“Zavezati nekome jezik” znači svezati njegovu dušu

Naša civilizacija slavi svoju slobodu kao rođenje Riječi koja je postala tijelom. Zato i sloboda našeg duha ovisi o tome koliko pažnje posvećujemo brizi da i naš jezik ostane slobodan i neovisan.

Jezik je najveći dar koji je ustupljen ljudima. Ne kaže se uzalud kako je čovjek “biće koje govori”. Ali, jezik nije samo neka sposobnost koja nas razlikuje od ostalih stvorenja, već mi kroz jezik uspostavljamo i odnos prema istini. Preko riječi istina dopire u čovjekovu dušu. Zato je vlast nad jezikom oduvijek bila glavna vještina onih koji žele uspostaviti kontrolu nad ljudima. “Zavezati nekome jezik” znači svezati njegovu dušu.

Otuda postoji velika razlika između našeg svakodnevnog jezika i jezika kojim govore oni koji žele vlast nad nama. Jezik običnih ljudi je direktan, slikovit i živ. Jezik vlasti je bezličan, suhoparan i dosadan, krcat oficijelnim frazama koje su ispražnjene od smisla. Na taj način se želi uspavati naša moć prosudbe, kako bi se prigušila svaka nova ideja ili razmišljanje koje ne bi bilo u skladu s vladajućom dogmom.

Davno je prošlo vrijeme kada su govori političara znali inspirirati ljude i pokrenuti ih na akciju. Danas nema velikih oratora istine, već samo blijedih demagoga vlasti. Današnji političari kao da nikad nisu čuli za Churchilla ili Reagana, već su zanat pekli na retoričkim bravurama komunističkih plenuma. Oni mogu satima pričati a da ništa ne kažu, samo kako bi prostor ispunili riječima i umrtvili um.

Za to postoji i dobar razlog. Svaki autoritarni um zna kako ljudi koji razmišljaju slobodno i neovisno uvijek predstavljaju opasnost. Zato je svrha takve politike da očisti jezik od značenja. Jezik demagogije blokira sposobnost ljudi da misle izvan okvira i uspavljuje njihovu radoznalost da propituju stvari, jer propitivanje uvijek vodi ka stvaranju novih ideja i zauzimanju neovisnog stava prema stvarnosti.

Zato možemo vidjeti kako se sve više ljudi pristaju na neku vrstu ritualizirane samodegradacije i pretvaraju se u papige, koje samo ponavljaju službeni narativ, bez ikakve refleksije o značenju riječi koje koriste. Ti ljudi su toliko uplašeni da ne bi odstupili od propisanog mišljenja da ih vidimo kako su svoj rječnik sveli na nekoliko fraza i klišeja koji su im ponuđeni od strane vlasti kao dozvoljeni i poželjni.

Osiromašiti svoj rječnik uvijek znači i ograničiti um. Ironija je to što danas posjedovanje takvog osiromašenog rječnika treba signalizirati nečiju progresivnost i pamet. Tako imamo ljude koji će u svakoj prilici koristiti riječ “fašizam”. To je riječ koja je izgubila svako konkretno značenje, već samo signalizira da onaj tko je koristi pristaje uz vladajuću dogmu. Tako je danas, paradoksalno, “fašist” onaj tko se ne slaže s vladajućim mnijenjem.

Ili pogledajmo apsurd da su danas mediji potpuno opsjednuti prokazivanjem “lažnih vijesti”, unatoč tome što su oni glavni njihov izvor. Mediji, čija je glavna funkcija nekad bila prenošenje informacija, danas oglašavaju rat samim informacijama. Mediji, koji su se nekada nazivali “četvrtom silom”, jer su bili sila koja kontrolira vlast, danas vode rat protiv informacija, čiji je jedini “grijeh” to što ne predstavljaju oficijelni stav.

Koliko je mržnja prema riječima danas uzela maha, možda se najbolje vidi po stanju na društvenim mrežama. Tako gotovo svakodnevno možemo vidjeti kako se netko požali kako je cenzuriran, jer je iznio neko mišljenje koje nije dobilo službenu potvrdu. A kako se odlučuje o tome koji je sadržaj “ideološki sumnjiv”? Pa, putem algoritma, koji prepoznaje određene “sumnjive riječi”, čije iznošenje u javnom prostoru zahtijeva “provjeru”. 

Svrha ove hajke na jezik i riječi je u tome da slome sposobnost ljudi da misle neovisno i da ih spriječe da svoja razmišljanja podijele s drugima. Jer, ako više nismo sigurni u značenje pojedinih riječi, ako su same riječi postale ideološki sumnjive, onda ne možemo imati povjerenja ni u ideje koje stoje iza tih riječi. Tako nestaje i prirodno povjerenje među ljudima, a kada ono nestane, onda smo svi samo sluge vlasti.

U sustavu koji je krenuo u rat protiv jezika i čija je jedina svrha kriminaliziranje riječi, ne smije postojati neovisno mišljenje, a kada nema slobodnog mišljenja, onda nema ni novih ideja, već samo dozvoljenog mišljenja i podobnih ideja. Zalagati se za istinu uvijek je značilo propitivanje vladajućeg mišljenja, jer inače sebe osuđujemo na kulturu ponavljanja službenih parola i degradaciju riječi koje su nositelj istine.

Američki je filozof Allan Bloom jednom napisao kako “sloboda mišljenja ne znači samo odsustvo zakonskih zabrana, već i postojanje alternativnih ideja”, te da “najuspješnije tiranije nisu one koje koriste silu kako bi osigurale jednoumlje, već one koje su uklonile samu svijest o postojanju drugih mogućnosti.” Naša civilizacija slavi svoju slobodu kao rođenje Riječi koja je postala tijelom. Zato i sloboda našeg duha ovisi o tome koliko pažnje posvećujemo brizi da i naš jezik ostane slobodan i neovisan.

Večernji list

Koliko je sigurno cijepiti malu djecu?

Teško je razumjeti brzopletost koja se sugerira roditeljima zdrave djece pri donošenju odluke koja njihovu djecu može izložiti potencijalnom riziku da razviju neku tešku bolest, za što je šansa veća nego rizik od korone.

Ovaj ćemo tjedan pamtiti po tome što je kod nas započela kampanja cijepljenja djece uzrasta od pet do dvanaest godina protiv koronavirusa. Već i na sam spomen cijepljenja djece ljudima se nad glavom niže bezbroj upitnika. Svima je jasno kako cijepljenje uvijek nosi i određeni rizik, pa pomisao o cijepljenju djece neminovno stvara grč u stomaku i postavljaju se mnoga pitanja. 

Stoga je jako važno o tome povesti najširu javnu raspravu, kako bi se sagledale moguće opasnosti. Ali, kao po nekom pravilu, takva je rasprava je kod nas izostala. Poput mnogih drugih važnih odluka, i u ovu se kampanju ušlo stihijski, kao da se radi o nekom čisto tehničkom pitanju ili nekoj neminovnosti, a ne o odluci o samoj sudbini nacije, o djeci kao njenoj budućnosti u najizravnijem smislu riječi. 

Štoviše, samo postavljanje takvih pitanja se označavalo kao “pokušaj zastrašivanja”. Da stvar bude gora, etiketiranje je bilo usmjereno i prema djeci, pa smo tako mogli slušati izjave  o djeci kao “superširiteljima” i “bazenu virusa”, da se normalan čovjek pita iz kojeg “bazena gluposti” takve izjave izlijeću u javni prostor? Tim se povodom nisu oglašavali pravobranitelji za djecu ili strukovnih udruge zdravstvenih djelatnika.

Sve se odvijalo kao da je stvar unaprijed odlučena bez učešća javnosti, pa se samo tražio način kako tu odluku i provesti. Unatoč tome što je svako cijepljenje neki rizik, a naročito ako se prvi put susrećemo s novom tehnologijom, kao što je slučaj s mRNA cjepivima, cijepljenje male djece tim cjepivima je označeno kao nešto potpuno sigurno i neproblematično. Još je samo trebalo privoljeti roditelje da stave svoj potpis na takvu odluku.

Pritom je kao jedan od glavnih alata pridobivanja javnosti bilo objavljivanje raznih studija o provedenom istraživanju nuspojava kod cjepiva za djecu. Tako smo svakog dana mogli čitati kako je objavljena neka studija koja je potvrdila kako je cjepivo protiv korone testirano na djeci i kako nisu pronađene nikakve nuspojave ili rizici od cijepljenja. “Ako dvojiš je li cjepivo sigurno za tvoje dijete, evo ti znanstvena studija, pa se sam uvjeri.”

Pritom se, kao po nekom pravilu, uz podatke o toj studiji ne navodi i podatak tko ju je financirao, nego se ti rezultati prihvaćaju kao neko “sveto pismo”. No, ako se potrudite i odete pogledati izvor, obično ćete pronaći kako sami proizvođači cjepiva financiraju te studije. A što je cilj svakog proizvođača? Pa, zašto je onda čudno ako studija koju financira proizvođač pokaže kako nema problema za upotrebu njegovog proizvoda? 

Tako je vijest kako smo uvezli 47000 Pfizerovog cjepiva za djecu popraćena objavama rezultata istraživanja koja je proveo proizvođač, a koje kaže kako je to cjepivo 100% sigurno! Ma, tko bi rekao? Ako je jasno zašto proizvođač to tvrdi, nije baš jasno zašto mi u takve nalaze bezuvjetno vjerujemo. Kad uvozimo paštetu ili banane, za svaku tu paštetu ili bananu radimo provjeru, ali ne i kad uvozimo cjepiva za djecu.

Zanimljivo je još nešto u vezi tih studija. Svi znamo kako je korona bolest koja uglavnom ne pogađa djecu, a naročito nema rizika od bolesti kod zdrave djece. Ugrožena su djeca koja imaju druge teške bolesti. Ali, znamo i da se te studije uvijek rade na zdravoj djeci, a ne na bolesnoj. Pa, kako je onda čudno ako takvo istraživanje pokaže kako neko cjepivo “štiti 100%” od smrti one koji ni inače od te bolesti ne bi umrli?

Također nam to Pfizerovo istraživanje kaže kako nisu pronađene ozbiljne nuspojave, poput slučajeva miokarditisa, vrste upale srca koja se povezuje s mRNA cjepivima, kakvo je Pfizerovo, i pogađa uglavnom mušku djecu. Međutim, Pfizer je radio testiranja na 2268 sudionika, dok su slučajevi miokarditisa zabilježeni u odnosu jedan na 10000, pa se prirodno nameće pitanje što bi bilo da su imali veći uzorak ispitanika?

Iako su moje kompetencije iz medicine poput onih Billa Gatesa, to su neka pitanja koja se prirodno nameću, naročito kad smo suočeni s nečim tako osjetljivim kao što je cijepljenje djece. Tada treba biti dodatno oprezan i stoput provjeriti svaku informaciju koja nam se servira kao neka bezupitna istina. Tu, jednostavno, opreza nikad ne može biti dovoljno, jer se radi o zdravlju naše djece.

A pogotovo treba naćuliti uši kad nam upozorenja stižu od samih znanstvenika, naročito stučnjaka iz oblasti genetike, koji nam mogu reći nešto o dugoročnim posljedicama cjepiva, naročito mRNA cjepiva, koja se baziraju na tehnologiji koja je sasvim nova i još nedovoljno istražena. Tako dr. Gordan Lauc kaže kako je “prisiljavanje mladih i zdravih na cijepljenje je pogrešno, iznimno neodgovorno i suprotno najnovijim znanstvenim spoznajama”.

Drugi naš autoritet iz oblasti genetike, dr. Tomislav Domazet Lošo, objavio je i video u kojem je pokušao detaljno pojasniti sve moguće rizike od dugoročnih posljedica i malignih oboljenja koje može prouzročiti mRNA cjepivo. A pritom naročito djeluje šokantno njegovo upozorenje kako “mRNA cjepiva nisu testirana na geno-toksičnost i kancerogenost”. Priznajem da bih jako volio čuti službeni odgovor nadležnih na takva ozbiljna upozorenja.

Sve to su suviše ozbiljna pitanja da bismo obraćali pažnju na medijske difamacije ljudi koji šalju obvakva upozorenja. Neodgovorno je baviti oglušavati se na takve apele, jer se tu radi o izlaganju života i zdravlja onih među nama koji se ne mogu sami zaštititi. Ako nema javne rasprave, time samo svaljujemo sav teret odluke na leđa roditelja te djece, a ne pomažemo im da sagledaju problem iz što je moguće više kutova.

Najteže je roditeljima koji imaju teško bolesno dijete, koji moraju preuzeti na sebe odluku za svoje dijete, koje je već životno ugroženo, a znaju kako svaki dodatan stres za organizam tog djeteta predstavlja opasnost. Ali, teško je razumjeti brzopletost koja se sugerira roditeljima zdrave djece pri donošenju odluke koja njihovu djecu može izložiti potencijalnom riziku da razviju neku tešku bolest, za što je šansa veća nego rizik od korone.

Svi možemo polemizirati o statistikama i omjerima, i reći kako su šanse da se dogodi nešto loše male, ali problem nastaje kada to jedno dijete bude naše, a mi smo dali svoj pristanak. Jedno je donositi odluke sam za sebe, kada sami snosimo posljedice svojih odluka, a nešto sasvim drugo odlučivati za nekog drugog. Lakše je odlučiti za nas starije, koji smo dobar dio puta već prevalili, pa onda ni nemamo problem s dugoročnim posljedicama, ali što s onima koji su tek krenuli putem života? 

Donositi odluku o onima najmanjima koje volimo najviše, o našoj djeci i unucima, ne može biti stvar lakomislenosti i propagande. Strašno je i pomisliti kako bi se osjećao netko ako bi bio suočen s činjenicom da se njegovo dijete mora nositi kroz život s posljedicama njegove lakomislene odluke, donešene zbog odlaska na neki put ili skijanje. Tako se nad ovom kampanjom božićnog cijepljenja zdrave djece u svoj težini nadvija onaj slogan “misli na druge” - misli na svoje dijete, razmisli o tome koliko ga je sigurno cijepiti?

Večernji list

Zašto se neki katolici, unatoč pozivima pape i biskupa, ne žele cijepiti?

Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo.

Čini se kako nikada kao danas nije bilo toliko pametnih ljudi koji su se povukli u neku svoju unutarnju tvrđavu i odlučili kako je najbolje šutjeti zbog straha od javne difamacije. S ovom pandemijom kao da je Hrvatsku zahvatio neki totalitarni duh, koji u javnom prostoru tolerira samo jedno mišljenje, dok su sva ostala unaprijed obilježena kao nepoželjna i kriva. Ironija je da su ta alternativna razmišljanja često i većinska.

Tako sam u zadnje vrijeme često imao prilike razgovarati s mnogim katolicima na temu cijepljenja. Iako nisam katolik, zanimalo me je zašto se toliko puno katoličkih vjernika odbija cijepiti, unatoč tome što su ih papa i biskupi pozvali da to učine. Većina njih kaže kako nema problem sa samim cijepljenjem, ali da njihovi argumenti ne dopiru do javnosti, jer ih nitko ne zastupa, niti iznosi njihove argumente.

Smatraju da su ostavljeni na brisanom prostoru i prepušteni samima sebi, jer ono što govore najčešće se uopće ne čuje od galame Kaligule s Pantovčaka, dok ih, s druge strane, etiketira i progoni Dioklecijan iz Banskih dvora. I kad su očekivali da makar Crkva stane na njihovu stranu, sad se moraju se nadglašavati i s klerom koji kao da ne razumije problem, a ako ne razumiju problem, jasno da ne mogu ni ponuditi rješenje.

A što im je sporno? Pa, većina njih ima moralnu dvojbu oko cijepljenja zbog toga što, od cjepiva koja su kod nas u ponudi, cjepiva Johnson&Johnson i AstraZeneca u svom sastavu sadrže stanice pobačenog ploda (PER.C6 i HEK293), jer su korištene u sve tri faze razvoja cjepiva, dok Pfizer i Moderna ne sadrže, ali su u zadnjoj fazi ispitivanja cjepiva koristili stanične ćelije (HEK293) pobačene djece.

Zbog toga imaju moralni problem s prihvaćanjem takvog cjepiva, jer ne žele imati posla s nečim što ima ikakvu vezu sa staničnim linijama pobačene djece. Jer, ako Biblija uči kako “krv pravednika iz zemlje vapi Bogu za pravdom”, moralno je neprihvatljivo za vjerujućeg katolika tu “krv” imati “unutar sebe”. Neki čak idu dotle da u tome vide “pakleno krštenje”, onaj “žig Zvijeri”, bez kojeg se “ne može ni jesti, ni piti”.

Kongregacija za nauk vjere je, s druge strane, tim povodom prihvatila očiti kompromis, ocijenivši kako je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa” kad etički nesporna cjepiva nisu dostupna. Ali je, pritom, naputak vatikanske i biskupske konferencije kako se mora poštivati načelo slobode izbora.

Moji sugovornici u ovome vide krajnju moralnu relativizaciju, jer argument kaže kako je cijepljenje moralno prihvatljivo zato što je pandemija, pa onda nema veze što su korištene stanične linije pobačene djece, a i to je bilo davno. Tako dolazimo do trenutka kada se kaže “bolje da jedan umre nego da cijeli narod propadne”. Taj argument zvuči poznato - s tom je argumentacijom taj jedan Isus završio na križu.

Ako je sad moralno prihvatljivo pristati na pobačaj, kako će to, onda, sutra biti moralno upitno u nekoj drugoj prilici? Kompromis između istine i laži uvijek ide na štetu istine. Ali, tako to biva uvijek kad se parcijalne istine prodaju pod nove dogme, jer se ne može prihvatiti samo jedan njihov dio, već time pristaje na čitavu novu stvarnost, koja je u sukobu s cjelinom moralne teologije koja se propovijeda.

Zbog toga ono što papa priča u avionu ili biskup Uzinić na Facebooku smatraju njihovim osobnim mišljenjem. Oni se drže onoga iz Svetog pisma da “onome kome je više dano od toga seviše i očekuje”, ali ako to sada nije tako, ne mogu negirati stvarnost, pa da im mišljenje pape i biskupa postane izgovor za prihvaćanje nečega na što ih se uvjetuje i egzistencijalno prisiljava.

Ako se cijepljenje na početku, kada je naputak Kongregacije pisan, još i moglo smatrati žrtvovanjem za druge, to više nije slučaj danas, kada je već mjesecima jasno kako i cijepljeni prenose virus. Tu nismo suočeni samo s moralnom relativizacijom, već i s negiranjem stvarnosti. Jer, teško je ići protiv sebe i nešto što si među prvima učinio sada prohlasiti moralno neprihvatljivim - pa, optužio bi samoga sebe.

A tu dolazimo do novog apsurda, da se cijepljenje naziva “činom ljubavi”. Dakle, cijepljenje nije moralna obveza, ali je zato čin ljubavi. A kakav je to čin ljubavi koji nije moralna obveza? Što ako netko svojom voljom ne prihvaća tu ljubav? Hoćemo li ga, onda, siliti covid potvrdama kako bismo iznudili pristanak? A kako se naziva “čin ljubavi” koji ide protiv slobodne volje i kojim se nekoga “ljubi” bez njegova pristanka?

A onda kao vidimo kako će taj čin ljubavi imati i nastavke - i da će toga biti u dozama. I tu vidimo kako nije tu tolika odgovornost u tome što su se crkveni velikodostojnici sami među prima cijepili, već u tome što je taj mali grijeh postao korijen jedne rijeke koji slijede i svi za njima. Kao što nije veličina Adamova grijeha u tome što je prvi jeo jabuku, već u tome što su za njim i svi ostali jeli jabuke.

Zbog svega toga oni danas nisu ljuti na Crkvu, već žalosni i razočarani u one koji ih vode. Kažu, ako smo se dosad morali boriti protiv svijeta, zar se sad moramo boriti i s vama i objašnjavati vam ono što biste vi trebali vidjeti bolje od nas? Ako želite pomoći svojim vjernicima u trenutku kada su oni egzistencijalno ugroženi, ne možete pilatovski govoriti kako se ne smije nametati, već treba ljudima ponuditi opciju.

Mnogi smatraju kako je Crkva ovim prešla Rubikon iza kojeg nema nazad. Ali, isto tako, ovo vrijeme križa vide i kao vrijeme očišćenja, jer su po ovome križu na vidjelo izašle “namisli mnogih srdaca”. Tako je izašlo van sve što je trebalo izaći, od pedofilije i licemjernih života, pa sve do toga kako oni koji propovijedaju o pouzdanju u Boga sami imaju siguran prihod i ne vide patnje naroda oko sebe. 

Oni ne olakšavaju narodu nositi križ, već povećavaju njegovu težinu, ali ne može se imati i ovce i novce. Umjesto da se te ljude razumije i pokuša se pronaći neko rješenje u vidu izbora koji bi bio moralno prihvatljiv, njih se napada i etiketira. Zašto se onima koji ne odbijaju cijepljenje, ali imaju moralne prepreke s ponuđenim cjepivima, ne ponudi cjepivo koje za njih ne bi bilo moralno upitno?

Zašto se vlasti u Hrvatskoj, koja je dominantno katolička zemlja, nisu potrudile, poput vlasti u nekim drugim zemljama, pa u ponudu stavile cjepiva koja nisu koristila moralno upitnu tehnologiju? Takvo cjepivo je, primjerice, indijski Covaxin, koji je priznat od Svjetske zdravstvene organizacije i koji niti u jednoj fazi izrade nije koristio stanične linije fetusa, niti tehnologiju koja stvara opasnosti od nekih dugoročnih posljedica.

Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo. Ne kaže se uzalud kako se za dobro treba boriti, dok je za zlo dovoljno da se na njega pristane. A ne treba zaboraviti kako su kršćani ljudi koje nije lako zaplašiti, jer se oni ne boje “onoga koji ti može uzeti tijelo, već onoga koji ti uzima dušu”.

Večernji list

Možemo li vjerovati da nas savjesno liječe oni koji traže od pacijenata da se odreknu intenzivne njege?

Kao što je monstruozno da se netko necijepljen raduje zbog toga što netko cijepljen ima nuspojave, isto tako je monstruozno što je netko nekog spreman pusiti da umre samo zato što se nije cijepio.

Zamislite da ste savjestan liječnik koji nakon teškog radnog dana dobija hitan poziv da se vrati u bolnicu. U žurbi ostavljate obitelj za večerom i žurite na hitan prijem kako biste bili na pomoć pacijentu. A onda doznajete kako ne možete pomoći, jer pacijent i njegova obitelj kažu kako je on Jehovin svjedok i da odbija transfuziju. I vi se očito nalazite u problemu - želite pomoći, ali se ta osoba odrekla vaše pomoći.

Što ćete učiniti? Hoćete li ju pustiti da umre? Savjest i vaša ljekarska dužnost vam nalažu da učinite sve kako biste tome čovjeku spasili život. Pokušavate na sve načine pomoći, koristite se uvjeravanjem, možda i lukavstvom, prelazite preko svega, jer znate kako nema puno vremena za nadmudrivanje i da se nalazite u situaciji u kojoj treba što prije djelovati u korist većeg dobra - spašavanja ljudskog života.

A što mi imamo danas? Pa, imamo situaciju da nam liječnici s naslovnica portala poručuju kako bi se ljudi koji se ne žele cijepiti trebali potpisati kako se odriču intenzivne njege. Tu čovjek malo zastane i počeše se po glavi. Dakle, došli smo do toga da je nekome tko je pod Hipokratovom zakletvom normalno izjaviti kako je spreman pustiti čovjeka da umre samo zato što se ne slaže s njegovim stavovima?

Možda bi netko na to mogao reći - pa, u redu, ako je tako, i ako ne želiš brinuti o mome zdravlju, jer smo suprotnih uvjerenja, onda se i ti odreci mojih uplata za zdravstveno osiguranje. Pri plaćanju zdravstvenog ne postoji diskriminacija, već ga plaćaju i cijepljeni i necijepljeni. Ako se sada od necijepljenih traži da se odreknu liječenja i otvoreno kaže kako ih treba pustiti da umru, onda se i ti odreci svoje plaće.

Ako se već šalju takve poruke, i ako za liječnike više ne vrijedi elementarna etika, pa zašto se, onda, ljudima ne omogući da biraju hoće li financirati takvo zdravstvo? Ako se necijepljene proziva za licemjerje i poručuje kako “samo cijepljenima zauzimaju mjesto u bolnici”, zašto im se onda ne dozvoli da se odreknu nečega što plaćaju godinama? Dozvoli im da biraju, pa neka te onda plaćaju samo cijepljeni.

Pritom je posebno zanimljivo kako imamo strukovnu organizaciju koja se, inače, oglašava o svemu i svačemu, pa čak i poziva strane državnike da nam kažu što bismo trebali raditi u ovoj epidemiji, ali od njih nismo čuli ni riječi povodom ovako monstruoznih izjava koje se puštaju u javni prostor. Tu nema disciplinskih postupaka i sudova časti da nam odgovore je li u skladu s liječničkom etikom pustiti nekoga da umre.

Možda takav stav ne iznenađuje kada on stigne od nekoga u kome je proradila nesavladana totalitarna svijest, poput jednog od najvećih uvoznika, kojeg mediji predstavljaju kao poduzetnika. Takav idiotizam se možda i može očekivati od nekog bezdušnog uvoznika. Ali je zabrinjavajuće kada to govore ljudi koji liječe, iako je jasno kako je ovo samo glasna manjina, dok većina savjesno obavlja svoju dužnost.

Ne radi se tu o tome da ne želiš pomoći nekome koga smatraš zabludjelim, nego želiš da taj umre kako bi snosio posljedice svoje zablude. Radi se o stanju svijesti, ili bolje rečeno, stanju nesvijesti, totalnom pomračenju uma, da nekome može takvo što pasti na pamet, kako bi se netko trebao odreći liječničke pomoći i kako bi ga trebalo pustiti da umre, samo zato što se ne slaže s vašim mišljenjem.

To je stanje svijesti koje se vodi mržnjom, koja ide dotle da nekome želiš smrt, samo zato što on ne vidi stvarnost koju ti vidiš. Tu nije riječ samo o stavu, niti pukom animozitetu, već želiš da se nekoga ostavi da umre kako bi ti dokazao koja je poanta njegovog stava - umri da naučiš! Tu se otvoreno poručuje - ako ste vi spremni za svoja uvjerenja umrijeti, ja sam za svoja spreman i ubiti! 

Monstruozno je željeti nekome smrt samo zato što se ne slaže s vašim mišljenjem. Kao što je monstruozno da se netko necijepljen raduje zbog toga što netko cijepljen ima nuspojave, isto tako je monstruozno što je netko nekog spreman pusiti da umre samo zato što se nije cijepio. Netko bi, dakle, trebao umrijeti kako bi ti ispao u pravu? A naročito je poražavajuće kada takvo razmišljanje dolazi od ljudi koji nas liječe.

A onda se pitate kakav je to liječnik koji bi pustio nekoga da umre samo zato što se nije cijepio? I pitate se daje li on sada sve od sebe, i liječi li podjednako i cijepljene i necijepljene? Možemo li vjerovati da nas savjesno liječe oni koji koji traže od svojih pacijenata da se odreknu intenzivne njege?

Strašno je vrijeme u kojem živimo. A vidimo kako korona nije ono nastrašnije. Najstrašnija je moralna tupost i neosjetljivost za druge. Svašta je ova pandemija izbacila na površinu i svašta će se još otkriti. Živimo u vremenu razotkrivanja. Ne kaže se uzalud kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da se doznaju namisli mnogih srdaca.

Večernji list

Otvoreno pismo Plenkoviću - zašto ne uvedete obavezno cijepljenje?

Pitanja na koja nitko od odgovornih ne nudi jasne odgovore, nego se svađa s  imaginarnim ravnozemljašima i maloumnim ekscentricima

Nalazimo se usred četvrtog vala epidemije korone. Svima je jasno kako se radi o ozbiljnoj bolesti, koja svakodnevno odnosi pun autobus ljudi. I svi imamo isti cilj - pomoći najugroženijima i okončati ovu agoniju. Ali, unatoč tom zajedničkom cilju, čini se da kao društvo nikad nismo bili podjeljeniji.

Umjesto da skupimo glave u potrazi za odgovorima, odlučili smo se za najlakši put, pronašli smo izgovor - krivi su necijepljeni. Njih se proziva preko medija, naziva pogrdnim imenima, šikanira i ucjenjuje, nameće im se krivnja za smrt drugih ljudi, ograničava pristup državnim institucijama, prijeti se gubitkom posla i egzistencije. 

Pred očima nam se društvo pretvara u hobsovsku džunglu, a ljudi u vukove. Kao politički konzervativac, protiv sam revolucija i prelamanja stvari preko koljena, jer znam kako to ne donosi ništa dobro. Vjerujem samo u snagu argumenata i slobodu iznošenja mišljenja. Naučen sam kako nema glupih pitanja, već samo glupih odgovora. 

Stoga Vam, kao osobi na najodogovornijoj političkoj funkciju u državi, želim postaviti nekoliko pitanja.

Zagovarate li i Vi tezu kako su necijepljeni glavni uzrok širenja zaraze? Na čemu temeljite takav stav? Znate li da on ne prolazi test činjenica i znanosti? Jeste li upoznati sa znanstvenim istraživanjima, poput onih iz Lanceta ili studije s Oxforda, koja pokazuju kako cijepljeni jednako mogu biti zaraženi i zaraziti druge?

Postavlja se pitanje tko je odgovoran za proboj zaraze u bolnice i to što teško bolesni i stari umiru, dok vi uvjeravate ljude kako cijepljeni ne mogu prenositi zarazu? Tko je za to odgovoran, ako vas se već mjesec dana upozorava da se cijepljene mora testirati, a ne da se skriva proboj u sve bolnice i za to okrivljuje necijepljene?

Zdravstvene radnike se uvjeravalo kako se moraju cijepiti kako ih se ne bi tužilo ako netko u bolnici umre. A koga će sada tužiti onaj čiji je član obitelji po prijemu u bolnicu testiran, tamo operiran, a potom je na intenzivnoj zaražen i umro? Tko je mogao unijeti zarazu na intenzivnu? Nije, valjda, cijepljeno osoblje koje ne testiramo?

Zašto se zanemaruju dokazane znanstvene činjenice kako i cijepljeni prenose zarazu? Zašto se inzistira na Covid potvrdama kao rješenju problema, ako vidimo kako one ne pomažu, već, naprotiv, predstavljaju ozbiljan generator širenja zaraze? Ne košta li nas ignoriranje tih znanstvenih činjenica upravo najviše života?

A onda gledamo stravične snimke iz splitske bolnice, gdje se tvrdi kako netko negira stvarnost. Nitko ne negira kako bolest postoji i kako je opasna, nego naprotiv, tvrdi kako ti ljudi koji rade s teško oboljelima, iako su cijepljeni, a nisu testirani, ugrožavaju tog bolesnika. A naročito kad vidimo kako se oko njega okupi desetak osoba.

Kako se može necijepljene okrivljavati za povišenu smrtnost, dok s druge strane godinu dana ne testiramo cijepljene koji rade sa starim i teško bolesnim? I kako su, onda, covid potvrde korisne, ako su to omogućile? Na koga je mislio Vaš ministar kad spominje neke koji su, navodno, izabrali geslo “Misli na sebe, zarazi druge” - na cijepljene ili necijepljene?

Kako se može osjećati medicinska sestra, koju je struka uvjerila kako je nakon cijepljenja skroz sigurna po život svojih pacijenata i kako ih može ugroziti samo netko tko nije cijepljen, sad kad je saznala kako je vijek trajanja cjepivu oslabio nakon pola godine, a ona i dalje radi s teško oboljelima, uvjerena kako se žrtvuje i radi za dobro, a netko ju je doveo u poziciju da se mora pitati - jesam li ja odgovorna?

Do sada se tvrdilo kako su necijepljeni ti koji prenose zarazu, kako bi ih se uvjerilo da se moraju cijepiti kako bismo zaštitili starije. Starijima je rečeno kako će se nakon cijepljenja moći vratiti normalnom životu. Oni su povjerovali, cijepili se i opustili, a onda se i zarazili. Što je s onima koji zato nisu više među nama? 

Sada znamo kako zarazu prenose jednako cijepljeni kao i necijepljeni - osim ako i ovi iz Lanceta i s Oxforda nisu neki “ravnozemljaši - ali se i dalje inzistira na priči kako necijepljeni više prenose. Čemu ta obmana i traženje žrtvenog jarca? Kako necijepljeni mogu biti krivi za podbačaj cjepiva? Kakvo je to cjepivo nakon kojeg se možeš zaraziti i zaraziti druge?

Jeste li svjesni da će najveći otpor mjerama rasti upravo među cijepljenima, koje se obmanulo obećanjem kako je to cijena za povratak u normalu? Mislite li da će oni tako lako pristati na docjepljivanja, naročito ako su imali ozbiljne nuspojave? Hoće li se i njih vrijeđati kako bi ih se nagovorilo na treću dozu? Prihvaćate li Vi sugestije od ljudi koji Vas vrijeđaju?

Sve su to pitanja na koja nam nitko ne nudi jasne odgovore, nego se svađa s imaginarnim ravnozemljašima i maloumnim ekscentricima. Kažete kako je cijepljenje dobrovoljno, a ljude se onda ucjenjuje kako bi se cijepili. Tko će snositi odgovornost za moguće posljedice cijepljenja? Ako to nije proizvođač, je li to država? Je li to razlog zbog kojeg ne uvodite obavezno cijepljenje?

Na kraju, ali ne i najmanje bitno, znate li da je nabavna cijena testova ispod jednog eura, a da se testira za 50, 75 i 108 kn? Možete li potvrditi kako se nitko od prijatelja, kumova i rodbine članova Vlade i Stožera nije okoristio u ovoj pandemiji? To vas pitam zato što je u vrijeme gospodina Sanadera vrijedila parola “HDZ - zna se”, pa da ne dobijemo sada geslo - “nisam znao”.

Večernji list

Što je sljedeće - ako se ne cijepite, neće biti za mirovine?

Ako, s jedne strane, imamo kampanju oko cijepljenja, koja, kada nije prošlo s uvjeravanjem, sada poseže za batinom, zar nije upravo to trenutak kada treba učiniti sve kako bi se čula i druga strana i razumjelo razloge zbog čega toliko ljudi odbija cijepljenje?

Oštre podjele i razilaženja u mišljenju temelj su svakog slobodnog i demokratskog društva. Bez te dinamike svako društvo gubi svoju vitalnost i nužno slabi i trune. Ali jednako tako trune i ako nestane zdrave komunikacije, već imamo plemenska nadglašavanja, gdje jedni i drugi pričaju istim jezikom, a ne razumiju se, dovikuju se i galame, a stoje jedni pored drugih. Takvo se društvo nalazi na putu u ekstremizam i jednoumlje.

Zadnji događaji oko uvođenja Covid potvrda, čini se, kako nas neopozivo guraju ka takvom scenariju. Dosad smo imali oštra neslaganja i razilaženja u mišljenju, ali sada kao da smo dobili nadogradnju, gdje čovjek na čovjeka gleda kao na vuka - kao na opasnost. Čovjek je društveno biće i jamstvo je dobrog društva u drugima ljudima tražiti dobro, a sada imamo potpuno udaljavanje i zaključavanje u vlastite torove.

Tako se u Hrvatsku, podjelom na “cijepljene” i “necijepljene”, ponovno vratila retorika “mi ili oni”. U situaciji u kojoj je svaki ljudski kontakt postao opasnost, razgovara se samo s istomišljenicima, dok se neistomišljenici automatski isključuju iz rasprave. Tako smo dobili situaciju u kojoj je polovica stanovništva službeno proglašena za društvenu prijetnju i isključena iz rasprave, a prijeti joj se i isključenjem iz društva.

Pritom se zaboravlja kako se takav način komunikacije lako može obiti o glavu. Jedno je na način sile razgovarati sa svojim političkim oponentima i oporbom, a drugo s vlastitim građanima. Ne možete polovicu stanovništva proglasiti ekstremistima. Ne možete, nakon dvije godine bombardiranja informacijama, proglašavati ljude neinformiranima. Ne možete ljude vrijeđati, a onda očekivati kako će poslušati ono što im govorite.

Zato je sada jako važno da mediji odbiju retoriku segregacije i vrijeđanja i odigraju ulogu posrednika, kako bi omogućili jednoj i drugoj strani da se čuju njihovi argumenti. Ako, s jedne strane, imamo kampanju oko cijepljenja, koja, kada nije prošlo s uvjeravanjem, sada poseže za batinom, zar nije upravo to trenutak kada treba učiniti sve kako bi se čula i druga strana i razumjelo razloge zbog čega toliko ljudi odbija cijepljenje?

Znamo kako je logika jedne strane kako se treba cijepiti kako bi se sve ovo što prije završilo. To je sasvim normalna logika ako imamo cjepivo koje štiti od zaraze i od prenošenja virusa, kako bi inače trebalo biti. Tako se sjećamo kako se na početku govorilo zdravstvenim radnicima kako mogu biti tuženi ako se ne cijepe i zaraze druge. A koliko sad zvuči tragično kad znamo kako cijepljeni i necijepljeni jednako prenose virus?

Zato nije jasan službeni “refren” o tome kako necijepljeni ugrožavaju cijepljene. Kako nas ugrožavaju, ako nas cjepivo štiti? Ako je cjepivo u redu, onda necijepljeni ugrožava samo sebe, a ne druge. Vezano s tim, još nismo dobili odgovor na pitanje tko unosi virus u bolnice, ako se necijepljeno osoblje i pacijenti redovno testiraju? Da nisu možda cijepljeni, koje se tako uporno stavlja pred izbor između Hipokratove i hipokritove zakletve?

Pritom je zanimljivo i kad se tvrdi kako je za podbačaj cjepiva odgovoran delta soj, ali se ipak preporučuje još i “buster”, za koji se zna kako nije toliko efikasan. A što je tu zanimljivo? Pa zanimljivo je to kad gospođa Markotić kaže kako ne zna zašto proizvođači ne proizvode cjepivo za delta soj, iako je on sada dominantan. Da nije možda zato što je lakše prodavati buster i širiti tržište, nego proizvoditi novo cjepivo?

Ali, umjesto da se postavljaju logična pitanja i vodi argumentirana rasprava, ide se na iznuđivanja pristanka metodom “kuhanja žabe”. Tako se prvo u lonac ubacilo medicinare ucjenom o tužbama, pa se sada u lonac gura državne službenike uvođenjem “ausvajsa” i ucjenom oko plaća. A što je sljedeće, najavio je gospodin Capak, ali izgleda prerano, pa je ispao “lapsus”. Treba ići korak po korak, kako žaba ne bi iskočila iz lonca.

A posebno je zanimljiv politički argument u prilog cijepljenja, koji kaže kako smo na putu uvođenja eura, ali da to može doći u pitanje ako ne budemo imali dovoljnu procijepljenost stanovništva. Što je onda sljedeće? Prvo su nas zatvarali s obrazloženjem da to radimo zbog zaštite starih i nemoćnih, a sad nas sve cijepe zato što se oni ne cijepe. Hoće li sljedeći argument biti - ako se ne cijepite neće biti za mirovine?

Tako imamo ironiju da se oni zbog kojih se sve zatvorilo nisu cijepili, pa se sad cijepljenjem uvjetuje mlade i zdrave, a sprema se i cijepljenje djece. Unatoč tome što je od 10000 umrlih od 0-19 godina od korone umrlo 6 djece, od kojih su sva imala druge teške bolesti. A jeste li znali kako je od ukupnog broja ljudi umrlih od korone u Hrvatskoj - njih je oko 200 mlađih, a 9800 starijih od 50 godina?

Stoga se postavlja pitanje zašto se ljude koji su cijepili sebe, svoju djecu, i sve oko sebe svim cjepivima do sada, a sada više ne vjeruju u cjepivo protiv korone, na dnevnoj bazi vrijeđa inteligencija i lijepi im se etiketa “antivaksera” i “ravnozemljaša”? To ne znači kako nema fanatika koji ne vjeruju u postojanje virusa, već kako svaka krajnost ima svoj odraz na suprotnoj strani obzora. A kada se krajnosti poklope, zdrav razum je u defanzivi.

Politika već stoljećima ima na raspolaganju staru rimsku - “podijeli pa vladaj”. Ako je politika u krivu, utoliko gore po stvarnost. Tako će se i sada, korak po korak, lomiti otpor - prvo su bile bolnice, pa sada imamo državne ustanove, pa će na red doći trgovine i kafići, a od siječnja neće biti više testiranja, već samo Covid potvrda. Ucjenama će se okretati ljude jedne od drugih, i na kraju se neće imati tko buniti.

Tako smo, umjesto imuniteta krda, za borbu protiv korone izabrali - mentalitet krda. A onda se čudimo zašto ljudi ne prihvaćaju tako nametnutu stvarnost? Pa, možda zato što je vrijeme pokazalo kako se nešto dogmatski tvrdilo a priori, pa kad se pokazalo kako nije tako, onda kažu kako je to zbog nevjernika. Vrijeđa se zdrav razum zato što se ne želi prihvatiti realnost, a okrivljuje se i etiketira one koji ne vjeruju u dokazanu laž.

Večernji list

Jesu li COVID potvrde dozvole za slobodno širenje virusa?

U ovih godinu dana od lansiranja cjepiva protiv korone više od same korone mutirala je samo obmana oko cjepiva. Zato sada i imamo situaciju da se korona i cjepivo ne potiru, već zajedno pridonose crnom epidemiološkom zbiru

Navršilo se godinu dana kako je proizvedeno cjepivo protiv korone, a kao da nikome nije do sumiranja rezultata. To i ne čudi, jer izgleda kako je nešto što nam je najavljivano kao “čudo medicinske znanosti” potpuno podbacilo. Ostali smo siromašniji za jednu nadu, ispostavilo se lažnu, i nalazimo se na vrhuncu “četvrtog vala”, sa svakodnevnim novim “crnim rekordima” i zdravstvenom situacijom gorom od one dok nije bilo cjepiva.

Ali zato, umjesto da slavimo pobjedu znanosti nad bolešću i smrti, zaigrali smo staru igru optuživanja i traženja krivca. Tako smo se kao društvo podijelili na dvije medicinske klase, na klasu cijepljenih i klasu necijepljenih. Pritom su cijepljeni oni koji imaju privilegirani pristup našem “novom normalnom”, dok su necijepljeni označeni kao krivci za podbacivanje efikasnosti cjepiva i osuđeni na ulogu društvenih parija.

To je pouzdan znak kako smo iskoračili izvan svijeta činjenica i razuma i zakoračili u svijet isključivosti i fanatizma. To je logika koja kaže kako cjepivo ne može djelovati dok se i zadnji grešik ne pokaje i ne cijepi. Ironično, pritom kao pokriće služi pozivanje na znanost. Znate, to je ono čudo od znanosti koje djeluje samo kad svi vjeruju u njega. Ako svi ne prime sakrament cjepiva, čudo neće djelovati i svijet će nestati u potopu.

Oko cjepiva je stvoren pravi kult, koji ne dozvoljava da se o njegovim učincima sudi racionalno, već s obožavanjem. Zato sada, kada imamo “epidemiju cijepljenih”, umjesto preispitivanja cjepiva, i imamo traženje “žrtvenog janjeta”. A nitko ne pita kako to netko tko nije cijepljen može biti odgovoran za širenje zaraze među cijepljenima? Kako je kriv netko drugi ako je smisao cjepiva da nas štiti od virusa?

A koliko je cjepivo podbacilo ispod svakog očekivanja dovoljno govore podaci kako samo nakon par mjeseci njihova efikasnost drastično opada. Tako je, prema jednom istraživanju, netko tko se proljetos cijepio Modernom sada zaštićen tek 58%, s Pfizerove dvije doze je zaštićen 45%, a s Johnsonovim bijednih 13%. Drugim riječima, stvarnost je takva da se netko, iako se cijepio, svejedno može zaraziti i zaraziti druge.

Kao da su nas cijepili od stvarnosti, a ne od bolesti. I to u nekoliko doza. Tako su nam prvo rekli kako ćemo cijepljenjem biti apsolutno sigurni i moći ćemo se vratiti normalnom životu. Potom smo, kada smo dobili prve slučajeve zaraze cijepljenih, slušali kako se svejedno treba cijepiti kako ne bismo završili u bolnici. Pa kad su ljudi završili u bolnici, rekli su nam kako se ipak treba cijepiti kako ne bismo završili na respiratoru.

Kada su ljudi, ipak, završavali na respiratoru, rečeno nam je kako nas cijepljenje štiti od umiranja. A kada su počeli umirati - e, onda su za to krivi necijepljeni, a ne dogmatika u znanosti koja nešto tvrdi a priori, dok njena istina ima rok trajanja od par mjeseci, koliko i djelotvornost cjepiva. Uvijek je oportunije ići linijom manjeg otpora i pronalaziti izgovore, nego ići težim putem u traganju za odgovorima.

Zato, kada se postavlja pitanje odgovornosti za jačinu ovog vala i porast broja hospitalizacija i smrti, možda prvo treba preispitati odgovornost onih koji su dogmatski tvrdili kako je cjepivo jedina sigurna zaštita, čime su ljudima dali lažnu sigurnost, pa su se ovi nakon cijepljenja opustili i nisu se pridržavali mjera? I gdje, onda, treba tražiti odgovornost kada su se na kraju zarazili, završili na respiratoru ili umrli? Među necijepljenima?

Još gore je to što i nakon svih tih spoznaja ista dogmatika ostaje na snazi, pa sada imamo ovaj apsurd s Covid potvrdama, za koje se sa sigurnošću tvrdi kako će spriječiti sljedeće valove zaraze. No, nitko nam ne nudi odgovor kako, ako je trajnost cjepiva 3-6 mjeseci i ako i cijepljeni šire zarazu? Ispada kako Covid potvrde ne štite nikoga, već samo potiču neodgovorno ponašanje i nekontrolirano širenje virusa.

Zbog iste dogmatike imamo apsurd da cijepljene osobe sada ne moraju ni u izolaciju, nego mogu slobodno nastaviti sa širenjem virusa i zaraziti i cijepljene i necijepljene. To vidimo na primjeru država koje imaju gotovo apsolutnu procijepljenost i eksploziju epidemije. Zato se sada mnogi s pravom pitaju ne predstavljaju li Covid potvrde dozvolu za slobodno širenje virusa i - dozvolu za ubijanje? A sve zato da bi se spasio privid?

U ovih godinu dana od lansiranja cjepiva protiv korone, više od same korone mutirala je samo obmana oko cjepiva. Zato sada i imamo situaciju da se korona i cjepivo ne potiru, već zajedno pridonose crnom epidemiološkom zbiru. Vrijeme je da se odgovorni zapitaju oko učinkovitosti dogmi koje su prihvatili kao neupitne istine i prema kojima su oblikovali našu stvarnost, umjesto da na krivom mjestu traže krivca za vlastite pogrešne procjene. 

Večernji list

Kako se to Boris Dežulović silovanjem bori protiv nasilja nad ženama?

Zamislite da netko napiše za Jasenovac, Srebrenicu ili, ne daj Bože, Auschwitz, ono što je Dežulović napisao za Vukovar? Bi li i tad prošlo objašnjenje kako je psovanje tih žrtava opravdano jer netko misli kako ih se zloupotrebljava?

“Što je Dežulović imao na pameti kad je opsovao Vukovar?” To je pitanje oko kojeg se ovih dana lome koplja u hrvatskoj javnosti. Vjerojatno bi prvi i najjednostavniji odgovor bio da tu i nema neke naročite pameti. Da je nešto mislio ne bi se služio psovkom, jer je psovanje znak odsustva argumenta i objava kapitulacije mišljenja. Psovka je uvreda kojom želimo prekinuti komunikaciju u kojoj više nemamo što reći.

No, to bi bio suviše jeftin izgovor za svaku vulgarnost i vrijeđanje. Uostalom, glupost ne isključuje namjeru, kao što ni uvreda ne mora uvijek biti neproračunata i slijepa. A dio te proračunatosti može biti da se nekim vulgarnim ispadom izazove reakcija javnosti, pa tako možemo reći kako je i Dežulović već ostvario svoju namjeru, pošto je svojim tekstom na trenutak uspio potisnuti čak i interes za koronu.

Zbog toga sam i sam imao dilemu ima li smisla uopće pridavati značaj nekom tko je samo gladan pažnje i pritom ne bira sredstva kako bi ostvario taj svoj cilj. No, moram priznati kako sam bio zatečen time kakav to mora biti um koji sebi daje za pravo vrijeđati nevine žrtve i sjećanje na njih? Čovjek može biti izrevoltiran ili ljut, ali vulgarno udaranje na takve osjećaje ima u sebi nešto monstruozno i normalnom čovjeku nezamislivo.

Još je žalosniji bio prizor kada se pokušao izvlačiti na kontekst i kako on u svom tekstu nije vrijeđao žrtve, već se borio protiv njihove zloupotrebe. Da mu je to bila namjera, tako bi i napisao, a ne bi išao direktno đonom, s jasnom namjerom da se uvrijedi žrtve - a onda drudge, koji bi u tome vidjeli problem, prozivati za nerazumijevanje konteksta i praviti od sebe žrtvu navodnog kolektivnog progona.

Pljuvanjem po žrtvi se ne brani žrtva, kao što se ni silovanjem ne brani žena od nasilja - osim ako nisi ti taj monstrum koji bi silovanjem “spašavao” ženu od toga da je netko drugi ne siluje, ili bi pucanjem u žrtvu spašavao je od toga da je netko drugi ne zloupotrijebi. Zamislite samo situaciju u kojoj ste ostali bez nekog svog i da vam netko, zbog toga što politika zloupotrebljava tu žrtvu, ide sve skupa psovati.

Koja je to razina bešćutnosti i drskosti kad sebi dozvoljavaš takvo što? A još tragičnije zvuči njegovo “pravdanje” kad kaže kako on ima pravo na pljuvanje po žrtvi, jer je on napisao reportažu o njenom stradanju. Imaju li se, po toj logici, pravo rugati slijepima i oni koji su napisali reportažu o sljepilu? Mogu li pljuvati po starima i nemoćnima oni koji su pisali reportaže o starosti ili invalidima oni koji su pisali o invaliditetu?

I onda se pitamo kako su u srcu Europe se mogli dogoditi fašizam, komunizam ili nacizam? Pa eto, upravo ovako, traženjem izgovora kontekstom i jeftinom relativizacijom. Jer, svi su se totalitarizmi hranili potrebom da za svoje monstruoznosti pronađu kontekst i relativiziraju laž, kako bi zlo pretvorili u svjetlo. Nisu odgovorni samo počinitelji zla i oni koji ga javno promoviraju, već i oni koji u njemu traže kontekst.

Zamislite što bi se dogodilo kad bi netko napisao isti tekst o bilo kojem drugom mjestu stradanja? Zamislite da netko napiše za Jasenovac, Srebrenicu ili, ne daj Bože, Auschwitz, ono što je Dežulović napisao za Vukovar? Bili i tad prošlo objašnjenje kako je psovanje tih žrtava opravdano jer netko misli kako ih se zloupotrebljava? Bi li tu prošla obrana kontekstom ili bi se za takvog psovača pronašlo pravo ime?

Kako se naziva osobu koja bi javno psovala žrtve holokausta zato što postoje neki koji tvrde kako ga se zloupotrebljava? Kako se zove osobu koja psuje žrtve Jasenovca zbog toga što neki misle da se te žrtve zloupotrebljava? Kako biste nazvali nekoga tko bi psovao Majke Srebrenice zato što netko zloupotrebljava žrtvu njihove djece? A kako se zove osoba koja javno psuje žrtve Vukovara zato što misli da ih se zloupotrebljava?

Odlika je zla da toliko razbjesni dobre ljude tako što im puca u najbolniji i najranjiviji dio duše, kako bi ih se zbog slabe kontrole ili manjka kontrole proglasilo zlim i tako pridobilo na svoju stranu. Obrana od toga nisu ni zabrane, niti komična priopćenja, jer se tako samo onom lošem daje na težini, a zlo se uvećava. Ali, društvo koje u sebi ne nalazi snage za javnu osudu kada se šalju takve monstruozne poruke ima ogroman problem.

Tu glupost nije izlika, pa možemo samo reći “oprosti im Bože, iako znaju što čine”. Pljuvati po žrtvama i uspomenama na njih zbog toga što netko drugi zloupotrebljava tu žrtvu znači kako niste ubojica, nego onaj tko zakopava masovnu grobnicu i sjećanje na žrtve. Zato Dežulovića treba žaliti. Da nije napisao tu kolumnu ne bismo znali kolika je količina frustracije nagomilana u njemu.

On je postigao ono što je htio. I doista nema razloga da se sada ispričava onima koje je možda povrijedio, ali da se ne ispričava onima kojima je uputio svoje uvrede. Nisi valjda lud da se stidiš. Ostani đubre do kraja.

Večernji list

Samo razjedinjeni i nesložni savladat ćemo sve nevolje

Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru.

Legenda kaže kako je perzijski kralj Kserks bio uvjeren u uspjeh svoga pohoda na Heladu zato što je smatrao kako protiv sebe ima ljude koji ne znaju što su poštenje i čast. “Oni lažu jedni druge na trgovima, u sudnicama, lažu u gradskim vijećnicama”, razmišljao je čestiti Kserkso, a ta kultura laži nužno slabi njihov osjećaj zajedništva i sposobnost otpora. Ljudi koji ne vjeruju jedni drugima ne mogu ni braniti jedni druge.

Ne možemo sa sigurnošću znati je li perzijski kralj doista ovako razmišljao. Priču nam prenosi Herodot, kojeg je Ciceron nazvao “ocem povijesti”, dok je Plutarh bio nešto koncizniji, nazvavši ga “ocem laži”. Ali, ako je tako mislio, znamo da se ljuto prevario. Brojno slabiji i nesložni Grci ne samo da su se obranili, već su za naredna dva milenija ostvarili dominaciju nad prostorom koji su Perzijanci smatrali svojim.

Kako god bilo, ova priča nam govori nešto o paradoksalnoj prirodi demokracije, ali i njenoj unutarnjoj snazi. Demokracija je sustav u kome pobjedu ne slave čast i istina, već počasti odlaze onome tko se pokaže najsposobnijim u umijeću obmanjivanja drugih. Povjerenje je u demokraciji slabost, a lukavost vrlina. A najveća je vrlina uvjeriti druge u to kako ih nećete obmanjivati, već ćete s njima postupati časno i pošteno.

U tome je demokracija slična tržnici. Dobar je trgovac onaj tko potencijalnom kupcu uspijeva na zavodljiv način predstaviti sve vrline svog proizvoda, a sakriti njegove mane. S druge strane će kupac pokušati spustiti cijenu proizvoda tako što će odglumiti kako će otići kupiti isti proizvod kod drugog prodavača. To je igra nadmudrivanja čiju dinamiku ne određuje povjerenje, već umijeće obmanjivanja i dobra gluma.

Poput trgovine, u politici su prodavači ljudi koji za sebe tvrde kako imaju rješenja za probleme koji muče društvo, dok su kupci ljudi koji glasaju za njih. U toj igri nije bitno imate li stvarno rješenje problema, već s koliko uspjeha ćete uvjeriti narod kako neki problem stvarno postoji i kako je rješenje koje vi nudite ono pravo. Pobjednika ne određuje istina, već kojem lažovu će povjerovati onih pedeset posto plus jedan.

U demokraciji je sve predstava i laž, čija je jedina funkcija, čini se, da nas što više odmaknu od stvarnih problema. Jedino što je bitno je uzburkati strasti gomile kako bismo prestali razmišljati o stvarima koje nas muče, poput rasta cijena i nadolazeće hiperinflacije ili toga da nas već dvije godine muljaju oko korone i da cjepivo ne rješava problem kao što su obećali. Naprotiv, njihova rješenja su problem samo učinila većim.

Ali su strasti zato prilično uzburkane, pa smo kao rezultat dobili oštru podjelu društva na dvije klase i sve veću nesnošljivost. Tako, s jedne strane, imamo one koji vjeruju u efikasnost cjepiva i cijepili su se dva, pa čak i tri puta, dok s druge strane imamo one koji se više od korone plaše nuspojava cjepiva. Pa sada cijepljeni optužuju necijepljene kako ih ovi ugrožavaju, iako nije jasno čega se plaše ako vjeruju u efikasnost cjepiva?

Tako se svi radije drže nekih svojih fiktivnih rješenja, premda ih ona tjeraju u apsurd, samo kako se ne bi suočili sa stvarnošću. Ali, ništa se drugo i ne može očekivati od kulture koja najlažljivijim i najnečasnijim osobama omogućuje najbrži uspon na vrh, nego da takvih u društvu bude sve više. Promatrajući sve to, čovjeku dođe da se složi s Friedrichom Velikim, koji je rekao: “Što više promatram ljude sve su mi draži moji psi!”

A opet, čini se kako je i taj raštimani teatar obmane i apsurda bolji od jednodušja u istini i vrlini, koje prizivaju jedna ili druga sukobljena strana. To je i zadnja linija obrane demokracije od njenog totalitarnog impulsa. Kao što je govorio Aldous Huxley: “Uistinu učinkovita totalitarna država bila bi ona koja kontrolira svoje stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na što prisiljavati, jer vole svoj sluganski položaj.”

Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru. Nesložni Grci su savladali moćne Perzijance snagom svog individualizma. Otuda uvijek treba dati prednost društvu pametnih prevaranata, nego kretena ujedinjenih u gluposti, makar i pred najvećom prijetnjom. Samo tako razjedinjeni i nesložni savladat ćemo i ove nevolje.

Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu

Stvarna “kineska prijetnja” ne dolazi od same Kine, već od globalističkih elita koje svoj interes ostvaruju u razvijanju poslova s Kinom, a na štetu interesa većine ljudi koji žive na Zapadu

Prošlog je tjedna svijet obišla vijest kako su Kinezi u kolovozu testirali supersoničnu raketu koja može nositi nuklearnu bojevu glavu. Projektil koji su ispalili obišao je orbitu ispod dosega radara i s priličnom preciznošću pogodio metu. To je, navodno, iznenadilo vojne i obavještajne strukture na Zapadu. “Nemamo pojma kako su ovo uradili”, komentirao je jedan izvor za “Financial Times”, koji je prvi i objavio vijest.

To bi trebalo značiti kako je Kina ostvarila značajan proboj na polju razvoja vojne tehnologije, pa čak i prestigla Ameriku i njene zapadne saveznike. Stoga medijske stupce sve više pune analize u kojima se sasvim ozbiljno raspravlja o “kineskoj vojnoj prijetnji”, a trenutak u kojem se nalazimo opisuje kao “početak utrke u naoružanju”. Apstraktna fraza o “novom hladnom ratu” blješti s naslovnica kao neupitna istina dana.

Iako ne treba podcijeniti moć medijske propagande, teško je ne primijetiti kako se ovdje radi o nategnutom pretjerivanju. Jasno je kako kineska raketa ne znači nikakav novi prodor u osvajanju vojne tehnologije. Ruski sateliti oblijeću orbitu od sredine pedesetih, a tehnologija supersoničnih raketa je osvojena prije pedesetak godina, bez ikakve vojne koristi, osim što su služile kao skupe igračke za dokone generale.

Pored toga, Kina je oduvijek bila kontinentalna sila, bez ikakve sposobnosti da se razvije u pomorsku silu. Za vladanje morima, prije svega, potrebni su vam saveznici i njihove luke, kojih Kina nema. Saveznika nema ni u svom bliskom okruženju, ako ne računamo Pakistan i, eventualno, talibane. A bez saveznika i mora, vaša vojna moć se svodi na status regionalne sile, koja nikad neće postati globalna supersila.

Također je zanimljivo kako se u tim analizama kineske vojne prijetnje ne uzimaju u obzir neki drugi alati, koji Zapadu stoje na raspolaganju, već se odmah ide na medijsko stvaranje okvira mogućeg direktnog vojnog sukoba. Zapadu na raspolaganju stoje ekonomski pritici kojima može držati na uzdi Kinu, bez aktiviranja ikakvih vojnih resursa. Bez ekonomske razmjene sa Zapadom Kina je osuđena na propast.

Amerika, uz to, kontrolira sam krvotok svjetske ekonomije, tiskanje dolara kao globalne valute. Svaki bogatiji aparatčik kineske komunističke partije svoj novac drži pohranjen u nekoj zapadnoj banci. To Kinu čini strašno izloženom i osjetljivom na moguće pritiske sa Zapada, bez ikakve prijetnje silom. I na sam nagovještaj financijske i ekonomske blokade, “kineski zmaj” bi se ubrzo pretvorio u tigra od papira.

Upravo je to onaj “slon u sobi” kojeg se u aktualnoj raspravi svi prave da ne primjećuju dok zabrinuto raspredaju o “kineskoj prijetnji” i “novom hladnom ratu”. Umjesto toga imamo apsurd da se, s jedne strane, govori o tome kako je Zapad na rubu rata s Kinom, dok istovremeno ostaje nedirnuta ogromna ekonomska suradnja. Zamislite Churchillov govor u Fultonu u kojem zagovara ekonomsku suradnju s SSSR-om.

Upravo je to onaj raskorak koji čitavu ovu priču oko navodnog “zatezanja s Kinom” povodom Tajvana čini nategnutom i neuvjerljivom. Ne možete govoriti kako ste na rubu rata s nekom zemljom dok dolari neometano teku u oba smjera, a čitave industrije predajete neprijatelju u ruke. Spominjanje “kineskog čuda” od supersoničnih raketa teško da ima neku drugu svrhu nego da budu zamjena za talibane i isilovce nakon fijaska u Afganistanu.

Stvarna “kineska prijetnja” Zapadu ne dolazi od same Kine, već od globalističkih elita koje svoj interes ostvaruju u razvijanju poslova s Kinom, a na štetu interesa većine ljudi na Zapadu. Prijetnja dolazi od korumpiranih zapadnih znanstvenika koji se za kineski juan u njihovim vojnim laboratorijama igraju Batmana. Prijetnja su zapadne tehnološke kompanije koje sele poslove u Kinu, na zadovoljstvo kineskih komunista.

Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu. A taj korijen je jako dubok. Isti ljudi koji su nam desetljećima pričali kako je islam glavni neprijatelj Zapada, da bi onda na Zapad preselili milijune ljudi s Bliskog istoka, sada govore kako je Zapadu prijeti Kina, dok istovremeno vrte poslove s njihovom komunističkom nomenklaturom. Ne treba biti neki naročito prosvijećeni cinik da bi se iz svega zaključilo kako prisustvujemo još jednoj predstavi za naivne. A takvih na svijetu nikad nije falilo.

Večernji list

Zašto se ne testira i cijepljene zdravstvene djelatnike?

Ako sada imamo argument kako cijepljeni rijetko prenose zarazu, ali nemamo dokaza, zašto onda ne otklonimo svaku sumnju i testiramo koliko je zaraženih među cijepljenim zdravstvenim radnicima?

Kažu kako mudri ljudi uče na tuđim pogreškama, dok budale uče na vlastitim. Ima, pak, i onih koji tvrde kako se na greškama uopće ne uči, te da život i nije ništa drugo do vječna vrtnja i zlopaćenje s ponavljanjem jedne iste pogreške. Ali ima i onih koji kažu kako postoji naročita vrsta pogreške, prema kojoj možete učiti i znati koliko hoćete, ali to vam neće biti od naročite pomoći ako ste od početka pogrešno “nasađeni”.

Takva mi se čini ova naša situacija s koronom. Ako bismo se danas pokušali osvrnuti unazad kako bismo iz prošlog iskustva pokušali izvući pouke za dalje, takav bi se pokušaj činio unaprijed osuđen na propast. Ne zato što ništa nismo naučili iz vlastitih ili tuđih pogrešaka, već zbog toga što, unatoč znanju, i dalje istrajavamo na nekim apsurdnim stavovima, bez volje da tu lošu praksu promijenimo.

Netko bi rekao kako to više nije ni glupost, već zloća. Tako su nam na početku rekli kako se virus najviše širi u zatvorenom prostoru, da bi nas odmah potom sve pozatvarali u kuće. Zato zvuči ironično kada Capak govori kako se očekuje porast zaraze jer nam dolazi hladnije vrijeme, pa će ljudi više ostajati u zatvorenom, kao da nas do jučer nisu pozivali da ostanemo kod kuće kako bismo pobijedili koronu.

Isto tako su nam objasnili kako su tri ključna faktora smrtnosti kod korone - pretilost, visoka starosna dob i nizak imunitet. A opće je poznato kako se nećeš udebljati ako sjediš zatvoren i ne krećeš se. Isto tako je poznato kako sjedenje na kauču u dubokoj hladovini i nekretanje jačaju imunitet. Pored nekretanja i izbjegavanja sunca, poznato je kako je faktor koji najviše utječe na pad imuniteta - stres. 

A onda te sa svih strana marketingaši pandemije danonoćno bombardiraju najstresnijim slikama i izvlače na površinu najsnažniju emociju - strah od smrti. Valjda zato da bismo svi posijedili od njihovih gluposti i strašenja. I tako, dok nam se kao jedini odgovor na “višak smrti” u doba korone nameće sama bolest, vidimo kako je i način borbe protiv korone bio jednako važan faktor koji je utjecao na povećanje smrtnosti.

Ispada kako se u slučaju korone bolest i metode borbe protiv bolesti ne isključuju, već predstavljaju njihov ukupan zbroj. Ali, kao što bi rekli u reklami, to nije sve. Kada smo dobili cjepivo, apsurdi oko korone su se samo povećali, umjesto da ih otklone. Tako danas imamo situaciju u kojoj je korona probila na odjele s teškim bolesnima na kojima su zdravstveni radnici cijepljeni, dok se pacijenti i necijepljeni djelatnici redovito testiraju.

Stoga se postavlja pitanje tko unosi koronu u bolnice i predstavlja ugrozu za zdravlje pacijenata? Necijepljeni zdravstveni djelatnici i pacijenti nisu, jer se njih podvrgava stalnom testiranju. Zato moramo dobiti odgovor zašto se ne testiraju i cijepljeni zdravstveni djelatnici koji rade s teško oboljelima, pa da se utvrdi ugrožavaju li oni njihovo zdravlje? Što bi se dogodilo ako bi se utvrdilo kako je visok postotak zaraženih među cijepljenima?

Ako je glavni argument u kampanji cijepljenja bio da se cijepljenjem štite stariji i bolesni, nije li onda još jači argument da se testiraju i cijepljeni ako se utvrdi kako i oni mogu prenositi zarazu? Ako je argument oko uvođenja cijepljenja i testiranja za necijepljene zdravstvene djelatnike bio da njihovo pravo na izbor stoji ispod prava drugog na život, zar to pravo ne vrijedi i za cijepljene zdravstvene djelatnike?

Pritom uopće nije bitno hoće li kao rezultat toga biti poražen argument jedne ili druge strane, već je bitno da se ne smije ugroziti teško bolesne. Zato se moramo pitati nije li za višak smrtnosti odgovoran i taj dogmatski pristup koji odbacuje zdravu logiku, pa se još uvijek ustrajava na istom pristupu? Zato, ili testirajte sve koji ulaze u bolnicu, cijepljene kao i necijepljene, ili nam dajte odgovor kako je virus ušao u bolnice.

Zašto se odgovorni boje odgovoriti na to pitanje? Ako sada imamo argument kako cijepljeni rijetko prenose zarazu, ali nemamo dokaza, zašto onda ne otklonimo svaku sumnju i testiramo koliko je zaraženih među cijepljenim zdravstvenim radnicima? U čemu je problem dobiti pouzdan znanstveni odgovor, ako su na kocki životi teško oboljelih i nemoćnih? Tu neznanje nije izgovor. Jer nečinjenje ovdje znači odgovornost za nečiju smrt.

Večernji list

Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete krivo, idete na popravni

Maknuti se politici s puta, klonuti se rasprava, ne biti hrana budalama, voditi svoj mali život, to je danas jedina opcija za halabuku našeg svijeta.

Pretpostavljam kako se dobar dio nas još uvijek sjeća vremena kada se o politici govorilo s nadom u bolje sutra. Vjerovalo se kako je politika polje slobode djelovanja, poziv slobodnom pojedincu da kroz svoj angažman pridonese boljitku čitavog društva. S naročitom težinom se podvlačilo kako je “sve politika” i kako “ne postoji istina izvan politike”. Svaka misao i svako djelovanje imali su politiku kao svoju zadnju instancu istine.

Bilo je to vrijeme kada je padao komunizam i rađala se demokracija na europskom istoku. Nitko nije moglo stajati sa strane i biti neutralan. Neutralnost se smatrala obilježjem neprijatelja demokracije, licemjernim izgovorom pristalica “starog režima”. Oni, pak, “na pravoj strani povijesti” smatrali su politizaciju čitavog društva sinonimom oslobođenja od okova starog sistema, političkim “buđenjem iz dogmatskog drijemeža”.

Demokracija, tako, ne oslobađa ljude od politike, već ih, naprotiv, stalno izlaže pritisku da se javno očituju o raznim pitanjima. U demokraciji nema neutralnosti, nema prostora za miran i neometan malograđanski život. Ironija s demokracijom je da ona nije suprotnost totalitarizmu, već je i sama po svojoj naravi totalitarna. U demokraciji ne možemo pobjeći od politike, jer je politika svuda oko nas i “sve je politika”.

Razlog tome je što demokratska vlast svoj autoritet crpi iz “opće volje”, koja se izražava kroz javno mnijenje i pristanak većine. U demokraciji istinu određuje natpolovična većina. Ukoliko se ne želite očitovati o nekoj stvari ili odbijate uopće učestvovati u demokratskom ritualu, vaš stav se neće smatrati neutralnim, već protivničkim. Demokracija je binarna i ne podnosi neutralnost. Možete biti samo za ili protiv nečega.

To je i razlog zbog kojeg se, recimo, kršćanstvo suočava s iščeznućem u svijetu globalne demokracije. Kršćanstvo moralni autoritet smješta u područje koje je daleko izvan i iznad bilo koje politike. Za demokraciju je, pak, nedopustivo postojanje izvora moralnosti koji bi bio neovisan o sudu javnosti i pristanku većine. Zbog toga demokracija progoni religiju iz javne sfere i smješta je u područje privatnosti i puke idiosinkrazije.

Ta totalitarna isključivost demokracije ne znači kako je ona istovjetna s komunizmom. Komunizam je robustan i grub sustav, demokracija je suptilnija. Komunizam se služi silom i terorizira ljude, u demokraciji se pokoravanje traži kroz pristanak, pa je i tortura više psihološke, nego fizičke naravi. U komunizmu će pristanak biti iznuđen kroz oduzimanje slobode, u demokraciji ćete biti “prisiljeni na slobodu”.

To možemo najbolje vidjeti na primjeru čitave ove parade oko cijepljenja i propusnica. U komunizmu bi cijepljenje bilo obvezujuće i sve bi bilo riješeno po kratkom postupku, bez puno priče. Demokracije, pak, trebaju pristanak. Otuda i sva ova pasivna agresija i propagandno skakanje po mozgu režimskih trbuhozboraca. Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete pogrešno, ne gine vam popravni. 

Pri svemu tome treba primijetiti kako se na ovo iznuđivanje pristanka uopće ne gleda kao na zdravstveno, već kao na isključivo moralno pitanje. Možete se do sutra pozivati na medicinu i argumentirati protiv besmislenosti mjera. Ono što je bitno je vaš pristanak, a ne zdravlje. Zato i nije bitno to što se cijepljeni mogu zaraziti i zaraziti druge, ili što maske nisu nikakva zaštita. “Mjere djeluju” samim vašim pristankom na njih.

U tome se, pak, ogleda i sva naivnost tzv. protivnika mjera. Demokracija živi od javnosti i javnog očitovanja građana, tako da je po definiciji “cijepljena” od svakog javnog očitovanja neslaganja. Kao što su komunizmu potrebni disidenti kako bi legitimirao svoje ideološko pravovjerje, tako i demokraciji uvijek treba oporba koja će pristati javno izigravati korisne idiote i biti hrana njenom nježnom medijsko-političkom ugrizu.

Komunizam je kolabirao kada je ostao bez protivnika. Nije ga srušila demokratska galama, već nenametljiva malograđanština. Kada su ljudi shvatili kako mogu mirno živjeti svojim životima i bez vezivanja za politiku, sistem je ostao bez hrane i izgubio svoju svrhu. Slično je i s demokracijom. Ona gubi svoju svrhu ako ju ignoriramo i ne vežemo svoje nade za politiku. Maknuti joj se s puta, kloniti se rasprava, ne biti hrana budalama, voditi svoj mali život, to je danas jedina opcija za halabuku našeg svijeta.

Večernji list

Novi globalni nered: kriza neće zaobići nikoga

Ako ljudska vrsta s nečim ima iskustva, onda su to pandemije i kako se nositi s njima. Jedino novo u našoj situaciji s koronom bila je odluka da se čitav svijet zaustavi, a ljude pozatvara u kuće i ubije svaka ekonomska aktivnost

Kada su s proljeća 2020. političke elite na Zapadu odlučile kako je stvaranje masovne histerije i zatvaranje čitavog svijeta u karantenu najbolji odgovor na izbijanje pandemije, oni kojima je usred te panike ostalo bar malo svijesti odmah su upozoravali kako će nam takva ludost jednom stići na naplatu. Nema na ovom svijetu besplatnog ručka. Pogotovo ne ako rješenje problema tražite kroz pristup “ubiti vola za kilo mesa”.

Zato danas, kada prvi obroci počinju stizati na naplatu, gledamo posipanja pepelom i slušamo izgovore kako se nije moglo drukčije, kako je korona bila nešto sasvim novo, nešto s čim se dosad nismo susretali. U stvari, istina je sasvim drukčija. Pandemije postoje otkad je svijeta i vijeka i pojavljuju se dosta često. Ako ste pred vratima starosti, poput mene, sigurno možete nabrojati bar njih pet-šest s kojima ste se susreli.

Ako ljudska vrsta s nečim ima iskustva, onda su to pandemije i kako se nositi i živjeti s njima. Jedino što je novo u našoj situaciji bila je odluka da se čitav svijet zaustavi, a ljude pozatvara u kuće i ubije svaka ekonomska aktivnost. To doista nikad nikom nije palo na pamet. Sve dosad. Sada se pokušavamo vratiti u neku normalnost, ali kako su budale kamen već ubacile u bunar, malo će potrajati dok ga odatle ne izvadimo. 

U svom tom novom svjetskom neredu mi smo ove godine imali dovoljno pameti da nam se kraj turističke sezone nekako sretno poklopi s ulaskom u “crveno”, tako da nam bar ta osjetljiva grana gospodarstva nije potpuno devastirana. Ali ste svakako pri odlasku u trgovinu već primijetili rast cijena i nestašice određenih proizvoda. Razlog tome je što je globalna mreža dobave popucala zbog zatvaranja ljudi u kuće.

Ako ljude zatvorite u kuće, novac bježi iz industrije transporta, a onda puca i čitav lanac dobave. Kada su odjednom ostali bez posla, prijevoznici nisu čekali skrštenih ruku, nego su rasprodali svoj vozni park i novac uložili u nešto drugo kako bi preživjeli. Dobavna mreža je najosjetljivija industrija o kojoj ovisi sve drugo. Kada ona kolabira, teško se oporavlja, a direktna posljedica su nestašice i poskupljenja.

To je ono što danas na velikom platnu možemo promatrati u Velikoj Britaniji. Britanci su suočeni s nestašicom goriva i zimu dočekuju s vrtoglavim rastom cijena energenata. Slična se stvar događa i u SAD-u, a možemo isto očekivati i EU, neovisno o Putinovim prijetnjama oko isporuke prirodnog plina. Problem je puno dublji od geopolitičkog lova u mutnom, jer je koronamjerama poremećen sam “krvotok” svjetske ekonomije.

Tu neće puno pomoći ni posljednji potez odlazeće njemačke kancelarke, koja je odlučila Europu zasuti eurima. Mi, naravno, nećemo poklonjenom konju gledati u zube, ali svi znamo kako je moderna ekonomija jako osjetljiv i kompleksan organizam, u kojem svaka akcija rađa reakciju, a ova, opet, nove reakcije, u nedogled. Tu vrijedi ona kako i najmanji zamah krila leptira (ili šišmiša) u Kini može proizvesti cunami u Europi i Americi.

U ovom kontekstu to znači kada se politika umiješa da popravi kvar na jednom mjestu, ona na deset drugih mjesta proizvede novu štetu. Zasipanje Europe novcem znači pokretanje vala inflacije, koja će potaknuti povećanu potrošnju, koja će još dalje poticati inflaciju, a to na kraju znači oveću rupu u novčaniku. Nekima će kratkoročno biti bolje, ali kriza pred nama potrajat će puno dulje od toga i neće zaobići nikoga.

Sve u svemu, kada su se političke elite odlučile za zatvaranje i gašenje ekonomskih aktivnosti, otvorile su Pandorinu kutiju iz koje sad možemo očekivati kako će nam izletati svakojake nedaće. Kao da su odlučili sve uništiti kako bi stvorili priliku da svijet oblikuju po svojoj slici i prilici. A iskustvo nas uči da kada glupani pokušaju stvoriti novi svijet jedino što odatle može proizaći je potpuni kaos i vladavina beznađa.

Will Durant je govorio kako su “od svakih sto novih ideja njih devedeset i devet, ili više, gore od onih starih koje pokušavaju zamijeniti”. Kada na kraju zapadna civilizacija uništi samu sebe, naše će se vrijeme pamtiti kao ono koje je bilo najgordije u odbacivanju mudrosti koju su nam predali oni prije nas. “Koronamjerama” smo prevršili svaku mjeru koju stvarnost može podnijeti, a to znači kako ćemo se neminovno morati suočiti s posljedicama.

Večernji list

Samo fanatizam može živjeti od filozofije “što gore to bolje”

Na mala vrata je uvedena diskriminacija na cijepljene i necijepljene, ali ona ovdje uopće nema medicinsko značenje - pošto znamo kako i cijepljeni mogu biti zaraženi i zaraziti druge - već religijsko.

Oduvijek su, u svim vremenima i u svim uređenjima, najveću opasnost po društvo predstavljali fanatici cijepljeni od razuma i činjenica, koji su svoje utvarne ideje željeli nametnuti svima drugima. Sretna su ona vremena u kojima te ideje nisu uspijevale probiti bedeme stvarnosti. Manje su sretna ona vremena u kojima su te ideje dobijale velike mikrofone i uspijevale mjerom svoje ludosti prekrajati stvarnost.

Čini se kako je panika koja je stvorena oko korone probila brešu, a u naše se živote trajno uselio apsurd kao nerazdvojni pratitelj naše svakodnevice. Razum i činjenice postali su nevažni pred snagom osjećaja i uobrazilje paralizirane strahom. Ubrzo po izbijanju epidemije oko ove bolesti obrazovan je kult apokaliptički nastrojenih štovatelja, čije su se ideje pokazale smrtonosnijim i od najzaraznijeg soja koronavirusa.

Jednom će netko nadmašiti slavu Sigmunda Freuda i napisati studiju o ludilu koje je obuzelo mase u doba korone. Jedna od ključnih tema te zamišljene studije svakako bi morala biti lakoća s kojom su vođe tog kulta mijenjali svoje stavove bez ikakvog objašnjenja, često danas proturječeći onom do čega su do jučer beskompromisno držali, dok ih je njihova sljedba na toj krivudavoj putanji pratila poput zaigranog jata ptica selica.

Sjećamo se kako je struka samo prije godinu dana tvrdila kako sigurnog cjepiva neće biti još “barem tri godine”, te da je zatvaranje jedina opcija. Kada se, pak, odjednom pojavilo cjepivo, ti isti eksperti počeli su nas uvjeravati kako se radi o savršenoj obrani protiv bolesti, koju ćemo pobijedti do proljeća, samo ako se svi cijepimo. Oni, pak, s kojima su do jučer dijelili skepticizam glede cjepiva obnoć postali su sumanuti teoretičari zavjere.

Možda ste primijetili i kako se u međuvremenu promijenila i sama definicija cijepljenja. Prije korone je stvar bila jasna. Ako je cjepivo dobro, vaš imuni sustav će biti pripravan za borbu protiv virusa i nećete se zaraziti, a ako nije, zarazit ćete se. S ovim cjepivom stvar stoji drukčije. Ono je više poput religijskog rituala. Ako se cijepite, vjerojatno ćete se svejedno zaraziti i moći ćete zaraziti druge, ali vaša duša će biti slobodna i spašena.

Očito je kako je ovdje znanost prinesena na oltar nove religije. Ovi i slični primjeri nam slikovito pokazuju kako funkcionira mozak pripadnika kulta, u kojem se suprotnosti savršeno i lijepo mogu poklapati. Tu nema mjesta za stvarnost, niti za razum koji dvoji i nosi se sa širokim poljem neizvjesnosti, kako je to inače normalno. Postoje samo oni koji vjeruju u našu dogmu, i oni drugi, zli i izopačeni umovi, koji zaslužuju kaznu.

Kažu kako može postojati religija bez Boga, ali bez Vraga nema nijedne. Tako je i s koronakultom. Na mala vrata je uvedena diskriminacija na cijepljene i necijepljene, ali ona ovdje uopće nema medicinsko značenje - pošto znamo kako i cijepljeni mogu biti zaraženi i zaraziti druge - već religijsko. Necijepljeni su agenti samog Nečastivog, dok su pravi vjernici triput cijepljeni i sa sobom uvijek nose čitav komplet maski.

Zbog toga i možete vidjeti kako mediji neskriveno likuju dok prenose kako se neki “antivaxxer” zarazio ili umro od korone. Radi se o čistom primjeru religijskog fanatizma u obračunu s onima koji ne dijele naša uvjerenja. Tu se barbarski slavi krv nevjernika koja treba isprati zlo s lica zemlje, na isti način na koji se nekad prinosila ljudska žrtva kako bi se u krvi nevinih očistili grijesi zajednice. 

Ne treba biti genij da bi se uvidjelo kako njegovanje i društveno promoviranje jednog takvog kulta nanosi štetu čitavom društvu. Samo fanatizam može živjeti od filozofije “što gore to bolje” i samo fanatik može prizivati za svjedoke što više mrtvih kako bi svjedočili u korist njegove “istine”. Prihvatiti takvu morbidnu filozofiju znači samo prepustiti se panici i blokirati razum da se suoči s opasnošću i traži racionalna rješenja.

Fabijan Šovagović je u kultnom filmu "Ritam zločina" tvrdio kako u svakom gradu postoji pravilnost s kojom se događaju zločini. Možda postoji i slična pravilnost s kojom se i u svijetu smjenjuju razdoblja normalnosti i razdoblja ludila, ratova i revolucija. Gledano tako, ovo koronaludilo je relativno bezbolan način da svijet iživi to svoje ludilo, a normalan svijet plati ludilu dug života u normalnosti. Gledano tako, mogli smo i gore proći.

Večernji list

Ljudi su se vratili s godišnjeg, a razum na njega tek odlazi

Boriti se protiv svake gluposti s kojom se susrećemo u životu brzo bi ovaj svijet pretvorilo u umobolnicu, premda će neki reći kako ni ovako nismo daleko od toga

Ljeto i turistička sezona su iza nas, a pred nama je sezona jesenjih kiša i hladnijeg vremena. Zajedno s njima dolaze nam i sezonalne bolesti, poput prehlada i gripe. Naravno, tu je i “sveta korona”. Vjerojatno ste primijetili kako mediji opet lagano dižu paniku i pozivaju na budnost, upozoravajući kako nam prijeti “četvrti val korone”. Gomilaju se, tako, znaci kako nam se valja pripremiti za novi krug korona-histerije.

Promatrajući sa strane, netko bi mogao reći kako su se ljudi vratili s godišnjih, ali da razum na njega tek sad odlazi. Kako većinu, ipak, još nije zahvatio taj bogougodni strah koji od nas zahtijeva novi koronakult, kao zagrijavanje nam se nude vijesti kako je negdje u nekoj dalekoj zemlji neke heretike pokosio novi soj korone, jer su se drsko predali neobuzdanoj slobodi i bezbožno hulili na koronu. 

Zato mnogi već sada smišljaju razne strategije kako se zaštititi od izbijanja nove pandemije panike. Izbjegavat će medije i društvene mreže, na poslu ili kavi će oprezno zaobilaziti razgovore o toj temi, ali će ubrzo shvatiti kako je uzaludan trud pokušati pronaći “sigurno mjesto” na kojem vas netko stalno neće podsjećati kako se svaki savjestan građanin treba tresti od straha pred ovim novim božanstvom.

Sreća u nesreći je, ipak, da je u ljudskoj prirodi usađeno da se opire trajnoj histerizaciji i da tek manjina, i inače labilnih osoba, stvarno podliježe teroru straha koji se sije okolo. Većina je razvila neku vrstu blagotvorne psihološke blokade na strah i crnilo koje nam se nameću, kako bi neometano mogli nastaviti baviti se važnijim stvarima u životu. Navući će glupavu masku na lice i očekivati da ih se pusti na miru.

Maske su možda i glavni razlog zašto ljudi gotovo nigdje u svijetu masovno ne izlaze na ulice kako bi zaustavili svo to ludilo oko korone. Iako mi je i samom bedasto nositi tu krpu preko lica, priznajem da se radi o genijalnom izumu. Zamisliš da stavljaš masku kao neku vrstu zaštite od gluposti i problem odmah postaje manji. Ako pogledate oko sebe vidjet ćete da i drugi imaju isti stav. Navuku masku i tjeraju po svom.

Ljudska vrsta ima razvijenu sposobnost da ignorira stvari koje nam se ne sviđaju. Dio našeg mozga stalno radi selekciju stvari koje pripušta našoj svijesti. To nekad može biti problem, ako ste, recimo, filozof koji želi “spoznati stvarnost”, ali je inače blagotvorno. Boriti se protiv svake gluposti s kojom se susrećemo u životu brzo bi ovaj svijet pretvorilo u umobolnicu, premda će neki reći kako ni ovako nismo daleko od toga.

Ako se pitate kako je jedan glupav sustav poput komunizma mogao tako dugo opstajati, jedan od glavnih razloga je upravo ta izuzetna rezistencija ljudske prirode na glupost oko nas. Terorom bi se uspeli na vlast, ali bi vremenom teror zamijenilo “novo normalno” u kojem bi ljudi pronašli načine da ignoriraju glupost samog sustava kako bi mogli za sebe pronaći neku normalnost u svom tom ludilu. Jednostavno su svi navukli maske.

Poznata je uzrečica iz tog vremena “nitko ne može onoliko malo da me plati koliko ja mogu malo da radim”. Drugim riječima, komunisti su se pretvarali da daju poštenu plaću radnicima, a radnici su se pretvarali da pošteno rade. Bio je to teatar u kojem su svi glumili ozbiljnost i poštenje. Jednako tako bismo danas mogli reći kako se naši vlastodršci pretvaraju kako imaju vlast nad nama, a mi se pretvaramo kako se pokoravamo.

Moglo bi se reći kako smo u ove dvije godine korone prošli kroz ubrzani tečaj komunizma. Nakon početnog terora sa “zatvaranjima” i držanjem “socijalne distance”, ubrzo smo prešli na spasonosne maske, koje su došle kao zamjena za početne brutalnosti sustava i simbol prelaska u “novo normalno”. Sada možemo reći kako se nalazimo na režimu autopilota, gdje se svi, i narod i vlast, pretvaraju kako se drže glupavih pravila.

Kao što znamo iz iskustva komunizma, jednom takav teatar apsurda mora “dosaditi i Bogu i narodu” i sustav se sruši sam od sebe. Sve u svemu, glavno uzbuđenje oko korone je već prošlo i svi su mahom podesili TV na “mutu” kad idu vijesti. Možda je ovo 1984., a možda nam upravo stiže jesen 1989-te? Kako god, ostaje nam da navučemo maske i sačekamo da sve ovo prođe. A jednom mora proći, kao i dosadne jesenje kiše.

Večernji list

Komunistička ideja avangarde je još živa, samo je nazivamo drukčijim imenima

Protekcija pri zapošljavanju istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju

Zamislite da ste zaglavili u nekom skladištu punom starih knjiga. Nemajući što drugo raditi, krenete ih listati i shvatite kako su te knjige pune proročanstava o budućnosti čovječanstva. Nešto poput Nostradamusa, samo izraženo u prozi i suhoparnim filozofskim stilom sumnjive literarne vrijednosti. Ali, to vam toliko ne smeta, jer vašu pažnju privlači začuđujuće mnogo ispravnih predviđanja u njima o svijetu u kojem živite.

Odlažete knjige uvjereni kako ste otkrili tajnu svjetske povijesti. Promatrate svijet oko sebe i svuda vidite nedvosmislene znakove objavljene budućnosti. Stare elite su u rasulu i bez utjecaja, civilizacija se pretvorila u klaonicu naroda, dok na istoku potlačena masa proklamira svjetsku revoluciju. Europa je u previranju. Sve se odvija kao “po knjizi” i samo je pitanje vremena kada će praksa konačno staviti točku na “i”.

Ali odjednom, umjesto trijumfalne objave kraja povijesti, stvari uzimaju sasvim drugi tok. Baš sada, kad je bila nadomak ruke, svjetska revolucija izostaje, radnici su mahom nezainteresirani za teoriju i praksu revolucije, a na istoku ne teku med i mlijeko, već glad i teror. Zbunjeni ste. Proročanstvo je bilo točno sve do vas, povijest je imala jasan smjer, a sada se više ništa ne odvija onako kako je zapisano.

To je ono što se dogodilo marksizmu u dvadesetom stoljeću. Nakon Prvog svjetskog komunisti su bili apsolutno uvjereni kako je revolucija neminovna. Bilo je to uvjerenje slično onom religijskom. Kao što kršćani s izvjesnošću i nadom očekuju spasenje nakon smrti, tako su komunisti očekivali ostvarenje raja na zemlji u neposrednoj budućnosti. Tu sigurnost što će se dogoditi u budućnosti ništa nije moglo pokolebati.

Ključ tog revolucionarnog raspleta povijesti trebala je biti Njemačka. Međutim, tamo se dogodilo nešto nezamislivo. Umjesto da bude Meka revolucije, u Njemačkoj je, uz gotovo plebiscitarnu podršku naroda, naročito radničke klase, na vlast došao čovjek s malim brčićima. Sada je sve izgledalo izgubljeno. Moralo se pronaći objašnjenje za povijesni fijasko s kojim su bili suočeni sljedbenici ove nove religije.

Tog zadatka se prihvatio talijanski komunist Antonio Gramsci. On se nakon obavljenog “hadžiluka” u Rusiji vratio razočaran, jer je tamo vidio kako je ruskom seljaku draža vjera u Krista nego revolucija. Kao Talijan je znao za moć religije i vjerovao kako kršćanstvo treba zamijeniti komunizmom. Mussolini ga je strpao u zatvor, ali umjesto da ga strijelja, dao mu je par bilježnica, gdje je ovaj zapisivao svoja zapažanja.

Gramsci je glavni razlog zašto je komunizam u Europi propao vidio u tome što je buržoazija još uvijek čvrsto kontrolirala institucije. Revolucija ne dolazi “odozdo”, pobunom obespravljenih masa, razmišljao je, već se ona provodi “odozgo”, promicanjem svoje istine kroz institucije kulture. Marksisti su, poput današnjih libertarijanaca, krivo mislili kako će sve doći “na svoje” kada riješimo ekonomske probleme.

Za Gramscija revolucija ne dolazi kroz “osvještavanje” radničke klase o njihovim “stvarnim interesima”, niti kroz sindikalnu borbu, već samo onim što su njegovi sljedbenici nazvali “dugim maršem kroz institucije kulture”. Gramsci je potpuno ispravno shvatio kako ekonomija nije glavna stvar, već samo posljedica kulture, koju je Marks smatrao “lažnom sviješću” i tek “ideološkom nadgradnjom”. Kultura ima prioritet.

Revolucija odbacuje plave kute i cokule i navlači karirani sako i lakirane šimi-cipele. Avangarda revolucije više nisu radnici, već djelatnici u kulturi, odnosno, intelektualci - pisci, sveučilišni profesori, kazališni redatelji, novinari, itd. Revolucionarni čin više nije odlazak na barikade, već infiltracija komunista u institucije kulture kroz protekciju. Zaposliti istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju.

To je razlog zašto nam danas sveučilišta, kulturne institucije i mediji liče na mjesta na kojima se okupljaju pripadnici neke sekte, koji se isto oblače, isto misle i istu vjeru ispovijedaju. To je razlog i zašto je internet prestao biti mjesto slobode govora. Jer, jednom kada kontrolirate kulturnu produkciju, kontrolirate i čitavo društvo. Stara komunistička ideja avangarde još uvijek je živa, samo što je danas nazivamo drukčijim imenima.

Večernji list

Koronakult samo je dio masovne konverzije ljudi na novu religiju

Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.

Zamislite da radite u nekoj velikoj tvrtki i da vas jednog ponedjeljka na oglasnoj ploči sačeka obavijest u kojoj uprava poziva zaposlenike da se svi okupe u sali za sastanke. Svi su pomalo uznemireni i osjećaju nelagodu, jer slute da se mora raditi o nečem ozbiljnom. Možda je tvrtka zapala u financijske teškoće? Možda će uslijediti otpuštanja? S takvim mislima u glavi odlazite na zakazani sastanak.

Pred okupljenima se pojavljuju članovi uprave i vlasnik tvrtke odjeveni u cirkuske klaune s velikim crvenim nosom. Vlasnik odlučno istupa pred okupljene i svečano objavljuje kako je čitava uprava pristupila kultu obožavanja Velikog Crvenog Nosa, te da isto očekuju i od ostatka kolektiva. Zaposlenici se međusobno pogledavaju i smijulje u nevjerici, ali ih ledeni pogled vlasnika ubrzo uvjerava kako je stvar ozbiljna. 

Sada zblenuto gledate u kolegu do sebe, kao da očekujete od njega neko objašnjenje i molite da vas uštine i uvjeri kako je sve to samo ružan san. Odbacujete i samu pomisao na to kako ćete i sami postati dio tog cirkusa, makar istog tog trenutka morali dati otkaz. A onda se sjetite kako nije baš lako naći novi posao, a i treba hraniti troje gladnih usta. Prihvaćate ucjenu i nevoljko navlačite novo cirkusko ruho.

Tako otprilike izgleda konverzija u novu religiju. Ne morate uopće vjerovati u nekakav religijski kanon, niti poznavati njegove tajne. Dovoljno je samo prihvatiti izvanjska obilježja kulta, usvojiti njegove istine samo na razini ponavljanja par osnovnih fraza i svakodnevno ritualno slijediti propisana pravila. Svakog jutra, prije odlaska na posao, poljubite ženu i djecu i nataknete si tu crvenu spužvu na nos. 

Nekoga će ova priča podsjetiti na maske koje su nam naše gazde svečanom kratkom objavom tutnule na noseve. U početku nam je bilo smiješno, ali ih, evo već će biti godinu dana, uredno nosimo, a da više uopće nemamo potrebu za nekakvim objašnjenjem zašto to radimo. One su postale neizostavni dio nas, u toj mjeri da pri izlasku iz stana više brinemo jesmo li ponijeli svoju masku nego jesmo li ugasili štednjak.

Nedavno sam pročitao članak u kome autor lijepo analizira paradokse vezane za koronamjere i dokazuje kako glavni propagandisti tih mjera, iako zaogrnuti žargonom znanstvenosti, uopće ne predstavljaju znanost, već žrece nove religije. Savršeno se slažem s tim zaključkom! Naš glavni problem danas nije ni biološkog, ni medicinskog porijekla, već je on religijski - u preobraćanju ljudi na novi kult.

I pritom je potpuno svejedno što ta konverzija nije iskrena i što se ljudi uglavnom u nevjerici zgledavaju i tjeraju šegu sa svakodnevnim objavama naših novih proroka. Paradoksi su tu samo da dodatno podvuku snagu tog novog kulta nad nama. Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.

Koronakult je samo jedan, možda trenutno najistaknutiji, segment te nove religije. Nalazimo ih svuda oko nas. I svaki je jednako bizaran i jednako ponižavajući za zdrav razum. Uzmite, recimo, lubeničarski pokret grlitelja drveća i njihove bizarne logičke eskapade. Ili bacite pogled na pitanje masovne imigracije iz Azije i Afrike ili na pitanje javne promocije transrodnosti i homoseksualizma.

Sve su to segmenti nove religioznosti i niti za jedan od njih ne možemo reći kako je masovno prihvaćen. Često se promovira unatoč neodobravanju javnosti. Tako smo ljetos na Olimpijskim igrama svi mogli vidjeti novozelandskog muškarca koji je sebi uvrtio da je žena kako se u ženskoj konkurenciji natječe u dizanju tegova. A to što se to vama čini bizarno ili apsurdno, utoliko bolje za samu stvar.

Nije to bilo tako davno kada se ljudi nisu bili opterećeni ovakvim bizarnostima. Bilo je, recimo, normalno da se spolnost smatra nečim što određuje ljudska biologija. Oni koji bi to osporavali smatrali bi se maknutima i bili držani na odjelima za filozofiju, daleko od očiju javnosti. No, danas vidimo kako se njihove bizarne dogme o spolnosti kao “socijalnom konstruktu” javno promoviraju kao bjelodane istine.

Svaka religijska konverzija počinje s prihvaćanjem apsurda. Njihova učestalost danas govori nam kako smo suočeni s buđenjem novog religijskog kulta. A to što se svi ispod maske smijemo tim apsurdima, ne mijenja stvar. Glavno je da su maske na nosu.

Večernji list

Zapad Afganistancima nikad neće oprostiti to što su ostali Afganistanci

Vjerojatno najupečatljiviju sliku tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati

U čitavoj situaciji oko pada Kabula u ruke talibana, koji su ga zauzeli gotovo bez ikakvog otpora, jedna stvar izaziva najviše čuđenja - a to je samo čuđenje zbog toga zašto je tako lako pao Kabul. Zašto nije bilo nikakvog otpora? Prema slici koju dobijamo iz medija ispada da su talibani pali odnekud “s neba” i izvršili invaziju na afganistansku pitominu, protiv volje samih Afganistanaca i Afganistanki.

Stvar je, naravno, sasvim suprotna i, rekao bih, očigledna, samo ako se malo odmaknemo od medijski stvorene slike paralelne stvarnosti. Talibani nisu “pali s neba”, već su to, naprotiv, ljudi koji su “ponikli” na afganistanskoj zemlji - sami Afganistanci. Čovjek dođe u iskušenje da na vijesti oko talibanskog preuzimanja Kabula odvrati poznatom filmskom replikom: "Bugari ušli u Sofiju!”

Ali, to tako ne vidi i elita na Zapadu. Lakoća kojom se šerijat vraća u Afganistan kao da kod njih izaziva posebnu vrstu uznemirenosti. Zar to nisu isti oni ljudi koje su naši smjerni zapadni progresivci puna dva desetljeća podučavali vrlinama demokracije i kulturi tolerancije? Zar to nije isti onaj narod koji je do jučer neometano uživao u blagodatima konzumerističke kulture i liberalnog morala?

Smatralo se kako su dva desetljeća sasvim dovoljna da se odgoji nova generacija Afganistanaca, koja će postati nositelj progresivne vizije te zemlje i nakon povlačenja saveznika odande. Računalo se na to kako se radi o generaciji koja je od malena prolazila kroz specijalne školske programe u kojim se njegovala kultura različitosti, feminizma i uključivosti.

I što se na kraju dogodilo? Čim su Amerikanci otišli, sve se u trenu vratilo na staro, a dvadeset godina "kulturne revolucije" u Afganistanu je nestalo u vjetar. Afganistanci su, baš kao da se oslobađaju neke himere, istog trena odbacili sve one krasne zapadnjačke šljokice i ogledalca i vratili se načinu života svojih predaka, koji se nije puno promijenio još od kada je tuda prošao Aleksandar Makedonski.

Upravo je lakoća odbacivanja svih nada u progresivnu transformaciju afganistanskog društva kao da se radi o nekoj bezvrijednoj staroj krpi, ono što je izazvalo šok od koga se već danima ne može oporaviti zapadna liberalna elita. Afghanistan je za njih bio savršeno mjesto u kojem su neometano provodili u djelo svoju liberalnu utopiju, a sada gledaju kako sve nestaje preko noći.

Zato sada slušamo sva ta histerična izvještavanja o tome kako talibani ljudima “nameću” nešto protiv njihove volje. Pitanje je, naravno, kojim ljudima? Možda onima ispred televizora? Vjerojatno najupečatljiviju sliku tog tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati.

Šok i nevjerica zapadnih elita zbog institucionalnog kolapsa u Afganistanu nije izazvan poniženjem što je loše naoružana ekipa u šlapama natjerala svjetsku supersilu u kaotičan bijeg, već time što su Afganistanci pred cijelim svijetom demonstrirali kako ne daju ni pola lule hašiša za njihov liberalni projekt “izgradnje nacije” i sve one progresivne gluposti koje su im desetljećima drobili po glavi.

Čuđenje liberala zbog pada Kabula pruža nam odgovor i na pitanje pravog razloga “misije u Afganistanu”. Ne, nije zbog eksploatacije ruda, niti zbog demonstracije globalne moći Zapada. Kamo sreće! Smisao te misije je bio u ostvarenju religioznih ciljeva zapadne liberalne elite, koja kaže kako njena načela moraju biti jednako primjenjiva na sve ljude bez razlike, bili oni Hrvati, Danci ili Afganistanci.

Kaotični raspad te misije slika je globalnog poraza religije progresa. Porazila ju je ljudska priroda. Sve pomalo podsjeća na onu basnu o žabi i škorpionu. Žaba želi pomoći škorpionu da prijeđe preko bare, a ovaj ju nasred bare ubode. Žaba ga pita zašto je to uradio, jer će sad oboje umrijeti, a škorpion joj odgovori: “Takva mi je narav.”

Poput te žabe sada su i zapadni progresivci razočarani i ljuti zato što su oni kojima su željeli pomoći da postanu nešto drugo, ostali ono što su uvijek i bili. Iako religija progresa kaže kako priroda ne postoji, već je sve samo “društveni konstrukt”, a ljudi i narodi glina koju možemo preoblikovati po našoj volji, u Afganistanu kao da je sama priroda dala svoj sud. I to je ono što zapadna elita nikad neće oprostiti Afganistancima.

Večernji list

Hoće li kaotični pad Kabula značiti i kraj Bidenovog predsjedništva?

Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja.

Proteklog je tjedna čitav svijet s nevjericom promatrao kako se kao kula od karata raspada dvadesetogodišnji imperijalni projekt “izgradnje nacije” u Afganistanu. Talibani su zauzimali grad za gradom, okrug za okrugom, provinciju za provincijom, ne nailazeći gotovo na nikakav otpor afganistanske vojske. U nedjelju su se našli pred Kabulom u koji su ušli kao na piknik, dok se gradom širila panika, a zemlja tonula u kaos.

Cijeli je svijet u prijenosu uživo mogao promatrati dramatične prizore iz zračne luke kako vojni zrakoplovi pokušavaju evakuirati američke građane, dok Washington preklinje talibane za malo daha. Slike helikoptera nad američkim veleposlanstvom mnoge su podsjetile na prizore američkog povlačenja iz Vijetnama. S tim da je ovo izgledalo puno gore, kao prava očajnička bježanija bez ikakvog reda.

Slike su to poniženja moćnog imperija pred šačicom ekstremista s turbanima i u prljavim haljinama i patikama, koje će se urezati u pamćenje. Talibani će se moći pohvaliti kako “u skoru” imaju pobjedu nad dvije najveće super-sile našeg doba, a akcije njihove radikalne agende će porasti od Maroka do Indonezije. Nakon što se činilo kako je gotovo potpuno poražen, radikalni islam dobio je novi vjetar u leđa.

Možemo samo zamisliti kako će izgledati kada talibani 11. rujna podignu svoju zastavu na zgradi američkog veleposlanstva u Kabulu. Za Ameriku je to dvadeseta obljetnica nacionalne traume i napada na New York, dok je za talibane to obljetnica njihovog stupanja na svjetsku scenu kao glavnih protivnika Amerike. Sigurno neće propustiti priliku da javno ponize neprijatelja i privuku nove poklonike divljaštva.

Najgore u svemu tome je što se ovakav scenarij mogao izbjeći. Amerikanci su imali dovoljno resursa i vremena da se kontrolirano povuku iz Afganistana i ne prepuste zemlju ekstremistima. Nije bilo sporno da je trebalo okončati američku misiju u Afganistanu, ali je sporan način na koji je to urađeno. Nikad ne povlačiš prvo vojsku, predajući čitavu logistiku, baze i osoblje u ruke neprijatelju. Vojska odlazi zadnja.

Kaos u najavi bio je vidljiv još prilikom iznenadnog napuštanja baze u Bagramu, o čemu sam na ovom mjestu pisao prije mjesec dana. Najaviti svoje bezuvjetno povlačenje nakon sezone branja maka i u trenutku kada talibani kreću iz Pakistana u svoju sezonsku kampanju terora po Afganistanu, da bi na vrhuncu te kampanje povukao vojsku iz baza, čini se kao recept za katastrofu. Ili pak kao kontrolirano izazivanje kaosa?

Stvari čini još zanimljivijim kada se otkrilo kako je Bidenova administracija prije dva mjeseca ukinula Ured za krizne situacije, čiji je zadatak bio evakuacija i spašavanje američkih građana u kriznim situacijama poput ove. Sada pak imamo situaciju u kojoj glasnogovornik Bijele kuće kaže kako ne zna koliko je Amerikanaca ostalo u Afganistanu i poručuje im kako im ne mogu garantirati “siguran izlazak”.

Zamislite kakva bi bila reakcija američke javnosti da se nekom od američkih građana ostavljenih u Afganistanu nešto dogodi? A imajući na umu kako je procjena da se radi o oko 18 000 Amerikanaca takav scenarij je gotovo nemoguće izbjeći. To bi bio kraj Bidenovog predsjedništva. Iako je nemoguće isključiti puku nekompetenciju kao faktor, kada se sve uzme u obzir, mnogi se pitaju ne sapuna li netko Bidenu stolicu?

Stvari postaju još zanimljivije ako pogledamo medijsko praćenje krize u Afganistanu. Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja. Kritike pljušte i s lijeva i zdesna. A kada pogledamo širi okvir dobijamo dojam da se Biden nije našao pod udarima kritike zbog nekompetentnog načina povlačenja, već zato što se uopće povukao iz Afganistana.

Ako pogledamo Bidenov govor prilikom obraćanja naciji, ključ za nezadovoljstvo Bidenovim potezom mogao bi se naći u njegovim riječima kako povlačenje iz Afganistana znači zatvaranje vrata prošlosti i okretanje nove stranice budućnosti. To znači zaokret u vanjskoj politici zbog kojeg Pentagon i jastrebovi u State Departmentu sigurno nisu sretni. Taj potez ga je bacio u nemilost establišmenta i medija.

Tako se Biden već u prvoj godini mandata našao jednom nogom izvan Bijele kuće. Izgleda kako je samo pitanje vremena kad će mu i drugu nogu prebaciti van. 

Večernji list