Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo.
Čini se kako nikada kao danas nije bilo toliko pametnih ljudi koji su se povukli u neku svoju unutarnju tvrđavu i odlučili kako je najbolje šutjeti zbog straha od javne difamacije. S ovom pandemijom kao da je Hrvatsku zahvatio neki totalitarni duh, koji u javnom prostoru tolerira samo jedno mišljenje, dok su sva ostala unaprijed obilježena kao nepoželjna i kriva. Ironija je da su ta alternativna razmišljanja često i većinska.
Tako sam u zadnje vrijeme često imao prilike razgovarati s mnogim katolicima na temu cijepljenja. Iako nisam katolik, zanimalo me je zašto se toliko puno katoličkih vjernika odbija cijepiti, unatoč tome što su ih papa i biskupi pozvali da to učine. Većina njih kaže kako nema problem sa samim cijepljenjem, ali da njihovi argumenti ne dopiru do javnosti, jer ih nitko ne zastupa, niti iznosi njihove argumente.
Smatraju da su ostavljeni na brisanom prostoru i prepušteni samima sebi, jer ono što govore najčešće se uopće ne čuje od galame Kaligule s Pantovčaka, dok ih, s druge strane, etiketira i progoni Dioklecijan iz Banskih dvora. I kad su očekivali da makar Crkva stane na njihovu stranu, sad se moraju se nadglašavati i s klerom koji kao da ne razumije problem, a ako ne razumiju problem, jasno da ne mogu ni ponuditi rješenje.
A što im je sporno? Pa, većina njih ima moralnu dvojbu oko cijepljenja zbog toga što, od cjepiva koja su kod nas u ponudi, cjepiva Johnson&Johnson i AstraZeneca u svom sastavu sadrže stanice pobačenog ploda (PER.C6 i HEK293), jer su korištene u sve tri faze razvoja cjepiva, dok Pfizer i Moderna ne sadrže, ali su u zadnjoj fazi ispitivanja cjepiva koristili stanične ćelije (HEK293) pobačene djece.
Zbog toga imaju moralni problem s prihvaćanjem takvog cjepiva, jer ne žele imati posla s nečim što ima ikakvu vezu sa staničnim linijama pobačene djece. Jer, ako Biblija uči kako “krv pravednika iz zemlje vapi Bogu za pravdom”, moralno je neprihvatljivo za vjerujućeg katolika tu “krv” imati “unutar sebe”. Neki čak idu dotle da u tome vide “pakleno krštenje”, onaj “žig Zvijeri”, bez kojeg se “ne može ni jesti, ni piti”.
Kongregacija za nauk vjere je, s druge strane, tim povodom prihvatila očiti kompromis, ocijenivši kako je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa” kad etički nesporna cjepiva nisu dostupna. Ali je, pritom, naputak vatikanske i biskupske konferencije kako se mora poštivati načelo slobode izbora.
Moji sugovornici u ovome vide krajnju moralnu relativizaciju, jer argument kaže kako je cijepljenje moralno prihvatljivo zato što je pandemija, pa onda nema veze što su korištene stanične linije pobačene djece, a i to je bilo davno. Tako dolazimo do trenutka kada se kaže “bolje da jedan umre nego da cijeli narod propadne”. Taj argument zvuči poznato - s tom je argumentacijom taj jedan Isus završio na križu.
Ako je sad moralno prihvatljivo pristati na pobačaj, kako će to, onda, sutra biti moralno upitno u nekoj drugoj prilici? Kompromis između istine i laži uvijek ide na štetu istine. Ali, tako to biva uvijek kad se parcijalne istine prodaju pod nove dogme, jer se ne može prihvatiti samo jedan njihov dio, već time pristaje na čitavu novu stvarnost, koja je u sukobu s cjelinom moralne teologije koja se propovijeda.
Zbog toga ono što papa priča u avionu ili biskup Uzinić na Facebooku smatraju njihovim osobnim mišljenjem. Oni se drže onoga iz Svetog pisma da “onome kome je više dano od toga seviše i očekuje”, ali ako to sada nije tako, ne mogu negirati stvarnost, pa da im mišljenje pape i biskupa postane izgovor za prihvaćanje nečega na što ih se uvjetuje i egzistencijalno prisiljava.
Ako se cijepljenje na početku, kada je naputak Kongregacije pisan, još i moglo smatrati žrtvovanjem za druge, to više nije slučaj danas, kada je već mjesecima jasno kako i cijepljeni prenose virus. Tu nismo suočeni samo s moralnom relativizacijom, već i s negiranjem stvarnosti. Jer, teško je ići protiv sebe i nešto što si među prvima učinio sada prohlasiti moralno neprihvatljivim - pa, optužio bi samoga sebe.
A tu dolazimo do novog apsurda, da se cijepljenje naziva “činom ljubavi”. Dakle, cijepljenje nije moralna obveza, ali je zato čin ljubavi. A kakav je to čin ljubavi koji nije moralna obveza? Što ako netko svojom voljom ne prihvaća tu ljubav? Hoćemo li ga, onda, siliti covid potvrdama kako bismo iznudili pristanak? A kako se naziva “čin ljubavi” koji ide protiv slobodne volje i kojim se nekoga “ljubi” bez njegova pristanka?
A onda kao vidimo kako će taj čin ljubavi imati i nastavke - i da će toga biti u dozama. I tu vidimo kako nije tu tolika odgovornost u tome što su se crkveni velikodostojnici sami među prima cijepili, već u tome što je taj mali grijeh postao korijen jedne rijeke koji slijede i svi za njima. Kao što nije veličina Adamova grijeha u tome što je prvi jeo jabuku, već u tome što su za njim i svi ostali jeli jabuke.
Zbog svega toga oni danas nisu ljuti na Crkvu, već žalosni i razočarani u one koji ih vode. Kažu, ako smo se dosad morali boriti protiv svijeta, zar se sad moramo boriti i s vama i objašnjavati vam ono što biste vi trebali vidjeti bolje od nas? Ako želite pomoći svojim vjernicima u trenutku kada su oni egzistencijalno ugroženi, ne možete pilatovski govoriti kako se ne smije nametati, već treba ljudima ponuditi opciju.
Mnogi smatraju kako je Crkva ovim prešla Rubikon iza kojeg nema nazad. Ali, isto tako, ovo vrijeme križa vide i kao vrijeme očišćenja, jer su po ovome križu na vidjelo izašle “namisli mnogih srdaca”. Tako je izašlo van sve što je trebalo izaći, od pedofilije i licemjernih života, pa sve do toga kako oni koji propovijedaju o pouzdanju u Boga sami imaju siguran prihod i ne vide patnje naroda oko sebe.
Oni ne olakšavaju narodu nositi križ, već povećavaju njegovu težinu, ali ne može se imati i ovce i novce. Umjesto da se te ljude razumije i pokuša se pronaći neko rješenje u vidu izbora koji bi bio moralno prihvatljiv, njih se napada i etiketira. Zašto se onima koji ne odbijaju cijepljenje, ali imaju moralne prepreke s ponuđenim cjepivima, ne ponudi cjepivo koje za njih ne bi bilo moralno upitno?
Zašto se vlasti u Hrvatskoj, koja je dominantno katolička zemlja, nisu potrudile, poput vlasti u nekim drugim zemljama, pa u ponudu stavile cjepiva koja nisu koristila moralno upitnu tehnologiju? Takvo cjepivo je, primjerice, indijski Covaxin, koji je priznat od Svjetske zdravstvene organizacije i koji niti u jednoj fazi izrade nije koristio stanične linije fetusa, niti tehnologiju koja stvara opasnosti od nekih dugoročnih posljedica.
Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo. Ne kaže se uzalud kako se za dobro treba boriti, dok je za zlo dovoljno da se na njega pristane. A ne treba zaboraviti kako su kršćani ljudi koje nije lako zaplašiti, jer se oni ne boje “onoga koji ti može uzeti tijelo, već onoga koji ti uzima dušu”.
Nema komentara:
Objavi komentar