Jedna od najporaznijih, premda nenamjeravanih, spoznaja koju su nam ponudile teorije o totalitarizmu jest ona da čovječanstvo ne postoji. Samo nacije imaju memoriju, sjećamo se samo onih koji su ubijeni u ime nacije – ili zato što su bili "pogrešne" nacije – dok one koji su ubijeni u ime čovječanstva, klase, ili nekog sličnog socijalnog konstrukta, naše sjećanje izdaje. Htijući ponuditi neku vrstu naknadne pravde i žrtvama univerzalne komunističke ideologije, teorije o totalitarizmu udarile su na granice naše memorije. Komunistički kenotafi ostaju prazni. Milijuni smrti komunističkog terora izbrisani su iz našeg sjećanja. Tih žrtava sjećamo se samo ako njihovu smrt na izvjestan način falsificiramo, otmemo univerzalnom sjećanju i prisvojimo u sjećanje nacije. Drugim riječima, ako žrtve komunizma pamtimo na način na koji pamtimo žrtve nacizma. Međutim, to su različita sjećanja, različite smrti.
Ako bismo Sedlarevom filmu "Jasenovac – istina", inače punom falsifikata i grubih neistina, htjeli pridati bar nešto od tragike, onda je to taj pokušaj da se probiju granice naše memorije tako što će se žrtvama ustaša pribrojiti žrtve komunista, što će se, pored ustaškog Jasenovca, sada govoriti i o "komunističkom Jasenovcu". Sedlarev pokušaj je, naravno, sramotna i moralno nakazna karikatura, ali govori o jednom stvarnom problemu – problemu da se žrtve komunizma komemoriraju na onaj način na koji komemoriramo žrtve nacizma. Sedlarev film, također, svojim grubim činjeničnim falsifikatima povlači i pitanje je li to moguće učiniti bez falsificiranja našeg sjećanja? Ili, drugim riječima, zašto nam je potrebno sjećanje na Jasenovac i žrtve ustaškog terora da bismo osnažili naše sjećanje na žrtve komunističkog terora? Zašto je naša memorija žrtava koje su ubijene u ime komunizma tako slaba i nepouzdana, dok ćemo žrtve koje su ubijene u ime nacije ili rase uvijek pamtiti?
Ne radi se tu o lažnoj, ideologiziranoj svijesti, koja bi svoju selektivnost uprispodobljavala nekakvim heteronomnim ideološkim motivima. Nije riječ o podložnosti komunističkoj propagandi, već o nečem puno gorem – o tome da naša svijest nema memorijskih alata pomoću kojih bi pamtila komunističke žrtve. U tom smislu su komunistički zločini nezamislivi. Jasenovac će se uvijek pamtiti, dok god postoje Srbi, Židovi ili Romi (a ne nekakvi "antifašisti"), jer su te žrtve, ubijene na zvjerski način, kao ne-ljudi, sigurne u memoriji tih nacija. Sjećanju na njih nije čak potrebna nikakva zvanična potvrda ili državna komemoracija. Žrtve komunističkog terora, čak i kada su po brojnosti veće od žrtava nacizma, ostaju nedostupne našem sjećanju. Oni koji su ubijeni u ime čovječanstva, izbrisani su iz njegove memorije, i u smrti ostaju ne-ljudi. Nijedna nacija ne može preuzeti na sebe komemoriranje tih žrtava, jer sjećanje nijedne od njih ne posjeduje priviligirani odnos prema univerzalnom idealu u ime kojih su one ubijane. Univerzalna svijest, koja bi ih na primjeren način čuvala u sjećanju, ne postoji.
Ova strukturna nemogućnost izgradnje primjerenog sjećanja na žrtve komunizma, imanentna nemogućnosti komemoriranja "komunističkog Jasenovca", svjedoči nam dvije različite vrste sjećanja, o dvije smrti. Kada je Martin Malia, urednik i autor "Crne knjige komunizma", ustvrdio da su smrt ukrajinskog djeteta u Holodomoru i smrt židovskog djeteta u Varšavskom getu "iste", on je pokušao doprijeti do univerzalne memorije čovječanstva u kojoj bi užasi ovih dviju smrti bile moralno izjednačene. Ali, taj pokušaj je, prije, samo osvijestio izostanak moralne empatije naše pretpostavljene univerzalne svijesti. Točnije, njeno nepostojanje. Zbog toga se nikada nećemo na isti način i s istom sviješću sjećati žrtava komunizma kao žrtava nacizma. Falsificiranje činjenica neće pridonijeti prevazilaženju inherentnih ograničenja naše moralne svijesti. Jedino je moguće da postanemo svjesni tog moralnog ambisa čovječanstva.
Tu opasnost i dvojnost našeg sjećanja ne smije zanemariti niti naša osuda totalitarnih režima, moralno izjadnačavanje komunizma i nacizma, jer njih ne pamti ista svijest, i pritom ćemo prije biti suočeni s falsificiranjem i brisanjem svijesti na zločine nacizma, nego što ćemo osvijestiti zločine komunizma. Htijući proširiti granice naše memorije, samo ćemo pridonijeti njenom sužavanju. Da bismo i jedne i druge žrtve komemorirali moramo biti svjesni njihove razlike. Tada naša osuda totalitarnih režima neće biti tek floskula, a naše komemoriranje izloženo moralnom sunovratu i sinonim sužavanja naših duša.
Večernji list
Ako bismo Sedlarevom filmu "Jasenovac – istina", inače punom falsifikata i grubih neistina, htjeli pridati bar nešto od tragike, onda je to taj pokušaj da se probiju granice naše memorije tako što će se žrtvama ustaša pribrojiti žrtve komunista, što će se, pored ustaškog Jasenovca, sada govoriti i o "komunističkom Jasenovcu". Sedlarev pokušaj je, naravno, sramotna i moralno nakazna karikatura, ali govori o jednom stvarnom problemu – problemu da se žrtve komunizma komemoriraju na onaj način na koji komemoriramo žrtve nacizma. Sedlarev film, također, svojim grubim činjeničnim falsifikatima povlači i pitanje je li to moguće učiniti bez falsificiranja našeg sjećanja? Ili, drugim riječima, zašto nam je potrebno sjećanje na Jasenovac i žrtve ustaškog terora da bismo osnažili naše sjećanje na žrtve komunističkog terora? Zašto je naša memorija žrtava koje su ubijene u ime komunizma tako slaba i nepouzdana, dok ćemo žrtve koje su ubijene u ime nacije ili rase uvijek pamtiti?
Ne radi se tu o lažnoj, ideologiziranoj svijesti, koja bi svoju selektivnost uprispodobljavala nekakvim heteronomnim ideološkim motivima. Nije riječ o podložnosti komunističkoj propagandi, već o nečem puno gorem – o tome da naša svijest nema memorijskih alata pomoću kojih bi pamtila komunističke žrtve. U tom smislu su komunistički zločini nezamislivi. Jasenovac će se uvijek pamtiti, dok god postoje Srbi, Židovi ili Romi (a ne nekakvi "antifašisti"), jer su te žrtve, ubijene na zvjerski način, kao ne-ljudi, sigurne u memoriji tih nacija. Sjećanju na njih nije čak potrebna nikakva zvanična potvrda ili državna komemoracija. Žrtve komunističkog terora, čak i kada su po brojnosti veće od žrtava nacizma, ostaju nedostupne našem sjećanju. Oni koji su ubijeni u ime čovječanstva, izbrisani su iz njegove memorije, i u smrti ostaju ne-ljudi. Nijedna nacija ne može preuzeti na sebe komemoriranje tih žrtava, jer sjećanje nijedne od njih ne posjeduje priviligirani odnos prema univerzalnom idealu u ime kojih su one ubijane. Univerzalna svijest, koja bi ih na primjeren način čuvala u sjećanju, ne postoji.
Ova strukturna nemogućnost izgradnje primjerenog sjećanja na žrtve komunizma, imanentna nemogućnosti komemoriranja "komunističkog Jasenovca", svjedoči nam dvije različite vrste sjećanja, o dvije smrti. Kada je Martin Malia, urednik i autor "Crne knjige komunizma", ustvrdio da su smrt ukrajinskog djeteta u Holodomoru i smrt židovskog djeteta u Varšavskom getu "iste", on je pokušao doprijeti do univerzalne memorije čovječanstva u kojoj bi užasi ovih dviju smrti bile moralno izjednačene. Ali, taj pokušaj je, prije, samo osvijestio izostanak moralne empatije naše pretpostavljene univerzalne svijesti. Točnije, njeno nepostojanje. Zbog toga se nikada nećemo na isti način i s istom sviješću sjećati žrtava komunizma kao žrtava nacizma. Falsificiranje činjenica neće pridonijeti prevazilaženju inherentnih ograničenja naše moralne svijesti. Jedino je moguće da postanemo svjesni tog moralnog ambisa čovječanstva.
Tu opasnost i dvojnost našeg sjećanja ne smije zanemariti niti naša osuda totalitarnih režima, moralno izjadnačavanje komunizma i nacizma, jer njih ne pamti ista svijest, i pritom ćemo prije biti suočeni s falsificiranjem i brisanjem svijesti na zločine nacizma, nego što ćemo osvijestiti zločine komunizma. Htijući proširiti granice naše memorije, samo ćemo pridonijeti njenom sužavanju. Da bismo i jedne i druge žrtve komemorirali moramo biti svjesni njihove razlike. Tada naša osuda totalitarnih režima neće biti tek floskula, a naše komemoriranje izloženo moralnom sunovratu i sinonim sužavanja naših duša.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar