Rusija je najmanja zemlja na svijetu, ugrožena sa svih strana, i treba joj životni prostor

Kada danas u vezi s Ukrajinom slušamo slogane o “obrani zapadnih vrijednosti”, to je samo fraziranje iz jednog istrošenog okvira - nacionalna ideja, a ne apstrakcije “europskih vrijednosti”, stoji u obrani Ukrajine od ruske invazije.

Prošlo je mjesec dana od početka ruske invazije na Ukrajinu, i sada je već jasno kako ništa ne ide po zamisli planera ovog rata. No, nisu samo planeri omanuli u svojim procjenama, već i pažljiviji analitičari i stratezi na Zapadu. Očekivalo se kako će ruska vojska relativno lako, u par dana ili tjedana, jednim Blitzkriegom zauzeti pola Ukrajine i izbiti na Dnjepar. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo.

Naprotiv, nakon prvih udara ruske vojske, sada vidimo kako se bojišnica stabilizirala i praktički se tjednima ne pomiče, a ukrajinska vojska ne samo da uspijeva odbiti napade, već i organizira prve manje kontranapade. Umjesto Putinova Blitzkriega gledamo kako ruske snage drže pod opsadom i uz pomoć artiljerije do temelja razara gradove na istoku i jugu Ukrajine, što znači i ogromne civilne žrtve.

Zato se sada analize usmjeravaju na traženje razloga za podbačaj ruske vojske. Jedni će ukazivati na neke slabe strane ruske tehnike, drugi će govoriti o lošem moralu ruskih vojnika, treći o korupciji i negativnoj selekciji u komandnom kadru. I sve to vjerojatno stoji. Međutim, to je razmišljanje koje ostaje u istom okviru iz kojeg su rađene i ranije pogrešne procjene, a teško da ih nisu bili svjesni i sami planeri rata.

Ono čega nisu bili svjesni, i što je iznenadilo sve, jest snažan otpor ruskoj okupaciji koji pruža upravo stanovništvo istočnih i južnih regija. To su regije u kojima živi oko 80% Ukrajinaca kojima je ruski maternji jezik, i koje se smatralo rusofilnim. U tim su regijama bile utvrde proruskih stranaka, koje su zagovarale dobre odnose s Rusijom i protivile se politici ukrajinizacije jezika i kulture.

Zbog toga se u Rusiji, ali i na Zapadu, smatralo kako te regije predstavljaju “najslabiju kariku” ukrajinskog otpora. Na tome su se temeljile i optimističke prognoze Kremlja o brzoj pobjedi u ratu.  Putin je očito smatrao kako će to stanovništvo s cvijećem dočekati ruske tenkove. Smatrao je kako će u Harkovu, Dnjepropetrovsku i Odesi brzo formirati marionetsku vlast, a onda isporučiti svoj ultimatum o predaji Kijevu.

Ali, kontra svih tih projekcija i analiza, koje su se temeljile na nekim objektivnim pokazateljima, postavilo se nešto s čim je teško kalkulirati i predvidjeti, ali bez čega su sve kalkulacije i predviđanja uzaludni - a to je snaga slobodne ljudske volje. Rusofoni Ukrajinci su se oglučili boriti protiv ruske okupacije svoje zemlje. To je ono što je izazvalo šok u Moskvi, ali s čim nisu računali ni na Zapadu.

Na to se, valjda, misli kada se kaže kako svi ratni planovi vrijede do prvog ispaljenog metka. Tako sada imamo situaciju da je Harkov, kao kulturno i političko središte proruskih regija, danas postao središte ukrajinskog otpora ruskoj okupaciji. Kao što je netko već primijetio, Putin je svojom odlukom o napadu u jednom danu derusificirao Ukrajinu i sada gledamo kako se u ratu rađa novo jedinstvo ukrajinske nacije.

To je glavna “kost u grlu” ruske propagande. Jer, kako sada objasniti Rusima razaranja gradova i ubijanje njihove rodbine i prijatelja, u ime čije “zaštite” se legitimirala “specijalna vojna akcija”? Zašto tvoju zaštitu ne žele oni koje si došao “spašavati” i spremni su podnijeti i najteže žrtve da svoje gradove ne predaju u tvoje ruke? Kakva je to “denacifikacija” Ukrajine koja za svoje primarne mete ima navodne žrtve “ukrajinskog nacizma”?

To je ono s čim u Moskvi nisu računali, ali što nisu očekivali ni na Zapadu. Jedini koji o tome nisu imali dvojbi bili su sami Ukrajinci. Kada sam nedavno kolege iz jugoistočne Ukrajine pitao kako se dogodilo da proruski dio Ukrajine sada pruža najveći otpor ruskoj invaziji, odgovorili su kako to što govore ruski ne znači kako žele živjeti pod ruskom vlašću, a da je najveća ironija ovog rata to da sada njih nazivaju nacistima.

Ako je netko i imao iluzija, nakon okupacije dijela Donbasa 2014., Ukrajinci su imali prilike na djelu gledati kako izgleda život pod ruskom vlašću. To je paradržava u kojoj je svu vlast prigrabila lokalna mafija koja je uništila ekonomiju te regije, a nad nesretnicima koji su ostali provodi stalni teror. Samo to je bilo dovoljno kako bi ljudi, koji su inače rodbinski i kulturno povezani s Rusijom, vidjeli kako nema ničeg dobrog u tome da se bude dijelom Rusije.

Rusija je najmanja zemlja na svijetu, ugrožena sa svih strana, i treba joj životni prostor. Bit je putinizma izazivanje i korištenje konflikta na rubovima onoga što naziva “ruski svijet”, kako bi se on pojavio kao veliki pomiritelj. Zbog toga je njegov najveći neprijatelj nacionalizam ljudi koji ne žele da ih on “miri”. U Putinovoj viziji svijeta, svaki je nacionalizam fašizam, koji mora biti iskorijenjen kako bi se otvorio prostor za “Euroaziju”.

Zbog toga on želi na Dnjepru izgraditi novi “antifašistički zid”. Putinov “ruski svijet” zrcalni je odraz Europske unije - to je EU za narode za koje nema mjesta u EU. Duginova Euroazija jeftina je kopija zapadnog globalizma. To je globalizam za siromašne. Zbog toga je danas globalističkim elitama toliko neugodno kada stoje uz ukrajinske nacionaliste, dok kod kuće također antifašistički fraziraju i proskribiraju nacionalizam.

Kada danas u vezi s Ukrajinom slušamo slogane o “obrani zapadnih vrijednosti”, to su samo fraze iz jednog istrošenog okvira. Svidjelo nam se to ili ne, nacionalna ideja, a ne apstrakcije “europskih vrijednosti”, vodi Ukrajinu u obrani od ruske invazije. EU i NATO su potpuno zakazali, a odgovor je došao u vidu nacionalizma. Raspad ideologije putinizma u Ukrajini izraz je nemoći svakog globalizma pred snagom nacionalizma.

Putinov napad na Ukrajinu privremeno će ojačati globalizam na Zapadu, naprosto zato što tamo trenutno i nema ničeg drugog oko čega bi se ljudi ujedinili. Ratna katastrofa u Ukrajini pokazala je da nacionalna ideja, a ne globalizam, može pružiti odgovor na izazove koji stoje pred malim nacijama. Ali, da bi zaista zamijenila globalizam, nacionalna ideja mora postati pozitivni program, a ne samo reakcija na ekstremne situacije, kao što je to sada.

Večernji list

Naše je vrijeme iščupano iz korijena, a generacijsko je iskustvo neupotrebljivo

Ako nemate neki dugoročno održiv plan za sebe, već živite od danas do sutra, jedino vam nove i nove katastrofe mogu produžiti vijek trajanja. Katastrofa u Ukrajini rezultat je niza takvih kratkovidih odluka i nepostojanja plana.

Kada su početkom prošlog stoljeća futuristi objavili svoje gađenje nad svekolikom prošlošću i u svojim djelima veličali brzinu, rat i tehniku, to je doživljavano kao zanimljiva umjetnička provokacija. Futurizam je smatran izrazom optimizma i vjere u budućnost. Danas kao da živimo u vremenu kada je ta dosjetka postala surova istina naše stvarnosti. To je stvarnost u kojoj je budućnost postala breme teže od bilo kakve prošlosti.

Kada pogledamo unazad, čini se kako je čitavo prošlo stoljeće, unatoč svim katastrofama koje su ga zadesile, bilo stoljeće futurističkih obećanja i nepokolebljive vjere u budućnost. Kako u sustavu državnog socijalizma, tako i u onom liberalnog kapitalizma, propovjedana je jedna ista vjera o tome kako će narednu etapu povijesti obilježiti njeno izvanredno ubrzanje, koje će u potpunosti promijeniti i svijet oko nas i nas same.

Trik koji je korišten u tim predviđanjima kako bi se premostio raskorak između ideje i stvarnosti je isti onaj koji je koristila još proročica iz Delfa - ta predviđanja su uvijek morala biti dovoljno neodređena kako bi sačuvala na svojoj uvjerljivosti. Takva neodređenost i ima nekog smisla u teoriji koja koja zastupa ideju o svijetu u kojem se pravila mijenjaju tolikom brzinom da ih ne stignemo uopće ni razumjeti. Možemo ih samo prihvatiti.

U svijetu bez čvrstih i jasnih pravila najveća je vrlina čovjekova prilagodljivost i fleksibilnost njegova karaktera. To i vidimo ako se osvrnemo oko sebe. Oni koji su prilagodljivi napreduju, dok oni koji se kruto drže pravila neminovno padaju na dno društvene ljestvice. Pritom nije toliko bitno prihvaćamo li te promjene stvarno ili samo glumimo. Važno je samo ne postavljati pitanja zašto se nešto mijenja, već promjenu naprosto prihvatiti.

Ako pogledamo samo zadnjih desetak godina unazad, vidjet ćemo koliko se naš svijet promijenio do neprepoznatljivosti. Prvo smo imali Arapsko proljeće, nakon čega je uslijedio rat u Siriji i migrantska kriza koja je preplavila Europu. Potom je na vlast u Americi došao Trump, koji je dobrano prodrmao okvire dotadašnje stvarnosti. Zatim je uslijedilo dvije godine korone i kaosa s mjerama koji su nam živote sveli na mizeriju.

Danas se, međutim, nitko i ne sjeća Arapskog proljeća, Trumpova epoha nam izgleda kao davno svršeno vrijeme, a interes za koronu je potpuno opao otkako je Putin odlučio napasti Ukrajinu. A sve su to događaji koji su ne samo iz temelja promijenili naš svijet, već i bili nešto potpuno neočekivano, što nitko nije mogao predvidjeti. Tko je mogao predvidjeti Trumpa, tko je mogao predvidjeti koronu, tko Bidena ili Putinov totalni rat u Ukrajini?

Zadnje desetljeće naših života izgledalo je kao da je pisano po scenariju nekoga čija se košulja vezuje na leđima. Sve što nam se dogodilo nije imalo ni logike ni temelja u onome što je prethodilo. Nitko danas ne izvlači pouke iz prošlosti, jer je svakome jasno kako naše sutra neće nimalo ličiti na ono što imamo danas. Naše je vrijeme iščupano iz korijena, a iskustvo generacija prije nas postalo je neupotrebljivo.

Naravno, sve ovo je istinito samo na razini dojma, jer netko, ipak, donosi odluke. Međutim, danas smo svi vezani za dojam, a onaj tko bi pokušao zastati i razmisliti o svemu, postaje nužno sumnjivac ili teoretičar zavjere. Uloge se mijenjaju na dnevnoj bazi, a važno je ne zaostajati za trendovima. Instinkt preživljavanja nam govori kako se ne treba previše držati jedne te iste stvari. Profilna se mijenja svako jutro.

Stoga možda i ne treba čuditi prilagodljivost ljudi u vremenu u kojem nema vremena za razmišljanje. Čak i kada su nam životi svedeni na mizeriju i neizvjesnost u kojima živimo. To znaju i oni koji donose odluke o takvim našim životima. Njihova je prednost ne samo u tome što znaju što će se dogoditi sljedeće, već i to što te odluke mogu donositi brzinom koju obični ljudi teško mogu pratiti. Stranice povijesti se listaju brzo.

Jedino je pitanje koliko je takvo ubrzanje povijesti održivo? Koju će brzinu dosegnuti povijest prije nego se zalijepimo o zid? Ubrzanje povijesti uslijed kojeg jurišamo iz jedne katastrofe u drugu rezultat je panike elita. Ako nemate neki dugoročno održiv plan za sebe, već živite od danas do sutra, jedino vam nove i nove katastrofe mogu produžiti vijek trajanja. Katastrofa u Ukrajini rezultat je niza takvih kratkovidih odluka i nepostojanja plana.

Futuristi su bili u pravu oko toga kako sve ima vijek trajanja i da i budućnost može oblikovati stvarnost, a ne samo prošlost. Međutim, bili su optimisti oko toga koliko takve budućnosti čovječanstvo može podnijeti. Jednom ćemo se, valjda, zasititi i njezine neizvjesnosti? I teroru budućnosti mora jednom doći kraj. Na nama je da se pobrinemo da taj kraj ne bude rezultat odluke življenja za trenutak i ne zadobije oblik neke nove katastrofe.

Večernji list

Dok promatramo katastrofu u Ukrajini, druga katastrofa nam se već dogodila

Povjerenje ljudi u liberalni ekonomsko-politički sustav, na kojem su posthladnoratovske političke elite gradile svoj legitimitet, bilo je već dobrano narušeno i to se neće sada promijeniti preko noći zbog ratnih bubnjeva s istoka.

Ovih dana, dok gledamo ratne izvještaje iz Ukrajine i pitamo se što bi se moglo izroditi iz ove katastrofe, svima nam je pred očima najgori scenarij. Taj scenarij podrazumijeva vojno uključenje NATO zemalja u rat u Ukrajini i direktan obračun nuklearnih sila. Vojni sukob Zapada i Rusije značio bi novi svjetski rat, koji bi vrlo lako mogao završiti u nuklearnom armagedonu. Treći svjetski rat bi, znamo, značio i kraj svih stvari.

Naravno, radi se o najmanje vjerojatnom ishodu sadašnjeg sukoba, sve dok je NATO odlučan vojno ostati izvan ovog sukoba. To znači da svakodnevno medijsko izlaganje ljudi strahu od nuklearnog rata nije stvar propagande, već pokušaj direktnog transponiranja ljudi u paralelnu stvarnost. Stoga, oni koji vjeruju kako je “nuklearna opcija” izvjesna, moguće se nalaze u mentalno gorem stanju od Putina, koji ju je stavio u opticaj.

Nuklearno oružje više služi kao zadnja obrambena opcija državama koje su u teškom geopolitičkom položaju, poput Izraela ili Sjeverne Koreje, nego što bi bila od koristi velikim silama. To je pouka Hladnog rata. Zato i vidimo kako su se zemlje NATO-a odlučile za ekonomske alate koji mu stoje na raspolaganju kako bi izvršile pritisak na Rusiju, ali to je nešto s čim je Putin i računao kada je kretao u rat.

Pa, ako je nuklearni armagedon u ovom sukobu isključen i ako se sukob neće preliti na Europu, što je s drugim, medijski manje “atraktivnim”, ali realnijim opcijama? Što nas čeka u budućnosti? Već svjedočimo potresima velike magnitude na globalnim financijskim tržištima. Rusija i Ukrajina nisu neke nebitne zemlje, već vitalni dio globalne ekonomije i njihovo isključivanje s tržišta već ima ogromne posljedice za čitav svijet.

Na ekonomiju veliki utjecaj imaju očekivanja ljudi, povjerenje i sigurnost. U dobrim vremenima, ljudi su spremniji više trošiti, poduzimati rizik i ulaziti u nove poslove. U lošim vremenima stvar je obrnuta. Ljudi više štede, gomilaju zalihe i izbjegavaju svaki rizik. Trenutno gledamo potop ogromnih investicija na svjetskom tržištu. Vjerojatno nikad nije bilo gore vrijeme za poduzimanje poslovnog rizika nego danas.

Pored toga što cijene energenata probijaju povijesne maksimume, gledamo kako vrtoglavo rastu i cijene hrane. Poznato je kako je Ukrajina jedan od glavnih dobavljača hrane na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. Zadnji put kada je došlo do poremećaja na tržištu hrane, imali smo takozvano Arapsko proljeće i sve što je tome uslijedilo. Nestašica hrane, a ne nekakva žudnja za demokracijom, bila je u korijenu te katastrofe.

Ali, govoriti ovdje samo ekonomskim jezikom i računati samo s velikim poremećajima financijskih tržišta i u dobavnim lancima, vjerojatno znači držati se optimističke slike budućnosti. Pored rijeka izbjeglica iz Ukrajine, treba očekivati i novi val migracija s juga. Ali, tijekom zadnje migrantske krize, Europa je bilježila ekonomski rast, inflacija bila na povijesnom minimumu, a ljudi bili generalno zadovoljni i okrenuti budućnosti.

Posthladnoratovski globalni ekonomski i politički poredak temeljio se na izvjesnim postulatima. Njegova stabilnost je ovisila o njegovoj sposobnosti da lance opskrbe hranom i energentima održava urednim i neometanim. Inflacija je bila zakonski sankcionirana i prilično uspješno držana pod kontrolom. Ukratko, bio je to opjevani liberalni poredak koji se temeljio na slobodnom protoku ljudi, roba i kapitala.

Smatralo se kako sit čovjek sa sigurnom ušteđevinom u banci predstavlja stub političke stabilnosti zapadnog globalnog poretka. A onda je dvije godine idiotskih mjera koje su donosile političke elite tijekom koronakrize poljuljalo sve te postulate. Poremećeni su lanci dobave, dobili smo rast cijena hrane i energenata, a inflacija je postala galopirajuća. Sve ove ekonomske parametre rat u Ukrajini će učiniti samo gorim.

Kada se ljudima poljulja povjerenje u neke od ključnih postulata sustava, nestaje i njihovo povjerenje u čitav sustav. Povjerenje ljudi u liberalni ekonomsko-politički sustav, na kojem su posthladnoratovske političke elite gradile svoj legitimitet, bilo je već dobrano narušeno. To je nešto što se neće sada promijeniti preko noći zbog ratnih bubnjeva s istoka. Vjerojatnije je kako će i bar dio krivnje za rat biti dodan u taj negativni saldo.

S izbijanjem rusko-ukrajinskog rata čini se kako se bližimo najgorem mogućem scenariju. Ratovi su ispisali neke od najcrnjih stranica povijesti, ali su bili i katalizatori revolucija, koje su tom crnilu dodale još malo tamnog pigmenta. Promjena se već odvila u glavama ljudi, dok su promatrali kako elite razaraju sustav kojem su dali povjerenje. Rat tu promjenu neće odgoditi, već samo ubrzati. Ulazimo na neobilježen teritorij, a “nuklearna opcija” na vidiku mogla bi ponijeti staromodno i zloguko ime - revolucije. 

Večernji list

Ras-putinov ruski rulet

Putin je zaigrao igru u kojoj će svakim svojim narednim potezom pridonijeti tome da u povijesti ostane zapamćen kao novi Rasputin.

U zadnjih deset dana svijet nam se pred očima promijenio do neprepoznatljivosti. Čak i ono što nam se do jučer činilo nenormalno, sada nam se u mislima vraća kao nešto što je imalo bar neku sponu s normalnošću. Sada su te veze potpuno pokidane i čitavo je čovječanstvo kročilo na neobilježeni teritorij. Pred nama je terra australis, nepoznata zemlja, i izvjesnost da svijet kakav smo poznavali nećemo više sresti na tom putu.

A sve se to dogodilo odlukom jednog čovjeka. Kao i svi, pokušao sam sebi objasniti taj postupak, razumjeti neki širi kontekst za takvu odluku, no nikako mi nije uspijevalo. Preveliki je jaz između onoga što je prethodilo toj odluci i onoga što se dogodilo nakon toga. Taj jaz može popuniti samo jezik hladne političke kalkulacije, a znamo kako je to jezik koji je stvoren da bi laž prikazao kao istinu i bio opravdanje za ubijanje ljudi.

Stoga mi se čine potpuno promašene trenutne rasprave oko toga je li to odluka nekoga tko je poludio ili nekoga tko je šahovski precizno analizirao i predvidio svaki svoj potez. Promatrani izolirano, luđak u ovom kontekstu djeluje odviše humano, dok hladni kalkulant djeluje suviše racionalno. Tek njihov spoj nam omogućuje predodžbu o dijaboličkoj prirodi poteza koji jedan takav korak ima za čitavo čovječanstvo.

Taj 21. veljače 2022. ostat će upisan u povijest kao jedan od onih datuma kada je politika susrela svoju mračnu sjenu. Vladimir Vladimirovič Putin je toga dana obznanio svoju odluku da napadne susjednu Ukrajinu. O ideološkoj motivaciji koja ga je potaknula na taj potez puno više od samog sadržaja tog obraćanja, govori sam izbor datuma za tu objavu. To je datum kada je prvi ruski car iz dinastije Romanov stupio na prijestolje.

Iz toga je jasno kako Putin sebe vidi kao nekoga tko stoji u tradiciji carske Rusije i želi je obnoviti ne samo simbolički, već i u njenim teritorijalnim granicama. Kao što je i sam rekao u svom govoru, to je tradicija u kojoj ukrajinska državna samostalnost ne postoji. Za njega je Ukrajina “boljševička tvorevina”, koja treba nestati u “procesu dekomunizacije”. “Spremni smo vam pokazati što prava dekomunizacija znači za Ukrajinu.”

Njegova ambicija da povrati rusko carstvo, naravno, nije lišena ni osobne ambicije, u kojoj on sebe vidi kao nekoga tko vraća rusku zemlju u njene granice. Očito imamo posla s nekim tko je povjerovao u vlastitu propagandu - cara koji misli da je stvarno car. Tako vidimo kako je novi ruski car Vladimir I. napadom na Ukrajinu gurnuo obje ruke u košulju koja se kopča na leđima. 

Pored svakog Romanova uvijek stoji i jedan Rasputin, pa ima neke simbolike u tome što se ovaj novi “ruski car” preziva Putin. Znamo kako je carski savjetnik Rasputin svojom reputacijom nanio veliku štetu svome caru, a ovdje to dvojstvo imamo objedinjeno u jednoj osobi. Zato sada vidimo cara Rasputina kako igra ruski rulet, pa svaki put kad potegne obarač cijev je uperena prema njegovoj glavi.

Postoje nagađanja o tome kako je na Putinovu psihičku ravnotežu prilično utjecala izolacija i strah od korone. Kolika je njegova fobija imali smo prilike vidjeti u onim bizarnim scenama sastanaka za dugim stolom, gdje svoje sugovornike drži na distanci većoj od one koju preporučuju i najzagriženiji oštromjeraši. Znali smo kako je koronapanika zahvatila i elite, ali nitko se nije nadao ovako pogubnim posljedicama.

I kao što je savjetnik Rasputin svojom reputacijom utjecao na pad Romanovih, tako imamo i bipolarnog Putina koji želi povratiti carski sjaj, a svojom će reputacijom doći glave ruski narod. Jer, i da ostvari ono što je zacrtao, račun za naplatu će stići ruskom seljaku. S jedne strane u crno zavija djecu i majke u Ukrajini, a s druge strane majke u Rusiji, čiju je golobradu djecu poslao u rat da ginu za njegove ciljeve.

Putin je zaigrao igru u kojoj će svakim svojim narednim potezom pridonijeti tome da u povijesti ostane zapamćen kao novi Rasputin. I kao i kod onog starog, igri bi mogli označiti kraj oni koji su ga prvo primakli carskom tronu, ali koji bi ga sada mogli i maknuti kada je preko noći njihove milijarde pretvorio u milijune. Već se čuju glasovi pojedinih oligarha, u želji da spasu sebe i svoje bogatstvo, kako nude milijune da se ovog sruši i privede u Haag.

A ako, kao i kod pravog Rasputina, ne prođu vino i kolači, moglo bi na kraju biti po onoj kako neprijatelj puca s leđa, dok prijatelj to napravi s prijeda. Rusija je velika zemlja, bogate povijesti, za koju nacionalna simbolika ima ogroman značaj. Poigravanje s tom simbolikom i pokušaj da se kotač njene povijesti okrene unatrag, na kraju bi mogao samljeti onoga kome je palo na pamet njenu veličinu stavljati na kocku. Ruski rulet u konačnici uvijek ima jedan i predvidljiv ishod.

Večernji list