Tko bi normalan povjerovao u glupost da Slovenci nekome mogu crtati granice?

Non-paper je napisan toliko glupo da ga nitko normalan ne bi mogao shvatiti ozbiljno - osim onih kojima bi on bio potvrda vlastitih zabluda.

Famozni je “non-paper” protutnjao proteklog tjedna ozemljem od Vardara, preko Trebevića, pa sve do Triglava. Autorstvo se pripisuje slovenskom premijeru Janši, ali i njegovom mađarskom kolegi Orbanu, gdje oni, navodno, nude “rješenje za Zapadni Balkan” u vidu stvaranja Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije. Skupio, kažu, Janša nacionaliste svih boja, pa krenuo da dijeli Bosnu!

Nitko taj non-paper još nije vidio, ali je jeka bila ogromna - čulo sve do Bruxellesa i Washingtona. A kad je tolika jeka, tko bi, onda, mogao posumnjati da takav “non-paper” ne postoji? Prvo smo, tako, vidjeli kartu prekrojenog Balkana, koju su prvo objavili makedonski mediji, a prenio bošnjački portal blizak tamošnjoj obavještajnoj zajednici, da bi onda opskurni slovenski blog objavio i sam “dokument” - i to u wordu, bez zaglavlja, datuma i potpisa.

Postojao taj non-paper ili ne, svi relevantni akteri su se morali oglasiti, i svi su demantirali da su takav dokument zaprimili ili vidjeli. No, kako su se ređali demantiji, to je sve više rasla sumnja da tu, ipak, “ima nešto”. A opet, nije li ovo akcija smišljena upravo kako bi izazvala ovakvu reakciju? Zato je, kad smo suočeni s nejasnim uzrocima, uvijek dobro postaviti pitanje tko bi od toga imao najviše koristi, kako bismo došli do odgovora.

Prvo što pada na pamet jest da bi od ideje mijenjanja granica na Balkanu najviše koristi mogle imati Rusija i Srbija. I doista, ako pogledamo buku koja se stvorila, oni su i izvukli neku korist iz ove situacije. Jasno je kako Rusima odgovara kreiranje nestabilnosti na drugim poljima, dok imaju krizu oko Ukrajine. Vučiću je, pak, ova situacija dala priliku da ispadne mirotvorac i kaže kako on, kontra Dodiku, ne želi dijeliti Bosnu.

Ali, s druge strane, nije baš jasno kako bi akcija “srce za bubrege” politički odgovarala Vučiću, kao što nije jasno ni zašto bi Rusi forsirali bilo kakvo rješenje za Balkan, ako znamo kako njima odgovara samo zamrznuti sukob, a da bi ih bilo kakvo rješenje eliminiralo odavde? Uz to, teško da bi oni pokrenuli inicijativu koja je očito nanijela štetu njihovom “pulenu” Dodiku.

Kada “tekst” nije jasan, treba pogledati kontekst. A kontekst kaže kako se ovaj “slovenski non-paper” pojavio nakon što je ministar vanjskih poslova Grlić Radman krajem ožujka u Bruxellesu predstavio hrvatski non-paper o pomoći BiH na putu priključenja EU, koji je potpisalo još pet članica Unije. U tom se non-paperu inzistira na izmjeni Izbornog zakona, što je izazvalo nezadovoljstvo bošnjačke strane, koja je uputila svoj non-paper.

Ako tome dodamo kako, pored Bruxellesa, pritisak na bošnjačku stranu oko izmjene Izbornog zakona vrši i Washington, stvari postaju malo jasnije. Bošnjačka se politika nadala kako će dolazak Bidena na vlast u Washingtonu dati vjetar u jedra njihovom konceptu BiH, ali kada je državni tajnik Blinken “zablinkao” u drugu stranu, pojava famoznog “Janšinog” non-papera došla im je kao budali šamar.

Kako Sarajevo ima katastrofalnu situaciju oko korone, dok se nižu afere oko zdravstva i neispravnih respiratora, a nisu ništa učinili oko nabave cjepiva, plus imaju za vratom europsku i američku administraciju oko promjene izbornog zakona - zar u takvoj situaciji nije najbolje rješenje sve prebaciti na polje nacionalizma i priču oko “komadanja Bosne”, kako se pored ideološke galame ne bi čuo sadržaj?

Posebno na apsurd u ovom kontekstu zvoni spominjanje Orbana, ako se zna njegova bliskost s Rusima, ali i spominjanje mogućeg povratka Gruevskog u Makedoniju iz egzila u Mađarskoj. Ako pogledamo kartu koja pola Makedonije nudi Velikoj Albaniji, dok na vlasti imamo makedonsko-albansku koaliciju, onda je jasno kako ovakav spin dobro dođe vlastima za podršku toj koaliciji protiv “zlih nacionalista”.

Ako toj slici dodamo očajničke pokušaje slovenske oporbe oko rušenja Janšine vlade pred slovensko predsjedanje EU, kao i jake veze slovenskih europarlamentaraca s makedonskim vlastima, onda polako dobivamo obrise balkanske osovine kojoj bi ovaj šuplji spin mogao koristiti. Čitav tekst non-papera prisan kroz prizmu ljevice i čini notorni popis svih predrasuda kojima se ljevica služi u napadu na tzv. nacionaliste.

Sam non-paper je napisan toliko glupo da ga nitko normalan ne bi mogao shvatiti ozbiljno - osim onih kojima bi on bio potvrda vlastitih zabluda. Da netko s desnice stvarno nešto ovako misli, on to ne bi napisao na ovakav način, jer bi time doslovno pokopao samoga sebe. Tako smo dobili dokument koji služi kao etiketa i ideološka toljaga kojom će “mirotvorci” lupati “nacionaliste” po glavi.

Iz njega se vidi kako se naši zagovaratelji mira vole igrati s otvorenim plamenom pored balkanske bačve baruta ne bi li privoljeli SAD i EU na svoj mlin. Ali, to je i prst u oko upravo onima koje žele pridobiti na svoju stranu, pa je sva prilika kako će im se ovaj igrokaz razbiti o glavu - jer, ako su nas uspjeli obmanuti kuknjavom i galamom, to sigurno neće proći kod onih koji imaju snagu donositi odluke.

Smiješno je i pomisliti kako bi Slovenija imala interes drugima crtati granice, kada smo vidjeli kako nije imala snagu te granice ni samoj sebi nacrtati. Tko bi normalan, uostalom, mogao povjerovati u glupost da Slovenci crtaju granice na Balkanu, kad oni tu kartu ne mogu ni razmotati do kraja a da ne pređu granicu?

Večernji list

Zagrebački bi gradonačelnik mogao postati čovjek za koga neće glasati ni njegovi roditelji

Prošli put su mediji najavljivali Anku Mrak Taritaš, no sada ju potpuno ignoriraju - kao da imaju nekog svog kandidata iz NGO svijeta?

Lokalni izbori su po pravilu lišeni velikih ideoloških priča i čini se kako je tu veći prostor za okupljanje oko konkretnih programa. Ali, ako pogledamo situaciju pred ove izbore, malo od tog političkog pragmatizma možemo vidjeti na djelu, nego tu kao da svatko vuče po svom, pa makar i u korist vlastite štete. Ako tome dodamo uobičajeni šlamperaj i odsustvo jasnog plana koji se provodi, slika dobiva na potpunosti.

Tako i sada imamo čitavu šumu kandidata, čije su kandidature velike stranke istaknule u “pet do dvanaest”, a programi se pišu od ponedjeljka do ponedjeljka. Malo je tu ljudi s nekom prepoznatljivošću, koji su nešto u životu uradili i koji bi nam ponudili neki sadržaj, nego svi ove izbore koriste za preživljavanje vlastitih stranaka ili zato što se nadaju ratnom plijenu kako bi namirili kamarilu koju vuku za sobom.

Taj dojam nije puno bolji ni ako pogledamo izbliza situaciju po velikim gradovima. Svaki je od tih gradova druga priča, ali opet je teško proniknuti u “logiku” glavnih aktera, gdje svatko igra neku svoju igru. Tako se u Rijeci ukazala prilika da padne neslavni rekord “crvene utvrde”. Međutim, ankete u drugi krug guraju kandidata desnice čiji prolazak nikome ne odgovara kao SDP-u.

SDP-u bi najveći problem bio ako bi u drugi krug prošao nezavisni kandidat, jer on ima najveći potencijal okupljanja od centra na desno, daleko više od ostalih kandidata. Kako oni Zagreb ionako ne mogu uzeti, ako im padne ova utvrda, ostaju bez zraka, ne samo u Rijeci, već i kao stranka na nacionalnoj razini.

Te relacije su zanimljive i kada pogledamo situaciju u Osijeku, gdje je kandidat SDP-a imao realne šanse ući u drugi krug, ali je njegov rast u anketama zastavilo isticanje kandidature iz stranke Možemo! Takva konstelacija sada, osim što šteti SDP-u, daje šansu za drugi krug neovisnom kandidatu, kojeg podržavaju Domovinski pokret i Most. A to opet “sreću kvari” HDZ-u, koji se nadao lakoj pobjedi u drugom krugu.

Najzanimljivija je situacija, naravno, u Zagrebu. Tamo SDP-ov Klisović nije imao nikakve šanse za ulazak u drugi krug, a onda je umro Bandić i Škoro najavio svoju kandidaturu, tako da je ionako podijeljena desnica postala dodatno podijeljena. Tako se stvorila situacija u kojoj veliki broj kandidata na desnici daje jedinstvenu priliku lijevima da ujedinjenim snagama - vrate Titov trg u Zagrebu.

Strategija je desnice tu potpuno nejasna. Most je prvi istaknuo svog kandidata, ali je očito kako se on nije najbolje snašao, pa nije jasno zašto se ne dogovore sa Škorom, da, recimo, Most dobije trećinu vijećnika i Troskot nosi listu, a da Škoro bude zajednički kadidat? Tim više što već surađuju na drugim mjestima, a ovo im je jedini način da iz igre u Zagrebu izbace “mirnog čovjeka” i odu u drugi krug.

Tako je postupio arhitekt Otto Barić, koji je realno procijenio svoje šanse i dao podršku drugom kandidatu, premda je, čini mi se, pritom pogriješio u izboru, jer se jednako bore za prelazak praga. Isto vrijedi i za druga dva kandidata desnice, Filipovića i Vesnu Škare-Ožbolt. Prema anketama vidimo kako će većina HDZ-ovaca glasati za listu, ali za kadidata većina se odlučuje za Škare-Ožbolt.

Ako bi HDZ napravio dogovor sa Škare-Ožbolt kao zajedničkom kandidatkinjom imali bi realne šanse za ulazak u drugi krug. Komparativna prednost Škare-Ožbolt pred Filipovićem je ta da bi nju u drugom krugu lakše prihvatili glasači desnice. Sličan bi problem s glasačima umjerene desnice imao Škoro, ako bi se domogao drugog kruga. Škare-Ožbolt tu ispada kompromisni kandidat, koji bi mogao okupiti sve koji su kontra lijevih.

Ako se desni ne dogovore, ljevica bi mogla preuzeti prijestolnicu. Prošli put su mediji najavljivali Anku Mrak Taritaš, no sada ju potpuno ignoriraju - kao da imaju nekog svog kandidata iz NGO svijeta? A ono tamo jedan koji udrugu naziva “institut”, a u taj institut stižu milijuni stranog novca, koji se ne koristi za financiranje stranke, jer to nije po zakonu. A kada ljude iz te udruge upitate mogu li članovi udruge biti i članovi stranke, oni kažu - možemo!

Tako smo dobili ankete koje kažu kako bi zagrebački gradonačelnik mogao postati čovjek za koga neće glasati ni njegovi roditelji. Bio bi to zaista bio vrhunac, što bi se reklo - senf na vrhu bandićevske torte.

Večernji list

Posao s avionima ne smijemo odlagati dok je svijet na vratima velikog nereda

Uvijek se može naći izlika za nečinjenje, a vremena su takva da je loša odluka danas bolja nego najbolja odluka kad već bude kasno.

Početkom ovog tjedna ruski je predsjednik potpisao zakon koji mu omogućava da se ponovno kandidira na izborima. To u praksi znači da Vladimir Putin kani vladati Rusijom bar do 2036. godine. Očekivani je to ishod procesa uvođenja ustavnih promjena koji je započeo prošlog ljeta, što je izazvalo nezadovoljstvo i prosvjede oporbe, ali i automatski zaustavilo priču oko traženja Putinovog nasljednika. 

No, vidjeti ovo tek kao svjedočanstvo kako u Rusiji nema demokracije i kako Putin zemlju čvrsto drži na stoljetnom putu samodržavlja, bilo bi jednako otkrivanju kako je voda mokra, i neminovno bi promašilo bit. A bit je u tome da je ovaj Putinov potpis jasan signal kako se u Kremlju već neko vrijeme priprema nešto veliko i da se kreće u veću akciju za koju je potrebna stabilnost i kontinuitet vlasti. 

U tom kontekstu treba čitati vijesti koje nam ovih dana stižu s rusko-ukrajinske granice na koju se ubrzano doprema vojna oprema, uključujući avione, tenkove i artiljeriju. Prema američkim procjenama, Rusija na teritoriju Ukrajine drži nekih 60 tisuća vojnika, od čega 32000 na anektiranom Krimu i 28000 u “separatističkoj” regiji Donbasa. Nad hladnom stepom ovih se dana nadvijaju oblaci nove ratne eskalacije.

Procjene analitičara o Putinovim namjerama se razlikuju. Dok jedni upozoravaju kako se tolika vojna sila ne gomila ako ju ne mislite i upotrijebiti, i tvrde kako Putin kreće u masivnu vojnu akciju, drugi su oprezniji, i misle kako će ići samo na manje “zahvate”, čija će snaga i realizacija ovisiti o reakciji Zapada, argumentirajući kako Rusija nema ekonomsku snagu koja bi podržala masivnu invaziju Ukrajine.

Ono što svakako treba uzeti u obzir u kontekstu novog zatezanja oko Ukrajine, a često se previđa, jest i dovršenje projekta Sjeverni tok 2, koji je zaustavljen u vrijeme Trumpove administracije pod prijetnjom sankcija. Čak i manja zatezanja na rusko-ukrajinskoj granici bi mogla dovesti do “izbacivanja iz stroja” ukrajinskog plinovoda, što bi pogodovalo stvaranju pritiska u Europi da se Sjeverni tok 2 završi. 

Dok se u vrijeme prošle američke administracije za Putina nije moglo ni čuti, sada je jasno kako njegovim ambicijama na ruku idu slabosti nove Bidenove administracije. To je administracija upitnog legitimiteta, s problemima na vlastitoj južnoj granici, čija se vizija svijeta svodi na podgrijavanje stare juhe. Putin i Biden su, uostalom, stari znanci, jer je Putin ušao na Krim dok je Biden bio potpredsjednik.

Čini se da Bidenov slogan o “povratku Amerike” nije naročito impresionirao ni ostale aktere u svijetu, što i ne čudi kad o povratku priča netko tko se ne može sjetiti ni gdje je parkirao vozilo i za koga svi znaju kako neće još dugo. O tome koliki ugled uživa Bidenova administracija možda najbolje govori predstava javnog ponižavanja koje im je kineska delegacija priredila na bilateralnom susretu na Aljaski sredinom ožujka. 

Ta percepcija slabosti Bidenove administracije dovela je i do drugog velikog geopolitičkog zaoštravanja čijoj kulminaciji, izgleda, svjedočimo ovih dana - onog između Kine i Tajvana. Dok s jedne strane imamo otvorene ratne prijetnje Tajvanu, dotle, s druge strane, imamo Bidena koji ne smije ni virus nazvati “kineskim” i koga iz vlastite stranke pozivaju da stiša kritike prema Kini, jer bi se to moglo shvatiti kao - rasizam. 

S koje god strane da pogledamo, svijet je na vratima velikog nereda. O tome dovoljno govori i podatak kako je od kraja hladnog rata u zadnjih godinu dana, unatoč globalnoj zdravstvenoj krizi, na svijetu najviše novca potrošeno na kupovinu naoružanja. To bi mogao biti signal i nama da ne otežemo s nabavkom aviona. Jer, kako nam je kriza oko korone pokazala, kada se neke stvari počnu odvijati obično bude već kasno.

Pritom nije toliko bitno hoćemo li uzeti američki potpuno novi ili odličan francuski, a za razliku u cijeni od Amerikanaca uzeti nešto drugo. Radi se o složenim sustavima za koje treba vrijeme da ih se stavi u funkciju, pa nema vremena za odlaganje. Iako smo članica NATO-a, važno je imati svoje, jer smo vidjeli kako u globalnoj krizi - od nabavke medicinske opreme do cjepiva - svatko gleda samo sebe. 

Zato, da bismo mirnije spavali, taj posao treba obaviti na vrijeme. Uvijek se može naći izlika za nečinjenje, a vremena su takva da je loša odluka danas bolja nego najbolja odluka kad već bude kasno.

Večernji list

Uskrsnu priču mora svatko od nas sam za sebe ispisati

Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo, jer, kao što kaže sv. Augustin,“Bog bez tebe neće, a ti bez Boga ne možeš”

Blagdansko je vrijeme, kada svi imamo priliku više se posvetiti sebi i malo odmoriti od buke svijeta i bijesa malih ega, uvijek željnih kontrole i moći, koja nas svojim nametljivim skakutanjem inače ne planiraju ostaviti na miru. Bijeg od tog žamora svakidašnjice je i prilika da se okrenemo istini, kako bismo ovaj svijet sagledali “odozgo”, odakle stvari uvijek izgledaju bar malo jednostavnije i jasnije.

A kada s te distance bacimo pogled na svijet shvatimo kako život uglavnom provodimo uludo trošeći vrijeme na silne rasprave i jalova objašnjavanja oko toga tko je i koliko u pravu, dok nam izmiče bit. A bit nije u tome da budemo u pravu, da pobijedi moja ili tvoja istina, jedna ili druga krajnost, već da stvorimo prostor između tih krajnosti i tako oslobodimo perspektivu u kojoj će te krajnosti “pronaći svoje mjesto” i “doći do svoje istine”.

Samo na taj način možemo stvoriti okvir u kojem će se istina “proslaviti”. A to ne možemo ako smo “zlopogleđe”, koje u svemu traže ono loše. Bit je u tome da se okrene perspektiva i u svakom zlu potraži način da na površinu ispliva ono što je dobro. A to se ne može postići kritikom i objašnjavanjem, već kroz poziv i djelovanje, koji će ljude probuditi da potraže odgovore, umjesto da ih uspavljujemo malim istinama i izgovorima zašto nam je loše.

Jer, do istine se ne dolazi kroz potvrđivanje starih predrasuda, već samo kroz stalno propitivanje. Ako se držimo predrasuda, tada se ništa neće promijeniti, a mi ćemo se i dalje iscrpljivati u traženju krivaca za naše promašaje. Tada će nam i dalje ovaj svijet djelovati kao uzavreli kotao parcijalnih istina, kroz čija isparenja i trulež ne može doprijeti svjetlost istine. Zato je paradoks jedini način da se te parcijalne istine prodrmaju.

Kada se u ove dane sjećamo Isusovih propovijedi i misije, njegove muke i uskrsnuća, ne može nam promaći koliko je inzistiranje na paradoksu prožimalo čitavo njegovo djelovanje. Obično nam se kao “uskrsna priča” nudi neka zašećerena basna o zečevima i pilićima, ali ako zavirimo u Evanđelja, vidjet ćemo kako u njima nema ničeg sladunjavog. Naprotiv, on svakim svojim potezom do temelja protresa ustaljene istine ovoga svijeta. 

Razni teolozi i filozofi već stoljećima lome glavu nad provokativnim, i često šokantnim, sadržajem Isusovih poruka. Dok proroci najavljuju i iščekuju dolazak Kraljevstva Božjeg, on govori kako je čekanju kraj i kako je ono već tu; dok zakoni nalažu da ljubimo bližnjeg svog, Isus kaže kako trebamo ljubiti neprijatelje svoje; dok svi vide Mesiju kao spasitelja koji će poraziti neprijatelja, Isus kaže kako spas dolazi kroz njegovu smrt na križu.

Sve ovo moralo je onima koji su ga slušali djelovati kao čista ludost. U Evanđeljima čitamo kako svaka njegova riječ, svaki potez, nailaze samo na zid odbacivanja i nerazumijevanja. Njegova obitelj smatra ga ludim, učenici ništa ne razumiju i nepouzdani su, svjetina ga odbacuje i kamenuje, svećenici njegovo ponašanje proglašavaju svetogrdnim. A opet, čitav smisao njegove misije i jest u tom nerazumijevanju i odbacivanju.

Kada bi ga razumjeli značilo bi da ga nisu čuli; kada bi ga prihvatili značilo bi da ga nisu razumjeli. Isus ne želi biti još jedan u nizu proroka, on ne želi biti tumač teoloških istina. Njegove parabole služe kao izazov i poziv, kao “okidači” koji trebaju razdrmati iz temelja one koji spavaju i sanjaju. On ne želi biti utjeha ni izgovor njihovom očaju, već ih potaknuti na odgovor, probuditi u njima život i pokrenuti ih na djelovanje.

Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo, jer, kao što kaže sv. Augustin, “Bog bez tebe neće, a ti bez Boga ne možeš”. Možemo do beskraja ponavljati iste postupke i očekivati drugi rezultat, ali to samo uvećava zbrku i vodi u očaj. A možemo se i trgnuti i pitati se kako sve to izgleda kada se pogleda “odozgo”? Kada se sami pokrenemo i pogledamo na svijet kroz prizmu dobra, tada stvari dobivaju drugu svrhu.

U Evanđeljima, bar onim kanonskim, nema prikaza uskrsnuća. Postoji samo prazna grobnica i uplašeni sljedbenici koji od straha ne mogu govoriti. Najraniji vizualni prikazi uskrsnuća također prikazuju prazan grob i usnule rimske vojnike pored njega. Taj prazan grob prvo pobuđuje užas, ali nas i trže iz sna i pokreće da konačno učinimo nešto sa svojim životima. On nam poručuje: “Probudi se! Počelo je!”

Istina nije u spoznaji, već u djelovanju u korist većeg dobra, u primjerima koji će nam pomoći da se sami pokrenemo i promijenimo. Kada u svemu što radimo tražimo dobru nakanu, onda i sve dolazi u pravo vrijeme. Samo tako se istina može “proslaviti”. Zato i nema prikaza i priče o uskrsnuću, jer ono ne postoji kao neki univerzalni obrazac ili “recept” za naše vlastito spasenje. Tu priču svatko od nas mora sam za sebe ispisati. 

Večernji list