Hrvatski odgovor - pobjeda mentaliteta pčela

Dolazi blagdansko vrijeme kada se svi pokušavamo odmoriti od politike i vratiti sebi i stvarima koje život ispunjavaju smislom. Ako pogledamo na kratkoću i prolaznost života, mnoge toga čime smo inače zaokupirani djeluje nam kao besmisleno traćenje energije i truda. To je dragocjena distanca koja nam omogućuje da vidimo probleme koji iscrpljuju naše društvo, koji nas umaraju i ubijaju nam nadu. Možda bi se to stanje nacije moglo najbolje opisati kao mentalitet muha.

Naš glavni problem je to što funkcioniramo poput muha, koje u svemu vide raspadanje i trulež. Kao u onoj pripovijesti o monahu koga su upitali o problemima koji tište društvo, na što im je on odgovorio: “Ako upitaš muhu ‘Ima li ovdje u okolini cvijeća?’, ona će reći: ‘Ne znam: ali tamo dolje ima mnogo konzervi, smeća, prljavštine’, pa će ti nabrojati sva smetlišta koje je obišla. Uvijek postoji izbor, ali ono što čini razliku jest naš stav i što sami želimo. Kakav stav prema svijetu imamo, takav svijet i stvaramo.

Poput tih muha mi svojim zujanjem možemo upropastiti čak i nešto što je dobro, jer sami tražimo samo ono loše. Možemo sletjeti i na najljepši cvijet, ali ćemo ga sami upljuvati. Mi smo uvijek PROTIV nečega, negativno nastrojeni, nikada ZA nešto. Predani smo smišljanju izgovora, uvijek imamo spremno hrpu razloga koje ćemo nabrojati zašto nešto ne valja, ali bez ijednog konstruktivnog rješenja. Muhe u svakoj situaciji traže samo ono rđavo i zaokupljene su time. Nigdje ne vide ništa dobro.

Za razliku od muha koje uvijek vide samo raspadanje, pčele vide samo cvijeće. One su te koje svojim radom i trudom od cvjetova proizvode eliksir života. A ako upitaš pčelu: ‘Jesi li vidjela neku prljavštinu u okolici?’, reći će ti: ‘Prljavštinu? Ne, nisam ju vidjela nigdje; ovdje je sve puno mirisnog cvijeća’ i ispričat će ti kojeg sve cvijeća ima po vrtovima i poljima i tako dalje. Muha zna samo gdje je smeće, dok pčela vidi svijet u njegovoj ljepoti - da tamo cvate ljiljan, a malo dalje ruža.

Kao što svakom cvijetu treba malo gnoja da bi rastao i razvijao se, tako i svakom društvu treba zdrava kritika, ali kod nas se čini kako je balega zatrpala čitav cvijet. Čak i one rijetke pčele među nama ponekad previše zuje, a malo meda daju. Onima koji bi stvarno htjeli proizvoditi med, rad u ovakvoj atmosferi im se čini uzaludnim sizifovskim trudom. Čim se pojavi neki cvijet i vrijedna pčela koja je spremna pretvoriti ga u med, pojavi se pedeset muha zujara koje njezin trud pretvaraju u nesnosno zujanje i usmrde sve oko sebe.

Nama je kao društvu ukradena nada. Sami smo sebi najveći kočničari i neprijatelji. Sami stvaramo oko sebe atmosferu straha i propadanja. Mi ćemo uvijek više cijeniti nešto tuđe, čak i kad nije dobro, dok ćemo po svome uvijek spremno pljuvati i zatrpati ga balegom, čak i kada je najbolje. To je do naravi muha - one stvaraju svijet prema svojoj vlastitoj lošoj slici o sebi samima.

Muhama bismo trebali reći da su muhe, kako bismo ostavili više prostora pčelama. Trebamo se odruprijeti društvu muha i postati društvo pčela, osloboditi se onih koji nam uništavaju budućnost i okrenuti onima koji svojim radom vraćaju nadu. Nemamo drugog izbora nego ovoga proljeća potražiti na našoj livadi miris i nadu, pa s toga cvijeća krenuti skupljati med.

Trebamo se osloboditi muha i izgovora i krenuti putem rada i traženja odgovora, kako bismo mogli uživati u ljepoti onoga što imamo. Krajnje je vrijeme da otvorimo oči, jer nas atmosfera napadanja i izgovora vodi u propast. Ali, mi kao da idemo težim putem, gdje bježimo od suočavanja sa samima sobom. Bježimo od svoga križa i samo uvećavamo njegovu težinu. Ne moramo nešto izgubiti da bismo to naučili cijeniti. Zašto dopuštamo da nam muhe svojim lažima i izgovorima ubijaju nadu i svojim nam smradom kradu budućnost?

Umjesto njih, samo nada i rad mogu dovesti do nekog boljeg sutra. Usmjerimo čitavu svoju energiju na traženje odgovora. Samo pčele su te koje mogu probuditi nadu i vjeru u neko novo buđenje. Kada postanemo društvo pčela, koje će se diviti svakom svom cvijetu kao odličnoj prilici, doći će vrijeme buđenja. Nakon tog buđenja postoji šansa kako će jedno proljeće postati i - novo hrvatsko proljeće.

Samo tako možemo od smrti i raspadanja uskrsnuti u novi život, gdje će nam svaki cvijet biti nova prilika i novi odgovor, gdje se nećemo zamarati s onima koji zuje, već se okružiti onima koji rade i stvaraju nove vrijednosti. Samo tako iz ropstva i pustinje koju stvaramo oko sebe možemo ući u obećanu zemlju meda i mlijeka.

Večernji list

Pantovčak želi upriličiti susret Trumpa i Putina na Brijunima

Hrvatska je u znak solidarnosti s Velikom Britanijom odlučila protjerati jednog trećerazrednog ruskog diplomata iz Zagreba. Odluka je već donešena pa sada možemo govoriti samo o posljedicama. Za očekivati je da će odgovor Moskve biti recipročan, ali neku snažniju reakciju ne treba očekivati, jer su oni u zadnje vrijeme uložili dosta truda u promicanju svog interesa kod nas, tako da je izvjesno kako sada neće raditi protiv sebe.

Od politike se očekuje da, kada donosi neku odluku, poslije javnosti iznese činjenice i dokaze na osnovu kojih je donijeta takva odluka. Posebno je zanimljivo promatrati ovaj potez u trenutku kada se Ruse vraća za stol u igri oko Agrokora. Ne izgleda kao sasvim loše pokriće protjerati trećeg tajnika ruskog veleposlanstva dok se Rusima nudi imovina, a javnost se utišala i nitko više ne spominje strvinarske fondove. U svakom slučaju, bilo bi dobro gledati koliko nam trenutna solidarnost donosi dugoročne koristi, pogotovo ako se one donose na temelju indicija.

Indikativno je u ovom slučaju da je samo par dana prije londonskog trovanja otkriveno kako je otrovani bio “ruski” izvor informacija bivšem britanskom špijunu Steelu, odnosno, trećerazrednih tračeva o Trumpovu posjetu Moskvi. Radi se o poznatom “Steeleovom dosijeu” koji je platila kampanja Hillary Clinton kako bi diskreditirala Trumpa, a koji je potom poslužio kao dokaz Obaminoj administraciji za pokretanje FISA istrage (apsolutni nadzor) nad Trumpovom kampanjom. Može li trovanje biti klasično čišćenje terena?

Sve u svemu, ako su Rusi u Londonu otrovali svoga bivšeg špijuna nakon što mu je u posjet stigla kći, onda su totalni idioti. Posebno je zanimljivo da se takav razvoj događaja u potpunosti poklapa s BBC-evom serijom McMafia, koja je snimana upravo kod nas u Hrvatskoj.

Kako god, postavlja se pitanje koliko će nam trenutna solidarnost sa saveznicima donijeti koristi, a koliko dugoročne štete? Sve su europske zemlje podržale zaključke sastanka Europskog vijeća, ali će neke od njih za ostale mjere sačekati konkretne dokaze. Čini se kako smo mi kao žabe podigli nogu kad smo vidjeli konja kako se potkiva.

U svom tom dimu, posebno se istaknuo potez predsjednice koja gleda dugoročno i poziva Putina u Hrvatsku. Koliko dva različita pristupa izgledaju kao vajskopolitičko lutanje, toliko ova igra dobrog i lošeg policajca za nas donosi dugoročne koristi. Naime, čini se kako je želja Pantovčaka da, nakon što se raspetlja nagodba oko Agrokora i nakon što završi svjetsko prvenstvo u nogometu, upriliči jedan “ljetni susret” Trumpa i Putina na Brijunima.

Večernji list

Plenkoviću - tvoje lice zvuči poznato

Svjedoci smo toga kako je nasilje nad ženama u Hrvatskoj u porastu, što su svakako zabrinjavajući podaci koji govore o tome da smo kao društvo zakazali. Paradoksalno je, međutim, da su najglasniji u povicima kako sustav ne funkcionira, oni koji su iz proračuna plaćeni za borbu protiv tog problema. Sada tvrde da će biti bolje ako se njihov nerad nagradi s više novca.

Dok se tako vodi rasprava o ratifikaciji IK, nitko ne govori o tome koliko će nas ona koštati. U javnosti se čak licitira s proračunskim iznosom od milijardu kuna. Kada bi se mjesečno isplaćivalo 5000 kn, iznos od milijardu kuna bio bi dostatan za 16 500 osoba. U tom slučaju svaka žrtva nasilja u Hrvatskoj bi dobila po 60 000 kn godišnje.

Ali, ne. Na ovakvu mogućnost je Vlada najavila rezervu. Umjesto sustava koji bi nagrađivao hrabrost i dodatno motivirao žrtve nasilja da prijavljuju nasilnike, sav taj novac ići će onima koji su zakazali. Umjesto pomoći zlostavljanima u lakšem preživanju traume, oni će novac bacati udrugama. To je, pak, članak na koji se u IK ne može staviti rezerva. Blokirati se može novac koji trebaju dobiti direktno žrtve nasilja, ali ne može onaj koji ide udrugama. To je mudrost Konvencije.

Očito je da se ovakvim načinom financiranja stvara jedno moćno parapolitičko tijelo nevladinih udruga, koje će na ovaj način dobiti dovoljno sredstava za svoje ideološke bitke. Logika takve računice je ova: što više drvlja i kamenja na vlastitu zemlju, to više novca od GREVIA. Ne treba sumnjati kako je to disciplina u kojoj su ove udruge pune iskustva.

O tome da ratifikacija sama po sebi neće voditi smanjenju nasilja u obitelji svjedoče primjeri Srbije i BiH. Dok mi srljamo kao guske u maglu, zemlje poput Irske, Švicarske i Velike Britanije su oprezne, jer smatraju kako znaju raspolagati svojim novcem i same mogu zaštititi vlastite građane od nasilja.

Ideja jednakopravnosti žena i muškaraca općeprihvaćeno je načelo u vremenu u kome živimo. Potkopava li sam naziv konvencije ovaj princip, jer ako su nasilju skloni samo muškarci, ispada kako je nasilje rodno uvjetovano. Zar žrtva nije žrtva bez obzira na spol? Što se događa ako je nasilnik žena? Radi li se prema toj logici o rodno neosviještenom muškarcu, muškarcu bez brkova?

Odvajanje roda od spola navodi nas na sklizak teren. Hoće li roditelji u budućnosti kad dobiju dijete čekati dok ono ne progovori kako bi znali kojeg je roda? To je zbrkana logika modernog feminizma, koji polazi od stava da je žena slobodna kada služi svom poslodavcu, ali je rob kada pomaže svome mužu.

Vlast tvrdi da u IK nema rodne ideologije. Zatim nam kažu kako će se izjavom ograditi od ideologije roda. Zašto se ograđivati od nečega čega nema? Ako se ipak pokaže da ju sadrži, nikakva interpertativna izjava nema pravnu težinu protiv te ideologije. Zato postavite pitanje vladajućima: Štiti li konvencija osobe muškog spola koje se osjećaju kao žene ili osobe ženskog spola koje se osjećaju kao muškarci? Odgovor na to pitanje će reći sve o ideološkoj čistoći konvencije.

Svi oni koji su bili protiv referenduma o braku sada podržavaju ratifikaciju IK. Svi oni koji inače ne mogu smisliti HDZ, sada su oduševljeni Plenkovićem. Sada postaje jasnija ona  Milanovićeva izjava kako on ne zna što Plenković radi na čelu HDZ-a, jer on svjetonazorski pripada liberalnoj struji SDP-a. Isti taj Milanović koji je bio sklon vrijeđanju glasača iz suprotnog tabora, sada je nadmašen još većom razinom intelektualne oholosti, gdje se vlastite glasače proziva kako ne znaju čitati.

Dodatno ih se vrijeđa kako nisu dobri kršćani jer ne prihvaćaju njegovo apokrifno istanBULJsko evanđelje. Valjda su loši kršćani briseloslužja? Ne kaže uzalud mudri Chesterton kako “pukim statiranjem u crkvi ne postajemo kršćani, kao što ni stajanjem u garaži nećemo postati auto”. Što se tek događa sa stajanjem na vlasti?

Dok tako gledamo ideološku macanizaciju koja se provodi nad našim društvom, vođin medijski savjetnik otvoreno poziva na unutarstranački obračun riječima: “ako se Plenković ne riješi njih, riješit će se oni njega”. Tako u politički život vraća poznatu maksimu iz Josipovićeve kampanje: “mi ili oni”.

Mudro je imati savjetnika suprotnog svjetonazora, ali što o našem svjetonazoru govori kad te savjete primijenimo doslovno, nesvjesni kardinalne greške koju činimo, pa to onda peglamo tragikomičnim imendanskim čestitkama? E, to se zove biti vjere-dostojan!

I dok veliki vođa čitavu državu pretvara u karnevalski show “tvoje lice zvuči poznato”, baza mu ponavlja Isusove riječi upućene Pilatu: „Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom da ti nije dano odozgo.“

Večernji list

Ograde za HDZ-ovce

Živimo u vremenu kada je moderno pozivati druge da budu otvorena uma. Neki su potpuno zaneseni tim idealom, pa dok otvaraju svoj um uopće ne paze da im ne iscuri mozak. Na oltaru ideologije prvo što procuri je zdrav razum. Jer zdrav razum ima tu nezgodnu osobinu da se čvrsto drži okvira činjenica i ne trpi ideološka iskrivljavanja stvarnosti, ali se zbog toga često i sam nađe u situaciji da bude optužen za netrpeljivost.

Riječi napisane prije stotinu godina zvuče kao reakcija na ovu zaumnu situaciju u kojoj smo se sami našli: “U trenutku kada stupite u svijet činjenica, stupate u svijet granica. Možemo se osloboditi onih zakona koji nisu urođeni ili koji su slučajni, ali se ne možemo osloboditi zakona vlastite prirode. Ne igrajte se demagoga koji prisiljava trokut da izađe iz okvira triju stranica! Ako trokut izađe iz okvira svojih triju stranica, više nije trokut!” (K. G. Chesterton)

Neki, ipak, vođeni tom logikom demagoškog pristupa svijetu, činjenice pokušavaju oblikovati prema vlastitim osjećajima i uporno pokušavaju iscrtati trokut bez njegovih triju stranica. Kao da su vođeni nekom izvrnutom logikom kako je jedini način da ukinemo obiteljsko nasilje taj da ukinemo samu obitelj. Shodno tome, nasilje nad ženama ne bi postojalo kada ne bi postojale žene, pa se rješenje toga problema traži u ukidanju i izobličavanju samog pojma žene. Jasno je da se na taj način pojam žene rasteže, proširuje i redefinira, a time i obezvrjeđuje.

U konvenciji se tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Pa tu dolazimo do dvojbe: štiti li konvencija osobu ženskog spola koja se osjeća kao muško ili osobu muškog spola koja se izjašnjava kao žensko? Ona tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Ne kaže uzalud Orwell kako “postoje ideje koje su toliko lažne da u njih mogu vjerovati samo jako intelignetne glave”.

Tako dolazimo do onog trenutka kada se protivnicima Istanbulske konvencije uvredljivo imputira da su protiv nje, jer ju nisu pročitali, ili nisu dovoljno pametni, pa ju nisu dobro razumjeli. Po tome ispada kako će, nakon potpisivanja konvencije, nasilnik koji je prije tukao ženu, nakon što pročita konvenciju sada od toga odustati. Naravno da neće. “U vremenu univerzalnih obmana govorenje istine postaje revolucionaran čin”, kao što reče jedna mudra glava.

Pritisnuta prigovorima, sad čujemo kako će se vlast ograditi od tih rodnih tumačenja, iako je nekoliko pravnih stručnjaka sasvim jasno reklo kako je konvencija iznad ustava i zakona, te kako bilo kakve ograde nemaju nikakvu pravnu težinu. Ispada kako je to ograda s kojom će se ograditi HDZ-ovce. Dok se oni tako ograđuju, Bernardić ih hvali zbog promoviranja rodnih opredjeljenja.

Plenkoviću je, pak, konvencija zgodno poslužila kao bijeg od briselskih kritika da smo među najgorima u provođenju reformi, pa je na Dan žena posegnuo za ratifikacijom istanbulske, da bi istoga dana poslao poruku kako ne doživljava jednu ženu. Tu sad imamo i jednog ministra koji je u medijima postao poznat zbog pozdrava “hvaljen Isus i Marija”, a koji sada, protivno stavu biskupa, zagovara ratifikaciju. 

Potom imamo viteza koji je dao zavjet kako će braniti Jeruzalem, a potpuno je nevidljiv u obrani istine. Konvenciju gura ministrica koja je nasilje u obitelji okitila komentarom “to vam je tako u braku”. Tako smo i dobili ovu zanimljivu situaciju da demokršćani svim vjernicima u korizmi nude 30 srebrnjaka u zamjenu za izdaju. Pljuska vladi zbog neprovođenja reformi na kraju je završila kao pljuska vjernicima u danima pred veliki tjedan.

Raspirivanje ovog ideološkog sukoba došao im je, tako, kao vrijeme razotkrivanja, pa dok vode računa da ni jednom svojom izjavom ne dovode u pitanje koaliciju, dovode u pitanje svoj demokršćanski identitet. Na ovu ratifikaciju možemo gledati i kao na svojevrstan “stres test” i pripremu za novi stranački statut, gdje se okupljaju snage oko sadašnjeg i budućeg političkog tajnika.

Vođa ove vesele družine nalazi se između čekića i nakovnja. Da bi poslao poruku snage mora udariti na one koji su mu se suprostavili, ali opet ne može toliko jako da udareni ne bi svoje nezadovoljstvo iskazali uskraćivanjem podrške potpredsjednici Dalić. Opstala bi Vlada, ali bi vođa dobio snažnu poduku.

Dakle, nakon atraktivnih požara i zimskih snjegova, došli smo do filmskih odrona. Pred tim odronom stoji jedna majka koja vapi: Molim vas, ne štitite mene ideologiziranim konvencijama koje će uništiti budućnost moje kćeri i unuke.

Večernji list

Ratificirajte konvenciju 'zdravog razuma'

Ako bismo htjeli dati komentar naše trenutne stvarnosti, možda bismo sve najbolje saželi poznatom Chestertonovom izrekom: “Nije problem u tome što ne vide rješenje, već u tome što ne vide ni sam problem”. Kao da smo izgubljeni u vremenu i prostoru, a put kojim nas politika vodi više sliči na neki začarani krug, nego na jasan smjer ka nekom jasnom i zadanom cilju.

Prije izbora obećavaju nam se se brda i doline, a kad se dođe na vlast radi se sve suprotno. Nije bitno tko je na vlasti uvijek se provodi jedna te ista politika. Kada su u oporbi napadaju sve ono što i sami provode kada dođu na vlast. Stoga ne čudi da narod koji sve to gleda gubi nadu i jedini izlaz vidi u pakiranju kufera.

Naša je politika, mogli bismo reći, ne samo ispražnjena od svake politike, već i postoji zbog toga da bi nas oslobodila od političkog razmišljanja. Izgubili smo se u međusobnom optuživanju, dokazivanju krivnje i smišljanju izgovora, ali nigdje odgovora. Pritom očekujemo da će nam odgovore na naše probleme dati netko drugi. Može li nam doista netko drugi reći što je nama bitno? 

Ako sami ne znamo što želimo, kako nam to netko drugi može reći? Naravno, da ne može. Jer ako nemate jasno definirane unutarnje politike,ne možete imati niti onu vanjsku. Kako pak vanjska prema van može komunicirati nešto što ne postoji? Zato se valjda uvijek bavimo gašenjem vanjskopolitičkih požara. Uvijek reakcija, nikada akcija.

Ne može nama, primjerice, Juncker reći što su naši nacionalni interesi. Pa čak i kada nam komisija zada ciljeve koji bi za nas bili korisni, poput reformi, mi to ne provodimo. Naš vanjskopolitički okvir je zadan. Mi smo članica NATO-a i Europske unije. Ali, unutar zadanoga može se tražiti dodatna suradnja i tragati za dodatnim prilikama.

Jedan od takvih nacionalnih prioriteta, s kojim se i predugo oklijeva, bila bi izgradnja plutajućeg LNG terminala na Krku. Pored očitih financijskih koristi od toga projekta, ne samo zbog pojeftinjenja plina iz ostalih dobavnih pravaca, još bismo dodatno od zemlje krajnjeg korisnika plina postali ulaznom zemljom za njegov tranzit ka Srednjoj Europi, taj bi projekt ojačao i našu vanjskopolitičku poziciju i značaj. S njime bismo dodatno učvrstili naše partnerstvo sa SAD-om, a to je i projekt koji bi nas otvorio ka daljnjem infrastrukturnom povezivanju sa zemljama Srednje Europe, prema “jantarnoj uspravnici”. 

Drugi prioritet u ovom pravcu bi trebala biti izgradnja nizinske pruge od Rijeke prema Zagrebu. Tim projektom bismo ostvarili golemu prednost skraćivanja puta za robu koja iz Europe ide ka Aziji i obrnuto. Na taj bi način, luka Rijeka dobila na svojoj važnosti kao najkraća veza prema brzorastućem azijskom tržištu.

Drugi krak našeg strateškog infrastrukturnog povezivanja trebali bismo tražiti u potezu  jadransko-jonske transferzale. Takvo povezivanje imalo bi i geopolitički značaj, jer bismo njime stvorili ravnotežu u regiji, prije svega u odnosu na našeg “ratobornog” susjeda s kojim imamo najveće geopolitičke izazove, razvlačeći ga na taj način na dva “fronta”. 

Povezivanje tog područja započeto je izgradnjom autoceste, pa je u našem velikom interesu po završetku izgradnje Pelješkog mosta, završimo projekt autoceste do Dubrovnika. Druga važna stvar koja je u našem velikom interesu i koju trebamo poticati je otvaranje prilike za ulaganja naših poduzetnika u toj regiji gdje su visko konkurentni, od turizma do graditeljstva.

Sljedeći projekt na kojemu bi trebalo jako inzistirati je Jadransko-jonski plinovod (IAP), koji bi se protezao od Albanije do Splita. Na taj način, kroz povezivanje mediteranskih zemlja regije, ojačao bi i naš utjecaj. Jačom suradnjom s Albanijom, u kojoj Turska ima snažan utjecaj, možemo stvarati ravnotežu turskom utjecaju u BiH. Dok preko Albanije i njenog utjecaja na Kosovo, doveli bismo u balans naše odnose sa Srbijom, pogotovo sada kada je priznavanje Kosova postao jedan od ključnih uvjeta za pristupanje Srbije Uniji.

To su neka od pitanja na koja se odgovor nudi sam po sebi i na kojima bismo trebali inzistirati. Uloga političara jest da formuliraju i ponude odgovore koji bi bili na korist svih, a ne samo na korist uske političke nomenklature i uskih interesnih rođačkih krugova, kakva je praksa do sada. Umjesto da nam kradu budućnost i nadu svojim izgovorima, došlo je vrijeme da konačno ponude odgovore. 

Želimo konačno dobiti priliku biti ZA nešto, a ne stalno u gubitničkom taboru prepušteni stihiji i propadanju. Jer, kao što kaže neiscrpni Chesterton, “mrtvog nosi voda, a samo živi može plivati protiv struje”.

Večernji list

Ristić za Direktno: Ljevica u Italiji doživjela veliki potop, a eurokrati si pak čupaju kosu na glavi

Koalicija desnog centra 'Naprijed Italija' osvojila je 37,36 posto glasova. Slijedi pokret 'Pet zvijezda' Bepa Grilla s 31,31 posto glasova. Oni su ujedno i najjača pojedinačna stranka.

Takvi rezultati doveli su do pat pozicije u talijanskom Senatu te se predviđa duže vrijeme političke nestabilnosti.

Uspjeh antiestablišmentskih stranaka poput pokreta 'Pet zvijezda' na parlamentarnim izborima u Italiji pokazuje duboki jaz između sjevera, zabrinutog zbog pritiska migracija te juga, gospodarski zaostalog kojega su napustile tradicionalne stranke.

Kolumnist Večernjeg lista i politički analitičar Borislav Ristić, za Direktno kaže kako zbog rezultata u Italiji predstoji "velika zabava" za eurokrate. Ljevica je na ovim izborima doživjela veliki potop koji je rezultirao snažnim valom antisistemskih i euroskeptičnih stranaka.

Rezultat je poraz politike elite povezanih s Bruxellesom

Ristiću ovaj rezultat predstavlja poraz politike elite, povezane s establishmentom u Bruxellesu:

"Poražena je politika podčinjavanja nacionalnih interesa interesima Europske unije. Poražen je eurobirokratski aparat i njegovi eksponenti u talijanskoj politici, a profitirale su stranke koje su se suprotstavljale njihovim rješenjima, od politike eura do ilegalne imigracije."

"Na ovim su izborima euroskeptične stranke zajedno dobile preko 50% podrške, dok su dvije najveće establišment stranke zajedno jedva prebacile 30%.

Zbog toga je u Italiji sada nemoguće primijeniti njemački model bijega po požarnim stubama u vidu formiranja velike koalicije. Široka lijeva koalicija je uzela samo 22%, a vladajuća stranka je pala ispod 20%. Analiza rezultata pokazuje kako su otpadnici od lijeve koalicije otišli pokretu 'Pet zvijezda', koji su izgleda njihova socijalistička obećanja bolje upakirali pod mašnicom 'besplatno', objasnio je Ristić glavne razloge poraza lijevih stranaka

Za izborni uspjeh pokreta 'Pet zvijezda' smatra da je rezultat ispravne analize i odluka njihovog vođe Beppea Grilla koji je izvukao pouke francuskih i austrijskih izbora pa je na čelno mjesto isturio novo lice, mladog 32-godišnjaka, Luigia di Maia:

"Taj potez poznatog talijanskog komičara govori nešto o vitalnosti populističkih pokreta, što im osigurava prednost nad strankama establišmenta, koje su teško vertikalno pokretljive i okoštale u uhodane obrasce ponašanja tromih partijskih struktura.

Salvini postao novi lider desnice

Politički analitičar smatra kako je desnica ostvarila veliki uspjeh na talijanskim izborima jer je desnici nedostajalo oko tri posto kako bi sama preuzela vlast:

"Berlusconi se vratio kao snažni politički brend, ali  je opterećen zabranom obnašanja funkcije. Zbog te izvanredne situacije u kojoj bi Berlusconi tek poslije izbora ponudio svoga premijerskog kandidata, došlo je do dogovora unutar koalicije, kako će premijerskog kandidata dati stranka koja bude imala više glasova", pojašnjava Ristić i dodaje kako su birači odlučili da njihov lider bude Matteo Salvini, koji je snažan protivnik europske imigracijske politike i protivnik Bruxellesa.

"On je uoči izbora poručio da će deportirati svih šesto tisuća ilegalnih imigranata. Još je poslao poruku kako je euro i dalje loš izbor. Sasvim je jasno zašto se zbog njega eurokratima diže kosa na glavi", dodaje Ristić.

Moguće sve postizborne koalicije

"U Italiji je politička nestabilnost i kreativan pristup političkoj kombinatorici jedina konstanta još od vremena Rimskog carstva. Oni su i careve mijenjali češće nego sandale, a taj su običaj zadržali i danas u demokraciji. Stoga je nezahvalno predviđati moguće koalicije, ali se mogući razvoj vidi u dva smjera", odgovara Ristić na pitanje o tome tko bi mogao formirati vladu nakon izbora i dodaje kako pokret Pet zvijezda kao stranka s najviše glasova, može pozivati druge na razgovore, iako su svi drugi odbili mogućnost suradnje s njima.

Ristić kaže da se u Italiji počelo pričati o mogućoj koaliciji između pokreta Pet zvijezda i Lige sjever te dodaje kako bi paralela u Hrvatskoj bila kao da koaliraju Živi zid i Neovisni za Hrvatsku:

"Oni osim antiestablišment politike imaju malo toga zajedničkog, pa je previše političkih razloga zašto je takva koalicija nemoguća. Ali to je ta prva apsurdna kombinacija, koja bi javnost trebala uplašiti, a sve kako bi koaliciju Berlusconija i Renzija učinila smislenijom."

"Kako su Salvinijeva i Berlusconijeva stranka već u koaliciji, Salvini u ovoj situaciji ima više razloga zašto ne bi mogao ući u suradnju s Pet zvijezda - u prvom redu jer bi tim zaokretom doveo u pitanje sve koalicije sa strankom Naprijed Italija na lokalnoj razini i to upravo sada kad je izbio na mjesto vođe desnice. Dakle, prema dogovoru temeljenom na rezultatima, sada je on kandidat desnice za premijera", nastavlja Ristić i kaže kako su eurokrati imali svog favorita u vidu Antonija Tajanija, sadašnjeg predsjednika Europskog parlamenta, kojeg bi podržala i ljevica u slučaju koalicije s Berlusconijem.

Salvini je po Ristiću čovjek na kojem je sad najveći pritisak jer je pitanje bi li on kao vođa desnice izgubio svoju poziciju ako bi pristao na koaliciju u kojoj bi Tajani bio premijer. Ljevica je pak u najgoroj poziciji jer moraju podržavati izbor Silvija Berlusconija.

Merkel i njemačka politika eurointegracija u problemima

"Mislim da je sama činjenica da će vladajuća većina izvjesno biti sastavljena od euroskeptika i populista dovoljna da njemačkoj kancelarki i eurokratima u Bruxellesu skrati život za par godina.

Europa očito ima velikih strukturnih problema, koji su se dosad pokušavali skrivati iza podizanja ideoloških optužnica protiv populističkih pokreta, koje se nazivalo fašističkim, rasističkim i slično. Išlo se, dakle, demagogijom protiv populizma", odgovara Ristić na pitanje hoće li Italija sada biti protuteža vladavini Merkel i Macrona te objašnjava kako se Veliku Britaniju može gurnuti prema Brexitu, a Poljsku i druge srednjoeuropske nacije tužiti i ucjenjivati ekonomski, ali je Italija poseban slučaj.

Italija za razliku od navedenih drugih država po Ristiću predstavlja posebnost jer pripada njemačkoj viziji europske 'uže jezgre' :

"Ili ćete priznati da već jako dugo imate ozbiljan problem čiji ste vi uzrok i koji se više ne može rješavati paušalnim optužbama, ili ćete samo jačati otpor svojim politikama i sami rušiti ono što navodno branite.

Zabluda u kojoj žive eurokrati jest da se problemi mogu rješavati dirigiranjem s vrha, a rezultati izbora u Italiji pokazuju kako se narod protivi toj politici nametanja smjera iz jednog centra."

"Europi je umjesto federalizacije potrebna reforma koja bi išla u smjeru decentralizacije i vraćanja poluga odlučivanja suverenim nacionalnim državama. Nadmoćna pobjeda snaga antiestablišmenta u Italiji mi se čini kao posljednja opomena briselskom establišmentu da će, ukoliko ne progledaju, svojim metodama uništiti Europsku uniju.

Suverenistički pokreti danas predstavljaju političku snagu koja želi reformiranu Uniju, kako bi ona opstala", istaknuo je Ristić je dodao kako Italija predstavlja treću ekonomiju EU, čije su banke jedva stabilizirane, a sada je došla u situaciju u kojoj je ta politika dovela na vlast stranke koje imaju obećanja široke ruke.

Za kraj slikovito kaže kako ovaj rezultat dovodi u pitanje samo europsko jedinstvo:

"Tako da umjesto daljnjih eurointegracija, ovaj rezultat dovodi u pitanje europsko vezivno tkivo - euro. A ako euro krene kašljati, Europska unija će dobiti 'upalu pluća'."

Direktno

Sve zbog stabilnosti, petokraku ni zbog čega

Ove godine Hrvatsku kao da su zadesila sama čuda. Tako je, eto, usred zime pao snijeg - i to ne samo usred zime, već je pao i u Lici. Na primorju je situacija još gora. Tamo je, zamislite, puhala bura. Čak su na TV-u pronašli jednog Kolumbijca koji se požalio kako nikada u životu takvo što nije vidio te da se noću mora pokrivati sa sedam deka. Znate li da snijeg nakon što padne on se i istopi? Ali nećemo sad o tome, jer će vas s time plašiti - uskoro.

U osvit problema s Agrokorom, snijeg je došao kao naručen. Politika je prepoznala kao idealno sredstvo da zamete trenutačne probleme. Tako je s Markova trga odobren tvit kako će premijer već hitno sutra otići u Delnice kako bi vidio jesu li šumski putovi prohodni. To možda nije tako atraktivno kao požar u velikom gradu, ali kad svoj dolazak hitno najaviš za sutra sigurno ne misliš uzeti lopatu u ruke. Čak se nadaš da će zbog tvoje najave službe očistiti snijeg kako bi uopće mogao stići. Jer ništa nije tako atraktivno kao snijeg u Lici.

Ali, čini se kako snijeg nije dovoljno pokrio nagomilane probleme oko Agrokora, pa su u pomoć pozvani ustaše i partizani. Baš je zgodno pala ova godišnjica osnivanja vladinog Povjerenstva za prošlost, koje je nakon godinu dana postojanja u dva dana u hitnoj proceduri odlučilo donijeti rješenje problema. Neki će se možda sjetiti kako je odmah nakon preslagivanja i formiranja nove “stabilne” većine, osnovano ovo povjerenstvo kako bi poslužilo da se ideološki sporovi maknu u stranu, jer je to tada odgovaralo političkom trenutku. Jer kad želiš odgoditi odluku, osnuješ povjerenstvo. Sve zbog stabilnosti, petokraku ni zbog čega.

Tada je stabilnost vlade bila testirana pločom u Jasenovcu. Ploča je prebačena u Novsku, a konačna odluka o njenoj sudbini prolongirana je osnivanjem povjerenstva. Povjerenstvo je svojim postojanjem godinu dana uspješno čuvalo stabilnost Vlade, pa je svoju misiju nastavilo donošenjem ovog prijedloga, jer politici sada odgovara malo ideološki zakuhati atmosferu kako bi se narodu bacila kost dok se dijeli meso oko Agrokora. Iz istog razloga zbog kojeg je povjerenstvo osnovano, kako vidimo, sada ga se vraća kako bi se očuvala stabilnost vladajuće većine. Tada je bilo zgodno maknuti ideologiju u stranu, a sada, kada su realni problemi u međuvremenu narasli, zgodno je vratiti ideološke sporove nazad.

Međutim, povjerenstvo predlaže, ali politika donosi odluku. Pokazuje se da je vlast toliko stabilna da ne može ni provesti prijedloge povjerenstva. Što je odlično, rekao bi netko ciničan. Naime, teško je zamisliti da bi za ovakav prijedlog povjerenstva koalicijski partneri podignuli ruku. No, na to se ni ne računa. Računa se samo na to da će ono potaknuti ideološke tenzije u društvu kako bi politika došla do daha. Zato je ovim prijedlogom i ponuđeno ovakvo rješenje koje ne može izdržati test elementarne logike. Jer ciljano “rješenje” je takvo da rješenja nema, već predstavlja obranu statusa quo i potiče nezadovoljstvo i žestoke ideološke rasprave. Nešto poput snijega u Lici.

Za razliku od snjegova i ideološkog perušanja koje se podiže u medijima, stvarni problem koji ljulja ovu Vladu nije toliko medijski atraktivan. Najavljivane promjene u vladinom izvanrednom povjerenstvu za Agrokor svele su se na onu: “ sve je isto samo njega nema”. Ime mu je Ante, prezime mu znate. Na njegovo mjesto došao je novi povjerenik, koji je toliko nov da se i u maloj Hrvatskoj zna jako malo o njemu. U životopisu mu se navode bivša radna mjesta,ali ne i što je tamo radio. Iako ga prati glas odgovorne osobe, prilikom njegova predstavljanja javnosti izgledao je kao netko kome su upravo oteli obitelj, pa je pod prisilom izveden pred kamere. Prazninu u njegovu pogledu moguće je objasniti samo na dva načina: ili je potpuno svjestan koliko će biti zahtjevan posao kojeg se prihvaća, ili je potpuno nesvjestan zalogaja koji je pristao progutati, pa se radi o nesigurnosti koja proizlazi iz nedostatka znanja.

Za vrijeme dok je vlast bila zaokupljena potragom za novim povjerenikom, najpoznatiji čuvar većine radnog imena Milorad, uspio je okupiti čitavu oporbu oko ideje da testiraju njegovu posvećenost stabilnosti i povjerenje u vlast - koje je toliko nemjerljivo da bi i Teslu otjeralo u stečaj.

Sve je to zabava za narod, jer narod umire od smijeha dok ih se po tabanima gladi “peruškom”. Taj se smijeh svakim danom sve više povećava, jer umjesto povjerenstva za suočavanje s prošlosti, oni još uvijek čekaju na “povjerenstvo za suočavanje s problemima na tekućem”. Za to vrijeme od onih čiji rad plaćaju od svoga minusa, čuju pitanje utjehe: “A što mislite, kako je meni?”

Večernji list