Srce tame: Linićevo disbalansiranje Milanovića

I dok je još krajem prošlog tjedna izgledalo kako ministar Linić ide ka izlaznim vratima, nakon što je kroz ta vrata prošao njegov savjetnik, Branko Šegon, danas znamo da je sve to bila samo pusta nada i wishfull thinking. Ministar Linić je, čini se, malo veći zalogaj za premijera Milanovića, nego što su to u prošlosti bili Šegon, Ferdelji ili Holy. 

Naime, nakon što je u subotu, 22. veljače, viđen kako sjedi u zadnjem redu na godišnjoj konvenciji SDP-a, a naročito nakon gostovanja suca Trgovačkog suda, Mislava Kolakušića, u emisiji "Nedjeljom u 2", u kojoj je sudac Kolakušić vrlo argumentirano i precizno objasnio zašto su predstečajne nagodbe vjerojatno najveća korupcijska afera i pljačka u hrvatskoj povijesti ("veća od one privatizacijske"), činilo se da su u pitanju samo sati do trenutka kada će se premijer Milanović zahvaliti ministru Liniću na suradnji i razriještiti ga dužnosti.

Ali, to ne biva tako. Ispostavilo se da ministar Linić nije na konvenciji sjedio u "magarećoj klupi" po kazni, nego iz inata, kako bi pokazao zube premijeru, koji mu ne daje dovoljnu podršku i ostavlja ga takoreći na cjedilu da se sam bori protiv optužbi za koruptivni sustav predstečajnih nagodbi. To je bilo vidljivo i na pressici dan ranije, na kojoj je instituciju predstečajnih nagodbi branio pozivanjem na Ustav, na zakon, na načela socijaldemokracije i partijski program SDP-a. Bilo je jasno da Linić ne želi sam napustiti brod, a da za sobom ne povuče i cijeli brod.

U ponedjeljak se, kako i priliči, pokrenula medijska mašinerija. Jutarnji list je svom čitateljstvu objašnjavao kako je ministar Linić sjajan vizionar, "Novi list", koji također očekuje pozitivno rješenje otpisa dugova, zdušno je zalegao veličati poduhvate ministra financija i koriti premijera zbog podlijeganja "medijskoj hajci". Plaćeni eksperti su objašnjavali da su predstečajne nagodbe odlična stvar, a na suca Kolakušića su osuli drvlje i kamenje, pokušavajući ga na svaki način diskreditirati. I sam ministar Linić je oštro napao suca Kolakušića, ne libeći se ni insinuacija osobne naravi, niti pak prezajući od principa da izvršna vlast ne bi trebala komentirati mišljenje sudaca. Naravno da gdin Kolakušić nije dobio ni približan medijski prostor kako bi se obranio od tih kleveta. 

No, vjerojatno je bilo naivno očekivati od Milanovića da će se riješiti Linića, premda bi on to možda i želio. Ne zbog velike koruptivne afere i pogodovanja oko predstečajnih nagodbi, po kojoj će ova vlada stati uz bok onoj Sanaderovoj, nego zbog toga što ovu vladu, sada je to očito, vodi ministar financija, a ne premijer. Tome je tako već nekih godinu dana, od kako su ministri dali šut-kartu premijeru i njegovoj kvazi-reformskoj retorici, i koncentrirali se na ministra Linića, ne bi li kako dobili što više novaca za svoje stranačke uhljebe. Da je premijer Milanović tek engleska kraljica u Vladi, vidljivo je i po tome što se on sprema na prilično dug, skup i besmislen desetodnevni put za Novi Zeland i Australiju, unatoč tome što je u tijeku priprema novog rebalansa proračuna. Posao obrane novog rebalansa državnog proračuna će, umjesto disbalansiranoga premijera, u saboru vjerojatno obaviti potpredsjednik Grčić.

Milanovićev neuvjerljiv i patetičan motivacijski govor, koji smo mogli čuti na konvenciji SDP-a, ne može prikriti da on tu nema više nikakav autoritet, niti drži poluge vlasti. Poluge vlasti drži ministar financija, sa kojim premijer nema nikakvu komunikaciju. Ministar Linić, pak, svoj utjecaj zasniva na stalnim rebalansima proračuna, kojima drži u šaci i kupuje lojalnost ostalih članova Vlade, na pogodovanjima raznim neformalnim centrima moći, od tajkuna do medijskih mogula, naročito kroz predstečajne nagodbe, kao i na prijetnji poreznim inspekcijama i financijskim discipliniranjem neposlušnih. Tim stilom vladavine i kontrolom poluga moći, ministar Linić i može, gotovo obnoć, svoj potpuni krah pretvoriti u svoj apsolutni trijumf, svjedočenje o teškim korupcijskim aferama preokrenuti u veličanje svog moralnog lika i djela, a sa predstavnicima medija komunicirati galamom i prijetnjama, bez bojazni da će mu se to kršenje pravila uljuđenosti na bilo koji način osvetiti.

Stil vladavine goropadnoga i svadljivoga ministra prije podsjeća na odmetnutoga pukovnika Kurtza, centralnog lika romana "Srce tame" Josepha Conrada, a Hrvatska sve više na kongoansku džunglu, u kojoj više ne postoje jasna i transparentna pravila civiliziranoga života, nego se sve odvija po nekome "zakonu džungle", opskurnim i nejasnim pravilima ponašanja i hirovitosti volje njenog apsolutnog gospodara. Ali, kao što uvijek biva s takvim literarnim likovima, koji svojim mahnitim i nepredvidljivim ponašanjem prožmu cjelokupni sustav, to su sve obilježja kraja i raspada. Jedino što je tu izvjesno jest da će naš pukovnik Kurtz sa sobom u tamu povući i cjelokupni političko-.korupcijski sustav, koji je oko sebe ispleo. Na nama je da sjednemo sa strane, kupimo si kokice, i gledamo kako tone taj brod, i nadamo se da ćemo mu čim prije vidjeti kraj.

Republika