završava njihovim paljenjem.

U međuvremenu, policija iz istražnog zatvora pušta nominalnog organizatora prosvjeda, Aldina Širanovića, koga mediji instantno proglašavaju herojem i narodnim tribunom. To je, također, neobično, jer prosvjedi u Tuzli, netom prije njegovog puštanja iz pritvora, postaju nasilni, a u bolnicu je primljeno dvadesetak građana i stotinjak policajaca s težim tjelesnim povredama. Sutradan je počelo paljenje zgrada, prvo u Tuzli, a neposredno zatim i u ostalim gradovima.

Da bi ovaj scenarij dobro tempiranog i kontroliranog državnog udara u Federaciji BiH dobio svoju potpuniju sliku, dan nakon paljenja izlazi proglasAldina Širanovića i njegove grupe "Udar" i (također anonimne, bjelodano ad hoc osnovane) "Revolt", pod nazivom "Nova Bosna i Hercegovina", u kojem se, osim nekih socijalnih zahtjeva, iznose i konkretni politički ciljevi i zahtjevi ovih bosanskih pučista. Taj polupismeni i ridikulski pamflet prošaran je socijalnom demagogijom (revizija privatizacije, povratk tvornica radnicima, povećanje plaća prosvjetarima), totalnim glupostima (otvaranje aerodroma u Tuzli), do mračnijih tonova u duhu ljevičarske kritike nacionalizma i veličanja bosanskog integralizma (zabrana nacionalnih stranaka, ukidanje kantona, institucionalno ujedinjenje Bosne i Hercegovine, izgradnja bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta)...

Ovaj proglas, ma koliko nespretno i karikaturalno formuliran, veoma podsjeća na tzv. Memorandum SANU iz osamdesetih. Uopće, cjelokupan ovaj scenarij po kome su se odvijali događaji u Bosni zadnjih par dana, pomalo zlokobno podsjeća na scenarij puča, takozvanog "događanja naroda", kojim je Slobodan Milošević krajem osamdesetih došao na vlast u Srbiji. I ta dešavanja su imala jaku socijalnu notu i svoju karizmu novog vođe Milošević je gradio na potpori sindikata i radnika Poznati su, recimo, prosvjedi radnika "Rakovice", koji su mu dali aklamacijsku potporu. Također, integralni dio njegove populističke politike je bila povika na korumpirane i otuđene političke elite, prije svega u pokrajinama, nakon čega je uslijedila tzv. Jogurt revolucija i smjena pokrajinskih rukovodstava u Vojvodini i na Kosovu. Tu je bio i srpski državni integralizam i kritika "separatističkih tendencija", najprije usmjeren prema pokrajinama, a zatim prema drugim republikama i nacijama.

Znamo u kojem pravcu je otišla Miloševićeva "antibirokratska revolucija", njegova borba protiv nacionalizma i separatizma, njegov socijalni populizam. Nakon objelodanjivanja političkih ciljeva aktualnog "događanja naroda" u Bosni, Hrvati i Srbi u Bosni su se instantno ohladili od bilo kakvog učešća u Fahrinom državnom udaru, jer su u agresivnom antinacionalizmu vođa ovih prosvjeda lako prepoznali samo masku bošnjačkog hegemonizma u BiH. Vrijeme je da i Bošnjaci, koji se trenutačno nalaze u talačkoj situaciji - između čekića socijalnih demagoga i pučista, s jedne, i nakovnja stare korumpirane političke elite, s druge strane - izađu iz tog vrzinog kola ludosti, ovim pučistima okrenu leđa, i nađu demokratsko rješenje za probleme u koje su ih uvalili nesposobni političari, nereformirani socijalistički sustav i kolonijalni odnos tzv. međunarodne zajednice. U tome im jako puno mogu pomoći mediji u susjednim državama, ukoliko se uozbilje i prekinu s naivnostima i populističkim dizanjem čitanosti preko nesreće naroda u BiH, dok stvari ne odu predaleko. Jer, nije istina da se povijest ponavlja kao farsa. I tragedije se ponavljaju. Od tog je ponavljanja, na žalost, i sazdana naša povijest.

 Izvor: Republika 

Bosanska revolucija - od plana do kaosa

NAKON prvobitnog oduševljenja, na koje je kod neutralnih promatrača sa strane naišlo "događanje naroda" u Bosni, ali i zbog jučerašnje prilično dramatične i nasilne evolucije tih događaja – kada su zapaljene zgrade kantonalnih uprava u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru – možda je potrebno stvari promotriti bez revolucionarno-poetskog žara i razvidjeti koji su uzroci i motivi ovih događaja.

Dvije interpretacije

Koliko se može vidjeti, postoje dva dominantna tipa reakcija na ove događaje, nazovimo ih uvjetno "ljevičarskim" ili "revolucionarnim" i "desničarskim" ili "konzervativnim". Prvi kaže da su ova događanja izraz nezadovoljstva građana neizdrživom socijalnom i ekonomskom situacijom u Bosni. Ovaj tip reakcije gaji izrazitu empatiju prema pobuni nezadovoljnih građana Bosne. Njima kao da za pravo daje interpretacija samih učesnika ovih događaja. Drugi tip reakcije je rezerviraniji i na prosvjede, koji su postali i nasilni, gleda s indignacijom, sumnjajući u motive i zahtjeve prosvjednika, čak predmnijevajući, kao što to uvijek biva kod desničara, da iza prosvjeda stoji neki plan za razaranje Bosne, bilo od strane međunarodne zajednice, na čelu sa EU i SAD-om, bilo Hrvatske ili Republike Srpske (ili čak sva ta tri činioca zajedno). Oni smatraju da je ovim događajima ugrožena sama bosanska država. Oni se pri tome pozivaju na čudnu koordiniranost akcija prosvjednika, kao i na to što su zapaljene državne institucije.

Dok je ljevičarska interpretacija kauzalno-materijalistička, druga je, mogli bismo reći, teleološka i ciljno-racionalna. Dok prva gleda "materijalne uzroke" pobune, i legitimira svaku posljedicu pobune protiv takvog stanja kao moralnu pobunu, druga gleda zahtjeve i ciljeve, i povratno dovodi u pitanje motive pobune ukazujući na raskorak između proklamiranih zahtjeva pobunjenika i posljedica njihove pobune – pri čemu te posljedice interpretira kao ciljane i namjeravane. Ja mislim da obje ove interpretacije imaju svojih slabosti i da su, u biti, ideološki impregnirane.

Revolucija koja neće doći

Slabost ljevičarske interpretacije je evidentna – naime, ona ljudsko djelovanje tumači po modelu objašnjavanja fenomena iz fizičkog svijeta. Ljudsko djelovanje, međutim, ima jasnu teleološku strukturu, ono je ciljno-racionalno. To je očevidno već iz same marksističke interpretacije revolucije. Marx i njegovi sljedbenici su potrošili hektolitre i hektolitre tinte ne bi li kako objasnili "objektivne zakonitosti" povijesti i otuda predvidjeli "nužnost revolucije". Međutim, ništa se nije dešavalo. Proleteri su tvrdoglavo trpjeli "tiraniju kapitala" i sasvim oportunistički sklapali "paktove" sa svojim "eksploatatorima", što je jako smetalo Marxu, pa ih je nazivao svakakvim pogrdnim imenima, najčešće ološem, stokom, lumpenproleterima i slično. Kada se, konačno, desila boljševička revolucija, ona se uopće nije desila na način na koji je marksistička teorija to predviđala, nego sasvim suprotno, tamo gdje se marksisti uopće nisu nadali.

Sama povijest marksističkog pokreta, dapače, sam uspjeh komunističke revolucije, najbolje svjedoči o pogrešnosti marksističke interpretacije revolucije. Revolucije se rijetko, ili nikako, dešavaju po modelu iz svijeta fizike, akcije-reakcije, pritiska i otpora, itd. Drugim riječima, "materijalna baza" rijetko ima velikog utjecaja na političke akcije ljudi. Društveno biće ne određuje društvenu svijest. Revolucionar koji svoja nadanja vezuje uz logiku "što gore – to bolje", načekat će se revolucije. Svatko tko vjeruje da ekonomska kriza neminovno vodi do revolucionarno-političkog prevrata, živi u zabludi. Da je tako, živjeli bismo doista u boljem svijetu, jer bi svako socijalističko upropaštavanje ekonomije već odavno, nizom revolucija u najsiromašnijim socijalističkim bantustanima, dovelo do toga da ljudi izaberu mnogo racionalnije ekonomske politike. Na žalost, to nije tako, i ljudi često izabiru političare koji im nude socijalizam, iako je to protiv njihovih vlastitih interesa. Dugovječnost socijalističkih režima, poput Sjeverne Koreje, Kube, Zimbabvea i mnogih drugih, govore u prilog tome da ekonomske neprilike, dovedene često do nivoa masovne gladi, povratka na primitivne oblike privređivanja, pa čak i kanibalizam, ne nagone ljude da se pobune protiv svojih gospodara.

Nešto drugo ljude nagoni na pobunu i dovodi do revolucija. Prije svega, vjerujem da revolucije imaju svoj politički uzrok. Kao što je u svojoj analizi Francuske revolucije pokazao Alexis de Tocqueville, do pobune naroda i juriša na Bastillu nije došlo uslijed velike ekonomske krize, već zbog toga što je politički autoritet kralja Luja XVI bio slab. Naime, što se kralj više upinjao da reformira gospodarstvo, da izlazi u susret zahtjevima naroda, da odgovara i udovoljava njihovim žalbama, to su oni njegovu vlast više smatrali despotskom. Slično je bilo i s Američkom revolucijom. Nisu se oni bunili zbog visokih poreza, nego su htjeli političku zastupljenost, htjeli su da izvor suvereniteta bude bliži i jači. Također, Nikolaj II Romanov nije pao zato što je bio orijentalni despot, već obrnuto, zato što je bio mlitav i slab car, osoba bez ikakvog autoriteta, kome je obnašanje vlasti bilo samo teret i koji je samo tražio priliku kako bi abdicirao. Isto se to desilo i sa komunističkim tiranijama. Komunistički režim nije došao u krizu za vrijeme Staljinove ili Titove totalitarne vlasti, već kada su vlast obnašali bezlični i korumpirani birokrati, ljudi koji nisu znali čvrsto držati uzde vlasti. Revolucije su uglavnom potraga ljudi za gospodarom, za snažnijim izvorom vlasti. Režimi padaju zato što su slabi, a ne zato što su represivni.

U sjenci nacionalnog pitanja

Tu dolazimo do drugog, teleološkog tipa interpretacije revolucionarnih zbivanja u Bosni, koji sam nazvao desno-konzervativnim. Ova vrsta objašnjava narodni bunt u bosanskim gradovima postojanjem nekog plana. Neki analitičari čak vjeruju da su prosvjedi tako dobro organizirani, tempirani i koordinirani, da bi se moglo reći da su "preplanirani". To što sami prosvjednici, u biti, uopće nisu jasno artikulirali i iznijeli svoje zahtjeve, po njima je, pak, argument da se radi o nekom skrivenom planu i nekim zakulisnim političkim igrama, čiji su prosvjednici samo izmanipulirani instrument. Oni vjeruju da nije nimalo slučajno što ovi prosvjedi imaju oblik napada na državne institucije, uglavnom u dijelovima Bosne s bošnjačkom većinom, i što se napadaju kantonalne vlasti. Za razliku od ljevičara, koji su skloni podcjenjivati značaj nacionalnog pitanja u Bosni, konzervativno-desni pristup je svjesniji da bi ovi prosvjedi mogli poprimiti nacionalno obilježje i imati konzekvence za nacionalno pitanje u Bosi i Hercegovini. Ozbiljnost ovog upozorenja ne dovodi u pitanje ni to što su neki prosvjednici pisali antinacionalističke grafite i što sami prosvjedi, navodno, imaju "socijalni predznak". Uostalom, i rat devedesetih je krenuo s antinacionalističkim parolama, anatemiranjem nacionalista i separatista, zar ne?

Pošto vjerujem da ljudi djeluju svrhovito, utoliko se slažem da ovi događaji imaju svoj uzrok u nekoj vrsti planiranja, čak da su posljedica preplaniranosti. No, ja ne bih to planiranje odmah gurao u neku vrstu konspirativnog djelovanja određenih interesnih grupa (bilo u Bosni ili inozemstvu), nego bih prije rekao da je aktualni revolucionarni kaos u Bosni posljedica političkog i institucionalnog "preplaniranja" Bosne. Današnja Bosna još uvijek funkcionira kao međunarodni politički protektorat. Takva vrsta upravljanja po svojoj prirodi ima jasan deficit demokratskog odlučivanja. Sama Bosna kao država je "planska država". Bez obzira koliko sam politički sustav Bosne i Hercegovine bio kompliciran i institucionalno sazdan na više posrednih nivoa, on je još uvijek centralno-planski projekt i ima sve odlike kolonijalnog upravljanja, čija je glavna odlika preglomazni birokratski aparat, zajedno sa svim njegovim slabostima, kao što su kompliciranost sustava, nedefinirane nadležnosti, samodovoljnost sustava, neefikasnost, itd. Još je Edmund Burke grmio protiv takvog načina upravljanja u engleskim kolonijama, upozoravajući da će "današnji upravitelji Indijom" sutra doći nazad u domovinu i uništiti "engleske institucije", kao što su vladavina prava, podjela vlasti i slobodna trgovina.

Neokolonijalna uprava i planirani kaos

Današnji neokolonijalni način upravljanja Bosnom i Hercegovinom pati od svih ovih problema, što ju čini nefunkcionalnom državom. Razlozi takvog centralno-planskog, birokratski-neefikasnog državnog ustroja bosanske države, možda su imali svoje opravdanje u želji da se okonča rat, ali danas taj ustroj pokazuje sve svoje negativne strane. Institucionalno "planiranje" kompleksnih društvenih odnosa iz jednog centra, umjesto da dovede stvari u red, kao što se nadaju državni planeri, vodi direktno u kaos i kolaps sustava. Tu je, naravno, uvijek i taj, pomalo nadobudni prosvjetiteljski pogled Zapada na balkanske države kao na, potencijalno eksplozivnu, nacionalističku burad baruta, koji svoju nadobudnost umnogome duguje (implicitno ljevičarskoj) interpretaciji rata u Bosni kao obračuna nacionalizmom zadojenih balkanskih plemena. Gledanje na nacionalizam kao na glavni izvor zla na Balkanu, drži Bosnu zarobljenu u ovakvom nakaradnom i nedemokratskom institucionalnom okviru, kojom vlada otuđena birokratska elita bez ikakvog demokratskog legitimiteta i političkog autoriteta. Ideološka ljevičarska kletva na nacionalizam jest moralna ucjena koja Bosnu drži u pat poziciji.

Otuda su u pravu desno-konzervativni analitičari kada upozoravaju da ovi prosvjedi imaju mnogo veći značaj od tek socijalnog bunta nezadovoljnog naroda, te da, u krajnjoj liniji, znače i prosvjed protiv ustroja Bosne i Hercegovine kao države. Uostalom, kao što je netko već primijetio, nezadovoljni građani nisu jurišali na tvornice i banke, nego su palili državne institucije i administrativna središta. Ako su i osobno bili motivirani svojom ekonomskom situacijom, jasno su, bar na toj simboličkoj razini, detektirali uzroke njihovog lošeg ekonomskog položaja u državnim institucijama, a ne u privatnim tvrtkama. Ali, stvar je u tome da Bosna i Hercegovina, u okviru ovakvog institucionalnog aranžmana, ne može biti ni ekonomski liberalizirana i prosperitetna, niti pak politički demokratizirana i stabilna. Vjerujem da će ova događanja pokrenuti to osjetljivo ali doista nužno pitanje demokratskog preustroja Bosne. Na žalost, Bosna i Hercegovina je tako nesretno ustrojena država da rješavanje svakog ozbiljnijeg pitanja imanentno dovodi u pitanje sam njen ustroj. Za takvo što je potrebna hladna glava i, prije svega, okanuti se revolucionarne ljevičarske poezije i nezrelog aplaudiranja sa strane navodno osviještenoj bosanskoj radničkoj klasi, jer je ovo nešto mnogo veće i ozbiljnije od nekakvog socijalnog bunta i traženja sindikalnih prava.

Izvor: Index

Država je sifilis, a korupcija njen gnojni čir

"Svaka vlast kvari; apsolutna vlast kvari apsolutno." Lord Acton

KAKO je krenulo s ovim korupcijskim aferama u i oko Vlade, postoji izgledna opasnost da ćemo opet dobiti nekorumpiranu i poštenu vlast. To je toliko puta opetovani scenarij našeg političkog života, a tonemo sve dublje. Svaki političar koji pretendira pridobiti naklonost hrvatske javnosti, naime, obećava da će prioritet njegove politike biti "borba protiv kriminala i korupcije". Ljudi u Hrvatskoj su naročito postali senzibilizirani glede problema korupcije nakon uhićenja i procesuiranja bivšeg premijera Sanadera. Aktualna Vlada je i dobila sadašnji mandat ne na osnovi procjene ljudi o njihovoj sposobnosti, nego na osnovi povjerenja da su osobno pošteniji i manje korumpirani od prethodne vlasti.

A opet, korupcija u Hrvatskoj i dalje cvjeta, a korupcijske afere postaju sve više sastavnim dijelom naših života. Kako izgleda, što se više borimo protiv korupcije, to ona nama više vlada; kako se krene korupcijskoj hidri sjeći glave, to ona postaje opasnija i ubojitija. Kao da postoji neko alkarsko "dvaput u ništa" borbe protiv korupcije, neka nesavladana dijalektika same korupcijske stvari, pa borba protiv korupcije, umjesto da postane vrsta socijalnog moralnog purgatorija, sve dublje zahvaća sve pore društva. Čovjeku padaju na pamet prizori nekakve titanske gigantomahije i borbe sa nadnaravnim silama kada razmišlja o njoj.

Pošteni političari i druge bajke

A opet, stvar nije nimalo mistična i nadnaravana, već posve prizemna i ljudska. Naime, ja ne vjerujem da u svezi s korupcijom postoji neka naročita dijalektika "same stvari", niti nekakav nesavladivi, iracionalni, mistični društveni problem. Prije bih rekao da se radi o jednoj vrsti ideologijske zaslijepljenosti i pogrešnom detektiranju problema – a to je da korupcija uopće nije društveni problem, nego državni problem. Korupcija nije nikakva misteriozna "bolest društva", kao što se naokolo priča, nego bolest države. Korupcija postoji samo tamo gdje je političarima omogućeno da kontroliraju i upravljaju novcem poreznih obveznika.

Što su te ovlasti političara veće, što je država glomaznija – to je veća korupcija. Tu postoji jasna aritmetička proporcija. Ovu proporciju ne može narušiti nikakva priča o transparentnosti upravljanja javnim financijama, nikakvo osnivanje državnih agencija za borbu protiv korupcije, nikakve zakletve političara na poštenje i slične bajke. Uostalom, sve to imamo, a redaju se afere za aferom, novac poreznih obveznika se troši nemilice, opraštaju se dugovi i pogoduje se državnim miljenicima u predstečajnim nagodbama, ilegalni odljev novca javnih poduzeća na privatne račune u inozemstvu je na istom nivou kao i za vrijeme Sanadera, itd.

Izbacimo lopova iz kuće

Dapače, korupcija je najizraženija upravo u institucijama koje bi trebale kontrolirati korištenje novca u javnim poduzećima, među onima koji bi trebali kontrolirati kontrolore, u takozvanim nadzornim odborima, u raznim vladinim komisijama, ministarstvima, u sudstvu, itd. I što je razina moći viša i što su ovlasti ovih državnih kontrolora veće, institucije su korumpiranije. U stvari, kada kažemo da je korupcija "bolest države, a ne društva", treba biti precizniji (jer genitiv govori dvojako), pa reći da je država ta bolest, taj sifilis suvremenog doba, a da je korupcija samo njen simptom, njezin gnojni čir.

Pa, zašto onda opetovano činimo istu grešku i prizivamo državne institucije koje bi imale sve veće i veće ovlasti kako bi se borile protiv korupcije? Ako je država glavni izvor korupcije, zašto tražimo sve jaču državu kako bismo izašli na kraj s tim problemom? Kako krivac može popravljati štetu? Nije li to povjerenje u državu i njene institucije sasvim naivno? Zar ne bi trebalo uraditi nešto sasvim suprotno – drastično smanjiti državi mogućnost da ima pristup našem novcu? Zar ne bismo trebali prestati gajiti pobožnu vjeru u bajku o "kontroliranju kontrolora", već ukinuti mogućnost da itko, ma koliko pošten i izvrstan inače bio, kontrolira i upravlja tuđim, tj. našim novcem? Ako ne želite biti pokradeni, nećete uvesti dvadesetčetvorosatni nadzor nad lopovom koji se ugnijezdio u vašoj kući, nego ćete lopova izbaciti, kuću zaključati i onemogućiti mu pristup vašoj imovini.

Totalno kriva dijagnoza bolesti

Pa ipak, ljudi ne prestaju slijepo vjerovati u državu i njenu "borbu protiv korupcije". Štoviše, svoje povjerenje na izborima daju političarima koji su glasniji u tome da će baš oni, samo ako im se daju dovoljno velika ovlaštenja, odlučnom državnom akcijom jednom za svagda iskorijeniti korupciju u društvu. Ljudi više vole imati policajca u kući, nego kuću držati zaključanom. Čak i kad je jasno da je taj "policajac" zapravo višestruki kriminalac recidivist. Umjesto da bude kardinalni, notorni, bjelodani argument protiv upliva države u život i ekonomske aktivnosti ljudi, priča o borbi protiv korupcije postaje argument u rukama političara koji za sebe traže još više ovlasti i moći u upravljanju našim novcem. Umjesto da se zalažu da utjecaj politike na gospodarstvo i naše živote bude minimalan ili da u potpunosti nestane, i time sasijeku samu mogućnost koruptivnih djelatnosti, ljudi se opredjeljuju za političare koji obećavaju da će riješiti problem korupcije povećavanjem upliva države u naše živote, političare koji nam se svečano zaklinju da će čuvati naše novce od sebe samih i od svoje pohlepe.

Razlog ove naivne vjere u državu koja liječi "bolest korupcije" je u krivoj dijagnozi bolesti uslijed miješanja uzroka i posljedice. Država je ta koja generira korupciju, ona je žarište bolesti, a korupcija je tek njen simptom. Kada imamo visoku korupciju u društvu, pravi liječnik će jasno dijagnosticirati da je to nepogrešiv simptom da nam je država prevelika i da je stvar uzela maha. Svatko će za liječnika koji liječi samo simptom bolesti a ne bolest samu reći da je to loš liječnik. Ali, u politici ljudi ne razmišljaju tako. Tu oni, čini se, vjeruju u čuda, pa žele i jaku i sveprisutnu državu, ali ne žele korupciju. Oni koji bi se borili protiv korupcije a ne smanjivali državu, liče na nadriliječnike koji oboljelom od sifilisa cijede čireve a ne liječe bolest i time stvar čine još gorom. Jaka država bez korupcije, međutim, ne ide, jednako kao što se ne možete izliječiti od sifilisa cijedeći gnojne čireve.

Naivne ovce za šišanje

No, malo ljudi prepoznaje da je problem u državi, već za korupciju optužuje nepoštene, pokvarene i pohlepne pojedince. Na ovoj nakaradnoj zamjeni teza i elementarnoj logičkoj grešci u rezoniranju počiva i popularnost socijalističkih politika, kao i nepopularnost nedržavnih, tržišnih aktivnosti ljudi. Obično se kaže da su političari vođeni, ili bi trebali biti vođeni općim interesom društva, dok su kapitalisti samo pohlepni i gramzivi pojedinci, koji brinu samo za svoju korist, a ne mare za opći interes. Otuda oni traže poštene i časne političare, koji bi pohlepnim pojedincima i njihovim tržišnim aktivnostima nametnuli kontrolu i prisilili ih da rade za opće dobro. Oni zamišljaju da ljudi kada uđu u politiku postaju nalik anđelima, a da su glavni problem društva oni koji nisu doživjeli ovu mističnu transformaciju svoje prirode, koji su u duši ostali sebični i pohlepni "sitni buržuji". Međutim, kao što smo vidjeli, to se ne događa. Rezultat takvih socijalističkih politika i nametanja državne kontrole gospodarstvu je poticanje krađe novca poreznih obveznika i sve veća korupcija. Ne može se govoriti o korupciji a šutjeti o socijalizmu.

Ako se želimo riješiti problema korupcije, moramo se prvo otarasiti ove naivne i pobožne vjere u dobre i poštene političare koji vode računa o općem interesu i predrasude o zlim i pokvarenim pojedincima – čiji je savršeni ideologijski analogon ona socijalistička predodžba o "zlom kapitalisti" – koji slijede samo svoju osobnu korist. Ako ne želimo biti naivne ovce za šišanje, država ne smije imati nikakva upliva u gospodarstvo, političari ne smiju imati pristupa našem novcu, ta poluga njihove moći mora biti slomljena. Kada političari ne budu imali nikakve ovlasti nad gospodarstvom, tada neće biti ni predstečajnih nagodbi, niti pogodovanja moćnim interesnim grupama, neće biti iživljavanja vlastitih hirova političara i pirovanja na račun poreznih obveznika. Ako zaista želimo riješiti problem korupcije u Hrvatskoj, ako želimo hrvatsko društvo ozdraviti od etatističkog sifilisa, sasjecimo stvar u korijenu, pokažimo crveni karton političarima – i ukinimo socijalizam u Hrvatskoj.

Izvor: Index

Porezni fašizam uništit će hrvatsko društvo!

"Ako se nešto miče – oporezuj; ako se nastavi micati – reguliraj;

kad se prestane micati – daj subvenciju." Ronald Reagan

Ništa u Hrvatskoj, izgleda, ne prolazi tako lako kao novi porezi. Kako dođe nova vlada, tako stižu i novi porezni nameti. Ova najnovija je u tom pogledu naročito agresivna. Pod palicom Linićevog poreznog fašizma u dvije godine je uspjela porezno zadaviti ili staviti pod svoju kontrolu sve što se micalo i davalo neke znakove života, a usvajaju se i najavljuju novi i novi porezi.. Pa ipak, kako govore ankete, ministar Linić je najpopularniji ministar u Milanovićevoj vladi. Izgleda da Hrvati vole porezni fašizam.

No, istini za volju, nije to tako samo u Hrvatskoj. To je gotovo univerzalna stvar. Cijeli svijet u zadnjih sto godina rapidno tone u porezni fašizam, a političari koji dižu poreze, poput američkog predsjednika Obame, postaju super-starovi i izuzetno popularni. Čak i neki multimilijarderi, poput Georga Sorosa, Billa Gatesa ili Warena Buffeta hvale poreze i zagovaraju što veće porezne namete. I ljudi pozdravljaju njihove prijedloge, štoviše, doživljavaju te njihove stavove o porezima kao izuzetno humanu i nesebičnu gestu. Nedavno se, uostalom, ovom porezno-fašističkom horu svojim svečanim glasom pridružio i novi papa Franjo. Uostalom, doktrina poreznog fašizma ima najveće zasluge za popularnost socijalističke ideje i socijalizma uopće kao vrhunskog humanističkog političkog idela, istinske socijalne utopije.

Socijalistička demagogija

S druge strane, one koji se protive porezima i nazivaju ih pljačkom, ljudi često doživljavaju kao moralno sumnjive i asocijalne osobe, opasne anarhiste i neprijatelje društva. Često im se pripisuje nehumanost i socijalna neosjetljivost, naročito ako su imućniji ljudi. Uz to ide kletva i da se zasigurno radi o pohlepnim pojedincima, zgrtalačkog mentaliteta, koji ne žele "vratiti svoj dug zajednici", kako se jednom izrazio Bill Gates, odobravajući visoko oporezivanje biznisa u SAD. Ta kletva nehumanosti se, inače, lijepi svakom političaru koji se zalaže za manje poreze i manju ulogu države u životima ljudi. Za njih se obično kaže da su "kapitalističke sluge" i "brutalni neoliberali", koji ne brinu za siromašne. Zbog toga političari i izbjegavaju govoriti o smanjenju poreza i danas nemate relevantnog političara koji bi se zalagao za njihovo smanjenje. Socijalizam je popularan, liberalizam je omražen i demoniziran kao najveće društveno i moralno zlo. Ljudi koji su protiv ili za smanjenje poreza, kaže ta uvriježena socijalistička demagogija, ti "neoliberali", vjerojatno su zli ljudi i bez osjećaja za pravednost, ili jednostavno potplaćeni, čim zagovaraju tako nakaradne i nehumane svjetonazore.

Otkud ovakve optužbe? Zašto je tome tako? Zbog čega poreze prihvaćamo kao neminovnost, gotovo prirodnu stvar – nešto poput smrti. Postoji poznata američka izreka koja kaže da su jedine dvije neminovnosti u životu plaćanje poreza i smrt. No, dok je smrt doista prirodna nužnost, jer nas je takve, smrtne, stvorio Bog, očevidno je da sa porezima ne stoji tako – oni su djelo čovjeka. Pa, zašto onda ljudi poreze gotovo neupitno doživljavaju ne samo kao nešto prirodno i nužno, već čak poželjno i dobro?

Pljačka sa zakonskim pokrićem

Prvo što će nam se reći jest da su porezi neminovnost života u civiliziranom društvu, nešto poput cijene koju plaćamo za civilizaciju, kako je to rekao Oliver W. Holmes. Ovaj stav je Friedrich von Hayek nazvao "najmanje točnom ikada izrečenom poluistinom". Činjenica da smo tijekom povijesti naše civilizacije uglavnom živjeli pod prinudom plaćanja poreza, još uvijek ne nudi moralno opravdanje oporezivanja. Jasniji i mnogo manje uzdržan od Hayeka je Leslie O'Hara, koji je u svom Rječniku dvogovora dao sljedeću definiciju poreza: "Porez (imenica): Konfiskacija uz primjenu sile. Razlikuje se od klasične pljačke po tome što je konfiskator u ovom slučaju uvjerio žrtvu da je konfiskacija njegove imovine dobra za društvo u cjelini, a posredno i za samu žrtvu." Kada rječnik očistimo od lažnih moralističkih fraza, dobivamo jasniji moralni pogled na čitavu stvar: porez je obična pljačka, i ništa osim pljačke, bez obzira na to ima li zakonsko pokriće. Zakonsko pokriće ne znači ništa u moralnom smislu. Zakoni često mogu biti, a to uglavnom i jesu, samo legalizacija prava jačeg. I konfiskacija židovske imovine pod nacistima je imala zakonsko pokriće, zar ne?

Pa ipak, ako bi netko tvrdio da je oporezivanje čista pljačka i povratak na mala vrata robovlasničke institucije prinudnog rada, kao što je to tvrdio filozof Robert Nozick u svojoj knjizi Anarhija, država i utopija, mogao bi naići na sveopći podsmjeh i otpisivanje takve tvrdnje kao neozbiljne i nedostojne bilo kakve rasprave. Takav stav izgleda jednostavno otkloniti pozivanjem na već opisani sveopći konsenzus o tome da su porezi civilizacijsko dostignuće, "cijena civilizacije". Međutim, i konfiskacija židovske imovine je imala većinsku podršku u društvu, kao i nacionalizacija imovine pod komunistima, pa ćemo takve akcije države teško nazvati civiliziranima, zar ne?

Šest mjeseci robovi države

Može se reći da su to krajnosti koje treba izbjegavati. Oporezivanje treba značiti tek konfiskaciju dijela imovine, kako bi država financirala i osigurala svima neophodne usluge – kao što su policija, vojska i sudovi – čime se ljudima naknadno kompenzira prvobitna državna pljačka kroz povećanje njihove osobne sigurnosti i garantiranja poštenog suđenja, poštivanja ugovora i slično. S tim bi se složili i mnogi liberali. No, takva minimalna država – mada i takva još uvijek može biti moralno upitna – danas je samo daleka utopija, točnije, naša daleka prošlost. Danas prosječni Hrvat radi 6 mjeseci u godini za državu, a ostatak godine za sebe i svoju obitelj. (Premda bi novija i preciznija analiza, kakvu daje bloger Kapitalac, na primjer, pokazala da je stvar još gora.) Drugim rječima, šest mjeseci u godini smo robovi države, a samo šest mjeseci smo slobodni ljudi. Kroz porezni sustav i uz aklamaciju javnosti vratili smo se u robovlasnički sustav – sustav "dragovoljnog ropstva", kako je to nazvao Etiene de la Boetie. To se dešava kada šutke pređemo preko toga da su porezi po sebi nemoralna stvar i akt golog nasilja države prema pojedincu, njegovom životu i imovini.

Ali, kao što sam rekao, zagovornici oporezivanja tvrde da su moralni argumenti na njihovoj strani, da su porezi moralna stvar; dapače, oni su u snagu svojih argumenata uvjerili većinu građana, tako da oni radosno i s odobravanjem, sasvim dragovoljno pristaju na to da budu robovi. Oni upotrebljavaju takve riječi i sintagme poput "društvena solidarnost", "pravedna redistribucija bogatstva", "smanjenje socijalnih razlika" i slično tome. Što znače ove sintagme? Ljude obično smetaju razlike u bogatstvu. Međutim, postoje veoma velike razlike u načinu na koji je netko došao do bogatstva. Recimo, da li je to ratom, pljačkom i prisilom, kao što su do bogatstva recimo stizali mnogi plemići u feudalizmu, ili je do bogatstva stigao dobrovoljnom razmjenom na slobodnom tržištu, kako su se mnogi obogatili u kapitalizmu. Ogromna razlika. Prve aktivnosti su duboko nemoralne i za osudu, dok su kapitalističke aktivnosti veoma moralne i za pohvalu. U biti, nečije bogatstvo stečeno kroz slobodnu razmjenu na tržištu, bez posredovanja i upliva države, nije ništa drugo nego nagrada ljudi koji žele stvari koje im je on ponudio. Osuda bogatstva je jedan zastario ideologijski koncept i mentalni atavizam, ostatak vremena kada se do bogatstva stizalo mimo tržišta i putem nekapitalističkih transakcija, primjenjen na jedan sasvim drugi sustav.

Pravedna redistribucija bogatstva

U kapitalističkom svijetu, na slobodnom tržištu, određeni ljudi postaju bogati tako što ih drugi ljudi dragovoljno nagrađuju za usluge koje im oni nude. Što je netko bogatiji, to znači da je više ljudi htjelo baš njegov proizvod. Tržište, tako, već vrši redistribuciju bogatstva, i to sasvim slobodno i bez ičije prinude, uz obostrani pristanak ljudi da dođe do razmjene, po svim pravilima pravednog ponašanja. Razlike u bogatstvu su razlike proizašle iz ove sasvim demokratski izražene slobodne volje ljudi na svakodnevnom tržišnom referendumu. Kakva bi tu, onda, naknadna "pravedna redistribucija bogatstva" bila potrebna i moralno opravdana? Zašto bi država naknadno ispravljala slobodnu volju građana, koji su na tržišnom referendumu nagradili jedne a kaznili druge? Pa ipak, to se dešava, i ljudi to smatraju moralno opravdanim.

Porezi i nisu ništa drugo nego despotsko poništavanje demokratske volje građana uz njihov naknadni pristanak. Ono što svojom voljom i potpuno autonomno rade na tržištu, ljudi iz nekog razloga, najčešće uz nagovor političara i socijalističke inteligencije, žele naknadno poništiti i "ispraviti" uz primjenu državne prinude. To je paradoks suvremenog društva, a korijene tog paradoksa možemo tražiti u gledanju na kapitalizam i tržište očima feudalnoga kmeta, odnosno, u nerazumjevanju ljudi onoga što čine, zbog toga jer ne gledaju sam proces, nego samo njegov ishod, koji onda ocjenjuju kao pravedan ili nepravedan. For they don't know what they're doing. To je jednako smiješno kao kada bismo za neku utakmicu, iako je imala fer suđenje i poštovana su sva pravila igre, naknadno poništili i proglasili nevažećom, samo zato što nam se ne sviđa rezultat. No, nitko takvo naknadno prekrajanje rezultata ne bi smatrao pravednim, ali se, iz nekog razloga, u ekonomsko-političkoj igri takvo prekrajanje rezultata smatra savršeno ispravnim i pravednim.

Nova klasa socijalnih pijavica

Sasvim je jasno da takvo prekrajanje rezultata pravedne tržišne utakmice daje sasvim suprotne rezultate od očekivanih, odnosno, vodi direktno u refeudaliziranje čitavog sustava, gdje se, nasuprot fer tržišnoj utakmici i dobrovoljnoj razmjeni, argument sile i duže batine pojavljuje kao glavni katalizator društvene razmjene. Nasuprot društvu ugovora, vraćamo se nazad u društvo statusa. Nismo dobili socijalno pravednije društvo, nego se samo bogatstvo distribuiralo po liniji političkog pogodovanja a ne putem slobodne volje ljudi na tržištu.

Danas je bogat onaj koji je blizu izvora moći političkog odlučivanja, a ne onaj koga su ljudi na tržištu dobrovoljno nagradili zato što žele njegov proizvod ili uslugu. Zamjeniti ili "ispravljati" tržišne odluke socijalističkim politikama znači dati moć političarima i državnoj birokraciji da uređuju društvo po uzusima pravednosti kako je oni zamišljaju. Čist rezultat toga je da danas imamo novu klasu socijalnih abonenata i pijavica, koje je tržišna utakmica izbacila iz igre, ali su se oni vratili u igru na mala vrata porezne redistribucije bogatstva. Nije nam se svidjela tržišna igra i njeni rezultati, pa smo dali političarima feudalne ovlasti u redistribuciji društvenoga bogatstva, te oni koji su bliže vlasti, poput naših feudalnih dvorskih paževa, Todorića ili Pavića, dobivaju pogodnosti i privilegije, kakve nikada ne bi imali u tržišnoj utakmici, dok se oni koji se ne sviđaju vlastima dave i kažnjavaju. Ili imamo vojsku državnih službenika, sindikatlija, raznih socijalnih abonenata, radno sposobnih a umirovljenih branitelja, koji uživaju sve privilegije političkog pogodovanja i življenja na tuđoj grbači, s jedne strane, i sve manju i gotovo zadavljenu grupu radnika u privatnom sektoru i poslodavaca, s druge strane, koji svojim radom sve to financiraju.

Metastaze i smrt

Takav nepravedan sustav feudalnih privilegija, kakav danas imamo u Hrvatskoj, ne zove se "neoliberalni kapitalizam", kako to pogrešno imenuju naši ljevičarski intelektualci, nego neofeudalni sustav socijalne države, odnosno, kraće – socijalizam. Ovaj pijavični i nepravedni socijalistički sustav živi i hrani se preko poreznog sustava, koji metastazira i sve više jede zdravu socijalnu supstancu hrvatskoga društva. Tada gore spomenuta veza između poreza i smrti postaje mnogo jasnija – ovakav metastazirani i nepravedni porezni sustav, kakav imamo u Hrvatskoj, ne može značiti ništa drugo do sasvim izvjesnu socijalnu smrt.

Stoga je jedini mogući moralni stav, ali i egzistencijalno pitanje hrvatskog društva, reći NE takvom poreznom sustavu, dovesti u pitanje samu moralnost sustava oporezivanja i socijalističkih politika uopće. Ne postoji moralno opravdanje za prinudu i ugrožavanje života, imovine i slobode pojedinca, ma kako milozvučna i visokoparna imena nosila takva prinuda. Prinuda i pljačka ostaju uvijek samo prinuda i pljačka. Za početak treba stvari naučiti nazivati njihovim pravim imenom. Onda su i naši moralni zaključci koje odatle izvodimo sigurniji i pouzdaniji.

Izvor: http://www.index.hr