Što dobivamo hvatanjem u kolo s Erdoganom?

Možda ne postoji bolja slika lošeg stanja naše vanjske politike od dvodnevne parade koja je napravljena oko posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Hrvatskoj. Sve je tu bilo pretenciozno, lažno i usiljeno. Dok se u Zagrebu nazdravljalo multikulturalizmu, vjerskom dijalogu i toleranciji, proslavljajući stotu obljetnicu pravnog i institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj, iz Ankare je stigla vijest o prijedlogu predsjednika turskog parlamenta, Ismaila Kahramana, da se iz Nacrta novog ustava Turske izbaci načelo sekularnosti i on prilagodi duhu islama. Kad smo kod obljetnica, pak, ovih dana se prije nameće sjećanje na kampanju genocida nad Armencima, koju je, tijekom Prvog svjetskog rata, nakon poraza od Rusa na kavkaskom bojištu, provela osmanska vojska, zajedno s kurdskim paramilitarcima. Međutim, o tome se ne govori pred Erdoganom. Naročito ne krajem travnja.

Uopće, možda je sama ideja da se posjetu turskog predsjednika da nota međureligijskog razumijevanja i tolerancije bila malo nespretno zamišljena. Erdogan je pristalica islamističke ideologije koju zagovara Muslimansko bratsvo, a sebe vidi kao predvodnika muslimanskog svijeta, naročito nakon svrgavanja Morsija u Egiptu. Turska podrška Islamskoj državi i radikalnim islamističkim skupinama u Siriji, nije motivirana samo neprijateljstvom prema Assadovom režimu, niti pak ima samo naftno-lukrativni aspekt, već je i ideološki motivirana. Njegovo prisezanje političkom islamu prvenstveno je motivirano njegovom političkom upotrebom u samoj Turskoj. Turska ima problem koji se zove Kurdi, koji visokom stopom nataliteta prijete u narednih dvadeset godina demografski pokoriti Tursku. Prihvaćanje ideologije radikalnog islama, uz povremene vojne ekspedicije u kurdskim pokrajinama s elementima etničkog čišćenja, tu se čini kao zadnje preostalo oružje u sprječavanju tog negativnog trenda, pred čim Zapad uredno okreće glavu.

Mimo ovih moralnih razloga, stupati u blisko savezništvo s Erdoganovom Turskom ne čini se zdravim ni geopolitički gledano. Iako još uvijek formalno članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU, Turska je bolesnik u tom društvu. Nakon sloma komunizma i nestanka Sovjetskog Saveza, glavni neprijatelj Zapada danas je radikalni islam, s kojim otvoreno koketira i koga podržava turski predsjednik. Ulaziti u savezništvo s Turskom znači uvijek pomalo okrenuti leđa Zapadu. Za Tursku i danas vrijede riječi ruskog cara Nikolaja I o "bolesniku s Bospora". Zapad mora vidjeti na koji će način izaći na kraj s Turskom i Erdoganom. Kada sljedeći američki predsjednik bude pokrenuo reformu NATO saveza, a možda ga i potpuno ukinuo kao beskorisnu i skupu mašineriju, Turska je prvi kandidat za izbacivanje. Okretanjem Amerike Iranu, Turska ima svaki razlog za nervozu, jer prestaje biti miljenik Zapada. O njenom članstvu u EU nitko razborit ozbiljno ne razmišlja. Turska ostaje tu samo kao teško rješiv problem i veliki izvor nestabilnosti za Europu.

Notorni primjer turskog izvoza nestabilnosti u Europu jest aktualna migrantska kriza i ucjene oko zaustavljanja migrantskog vala. Europa je, kao što znamo, postala talac Turske. Situacija u kojoj se danas nalazi EU čisti je ishod politike njemačke kancelarke Merkel, za koju s pravom možemo sumnjati da također koristi migrantsku krizu, i gura EU u neprincipijelnu koaliciju s Turskom radi promicanja njemačkih interesa. Migrantske rute nekako se poklapaju s planiranim rutama plinovoda, koje završavaju u Iranu. Utoliko je znakovit ovaj Erdoganov posjet Hrvatskoj, jer on može značiti samo pristajanje Hrvatske na njemačku igru. Pored već uigrane Srbije, s nama u timu Njemačka na Balkanu dobija jaku momčad za svoj koridor prema Istoku. Bilo je jako zanimljivo promatrati naše desničare, suvereniste i promotore Uspravnice kako, pored slavljenja multikulturalnosti, prisežu ovom klubu, dok se zemlje Višegradske skupine, kamo navodno pripadamo, snažno opiru tom njemačko-turskom paktu i ponižavanju Europe pred Turskom.

Utjecajni američki portal "Politico" napravio je rang-listu europskih država po njihovom vanjskopolitičkom utjecaju. Hrvatska je na samom začelju te liste. Posljedica je to našeg diplomatskog lutanja, pa i odstustva bilo kakve aktivne vanjske politike, za mandata bivše ministrice Pusić. Naše sadašnje hvatanje u kolo s glavnim bolesnikom Europe ne čini se kao način da bitno popravimo svoj rejting, već prije kao signal odsustva vizije, nastavka lutanja i trajnog vezivanja za europsko dno.

Večernji list

Komentar: Ankete skrivaju da je Domoljubna koalicija blizu osvajanja apsolutne većine

Rezultati redovitog istraživanja CROBAROMETRA, koje je objavila Nova TV, zanimljivi su utoliko što daju presjek stanja nakon okončanja "ideološke faze" političkih borbi i ulaska u fazu klasičnih međustranačkih obračuna. Potenciranje ideoloških sukoba je bilo očekivano i neophodno zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u i SDP-u, kao i zbog stabiliziranja političke scene koja je bila bitno poljuljana pojavom Mosta. Kako pokazuje anketa, ta je strategija ispunila oba zadatka – Karamarko i Milanović osigurali su pobjede u svojim strankama, a Most je neutraliziran bacanjem iz aviona bez padobrana. Sada je za očekivati da će doći do promjene retorike od ustaša i partizana ka "neprijateljskom preuzimanju" reformske priče kako bi se pokupilo što više od rasute vojske Mostovih prosvjednih glasača na svoju stranu, komentira za portal PolitikaPlus zadnje istraživanje Crobarometar kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Okončanje ideoloških svađa je najavio Karamarko, a takvi glasovi stižu i iz tabora SDP-a, jer upotreba ideološke municije mora biti ciljana i štedljiva, inače dolazi do zamora materijala, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Glavna stvar koju ova anketa nije uzela u obzir, točnije, prikrila ju je, jest okolnost da više, kako je to objavio lider HNS-a Ivan Vrdoljak, ne postoji lijeva koalicija Hrvatska raste, pa je to i glavna zamjerka metodologiji kojom se redilo. Naime, istraživanje nam daje podatke o rejtingu po strankama, iako još uvijek postoji blok desnih stranaka okupljen u Domoljubnoj koaliciji. Prema anketi, HDZ i SDP su egal, obje kupe blizu 30% glasova. Međutim, ako bismo HDZ-u pribrojili i glasove ostalih stranaka Domoljubne koalicije, dobili bismo rezultat Domoljubne koalicije na oko 35%, što šalje jednu sasvim drukčiju sliku. Naime, pošto se ankete rade na nacionalnoj razini, a ne po izbornim jedinicama, tih 35% predstavlja kritičnu točku na kojoj se već može računati na osvajanje apsolutne većine na izborima. U tom smislu ovo istraživanje zamagljuje jedan vrlo važan detalj, a to je da je desna koalicija ne samo uspjela očuvati, pa i povećati svoj rejting, već i dosegnuti magičnu granicu koja im nove izbore čini primamljivim, kaže.

- To ne znači da će HDZ sutra zatražiti izazvati nove izbore, ali je to podatak koji, s obzirom na incidentne odnose u vladajućoj koaliciji, treba imati na umu. Uostalom, s ovako oslabljenim Mostom, koji već četiri mjeseca zaredom drastično gubi potporu, lakše je vladati, nego davati krila bočnim preletačima (recimo, navodna Vrdoljakova koalicija "Domoljubnog centra" HNS-HSS-HSLS-IDS-Hrid), tako da tu nema razloga za nervozu. Osim, naravno, ako Most ne bude napravio korak u tom smjeru, premda oni zasad ne daju znakove da im se odriče vlasti. Nervoza postoji na lijevom spektru, koji je ostao razjedinjen, doduše, s jakim SDP-om, ali nedovoljno za izbornu pobjedu. Da je to tako pokazuje i najava ulaska bivšeg predsjednika Mesića u političku arenu. Njegov angažman vjerojatno ne bi bio direktan, ali bi on mogao ponuditi infrastrukturu za objedinjavanje ljevice, pošto to nije pošlo za rukom Milanoviću. To bi već dalo malo soli Vrdoljakovoj priči, a tu bi se u igri mogao naći i "Bandićev Most", koji već govori da ima deset zastupnika u Saboru uz sebe, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da bi Mesićev angažman, tako, mogao pomoći Karamarku oko političkih ucjena Mosta, pa bi mu, na kraju, moglo postati i prihvatljivije zaigrati s ljudima koji žele politički zaštititi svoj interes, nego igrati s nepredvidljivim i prezahtjevnim Mostom.

- Mesićeva inicijativa je, svakako, nešto što bi moglo stvoriti glavobolju i Mostu i Milanoviću, jednima kao direktni pretendenti da ih zamijene u prvom poluvremenu, a drugima kao direktna konkurencija u otimanju glasača i preuzimanju inicijative u objedinjavanju rasute ljevice. Različiti politički akteri, od Bandića do Čačića, davali su rok od šest mjeseci za moguću rekonstrukciju Oreškovićeve vlade. Sada smo na sredini tog razdoblja. Karamarko može biti jako zadovoljan, jer ima pred sobom više opcija, Milanović zadovoljan što je ostao u igri, ali je ostao usamljen i sad mora jako puno raditi da bi zaustavio osipanje ljevice i otvorio sebi neki prostor za suradnju, dok je Most u živoj drami – zagledani u zvijezde upali su u bunar, a ruke koje se pružaju da ih odatle izvuku su ruke onih koji su bunar iskopali, tvrdi Ristić i zaključuje.

- Što se tiče ankete  popularnosti političara, u novom istraživanju je najzanimljive zamijetiti smanjenje broja neodlučnih glasača. Tako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, pored rasta popularnosti, zabilježila i rast nezadovoljnih njenom politikom. Rast njene nepopulatnosti vjerojatno je rezultat njene kolebljive i neodlučne politike, kao i sklonosti mijenjanju stavova i saveznika. Rast popularnosti premijera Oreškovića je pak odraz raspoloženosti biračkog tijela za reforme, čija je zadnja uzdanica u hrvatskom političkom galimatijasu još ostao Tihomir Orešković. Treba, međutim, primijetiti i rast popularnosti Vilibora Sinčića, kao i njegove stranke Živi zid, koja prijeti srušiti Most s trećeg mjesta. Pouka je da se konzistentnost u stavovima na kraju isplati, dok su kaotičnost i politički amaterizam uvijek kratkog daha, naposljetku će.

Politika Plus

Hoće li Karamarko pucati u vlastitu nogu?

Mnogi su izjavu Tomislava Karamarka nakon reizbora za predsjednika HDZ-a o tome kako ga u narednom mandatu "isključivo zanimaju...okončanje ideoloških rasprava i okretanje budućnosti" protumačili kao "okretanje HDZ-a centru". Taj Karamarkov navodni "zaokret" nekako se poklopio s eksalacijom medijsko-političko-diplomatskog lova na fašiste u Hrvatskoj, kao i izvještajima o tome da se privode kraju radovi oko izgradnje "lijevog Mosta", s kojim bi trebao koalirati. Sve to u teoriji izgleda sjajno, no ostaje pitanje ne bi li Karamarko tim potezom srušio sve ono što je dosad gradio? Još i više, ne bi li to bilo jednako priznanju vlastitog poraza? Naime, Karamarko je čitavu strategiju obnove HDZ-a izgradio na antikomunističkoj retorici, priči o lustraciji i inzistiranju na ideološkim temama. U tome je u dobroj mjeri i uspio, ali je to odvuklo HDZ k rubnoj desnici i pravaštvu. Karamarkovo zagovaranje "povratka Tuđmanu", u stvari je završilo kao povratak Anti Starčeviću. Pritom je, dakle, prvi lustriran upravo Franjo Tuđman, u onom dijelu u kome se pozivao na naslijeđe antifašizma. Dubok je ideološki jarak iskopan, i pitanje je može li se sada svega toga odreći i vratiti nazad, i to još preko nekakvog "lijevog Mosta"?

Uostalom, takav centrumaški zaokret je već napravila predsjednica Grabar-Kitarović, kada je, pritisnuta diplomatskom ofanzivom, izjavila da je "Hrvatska izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu", no to je spominjanje antifašizma samo razgnijevilo njene pristalice koje su to doživjele kao izdaju. Smije li sada i Karamarko ponoviti njezinu gestu pucanja u vlastite noge? Jer, ne treba ostati neprimjećeno da Karamarko pri svojoj "obnovi HDZ-a" polako postaje liderom jednog prosvjednog pokreta, gotovo pobune, konzervativnog dijela Hrvatske, koji u dobroj mjeri podsjeća na pobunu koja je u Mađarskoj dovela Viktora Orbana na vlast ili pobunu konzervativne Amerike koja sada glasa za Donalda Trumpa. To je pobuna tihe konzervativne većine kojoj je preko glave optužbi lijevoliberalnih elita za fašizam, zatucanost i rasizam i zahtijeva za radikalnom promjenom kulturne paradigme. Kada objavite da veliki dio nečije kulture mora biti uništen kao nazadnjački, opasan i fašistički, ljudi to čuju kao objavu rata i bune se. Njihova reakcija nije pokoravanje, već pobuna, jer oni nemaju u rezervi neku drugu kulturu. Ti ljudi, kojima je dosta kulture kajanja i samookrivljavanja, ne žele vidjeti kako se njihovi lideri posipaju pepelom.

To je problem koji stoji pred Karamarkom, i koji je puno veći od onog koji ima s kombinatorikom i preslagivanjem vladajuće većine na političkoj sceni. Ako ponovi Kolindinu gestu i krene ka centru, pristalice bi ga lako mogle otjerati dovraga. Koaliranje s, od strane HDZ-ovaca omraženim, HNS-om, ma koliko se on sada proglašavao "domoljubnim centrom", imalo bi isti efekt, jer HNS predstavlja simbol lijevoliberalne elite, koju HDZ-ovci preziru više od SDP-a. Karamarko je prihvatio Milanovićevu bačenu rukavicu borbe oko kulture, a mijenjanje dresa usred bitke se ne može tumačiti drukčije nego kao kapitulacija. To Karamarko vjerojatno razumije, pa je izbjegao, poput predsjednice, javno si pucati u nogu, no to je mač čija mu oštrica visi nad vratom. Da stvar bude gora po njega, na ono što bismo mogli nazvati konzervativni prosvjedni pokret u Hrvatskoj, čiji je lider i zadnja uzdanica možda i nenamjeravano postao, ima i svoju vanjskopolitičku dimenziju.

Europske elite su povele pravu malu antifašističku kampanju preko medija i društvenih mreža povodom aktualnih polemika oko Jasenovca i "rehabilitacije ustaštva". Jasno je, Europa – poglavito ne Njemačka – ne želi još jednu neposlušnu Mađarsku, naročito ne na tzv. Balkanskoj migrantskoj ruti, koja se polako pretvara u stari prepoznatljivi put njemačkog Drang nach Osten. Stoga je cilj sve koji stoje na tom putu proglasiti fašistima. Puni su mediji naslova o "obnovi fašizma u Srednjoj Europi". O Hrvatskoj je nedavno izašao dokumentarac u produkciji njemačke televizije ARTE koji ju prikazuje kao utočište najcrnjeg neofašizma u Europi. Dio tog pritiska predstavljaju i prijetnje koje stižu iz Bruxellesa povodom hrvatske inicijative oko blokade Srbije u vezi potpisivanja poglavlja 23. Nije, dakle, vrijedilo niti postavljanje "pronjemačkog" Mire Kovača za MVP. Ne prihvaća se ništa osim potpune kapitulacije. To je odluka koja stoji pred Karamarkom. "Zaokret ka centru" ima svoju cijenu, a ona bi mogla biti prilično visoka.

Večernji list

Komentar: Karijera iznad državnih interesa

Kandidatura Vesne Pusić svojevrsni je skandal ako stvar promatramo iz kuta njenog djelovanja kao MVP Hrvatske. Recimo, problemi s kojima se upravo suočava naša diplomacija u vezi s inicijativom uvjetovanja Srbiji oko otvaranjem Poglavlja 23, u velikoj su mjeri posljedica potpuno nepripremljenog terena za takvu inicijativu. Vesna Pusić je svoju vlastitu karijeru stavila iznad državnih interesa, pa je prema EK vodila politiku nezamjeranja, kako bi osigurala političku podršku za svoju kandidaturu, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Da podsjetimo, danas skupina zastupnika, potpisnika inicijative protiv kandidature Vesne Pusić za dužnost glavne tajnice UN-a, izvijestila je da su prikupili 21 potpis te su najavili da će dokument prevesti na engleski i druge jezike članica Vijeća sigurnosti te da će ga poslati njemu, hrvatskoj Vladi i svima koji o tome odlučuju.

- Možemo spomenuti i skandal s njenim priznavanjem sirijske oporbe i Al-Nusre iz siječnja 2013. godine, a koju je par mjeseci nakon toga američka administracija stavila na spisak terorističkih organizacija. U situaciji u kojoj je terorizam glavna prijetnja sigurnosti čovječanstva dovesti na čelo UN-a osobu koja ima blagonaklon stav prema takvim organizacijama ne djeluje mi kao naročita preporuka, kaže Ristić i dodaje.

- Moglo bi se nizati još primjera lošeg rada bivše hrvatske ministrice vanjskih poslova, poput diplomatske indolencije ili neracionalnog korištenja aviona Vlade RH za brojna putovanja, pa sve do skandala oko prodaje oružja Jordanu. Ne znam koliko su strogi kriteriji izbora za mjesto glavnog tajnika UN-a (ako pogledamo predhodnike na toj funkciji, rekao bih da i nisu naročito visoki), ali se s kandidaturom Vesne Pusić svakako šalje loša slika o kvalitetu rada državnih dužnosnika u Hrvatskoj, ističe naš sugovornik i zaključuje.

- U vezi njene kandidature svakako je zanimljiv i stav HDZ-a i Domoljubne koalicije, koji varira od podrške do osporavanja, kako bi se "našlo" negdje na "tehničkoj podršci" (Tomislav karamarko). Stvar je u tome da je Vesna Pusić vrlo nepopularna kod glasača Domoljubne koalicije, ali je neku vrstu podrške bivšoj predsjednici HNS-a neophodno dati kako se ne bi narušilo odnos s tom strankom u vezi političkih kalkulacija oko najavljene rekonstrukcije Vlade. U svakom slučaju, pri takvom odnosu snaga za nadati se je samo da će nas odbijanje njene kandidature od strane UN-a spasiti veće blamaže, kada se od toga nismo znali zaštititi sami, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Diplomatski fijasko za unutarnjopolitičku uporabu

Inicijativa hrvatske diplomacije da se Srbiji uvjetuje otvaranje poglavlja 23 očito je odmah na početku doživjela pravi fijasko, koji prijeti da se pretvori u skandal. Čitava inicijativa djeluje kao jako traljavo pripremljena, a može voditi i novom sukobu Hrvatske s EU. Ne ide se u rat bez saveznika, a mi ih u ovom sporu, izgleda, nemamo. Čitav slučaj je samo odraz loše političke konstelacije. Najveća je odgovornost, naravno, na Miri Kovaču, jer je on taj koji je trebao čitavu stvar pripremiti i osigurati podršku partnera u EU prije nego se izašlo s ovom inicijativom. Odraz je to i političkih sukoba oko izbora novog ravnatelja SOA-e, kao i očito loše koordinacije rada koalicijskih partnera u Vladi. Ispadamo loši dečki u slučaju koji nije bio (ili bar nije trebao biti) tako neizgledan za nas, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Ristić tvrdi da, šire gledano, dio krivnje pada i na rad prošle administracije i gotovo permanentno političko izvanredno stanje u kome se Hrvatska nalazi zadnjih godinu i pol dana.

- Od samog našeg ulaska u EU (slučaj Perković) mi se nalazimo u nekoj vrsti sukoba s našim partnerima, koje nismo uspjeli uvjeriti da nam budu i saveznici. Nova Vlada je došla s obećanjem da će tu stvar popraviti, a sada smo dovedeni u situaciju produbljavanja tog sukoba. Što se tiče vlasti u Srbiji, ovaj sukob je njima došao kao naručen u finišu predizborne kampanje – Vučić se sada svojoj publici može prikazati i kao branitelj nacionalnih interesa i kao veliki Europljanin, a to je upravo politička platforma na kojoj on uvjerljivo dobiva izbore. Pretpostavljam da neće izostati ni čestitka na pobjedi, kaže naš sugovornik i nastavlja.

- No, sva konvencionalna objašnjenja "iz nesposobnosti" ili "okolnosti" ovog vanjskopolitičkog fijaska Hrvatske djeluju samo kao puke izlike. Ovako krupna stvar nije nam se mogla tek tako "desiti". Morala je postojati neka konzistentna ideja i plan iza toga, a to očito nisu bila ona tri uvjeta Srbiji koja se zvanično navode. Ne želim vjerovati da je u čitavoj stvari opet odlučila naša dnevna politika i stranačka pozicioniranja unutar vladajuće koalicije, kaže.

- Kako god, ako nastavimo inzistirati na vlastitoj poziciji u ovako lošoj konstelaciji i idemo na produbljivanje konflikta s EU, najveći politički gubitnik bi mogao biti premijer Orešković, a političke benefite bi mogao pokupiti HDZ. Produbljivanje konflikta s EU bi, naime, značilo političko izoliranje premijera Oreškovića, jer on trenutačno najjaču podršku ima upravo odatle. Otuda, pak, već stižu upozorenja o mogućoj blokadi novca iz EU fondova, ako nastavimo inzistirati na uvjetovanju Srbije, a dobar dio vladinog reformskog programa računa upravo na taj novac. To bi premijera ostavilo potpuno nasukanog i ovisnog o političkoj podršci HDZ-a, koji već licitira s mogućim novim kombinacijama i preslagivanjima u formiranju stabiln(ij)e vlasti. Uz drastičan pad popularnosti Mosta u zadnjih tri mjeseca, njihova podrška reformama mu prije dođe kao teret, nego kao pozitivan zamašnjak i garancija njihovog provođenja. Ako premijer ne pozove na odgovornost ministra vanjskih poslova Kovača i zatraži objašnjenje ovako loše pripremljene diplomatske inicijative i uvjeri ga u neophodnost spuštanje garda prema EU, Kovačeva politika konfrontacije s EU (sve pod domoljubnim pokrićem uvjetovanja Srbiji) mogla bi mu teret premijerske funkcije uskoro učiniti prevelikim, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Jasenovac između dvije smrti

Jedna od najporaznijih, premda nenamjeravanih, spoznaja koju su nam ponudile teorije o totalitarizmu jest ona da čovječanstvo ne postoji. Samo nacije imaju memoriju, sjećamo se samo onih koji su ubijeni u ime nacije – ili zato što su bili "pogrešne" nacije – dok one koji su ubijeni u ime čovječanstva, klase, ili nekog sličnog socijalnog konstrukta, naše sjećanje izdaje. Htijući ponuditi neku vrstu naknadne pravde i žrtvama univerzalne komunističke ideologije, teorije o totalitarizmu udarile su na granice naše memorije. Komunistički kenotafi ostaju prazni. Milijuni smrti komunističkog terora izbrisani su iz našeg sjećanja. Tih žrtava sjećamo se samo ako njihovu smrt na izvjestan način falsificiramo, otmemo univerzalnom sjećanju i prisvojimo u sjećanje nacije. Drugim riječima, ako žrtve komunizma pamtimo na način na koji pamtimo žrtve nacizma. Međutim, to su različita sjećanja, različite smrti.

Ako bismo Sedlarevom filmu "Jasenovac – istina", inače punom falsifikata i grubih neistina, htjeli pridati bar nešto od tragike, onda je to taj pokušaj da se probiju granice naše memorije tako što će se žrtvama ustaša pribrojiti žrtve komunista, što će se, pored ustaškog Jasenovca, sada govoriti i o "komunističkom Jasenovcu". Sedlarev pokušaj je, naravno, sramotna i moralno nakazna karikatura, ali govori o jednom stvarnom problemu – problemu da se žrtve komunizma komemoriraju na onaj način na koji komemoriramo žrtve nacizma. Sedlarev film, također, svojim grubim činjeničnim falsifikatima povlači i pitanje je li to moguće učiniti bez falsificiranja našeg sjećanja? Ili, drugim riječima, zašto nam je potrebno sjećanje na Jasenovac i žrtve ustaškog terora da bismo osnažili naše sjećanje na žrtve komunističkog terora? Zašto je naša memorija žrtava koje su ubijene u ime komunizma tako slaba i nepouzdana, dok ćemo žrtve koje su ubijene u ime nacije ili rase uvijek pamtiti?

Ne radi se tu o lažnoj, ideologiziranoj svijesti, koja bi svoju selektivnost uprispodobljavala nekakvim heteronomnim ideološkim motivima. Nije riječ o podložnosti komunističkoj propagandi, već o nečem puno gorem – o tome da naša svijest nema memorijskih alata pomoću kojih bi pamtila komunističke žrtve. U tom smislu su komunistički zločini nezamislivi. Jasenovac će se uvijek pamtiti, dok god postoje Srbi, Židovi ili Romi (a ne nekakvi "antifašisti"), jer su te žrtve, ubijene na zvjerski način, kao ne-ljudi, sigurne u memoriji tih nacija. Sjećanju na njih nije čak potrebna nikakva zvanična potvrda ili državna komemoracija. Žrtve komunističkog terora, čak i kada su po brojnosti veće od žrtava nacizma, ostaju nedostupne našem sjećanju. Oni koji su ubijeni u ime čovječanstva, izbrisani su iz njegove memorije, i u smrti ostaju ne-ljudi. Nijedna nacija ne može preuzeti na sebe komemoriranje tih žrtava, jer sjećanje nijedne od njih ne posjeduje priviligirani odnos prema univerzalnom idealu u ime kojih su one ubijane. Univerzalna svijest, koja bi ih na primjeren način čuvala u sjećanju, ne postoji.

Ova strukturna nemogućnost izgradnje primjerenog sjećanja na žrtve komunizma, imanentna nemogućnosti komemoriranja "komunističkog Jasenovca", svjedoči nam dvije različite vrste sjećanja, o dvije smrti. Kada je Martin Malia, urednik i autor "Crne knjige komunizma", ustvrdio da su smrt ukrajinskog djeteta u Holodomoru i smrt židovskog djeteta u Varšavskom getu "iste", on je pokušao doprijeti do univerzalne memorije čovječanstva u kojoj bi užasi ovih dviju smrti bile moralno izjednačene. Ali, taj pokušaj je, prije, samo osvijestio izostanak moralne empatije naše pretpostavljene univerzalne svijesti. Točnije, njeno nepostojanje. Zbog toga se nikada nećemo na isti način i s istom sviješću sjećati žrtava komunizma kao žrtava nacizma. Falsificiranje činjenica neće pridonijeti prevazilaženju inherentnih ograničenja naše moralne svijesti. Jedino je moguće da postanemo svjesni tog moralnog ambisa čovječanstva.

Tu opasnost i dvojnost našeg sjećanja ne smije zanemariti niti naša osuda totalitarnih režima, moralno izjadnačavanje komunizma i nacizma, jer njih ne pamti ista svijest, i pritom ćemo prije biti suočeni s falsificiranjem i brisanjem svijesti na zločine nacizma, nego što ćemo osvijestiti zločine komunizma. Htijući proširiti granice naše memorije, samo ćemo pridonijeti njenom sužavanju. Da bismo i jedne i druge žrtve komemorirali moramo biti svjesni njihove razlike. Tada naša osuda totalitarnih režima neće biti tek floskula, a naše komemoriranje izloženo moralnom sunovratu i sinonim sužavanja naših duša.

Večernji list

Komentar: Mala je naša memorija za sve naše žrtve

Pametni narodi svoj identitet, sliku o sebi i svoje budućnosti grade na sjećanju, oni malo manje pametni i s predvidljivom budućnošću, izgleda, na amneziji. Kako se čini, mi spadamo u ovu drugu skupinu. Zbog tog je nemarnog odnosa prema vlastitoj prošlosti i moguće da nam se stalno događaju inverzije sjećanja, pa mjesta sjećanja i pijeteta lako postaju mjesta ideoloških i političkih okršaja. Naši kenotafi prije služe projekciji naših ideoloških fikcija, nego odavanju pijeteta žrtvama i komemorativnom sjećanju, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Komentirao je tako prijepore oko ovogodišnje koemoracije u Jasenovcu. Da podsjetimo, da ove godine neće sudjelovati u jasenovačkoj komemoraciji početkom tjedna najavila je Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj, navodeći kao razloge "relativizaciju i revitalizaciju ustaštva" i nezadovoljstvo postavom muzeja u Jasenovcu, za koji drže da ne prikazuje punu istinu o holokaustu te da ublažava istinu o ustaškom režimu.

Najavi bojkota sa sličnim su se argumentima u protekla dva dana pridružili i Vijeće vjerske zajednice Bet Israel te Srpsko narodno vijeće.

- Amnezija je, kao što je to primjetio još George Orwell, glavno obilježje totalitarne svijesti. Postoje slike sjećanja, ali su one falsificirane i samo u funkciji što temeljitijeg zaborava. Kao što je jako dugo sjećanje na žrtve ustaškog režima kod nas imalo prvenstveno ideološku funkciju amnezije žrtava komunističkog režima, tako sada pokušaj davanja prava žrtvama komunističkog režima ide u korak s amnezijom žrtava ustaškog režima. Tako mi sebi tumačimo osudu totalitarnih režima. Tako nakon antifašizma i antitotalitarizam postaje tek floskula i politički spin. Prevelik je to zalogaj za skučene prostore u našoj memoriji, kaže Ristić i dodaje.

- Najavljeni nedolazak predstavnika Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća na komemoraciju u Jasenovcu, slika je jadnog stanja naše nacionalne memorije. Bez njih se u Jasenovcu i nema tko čega sjećati. Naravno da je i taj potez politički motiviran, i da će samo produbiti političke jazove i biti iskorišten u ideološke svrhe, ali ostaje neugodna činjenica da na toj komemoraciji neće biti nikog. Umjesto apela predstavnika Vlade i Sabora da se prevaziđu ideološke podjele kako bi se odao pijetet žrtvama, možda bismo prije trebali postaviti pitanje zaslužuju li žrtve Jasenovca nas, koji ih se sjećamo, pita se na kraju Borislav Ristić.

Politika Plus

Pobuna protiv očeva s akademskim pokrićem

Bilo je za očekivati da će inicijativa o institucionalnoj suradnji Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta zagrebačkog sveučilišta naići na jak otpor lijevog intelektualnog klera. Vjerojatno ništa toliko averzije i bijesa kod današnjih intelektualaca ne izaziva kao kad im spomenete kršćanstvo i teologiju. Na Filozofskom fakultetu kipi od nezadovoljstva, organiziraju se "plenumi" i najavljuje veliki studentski prosvjed. Lijevi intelektualni establišment je na nogama. Govori se o klerikalizaciji hrvatskog društva, o vraćanju u Srednji vijek, i slično. Iz prašnjavih intelektualnih podruma iznosi se teško topništvo, spremno na borbu do posljednjeg metka. Kao da se radi o potpisivanju pakta sa samim Nečastivim, a ne o prirodnoj institucionalnoj suradnji dva fakulteta istog Sveučilišta.

Zašto je tome tako? Zašto je naša intelektualna elita toliko neprijateljski nastrojena prema kršćanskoj tradiciji? Zar nije kršćanstvo, pored Grčke, Rima i starog Izraela, jedan od najvažnijih stubova zapadne civilizacije, čiju bi tradiciju te institucije trebale njegovati i prenositi sljedećim generacijama? Vjerojatno bi jedan od odgovora bio da se radi o strahu od konkurencije, od ugrožavanja intelektualnog monopola ljevice, koja je tako snažno utaborena u našim kulturnim i obrazovnim institucijama da je bez problema preživjela ekonomski, politički i moralni kolaps komunizma, da s izvjesnošću možemo tvrditi da bi tu bila najsigurnija i uslijed kakvog nuklearnog Armagedona. No, to nije specifično hrvatski problem. Ako pogledate bilo koju visokoškolsku ustanovu u Europi ili Americi, svugdje ćete naići na istu stvar – svugdje postoji dominacija intelektualne ljevice i njihovih dogmi.

Iako danas između intelektualaca i ljevice postoji ne samo jak afinitet, već gotovo potpuno preklapanje, malo se pažnje obraća na ovu vezu. Ona, ipak, nije tako samorazumljiva kao što bismo mogli zaključiti iz ove okolnosti. Naprotiv, radi se o vrlo neprirodnoj i začudnoj stvari. Čovjek bi očekivao da će visokoškolski kurikulum na studijama humanističkih znanosti biti usmjeren na to da mladim ljudima ponudi uvid u intelektualne temelje naše civilizacije, te da bi on obuhvaćao produbljeni studij Platona i Aristotela, Starog i Novog zavjeta, Augustina i Akvinca, Lockea i Adama Smitha, Burkea i Tocquevillea, kako bi razumjeli zašto naša civilizacija tako duboko cijeni vrijednosti kao što su individualna sloboda, ograničena vlada, vladavina prava, parlamentarna demokracija, kapitalizam i slobodno tržište. Međutim, ne samo da će mlad čovjek danas moći proći kroz školovanje bez posvećivanja velike pažnje tim autorima i tradicijama, već će njegovo obrazovanje velikim dijelom uključivati negaciju tih tradiranih vrijednosti. Saznat će gotovo sve o Nietzscheu, Marxu ili Freudu, koji se slave kao intelektualne ikone i veliki učitelji čovječanstva, imat će mogućnost studirati budističku filozofiju i druge istočnjačke religije, a o zapadnoj tradiciji, kršćanskim idealima, liberalnoj demokraciji i kapitalizmu učit će samo kao o velikim obmanama i tamnicama duha.

Tu vrstu perverzije naših obrazovnih institucija možda je najbolje ilustrirao američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je na pitanje koja je svrha liberalnog obrazovanja odgovorio: "Stvoriti osobu koja bi se što je moguće više razlikovala od svog oca." Drugim riječima, ustrojiti kurikulum tako da se ni u kom slučaju ne bi desilo da mlada osoba ikada intelektualno sazri i odraste. Ostati vječno mlad i neopterećen tradicijom i njenim intelektualnim, religijskim, političkim i moralnim naslijeđem, imperativ je našeg obrazovnog sustava. Biti neprilagođen, nikada ne urasti u sistem, ne prihvatiti okove dužnosti i teret znanja, poruka je našeg liberalnog obrazovanja. Ta romantična rousseauovska vizija obrazovanja kao učenja hodanja četveronoške dominira našim obrazovnim institucijama. To je nova infantilna religija našeg doba, koja u svemu starom i osvjedočenom vidi samo opterećenje i okov. Teško je drugim razlozima, osim infantilnom željom da se ostane vječno mlad i nikako ne nalikuje svome ocu, objasniti toliki otpor tradiciji našeg akademskog svijeta.

Ako ostavimo po strani prigovore tehničkog tipa, to je i glavni razlog protivljenja Filozofskog fakulteta suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kada on sutra uzme oblik studentskog prosvjeda i kada mudrost profesora progovori kroz parole studenata, moći ćemo reći da je duh akademske ljevice dobio svoj primjeren infantilni izraz, a pobuna protiv očeva svoje akademsko pokriće. U takvoj atmosferi teško je očekivati toliko potreban kompromis, što je, ipak, jedan starački zahtjev za isključiv i zapaljiv duh naše akademije izručene kultu mladosti.

Večernji list

Komentar: Teza o sve jačoj klerikalizaciji hrvatskog društva je pretjerana i promašena

Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kaže da tezu o sve jačoj klerikalizaciji hrvatskog društva, koja se razvila povodom prijedloga o suradnji (a ne "spajanju", kako se pogrešno navodi) Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, smatra pretjeranom i, u biti, pogrešnom i promašenom reakcijom.

- Takva reakcija, međutim, nije iznenađujuća, ako znamo da takve kritike dolaze iz lijevo-liberalnog akademskog tabora, koji na ovaj potez gleda kao na pokušaj ugrožavanja njegovog intelektualnog monopola u hrvatskom društvu, čije je glavno sijelo uvijek bio Filozofski fakultet u Zagrebu. Zagreb nije Teheran, niti to može postati. Uostalom, sama ideja razdvajanja države i crkve razvijena je u okviru tradicije zapadnog kršćanstva, pa je svakako pretjerano tvrditi da bi Katolička crkva na ovaj način htjela proširiti svoj utjecaj van granica principa u koji sama vjeruje. Ako stvar gledamo s te strane, prije bismo mogli reći da se Crkva želi osloboditi elitizma i zatvorenosti, izaći iz egzila, ponekad prinudnog, a ponekad i samoskrivljenog, u kome je dugo boravila, kaže Ristić i nastavlja.

- To je vrsta otvorenosti Katoličke crkve koju treba pozdraviti. Ovaj potez bi, također, mogao pridonijeti stvaranju tolerantne atmosfere i otvaranja dijaloga oko temeljnih vrijednosti društva, koje nama, kao društvu sklonom konfliktima, jako nedostaje. Dijalog filozofije i teologije, uostalom, traje dva milenija, i dobro je kada se on ne vodi iza "busija", već unutar zajedničkog prostora. Razni "plenumi" i "studentski prosvjedi" samo su relikt prošlosti, koji nipošto ne pridonose takvom dijalogu i njegovanju duha tolerancije, ističe naš sugovornik.

Politika Plus

Zašto Haaški sud pušta zloduha iz boce?

Kakvu nam poruku šalje tzv. međunarodna zajednica jučerašnjom oslobađajućom presudom koju je Raspravno vijeće Haaškog suda donijelo u procesu protiv Vojislava Šešelja? Svakome je, valjda, jasno da su u svim dosadašnjim presudama ICTY-ja politički obziri i slanje političkih poruka zemljama bivše Jugoslavije imale ključnu ulogu, a da su zadovoljenje pravde i pravne procedure bile na drugom ili trećem mjestu. Mahom su to bile presude koje su za glavni cilj imale oportunističko potvrđivanje političkih „danosti na terenu“, u čijem je kreiranju veliku ulogu imala Međunarodna zajednica, pa tek onda i kažnjavanje zagovornika i vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Tako je pravda u Haaškom sudu uglavnom klecala koljenima pred politikom, a oni koji su njeno ispunjenje očekivali najčešće su bili primorani zadovoljiti se ako se ne bi potpuno spustila na koljena.

Međutim, imajući u vidu i ovu potpuno nepouzdanu i arbitrarnu praksu u radu Haaškog suda, teško je objasniti oslobađajuću presudu Šešelju. U ovom slučaju, čini se, nije postojala niti jedna politička prepreka koja bi stajala na putu ispunjenja pravde. Dapače, vjerojatno niti jedna presuda ne bi pridonijela proklamiranom cilju pomirenja i resterećivanja političke suradnje među državama bivše Jugoslavije od zloduha prošlosti kao presuda koja bi osudila najgrlatijeg zagovornika projekta Velike Srbije. Osuđujuća presuda bila bi u skladu i s nekim ranijim presudama suda u Haagu, pa i nekima u kojima je Šešelj već naveden kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Istovremeno, takva presuda bila bi i politički oportuna, ako hoćemo, jer je današnja politička stvarnost rezultat ratnog poraza proklamiranog projekta Velike Srbije. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju je, dakle, i moralno i pravno i politički u suprotnosti, ne samo s pravdom, već i mjereno ne baš visokim kriterijima dosadašnje prakse Haškog suda.

Nije samo talijanska sutkinja i članica Raspravnog vijeća ICTY-ja, Flavia Lattanzi, koja je imala izdvojeno mišljenje o presudi, pri čitanju presude imala osjećaj da je „bačena unazad, u daleku povijest“. Ova presuda nas zakopava duboko u povijest, revidira kakve-takve dosege naše političke stvarnosti i izručuje nas neizvjesnoj budućnosti. Ona prije liči na oživljavanje već upokojenog vampira, nego na presudu koja bi imala ambiciju predstavljati zadovoljenje pravde. Stoga se, više od bijesa nad nepravdom, moramo pitati ima li ova presuda i nekakvu zlokobniju poruku? Neozbiljno je svoditi ovo na nekakvu neobjašnjivu iracionaliju ili subjektivnu slabost sudaca. Svaka dosadašnja presuda Haaškog suda, ma koliko nam se činila prava ili kriva, imala je u prvom redu sasvim ozbiljnu i ciljanu političku poruku i značaj, pa je tako ima i ova. Drugim riječima, trebali bismo se pitati zašto nam Međunarodna zajednica ovom presudom šalje poruku da nešto nije u redu s, recimo to tako, postratnom političkom stvarnošću u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije? Zašto se sada, i na ovakav način, bude duhovi prošlosti i relativiziraju zaključci ratova? Zašto Međunarodni sud pravde daje pravno-politički legitimitet jednoj ideji za koju smo mislili da je sahranjena, kada sam taj čin očito može ponovno destabilizirati države na prostoru bivše Jugoslavije?

To je, čini mi se, puno važniji aspekt oslobađajuće presude Šešelju od onog koji neposredno izaziva odioznost i moralni zazor. Politička razboritost, također, nalaže da se reagira puno trezvenije od paničarenja i nasjedanja na jeftine Šešeljeve provokacije kako bi se eventualno pokupio koji jeftini politički poen. Razboritije je obratiti pažnju na provokaciju koja ima žig i potpis velikih sila. Šešelj je tu, na kraju, nebitan. Bitno je ne dozvoliti da se dodatno destabilizira ionako nestabilna politička situacija u zemlji i okruženju. Od velike pomoći je to što se političko vodstvo Srba u Hrvatskoj oglasilo ovim povodom i osudilo pokušaj političkog povampirenja jedne propale ideologije. Bilo bi od pomoći i kada bi mediji, naročito poneke regionalne televizije, prorijedile praksu davanja prostora notornom ratnom huškaču i njegovim nastranim idejama. Stvari treba staviti pod kontrolu tamo gdje je moguće, kako nam ne bi ispao iz fokusa širi i puno ozbiljniji aspekta ove neočekivane i jako čudne presude. Migrantska kriza, islamski terorizam, politička nestabilnost u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, uvijek rovita Bosna i Hercegovina – i sada Šešelj. Kome je u cilju spuštati zapaljen fitilj u balkansko bure baruta?

Večernji list