“Kratki espresso” profesora Raspudića

Kao recept za buđenje, umjesto produžene s mlijekom, preporučujem duplu dozu od po 480 stranica “kratkog espressa” profesora Raspudića.

Je li vam poznat onaj osjećaj kada nakon teškog i napornog radnog tjedna jedva čekate sjesti na neko mirno mjesto, uzeti u ruke novine i polako ispijati svoju toplu kavu? A jeste li znali da postoje novine koje nude “dva u jedan”, novine u kojima je kava već servirana? Onda se ne treba čuditi što mnogi, upravo zbog “Kratkog espressa” Nina Raspudića, petkom kupuju Večernjak.

Moglo bi se reći kako Raspudićevo pisanje, baš poput kofeina, razbuđuje. Jer možda ste mislili jedno, a onda ste nakon pročitanog uvidjeli kako se na isto može gledati i iz sasvim drugačijeg kuta. Ili ste možda nakon čitanja dobili nadogradnju, potvrdu vlastitog stava koji je formuliran na jasniji i jezgrovitiji način.

Njegove kolumne, ovdje uvezane u knjigu, nisu tek misaoni zapisi o događajima koji su obilježili hrvatsku politiku u proteklih nekoliko godina, već su uvijek i događaj same po sebi. O njima se žustro raspravlja na društvenim mrežama, teme su jutarnjih razgovora u kavanama, redovna su inspiracija drugim kolumnistima da i oni kažu poneku, a poneka od njih je bila i predmetom policijskih izvida. A kada riječ postane događajem, onda nema sumnje da pred sobom imamo misaonog virtuoza i pravog “zmaja od pera”.

U iznošenju vlastitih stavova Raspudić je uvijek hrabar i spreman napisati upravo ono što u danom trenutku stvarno misli. On ne izvodi jezične vratolomije kako bi se svidio onima iz tvornice etiketa, već im izlazi na megdan i poziva ih da ukrste koplja i rasprave kako stvari stvarno stoje. Njegova je misao polemična, direktna i otvorena. Ne voli mistifikacije, nametnute stavove i propisane istine. On zna da stvari nisu jednodimenzionalne i želi pokazati i njihovu drugu stranu. Sve su to kvalitete koje Raspudića lansiraju u sam vrh naše kolumnistike.

Kao što misao ne može biti formirana bez obje polutke mozga, tako se u Hrvatskoj ne komentira o politici dok se ne pročita što o tome Raspudić misli. Bez pogleda iz tog njegovog kuta hrvatska javna scena bila bi uveliko oštećena i ostavljena bez jasnog uvida u cjelinu. U našoj sredini to često znači i sebe sama izložiti na vjetrometinu pred sudom onih koji ne trpe osporavanja. Ali, u tome i jest značaj toga što ovaj filozof i talijanist, baš poput renesansnih mislilaca koje proučava, ne čuva svoje mišljenje i erudiciju u sigurnosti profesorskog kabineta, već nam ih redovno stavlja na uvid.

Nitko kao Nino ne šiba po dvoguboj njušci sitnog politikantstva, moralnog farizejstva i napuhanih ega, koji nam svojim zujanjem i pljuckanjem pokušavaju zagorčati život. Bilo da se radi o uobičajenim podlostima, oholosti ili licemjerju vlasti, bilo o visokoparnom intelektualnom prenemaganju koje liječi svoje frustracije, ili pak o prozirnim igricama nevladinih organizacija, koje svojim zujanjem žele ušićariti neku sinekuricu za sebe i svoje drugare, svi oni dolaze pod Raspudićevu analitičku lupu. On ne pristaje na okvir vječite krivnje i crnila koje ova ekipa želi nametnuti hrvatskom društvu kako bi oni ispali bolji, a njihovi recepti jedino ispravni.

Svako društvo ima svoje ideološke ladice u koje pokušava strpati cjelokupnu stvarnost, pa i hrvatsko. Tako su jedni desno, a drugi lijevo, jedni su progresivni, dok su drugi konzervativni. Uloge izgledaju dobro podijeljene i igra se čini uštimanom. Lijevi će pritom, po običaju, gurati društvo u sve nove i luđe pogreške, govoreći kako će eksperiment ovaj put sasvim sigurno uspjeti, dok će desni, kako je govorio Chesterton, činiti sve kako te pogreške stvarno nikada ne bi bile ispravljene.

To je vječna ideološka stupica politike koja ljudima oduzima nadu u bolje i čitavom društvu stavlja utege na noge. I baš poput “princa paradoksa”, i Raspudić traži izlaze iz ove stupice kako bi naciji poljuljane nade povratio vjeru u sebe i stvari oteo iz tog začaranog kruga inercije sve-jednoga. Stoga je on izabrao, svakako prilično osamljenu, poziciju branitelja društva i trajnih vrijednosti, kako od lude ambicije vlasti koja mu želi skrojiti kaput po svojoj mjeri, tako i od nametljivosti ideoloških totalitarista koji su sebe okitili kapucom progresa.

Protiv tog raširenog ideološkog pomodarstva, koje treba biti predmet izučavanja “znanosti o idiotizmu”, Raspudić se bori humorom. Humor kod Raspudića čini onu finu potku svakog teksta. On zna kako se fanatiku ne može nešto objasniti kroz argumente, već samo kroz paradoks, ironiju i ismijavanje apsurda u koje upada ideologijom opijeni um.

S Raspudićem se ona nenametljiva i tiha Hrvatska, umjesto da se stalno opravdava lošijima od sebe, naučila smijati. Jer samo se dobrim smijehom mogu raspetljati paradoksi i apsurdi u koje nas guraju naši “ćatolici” i “janemrzimaši”, i stvoriti prostor za onu jednu samopouzdaniju i bolju Hrvatsku, koja se polako budi iz sna. Stoga, kao recept za buđenje, umjesto produžene s mlijekom, preporučujem duplu dozu od po 480 stranica “kratkog espressa” profesora Raspudića.

*Predgovor knjizi "Kratki espresso" Nine Raspudića

Hrvatska na čelu “rotirajućeg predsjedništva” - to zvuči poznato

Hrvatima nema potrebe posebno objašnjavati taj neoimperijalni sindrom koji se krije iza brisanja nacionalnog identiteta; to je sve već odviše poznato iz jugoslavenskog iskustva. 

Kako prenose mediji, pripreme za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom u punom su jeku. U sklopu tih priprema premijer je poslao svoje ministre na “tečaj govorenja i ponašanja” kako bi “bolje shvatili svoju ulogu u tih pola godine kad će se morati izdignuti iznad uloge hrvatskog ministra kako bi predstavljali Vijeće EU i zagovarali interese Unije”. Pred ministrima je veliki zadatak, jer se “moraju izdići iz nacionalnih okvira, moraju biti ‘pošteni posrednici’, predstavljati i zastupati Vijeće i Uniju, a nacionalne interese staviti u drugi plan”.

Još uvijek nije jasno gdje će tu “školu” naši europski pitomci pohađati, ali za potrebe “izdizanja iznad nacionalnih okvira” kao idealno mjesto na pamet pada Politička škola u Kumrovcu, koju je preko TV-a gospođa Yu obećala uskoro staviti u pogon. Doduše, ako ova medijski široko promovirana kineska “investitorica”, čija tvrtka navodno okuplja koncern od 20 tisuća tvrtki i zapošljava preko milijun ljudi, uskoro javi kako je uspjela skupiti dogovorenih 2 milijuna eura, jer su predviđeni rokovi za plaćanje već probijeni.

Bilo bi šteta da se ne javi, jer bi naši ministri ostali uskraćeni za priliku da u živopisnom ambijentu nauče drveni birokratski jezik europske političke klase. Jer, lako je primijetiti kako je taj jezik vrlo je sličan onom kojim je govorila bivša komunistička “nova klasa”. Ta potreba da se usvoji poseban žargon nije samo tehnička stvar, već proističe iz želje da se bude dijelom “elite”. Jezik je ono što nas definira. Način na koji govorimo čini nas onim što jesmo. A za ove svrhe očito se obični jezik puka pokazuje kao potpuno neadekvatan.

Vidimo da se naši eurokrati nalaze u stanovitom procjepu. Oni moraju naučiti govoriti europskim jezikom, a trebali bi djelovati nacionalno. To je opasan rascjep između stvarnosti i retorike koju prihvaćamo, koji dobro reflektira podvojenost političke klase i naroda koji predstavlja. Ta podvojenost se, kako smo vidjeli, ljepše još kaže “izlaženje izvan nacionalnih okvira” i “stavljanje nacionalnih interesa u drugi plan”. A koje će interese, onda, oni zastupati? Pa, jasno, europske. Nadnacionalne.

G. K. Chesterton je lijepo opisao paradoks otuđenosti ljubitelja nadnacionalnog. “Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike...preziru srednju klasu, radnička klasa baca ih u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svom pokušaju da budu humani.”

Joseph de Maistre je taj uvid na sličan način sažeo rekavši kako je “svuda sretao Francuze, Engleze, Nijemce, ali da čovjeka još nikada nije sreo”. Tako, kada govorimo o europskoj novoj klasi, trebamo biti svjesni kako smo tu suočeni s novom antropologijom, o pokušaju izgradnje jedne “nove vrste čovječanstva”. Staljin je govorio kako su komunisti “ljudi sazdani od posebnog materijala”, a mi ovdje svakako prisustvujemo čudesnoj transupsupstancijaciji ljudske prirode u neki nadnaravni entitet, koji više neće biti definiran granicama nacionalnog.

Nedavno je jedan komentator europskih zbivanja, pokušavajući pronaći razloge zašto EU, unatoč tome što joj se klimaju temelji, još uvijek opstaje, naveo tri razloga: “Zbog potrage Nijemaca za novim identitetom, koji su kao nacija odlučili da ne trebaju više biti Nijemci; zbog postimperijalne frustracije Francuza da ponovno budu bitni, a znaju da to ne mogu sami; kao i zbog toga što je EU poput političkog islama, lako se ulazi, a teško iz nje izlazi.” Peripetije oko Brexita pokazuju točnost posljednjeg, ali smo i svjedoci kako od “njemačkog sindroma” ne pate samo Nijemci, već se on širi na sve one koji ostaju.

No, Hrvatima nema potrebe posebno objašnjavati taj neoimperijalni sindrom koji se krije iza brisanja nacionalnog identiteta. To je sve već odviše poznato iz jugoslavenskog iskustva. Baš kao što Merkelova danas u ime Njemačke preuzima kontrolu nad EU, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i zagovornik federalne Europe, tako je nekad Milošević u ime Srbije htio preuzeti kontrolu nad Jugoslavijom, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i čuvarom SFRJ.

Netko je jednom dobro rekao kako ga EU projekt podsjeća na “pokušaj izgradnje postitovske Jugoslavije”. “Rotirajuće predsjedništvo” samo je jedan detalj. Ispada kako je jedina razlika što ćemo sada umjesto Mesića tamo gledati Plenkovića, a ona je, složit ćete se, minorna. Samo još da se javi gospođa Yu.

Večernji list

Jeste li znali da u Hrvatskoj postoji policajac koji je napisao knjigu?

Možete li zamisliti? - U zagrebačkoj Dubravi, postoji policajac koji je napisao knjigu. A o čemu bi to policajac iz Dubrave mogao napisati knjigu? - O čemu drugom, ako ne o policajcima i lopovima...

Zbirka pripovjednih minijatura Vjekoslava Drnića “Policajci i lopovi” (Bookara, 2019.) vodi nas kroz svijet tranzicijske Hrvatske promatrane iz kuta policajca. Vrijeme je to u kojoj su “jake snage MUP-a” prilično nespremne i s dosta muke i nesnalaženja morale poraditi na vlastitom preobražaju iz milicije u policiju. To je vrijeme u kome je demokracija donijela nova pravila igre, ali i vrijeme u kome je, kako primjećuje autor, “ljubaznost osokolila klatež”.

Odmah na početku treba reći da je “mjesto radnje” svih Drnićevih proznih krokija zagrebačka Dubrava, odnosno, “centar svemira”. No, to nije tek neki kvart ili “rajon” u hrvatskoj prijestolnici, već je to, po Drniću, “stanje duha”. Netko bi rekao kako se radi o još jednom prilogu kod nas popularnog žanra tzv. urbane proze. Ali varate se ako pritom zamišljate visokoparne refleksije o “svjetskom bolu” nekog olinjalog hipstera za šankom u kvartovskoj birtiji, koji djeluje lokalno a misli globalno.

Drnićeve proza je poetika tvrdog asfalta, ona izlazi na ulicu, kreće se među švercerima, prostitutkama, sitnim lopovima, različitim sumnjivim licima i prekršiteljima zakona, pri čemu svojim opaskama ne štedi ni “čuvare reda”, koji bi trebali s tim polusvijetom nekako izaći na kraj, pa na kraju često završe u zajedničkoj kupki. To je svijet sazdan od grubosti, prevare, izdaje, ali i svijet kome Drnić udahnjije crtu topline i humanosti, razumijevanja za ljudske slabosti i posrtanja.

Taj pokušaj da se pronikne srcem u svijet grubosti crta je Drnićeve proze koja će vas razoružati. On ne reže taj svijet analitičkim skalpelom i moralnim prodikama, što su turobna sredstva koja samo dodatno unakaze i zatamne jedan već ionako oštećeni svijet. On im pristupa kroz humor i paradoks, koji će vas podsjetiti na češke majstore pripovijedanja, kako bi apsurdu dao crtu ljudskog. Drnić zna da nas samo to “stanje duha” može “zadržati iznad vode” da ne potonemo i otvoriti za razumijevanje jednog svijeta koji je daleko od savršenog.

Drnićeve priče su izvještaji o svijetu od kojega rado okrećemo glavu, koji ne želimo vidjeti, ali je on tu, živi s nama, prepušten vlastitoj gorkoj sudbini. To su izvještaji iz stvarnog života. Drnić o Dubravi i gradu koji ga okružuje piše onako kako su nekada o New Yorku pisali Breslin i Hamill. S empatijom, direktno, izvještavajući “s lica mjesta”, bez moralističkih osuda “na prvu” i lažnih uresa, ispitujući iz svakog kuta varljivu crtu između ljubavi i prevare, lojalnosti i izdaje, pravde i nepravde, svih tih graničnih situacija od kojih je ispleten život.

Njegova rečenica nema ničeg suvišnog, ali ona nije svedena. Iako se radi o literarnom prvijencu, to je brušena, odnjegovana rečenica, nekoga tko je prethodno progutao tonu knjiga i na teren književnosti izašao napucan kao Stalone. No, on tu svoju književnu spremu ne rabi kroz jalovo intelektualno “bildanje” i “akrobacije” stila, već kako bi u najgrubljem kamenu otkrio njegovu dušu, kako bi u jednom surovom svijetu isklesao iskru potrage za smislom.

Drnić često uspijeva samo u jednoj rečenici kondenzirati svo iskustvo, oslikati sve paradokse i apsurde jednog iščašenog i za mnoge nevidljivog svijeta. I time ga vratiti u ravnotežu, dati mu njegovu pravdu, njegovo zrno smisla. To je, na kraju, ono što čini bit pravednosti - tragati za svjetlom u jednom posrnulom svijetu, koji još tetura tražeći puteve vlastitog izbavljenja.

Traganje je to koje se susreće s ljudima koji uglavnom funkcioniraju u svijetu inercije i onog pojavnog, bez smisla i cilja, nerijetko promatrajući ljude koji su dotakli samo dno. A sa dna se može ići samo prema gore. Jer svi smo mi u životu učinili nešto čime se ne ponosimo, nitko nije bez crnog ispod nokta, i što bi bilo kada bi nas ljudi sudili samo po tome?

Svjetlo nade možemo upaliti samo ako u sebi pronađemo mjesta za razumijevanje i oprost. Vjekoslav Drnić nam nudi dobar komad osjećaja za tu pravednost, umijeće koje smo negdje usput, izgleda, zaboravili.

Večernjakova blogosfera

Trump je izdao sve one koji su željni novih ratova

Postoje na ovom našem svijetu ljudi koji su željni krvi i stalno bi ratovali, ali postoje i oni koji žele mir i ne žele sudjelovati u sukobima i tuđim ratovima.

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja i krhkog mira, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samobojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Ali uzalud, Isilov kalifat se iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govori kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija. Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koje se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali.

Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujuću mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga”: “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacaila, pa mu zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu - javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Večernji list

Zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na red

"Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju."

Čehov je govorio kako bi netko tko se bavi pisanjem trebao moći pisati o bilo čemu, čak i o pepeljari. To bi vjerojatno trebalo značiti kako bi i novinari trebali biti u stanju pratiti i komentirati svaku vijest, čak i onu najbesmisleniju. Ja sam odlučio testirati tu teoriju, pa sam za ovu subotu planirao pisati o parlamentarnom saslušanju kandidata za nove povjerenike Europske komisije. Bodrio sam se kako je to ipak vlada Europske unije, oni nam kroje kapu, a ovi koje biramo doma samo su transmisija njihove volje. Europa je to, važna stvar.

Međutim, moram izvijestiti kako je eksperiment propao već gotovo na samom početku. Uspio sam se natjerati ispratiti saslušanje Slovaka, ali već kod naše kandidatkinje Šuice volja mi je slomljena. O pepeljari bi se nešto možda i dalo napisati, o tome kako je pušenje štetno za zdravlje, o neobičnim figurama dima koje ispuštamo prije nego otresemo pepeo ili o tome kako nas opušci u pepeljari podsjećaju na kakav konjički puk koji juri u presudnu bitku itd. Ali o ovome ne.

To samo govori o tome kako Čehov nije bio u pravu, kao i o nezavidnom položaju novinara u odnosu na pisce. Jer, neke stvari koje nam se događaju naprosto nije moguće izmisliti, a kao što je rekao Descartes, “o onome što se ne može izmisliti nije moguće ni pisati”. A pouzdano znam da su novinari poput mene za svoj posao i slabije plaćeni od pisaca - čast izuzecima! Pisanje iscjeljuje, novinstvo ostavlja duboke ožiljke. U tome je možda i jedina veza pepeljare i novinarstva. Ožiljci.

Dugo sam od sebe pokušavao otjerati slike koje mi je u svijesti urezalo gledanje toga saslušanja. Trome, blijede, gotovo nepokretne. U usporedbi s tamo demonstriranim stilom, Brežnjevljev stil govorenja približavao se virtuoznosti jednog Oscara Wildea. Vjerojatno mu je i engleski bio tečniji, s bar ponekom finesom. Netko je upotrijebio izraz “demonstracija mediokritetstva”, ali mislim kako riječi “uniformnost” ili “jednoobraznost” bliže opisuju ono što smo imali prilike vidjeti.

Gotovo je nevjerojatno koliko današnji političari svi govore isto i ponašaju se na isti način, poput automata. To je jednoobraznost koja zapanjuje. Kako je govorio Heidegger, najveća prijetnja duhu ne dolazi od vojnika u uniformama, već od uniformiranih civila. Iako je filozof, u svom preziru prema osrednjosti ljudski omanuo pohvalama militantnom totalitarizmu, vidjevši u neljudskom nešto “herojsko” i “veliko”, ipak je dobro detektirao nadolazeće nedaće vladavine mediokritetstva koje je došlo na svoje u našem dobu tzv. mekog totalitarizma.

Nema ništa loše u mediokritetstvu po sebi. Dapače. Svi smo mi mediokriteti u većini stvari koje radimo, čak i oni koji imaju neke posebne talente. Većina naših radnji su automatske, i dobro je da je tako. Mediokritetstvo je ono što ovaj svijet drži u ravnoteži i daje mu rutinu i predvidljivost. Za većinu poslova koje radimo kreativnost nije potrebna, čak ni poželjna. Kada bi kreativnost u svemu bila imperativ, ovaj svijet bi ličio na Monty Pythonov leteći cirkus kojim upravlja Ministarstvo čudnog hodanja.

Mnogi danas gledaju na ljude bez velikih ambicija s prezirom, ali ako ne želimo živjeti u svijetu frustriranih i nezadovoljnih ljudi, nedostatak velikih ambicija nije nešto što treba pošto-poto osuđivati. Nitko ne želi da ga brije frustrirani genij ili da mu neki neostvareni kreativac određuje kaznu za parkiranje. Ljudi prosječnih sposobnosti i bez velikih ambicija čine srž svakog normalnog i zdravog društva. Čehov je toj osrednjosti podigao spomenik.

Međutim, mediokritetstvo postaje loše, kada ga spojimo s velikom ambicijom. A danas kao da vrijedi pravilo - što je mediokritetstvo veće, šanse za uspjeh rastu. To je izraženo mišlju koja kaže: “Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju.” Tu paradu nesposobnih smo mogli gledati na prošlotjednom saslušanju u Europskom parlamentu. Gledaš i jasno ti je zašto zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na redu.

Zašto je moć postala toliko privlačna ljudima bez talenta za politiku? Zašto smo prestali nalaziti ispunjenje u svojim sasvim običnim životima i predajemo se jurnjavi za moći? Zašto smo počeli obožavati moć kao da se radi o nekoj nadnaravnoj sili? Obožavanje moći svoje porijeklo ima u gubitku transcendencije kao izvora smisla. Nekad su religija, umjetnost ili filozofija pružali taj osjećaj ispunjenja i davali nadu, a danas je njihov surogat postala politika. Moć ne može zamijeniti transcendenciju, iako bi to htjela. Samo transcendencija može odbiti besmisao i čovjeku pružiti nadu.

Večernji list

Svatko bi trebao imati pravo ispasti budala

Zabranom bi pametnima trebalo zabraniti, a budalama dopuštiti da bispadnu budale

Zadnje pravo koga bismo se kao društvo trebali odreći jest da svatko ima pravo ispasti budala. Društvo bez svojih budala u ozbiljnom je problemu da samo ispadne budalasto. S razlogom su stari kraljevi uvijek sa sobom vodili po jednu dvorsku budalu. Dok luda otvara usta, kralj može biti siguran u svoj zdrav razum. Budale na slobodi su uvijek bile mjera slobodoumnosti i zdravlja svake vlasti.

Zabrane imaju tu nezgodnu osobinu da promoviraju upravo ono što žele zabraniti. O tome iz iskustva može posvjedočiti svaki roditelj kada, primjerice, djetetu želi zabraniti kolač. Umjesto da dijete zabranom odgovorite od jedenja slatkiša, ispada da time samo pojačavate njegovu želju za slatkišima. Jer, dok vi govorite “ne kolač”, ono “ne” se slabo čuje, a ostaje slika kolača. Slika je uvijek jača od riječi, pa tako ni zabrana neće djelovati, odnosno, imat će suprotan efekt.

Stvar postaje još izvrnutija kada na odrasle pokušamo primijeniti ovaj metod zabrane. Tada kao da svi podjetinjimo. Tako smo nedavno imali primjer s pokušajem da se na Rujanfestu zabrane cajke. U medijima i na društvenim mrežama pokrenuta je široka kampanja protiv te vrste glazbe. Očekivano, to je samo donijelo dodatnu reklamu festivalu, pa su se organizatori mogli pohvaliti rekordnim posjetom ove godine, a glupost je eskalirala.

No, zabrane u punom sjaju pokazuju svoju budalastu prirodu tek kada ih se dohvati vlast. Ako samo pogledamo sve te propise, zabrane i regulacije onoga što se smije i što se ne smije reći, ispada kao da nam vlasti žele poručiti da nam oni trebaju propisivati pamet. A kada vlast propisuje pamet, onda i ne možemo očekivati ništa drugo nego da pametni ispadaju budale a budale promoviramo u pametne.

Tako smo imali poznat slučaj Valpovčanina koji je policajki otpjevao bećarac, zbog čega je dospio na sud i na kraju kažnjen. Svi znamo kako bećarac nije bećarac ako nema bar neku lascivnu poruku, ali je upravo zato jasno kako on lako postaje uvredljiv ako se njime obraćamo nepoznatoj osobi, tako da i o tome uvijek treba voditi računa. No, kažnjavati ljude zbog pjevanja nikako ne izgleda pametno, a nepristojnog bećara kazna je, možda i nezasluženo, promovirala u neku vrstu heroja.

Poznat je i slučaj novinara koji je tražio oštru kaznu za našeg bećara. On je nedavno krenuo na put, ali su ga na granici zaustavili dečki u plavom. Prvo je mislio kako je to neki kostimirani party, ali se brzo ohladio kada je čuo zašto su ga zaustavili. Naime, rekli su mu kako nema legalno prijavljen boravak, ali umjesto da ga tretiraju kao ilegalnog imigranta, vlasti su ga optužile zato što je na Twitteru vrijeđao policiju i sklapavao neukusne parodije na pjesmu “Vila Velebita”. Tako je dojučerašnji zagovaratelj “policije misli”, glupošću vlasti, odjednom je postao simbolom slobode govora.

Vidimo da kada država ljudima brani da ispadnu glupi, količina budalaština u društvu progresivno raste. Slično je bilo i s osnivanjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, kako bi se regulirala situacija oko pozdrava “Za dom spremni”. Odlučeno je da je taj pozdrav protuustavan, osim u točno definiranim prigodama. Netko će reći kako je taj izuzetak otvorio Pandorinu kutiju, pa je povratno derogirano samo opće pravilo. Ali, upravo je samo opće pravilo, tj. zabrana, ta koja je imala suprotan efekt. Zabranom je nešto što je bilo incident eskaliralo u simbol bunta protiv vlasti.

Tako dolazimo do pitanja čemu uopće služe zabrane, osim što su očito kontraproduktivne i izgledno povećavaju količinu budalaština u društvu? Zar ne bi bilo bolje ukinuti zabrane kako bismo uopće imali uvid u to što tko misli? Kako uopće znati imamo li posla s nekom budalom, ako mu zabranimo da izražava svoje mišljenje? I čemu služe kazne zbog izražavanja mišljenja, ako znamo da ćemo njima samo eksces podići na razinu cijelog društva?

Zar umjesto društvene promocije prava kazna za budale ne bi bila dozvoliti im da budu budale? Zamislite samo kada bi na travnjacima, umjesto zabrana bacanja otpada, pisalo: “Smeće ovdje smiju odlagati samo budale”? Nije li nezgodnije nositi etiketu i biti sprdnja u društvu, nego platiti kaznu i ići u zatvor?

Zabrane, dakle, ne bi trebalo posve ukidati, već samo za budale. Trebalo bi donijeti zakon koji bi pametnima zabranjivao a budalama dozvoljavao da budu budale. Jer, nepravedno je jednako tretirati pametne i budale. Pametnima bi trebalo zabraniti da se ponašaju budalasto, a budalama dozvoliti da budu budale. Na taj bismo način imali slobodnije društvo, a istovremeno bismo smanjili količinu budalaština. Jer svako društvo, pa tako i naše, da bi bilo slobodno treba svoje budale.

Večernji list