Sindikalna pušiona

Dugo najavljivani generalni štrajk pet glavnih hrvatskih sindikata danas će biti najavljen, tj. održan, u svojoj simboličkoj formi, kao generalni štrajk solidarnosti. To znači da će biti održano nešto poput generalnog štrajka, dakle, ne sasvim, već više u karikaturi.

Škole će ranije pustiti djecu kućama u prvoj smjeni, u drugu smjenu će djeca doći malo kasnije (i ostati malo duže), bolničari, željezničari, poštanski službenici i vozači gradskog prijevoza će izaći na petominutnu puš-pauzu, poneki će samo zatrubiti u znak podrške. I to će, uglavnom, biti to.

To je, u biti, stvarna mjera potpore koju sindikati i njihove vođe uživaju u Hrvatskoj. Ona je tek simbolička. No, to nije razlog za kuknjavu. Veći je problem što je, unatoč tako niskom ugledu sindikalista, koji ne mogu održati čak ni jedan pošten prosvjed, a da od toga ne naprave cirkus, njihova institucionalna moć daleko veća. Oni su ti koji pred Vladom, navodno, zastupaju interese radnika, on potpisuju kolektivne ugovore, oni se cjenjkaju ono minimalne plaće, oni pregovaraju s Vladom kada se donosi Zakon o radu, oni prijete generalnim štrajkom, itd. A sve je to tek dimna bomba.

Sve to oni čine u ime svih nas, u ime cijele zaposlene i nezaposlene Hrvatske, premda su realno tek predstavnici zaposlenika u državnim poduzećima. A ni tu, kako vidimo, nemaju gotovo nikakvog utjecaja, pa umjesto radnika na barikadama i generalnog štrajka u Hrvatskoj, imamo tek organiziranje sveopće pušione. A tako nam i jest. Jer, sindikati u Hrvatskoj su tek grupa za pritisak na Vladu, koja traži benefite za državne zaposlenike i njihove parcijalne interese. Ti interesi zaposlenih u državnom sektoru se, pak, mogu ostvariti samo na štetu svih ostalih, točnije, na štetu svih zaposlenih u realnom sektoru, kao i svih nezaposlenih. Ljudi ovo znaju, i otuda tako slaba podrška sindikatima, otuda i ovaj današnji klaunovski generalni štrajk.

Sindikati su izrazito štetna, vjerojatno, pored same vlade, i najštetnija interesna grupa. Unatoč njihovoj prozirnoj demagogiji i glumljenju lažne opozicije vladi, oni su najbolji prijatelji vlade. Jer, interesi vlade su u sukobu sa interesima radnika i građana Hrvatske, a sindikati su lažni socijalni paravan, koji treba prikriti ovaj jaz između vlade i hrvatskog društva. Vladi treba "socijalni partner", po mogućnosti žestoko demagoški obojen, sa kojim se vlada može "naći" oko neke sume, a sindikatima je potrebna vlada kao institucionalna zaštita njihovih parcijalnih interesa. I onda se taj njihov deal naziva "socijalnim dijalogom".

Taj deal je moguć zato što je to, u stvari, dijalog između poslodavca, tj. Države, i predstavnika državnih zaposlenika. Njihovi nesporazumi su, kada do njih dođe, tek obiteljske svađe. Njihovi dealovi su jednako tako opskurni klanovski dogovori. Tim više što se oni, u toj obiteljskoj atmosferi, svađaju i dogovaraju o tuđem trošku – o direktnom trošku zaposlenih u realnom sektoru, kao i o indirektnom, manje vidljivom, ali itekako stvarno, trošku svih nezaposlenih. Zato i nije čudno da sva ta sindikalno-državna maškarada i nema nekog većeg odjeka u javnosti, što sve ima tek obilježje virtualnoga, što je sve tek dim, rekao bi Mark Bolan.

Zašto su sindikati tako štetni? To nije tako intuitivna stvar za shvatiti, premda je veoma logična, kada zanemarimo demagogiju i pogledamo što se zbiljski dešava. Prije svega, tu je već spomenuta okolnost da su sindikati kod nas predstavnici zaposlenika u državnom vlasništvu. Državni sektor je taj na čije servisiranje odlazi najveći dio našeg novca. Tko to plaća? Pa, plaćaju zaposlenici u realnom sektoru. Hrvat koji radi u realnom sektoru upravo zbog takvog preglomaznog državnog sektora i pregoleme administracije, pola godine radi za državu, a tek drugu polovinu za sebe. Sve što zaposlenik u jednoj godini stvori za sebe i svoju obitelj, pola mu uzme država. U Hrvatskoj gulikoža radnika u privatnom sektoru nije njegov poslodavac, nego država, koja je od njega napravila roba kako bi nahranila sve one kojima je ona poslodavac. A interese tih koje država hrani novcima koje otme od radnika u privatnom sektoru, zastupaju upravo sindikati. Treba li spominjati, na primjer, okolnost da se ekonomska kriza u potpunosti prelomila preko leđa radnika u privatnom sektoru, a da državni uposlenici nisu tu krizu niti osjetili? Što je to tako, zasluga je vlade i njihovih socijalnih partnera iz sindikata.

Situacija je još gora, a sindikati i vlada se tu pokazuju kao pravi socijalni dželati, ako pogledamo one na dnu socijalne ljestvice – niskokvalificirane radnike i nezaposlene. Općepoznata je stvar da, na primjer, kolektivni ugovori, minimalne nadnice, radnička prava – sve te sindikalne demagoške đakonije – najviše štete upravo ovoj grupi. Svi se mi hvalimo time da je Hrvatska socijalna država, to je čak upisano i u Ustav, a malo tko će priznati da je upravo ta ideja socijalne države, kao i njoj susljedan utjecaj sindikata, najveći krivac za sve veći porast nezaposlenih u Hrvatskoj.

Uzmimo za primjer takozvane kolektivne ugovore. Kolektivnim ugovorom vlada i sindikati utvrđuju nešto što se zove opći uvjeti rada. To prije svega znači utvrđivanje cijene rada. Zašto su kolektivni ugovori tako socijalno štetni i besmisleni? Prije svega, besmisleno je utvrđivati jednaku cijenu nadnica za sve proizvodne grane, jer ne posluju sve grane gospodarstva sa jednakim profitom. Neki poslovi imaju visoke profite, drugi ne. Na taj način uništavamo one koji se bave poslovima koji imaju niski profit, jer oni ne mogu platiti tu cijenu rada, a oni koji posluju sa visokim profitom bi i bez te regulative svoje radnike plaćali više od minimuma koji su dogovorili vlada i sindikati kolektivnim ugovorom. Jedini kojima to ide u prilog su zaposlenici u državnim tvrtkama i administraciji, što i ima smisla, jer su sindikati zastupnici njihovih interesa.

U biti, kolektivni ugovori znače da ćemo garantirati određene pogodnosti državnim zaposlenicima po cijenu uništavanja jednog dijela gospodarstva i povećavanja vojske nezaposlenih. To je jedna od nevidljivih, ali vrlo realnih, posljedica djelovanja sindikata. Sindikalni pritisci na realni sektor, uz asistenciju vlade i njenog represivnog aparata, znače samo da se diže cijena rada trenutačno zaposlenih. Oni koji takav pritisak ne mogu izdržati idu u bankrot, a radnici na biro rada, drugi pak opstaju tako što smanjuju opseg poslova i otpuštaju one čiji je posao neisplativ po cijeni rada koju su zamislili sindikati – a to su uglavno ljudi sa nižim kvalifikacijama, koji su ionako socijalno najugroženiji. Također direktna, i isto tako nevidljiva posljedica djelovanja sindikata, jest da nema otvaranja novih radnih mjesta. A to su, opet, oni socijalno najugroženiji. Dakle, sindikati i njihovi kolektivni ugovori, uz širokogrudo posredovanje vlade, djeluju direktno protiv interesa socijalno najugroženijeg dijela stanovništva. I svojim iracionalnim djelovanjem stvaraju sve veću vojsku socijalno ugroženih.

Radnici u realnom sektoru i nezaposleni nemaju većeg neprijatelja od vladinih socijalnih politika i sindikata. Hrvatska je očit primjer kako vladina politika i socijalno radno zakonodavstvo vodi direktno ka klasnom raslojavanju društva, uništavanju realnog sektora i srednje klase. Danas srednju klasu u Hrvatskoj čine uglavnom zaposlenici u državnom sektoru, a u nižu klasu su ovakvom socijalnom politikom gurnuti i pauperizirani svi ostali. Građani Hrvatske su već prozreli ovu igru sindikata i Vlade, koji su od Hrvata namislili stvoriti nove robove i ubogu sirotinju. Vrijeme je da im se to kaže i otvoreno u brk, a njihovim socijalno-demagoškim predstavama i fingiranim generalnim štrajkovima prezrivo okrenu leđa.

Uostalom, sindikate treba ukinuti. Tek tad, kad vlada ne bude imala svoje plaćene dizače dimnih zavjesa, može početi stvarni dijalog radnika i vlade, u četiri oka. Da vidimo što je čije, i tko kome uzima, koliko i zašto.

Republika