Bidenov sin primio milijune dolara od Kineza i udovice bivšeg moskovskog gradonačelnika

Priča o Hunteru Bidenu nije samo priča o razmetnom sinu koji koristi politički položaj svoga oca kako bi se obogatio, već i priča koja se tiče američke, pa i globalne, sigurnosne politike - priča o sinu koji je prodao čitav svijet.

Aktualna predsjednička kampanja u Americi najčudnija je od svih čudnih predsjedničkih kampanja u američkoj povijesti. Dosad smo vidjeli svašta, od cirkusa s demokratskim predizborima zimus do odustajanja od predizbora pod izgovorom korone, od svakodnevnih prizora anarhije i paleži u gradovima pod kontrolom demokrata tijekom cijelog ljeta, pa sve do toga da Trumpov izazivač uopće ne vodi klasičnu kampanju, već se oslanja samo na podršku medija, javljajući se povremeno iz podruma svoje kuće. Stoga se sada, kako se kampanja zahuktava, svi pitaju kakvo nas čudo još očekuje. 

Znamo da je kampanja po zamisli trebala biti još čudnija nego što je sad. Tako su prošle jeseni demokrati pokrenuli postupak Trumpovog opoziva zbog inkriminiranog razgovora s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, s idejom da se taj proces razvuče do izbora i da im taj proces bude glavna linija napada na Trumpa. Međutim, kako su na svjetlo dana počele izlaziti afere koje su se vezivale za zanimljive poslovne angažmane Bidenovog sina Huntera u Ukrajini, ispostavilo se da je opoziv bio čisti autogol, pa je entuzijazam oko opoziva naprasno splasnuo, a lopta neplanirano završila u golu napadača.

Tako je na površinu isplivao milijunski ugovor Huntera Bidena s najvećom ukrajinskom privatnom energetskom kompanijom Burisma Holdings. Osnivač te tvrtke je bivši Janukovičev ministar Mikola Zločevski, dok većinski paket dionica drži proruski tajkun Igor Kolomojski. Na pitanje novinara što je bilo presudno za njegov angažmanu s Burismom, unatoč tome što nema nikakvog znanja o energetici, Hunter lakonski odgovara - “očevo prezime”. Kako god bilo, umjesto da Ukrajina bude glavna linija napada na Trumpa u kampanji, sada Biden morati odgovarati na neugodna pitanja o poslovima svog sina u Ukrajini. 

I doista, bilo je gotovo neugodno gledati kako stari Joe Biden nemušto pokušava izvrdati pitanja novinara “Axiosa” o unosnim poslovima njegovog sina Huntera. Jer, to i jest jedna priča koja za sobom povlači mnoga zanimljiva pitanja. Priča je to o problematičnom sinu kojem je sve krenulo u životu kada njegov otac postaje američki potpredsjednik. Ulazak Joe Bidena u Bijelu kuću bio je trenutak u kojem dugogodišnji narkomanski ovisnik, s razorenim brakom iza sebe i s poslom zastupnika online kockarnica, otkriva u sebi poslovni genij i postaje pravi globalni lovac na imovinu s milijunima dolara teškim inozemnim ugovorima.

U nekidan objavljenom izvještaju o istrazi senatskih odbora za sigurnost i za financije, pored spomenute Burisme, navode se i drugi poslovni aranžmani Huntera Bidena s inozemnim partnerima, poput donacije od 3,5 milijuna dolara Elene Baturine, udovice bivšeg moskovskog gradonačelnika bliske Putinu, kao i njegova povezanost s prostitucijom i ruskim lancem trgovine ljudima u istočnoeuropskim zemljama. Mora se priznati kako ima neke ironije, pa i poetske pravde, u tome što propala istraga o navodnim Trumpovim “ruskim vezama” sada dobiva epilog kroz dokaze o poslovnim vezama obitelji Biden s Kremljom.

No, koliko god bila zanimljiva Hunterova igra lovca i lovine s ruskim medvjedom, prema dostupnim podacima, pravi poslovni uzlet Hunter Biden doživljava kada je uzjahao kineskog zmaja. Poznato je kako je komunistička Kina glavni američki rival na globalnoj sceni. Kineski režim predstavlja najveći američki izazov na polju tehnoloških inovacija, ekonomske sigurnosti, demokracije i ljudskih prava, a kineski dužnosnici otvoreno govore kako žele zamijeniti Ameriku na mjestu supersile. Ali, ne misle svi tako. Joe Biden, recimo. Po njemu je “uspon Kine pozitivna stvar, ne samo za kineski narod, već i za Sjedinjene Države i čitav svijet”

Zašto on tako misli postaje jasnije ako pobliže pogledamo “kinesku storiju” obitelji Biden. Za početak ove političke romanse možemo uzeti prosinac 2013. godine, kada Biden, kao Obamin posebni izaslanik za Kinu, leti za Peking kako bi riješio probleme vezane za krađu tehnologije i kineske vojne prijetnje u Južnom moru. U avionu s njim se našao i sin Hunter. Deset dana nakon tog puta, prema dostupnim izvještajima, na račun Hunterove tek osnovane tvrtke Bohai Harvest uplaćeno je 1,5 milijardi dolara s računa kineske vlade, a sama tvrtka dobija povlašten status u Kini, kakav nema nijedna svjetski poznata kompanija. 

Bohai Harvest i kineska vojna avioindustrija (AVIC) nakon te transakcije kupuju američku automobilsku tvrtku Henniges, koja surađuje s američkom vojskom. Iako je AVIC već optuživana za krađu američke vojne tehnologije, Obamina administracija odobrava tu prodaju. Slične poslovne aranžmane Hunter Biden razvija s Kinezima oko kupovine rudnika bakra i molibdena u Africi, u vrijeme dok se Amerika sudi s Kinom zbog monopola na tržištu rijetkih ruda. Pored toga, Bidenov sin 2014. postaje investitor u kineskoj tvrtki China General Nuclear (CGN), koja je bila pod istragom FBI zbog krađe nuklearnih tajni. 

Na Pentagonovoj listi kineskih tvrtki povezanih s kineskom vojnom industrijom, pored Huaweija i ostalih, našle su se i kompanije AVIC i CGN. Hunter Biden je prošle godine pod pritiskom politike povukao svoje udjele u CGN, koja se u međuvremenu našla na sudu zbog špijunaže. Nije poznato je li FBI znao da istražuje tvrtku u čijem vlasništvu ima udjela potpredsjednikov sin, ali je poznat slučaj Patricka Hoa, zastupnika kineske naftne industrije, koji je, nakon što je uhićen zbog korupcije, svoj telefonski poziv iskoristio kako bi nazvao Hunterovog strica Jamesa. Na upit novinara “New York Timesa” zašto je zvao baš njega, odgovorio je kako je ovaj tražio Huntera.

Zbog toga se sada mnogi pitaju nisu li Bidenovi blagonakloni stavovi prema Kini i njegove opetovane izjave kako “Kina nije prijetnja”, rezultat upravo tih poslovnih veza njegove obitelji s kineskim državnim kompanijama? Razumljiva je potpuna nezainteresiranost medija za ovu priču, jer se ne radi o Trumpu i njegovim sinovima, već o obitelji Biden. Kada je Trump postao predsjednik njegovi su sinovi obustavili sve inozemne poslove, a ovdje vidimo kako je Bidenov sin započeo svoju inozemnu poslovnu karijeru u trenutku kada je njegov otac ušao u Bijelu kuću, što je medijski potpuno neatraktivno.

Kada sve ovo imamo u vidu, postaje i malo jasnije zbog čega je Joe Biden, unatoč svim preprekama koje pred njega postavlja starost, ušao u iscrpljujuću utrku za predsjednika. Bidenov politički angažman od početka njegove karijere predstavljao je i glavnu polugu uspona čitave obitelji od skromnog porijekla do današnjeg bogatstva. Sada ti unosni obiteljski poslovi trebaju političku zaštititu od istraga koje kucaju na vrata. Zbog toga i treba očekivati da će poslovi Huntera Bidena doći u fokus javnosti u samom finišu ove kampanje. 

Jer, kako vidimo, to nije samo obična priča o razmetnom sinu koji koristi politički položaj svog oca kako bi se obogatio, već priča koja se tiče američke, pa i globalne, sigurnosne politike - priča o sinu koji je prodao čitav svijet. 

Večernji list

Umjesto da pokrene treći svjetski rat, Trump miri “Abrahamovu djecu”

Obama je dobio Nobela jer se mislilo kako donosi mir a pokrenuo je tri rata, dok je Trump jedini predsjednik koji u 40 godina nije pokrenuo rat a ne daju mu Nobela, jer misle da će pokrenuti treći svjetski rat.

U utorak je u Bijeloj kući održana ceremonija potpisivanja sporazuma o punoj normalizaciji odnosa između Izraela i dviju arapskih zemalja, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj je dokument nazvan Abrahamovi sporazumi, po tome što je zajedničko svim narodima na Bliskom istoku to da su “djeca Abrahamova”. Sporazum je dao veliku nadu ljudima u regiji, pa možemo vidjeti nestvarne prizore kako na plažama Dubaija ljudi mašu zastavama Izraela, dok na zidu Starog grada u Jeruzalemu gledamo vizualne projekcije zastava Bahreina i UAE.

Već sam čin potpisivanja predstavlja veliki iskorak, jer se dugo smatralo da je izraelsko-arapski spor, u čijem je središtu palestinsko pitanje, nerješiv bez prethodnih ustupaka Izraela po tom pitanju. To je bila konvencionalna mudrost kojom se do sada pristupalo tom problemu. Tako smo koliko jučer mogli slušati uvjeravanja Obamina državnog tajnika Johna Kerryja kako “nijedna arapska zemlja neće normalizirati odnose s Izraelom dok Izrael ne napravi značajne ustupke povodom palestinskog pitanja”, dok sada vidimo kako upravo takav pristup otvara put ka rješenju.

Američka je diplomacija desetljećima, još od čuvenog Rooseveltovog susreta s kraljem Ibn Saudom na američkom razaraču USS Quincy u veljači 1945., u svojoj bliskoistočnoj politici balansirala između podrške Izraelu i ovisnosti o arapskoj nafti. Tako je glavni preduvjet za novi pristup rješavanju ključnog problema na Bliskom istoku ostvaren kada je Amerika postala energetski neovisna. Ta je pozicija Americi omogućila da se ponovno “poslože kockice” na terenu i stvori uvjete za cjelovito rješenje sukoba na Bliskom istoku.

Prvi je korak u tom smjeru bilo povlačenje Amerike iz Obaminog nuklearnog sporazuma s Iranom, koji se pokazao pogubnim za čitavu regiju, jer je od Irana stvorio glavnu regionalnu supersilu, što je povratno radikaliziralo sunitski svijet. Kako Iran nije htio pristati na reviziju tog sporazuma dogovorom oko balističkih raketa i povlačenja Revolucionarne garde iz zemalja u regiji, Trump je izašao iz sporazuma i zaveo ekonomske sankcije Iranu. Tim je potezom Amerika pridobila sunitski svijet, od kojih se zauzvrat očekivalo da podrže plan za rješenje izraelsko-palestinskog pitanja. 

Nakon toga je Trump povukao potez s preseljenjem veleposlanstva u Jeruzalem i obznanjivanjem mirovnog plana za Izrael i Palestinu, kako bi pokazao što mu je cilj, da bi onda zamrznuo provedbu tog plana kako bi se razgovaralo o uvjetima za uspostavu mira. Za razliku od ranijeg pristupa, kada su se ustupci tražili od Izraela kao strane koja želi dogovor, što je samo ohrabrivalo ekstremiste na drugoj strani, sada se išlo s pristupom koji bi Palestince privolio da sjednu za stol tako što će se prvo pridobiti njihove financijere, a onda među Palestincima pronaći političku snagu koja bi pristala na dogovor. 

U tom je smislu zanimljiva informacija kako je Katar nedavno poslao pomoć Hamasu od 30 milijuna dolara uz poruku kako to više nije dio njihove politike, već jednokratna pomoć, te da će ona ubuduće ovisiti o tome kako se Hamas bude ponašao. Pored toga, katarske vlasti naložile su urednicima Al Jazeere da revidiraju pristup oko veličanja Hamasa i ublaže kritiku na račun Sjedinjenih Država i zemalja potpisnica sporazuma. Kada iz Katara, kao glavnog financijera Hamasa, stižu takve poruke, onda je jasno kako će ekstremisti ubrzo shvatiti kako se terorizam više ne isplati.

Sličan sporazum Izrael je dosad potpisao samo s Egiptom 1979. i Jordanom 1994., nakon kojeg je uslijedio mirovni sporazum iz Osla. Presedan je da su sada dvije zemlje istovremeno potpisale takav sporazum. Iz toga se naslućuje koliko je ambiciozno zamišljen čitav plan, jer sugerira kako bi mu i ostale arapske zemlje mogle uskoro pristupiti. O tome govore i konkretni potezi, poput dozvole Saudijske Arabije za prelete izraelskih komercijalnih aviona.

Ako znamo da Bahrein i Emirati nikada ne bi potpisali takav sporazum bez “zelenog svjetla” Saudijske Arabije, onda se čine realnim najave o njihovom pristupanju dogovoru. Kada Saudijci i ostale arapske države pristupe sporazumu, ako netko možda sad i ignorira njihov značaj, Abrahamovi će sporazumi biti stvarnost koju se neće moći negirati. Motiv zašto baš sada svi žele ući u sporazum treba vidjeti u skorim američkim izborima, jer se arapske zemlje žele osigurati na vrijeme, kako Biden ne bi vratio Iranski sporazum ako bi slučajno dobio izbore.

Na kraju treba reći kako sve ovo Trump ne bi uspio bez pomoći medija. Da odatle nisu stizali glasovi kako se radi o nekom tko je spreman pokrenuti treći svjetski rat, teško da bi svi sada skakali potpisivati mirovne sporazume. Obama je dobio Nobela jer se mislilo kako donosi mir a pokrenuo je tri rata, dok je Trump jedini predsjednik u 40 godina koji nije pokrenuo rat a ne daju mu Nobela, jer misle da će pokrenuti treći svjetski rat. No, to je već paralelna stvarnost u koju se možda vjeruje, ali koja neće ostati zapisana u povijesti.

Večernji list

Dritan Abazović vraća Mila Đukanovića na vlast

Svojom političkom kratkovidnošću Abazović omogućuje Milu Đukanoviću da vrlo brzo povrati sve poluge vlasti pod sloganom - prije je bilo bolje!

Neočekivana pobjeda oporbe na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori već danima privlači pažnju medija u čitavoj regiji. Događaji u najmanjoj državi na Balkanu kao da su nas sve na tren vratili trideset godina unazad, u vrijeme velikih narativa o nacionalizmu, komunizmu i demokraciji. Dok jedni govore o “pobjedi prosrpskih snaga” i skretanju Crne Gore s “europskog puta”, drugi ističu kako je ovo “povijesna pobjeda” kojom je s vlasti maknut “europski Lukašenko”. 

Postoje tu i oni treći, koji će nam skrenuti pažnju kako tu stvar nikako nije crno-bijela, već puno kompleksnija. Oni će nam, tako, kao naročito zanimljiv detalj isticati svojevrsni paradoks kako se na čelu nacionalističke, “prosrpske” koalicije, našao jedan etnički Albanac, koji drži kontrolni paket akcija, bez kojih nije moguće formirati vlast. Radi se o Dritanu Abazoviću, mladom i obrazovanom političaru građanskog opredjeljenja i prozapadne orijentacije, koji je odmah postao nova politička zvijezda.

Ali, kojem god od ovih ideoloških narativa dali za pravo, u biti se radi samo o magli koja nam zaprječuje pogled na ono bitno kod događanja u Crnoj Gori, a to je tehnologija osvajanja i preuzimanja vlasti. Jer, svi mi znamo kako je politika jedan od najstarijih zanata u kojem je ideologija samo opijum za naivne, a idealizam i poštenje samo smetnja, jer na kraju ispadne kako kroz taj obruč obično ni sami pošteni idealisti ne mogu proturiti vlastite glave.

A kada dođemo do pitanja vlasti u Crnoj Gori, onda je prva naivnost koja nam pada na pamet sadržana u tome kako je na ovim izborima “pao Milo Đukanović”. Netko bi mogao pitati - kako je pao, kad je on još uvijek tu, na sredini svog predsjedničkog mandata? On je svakako ranjen ovim porazom na parlamentarnim izborima, ali ne treba smetnuti s uma da je to čovjek koji je punih trideset godina punio sustav sebi lojalnim ljudima, od sudstva do policije, medija i službi, nad kojima još uvijek ima kontrolu. 

Đukanović je izbore, po svoj prilici, izgubio zbog toga što su se ljudi zasitili njegove vladavine, ali i zbog sukoba s crkvom. Suočen s optužbama za sveprisutnu korupciju i sumnjama na veliki kriminal, on je morao zaigrati ideološku igru, ali, kako u politici svaka akcija izaziva reakciju, ispalo je da je s tim potezom sam sebi nanio političku štetu, jer je protiv sebe ujedinio oporbu, koja je bila spremna staviti na stranu međusobne velike ideološke razlike.

Zato, kada pogledamo na drugu stranu, vidimo da je u pitanju “kupus koalicija”, koja nema drugog sadržaja osim suprotstavljanja Milu Đukanoviću, a znamo koliko je dug put od pobjede na izborima do potpunog preuzimanja vlasti. Uz to, novu vlast odmah čekaju problemi oko korone i ekonomske krize, tako da je jako teško povjerovati da će imati vremena za bilo što drugo, a ne za ozbiljan posao poput reforme sustava i borbe protiv korupcije.

U biti, s ovim osvajanjem vlasti, aktualna će oporba preuzeti odgovornost za sve loše, dok će Đukanovića lišiti odgovornosti, a samu strukturu njegove vlasti ostaviti netaknutom. Zbog svega toga se postavlja pitanje koja je politička logika iza odluke Dritana Abazovića da formira vlast s “kupus koalicijom”? Nije li po srijedi politička naivnost koja radi direktno u korist svoje štete kada u osvajanje vlasti ide s ekipom s kojom izvjesno neće moći ništa od proklamiranog napraviti? 

Stara mudrost kaže kako se prijatelji uvijek drže blizu, a neprijatelji još bliže. Zar ne bi Abazoviću bilo puno mudrije da je svoja četiri glasa iskoristio kako bi išao s onima koji imaju stvarnu vlast i koji mogu provesti dogovoreno? Kao što je “kupus koaliciji” postavio uvjete oko NATO-a i Kosova, isto je tako mogao postaviti uvjete i DPS-u oko donošenja zakona o porijeklu imovine i, recimo, obećanja da se Đukanović neće ponovno kandidirati. Bio bi to strukturni udar na Đukanovićevu vlast, jer ovaj ne bi imao izbora i morao bi prihvatiti Abazovićevu “nepristojnu ponudu”, a ne bi mogao opstruirati takvu vlast. 

DPS bi morao provesti sve uvjete koji bi se pred njih postavili, jer bi alternativa bila dolazak oporbe na vlast. Uz to, mnogi bi potencijalni prebjezi pred optužbama za korupciju sklonište potražili u Abazovićevom poštenju i tako jačali njegov utjecaj, a marginalizirali Đukanovićev. Ovako, svojom političkom kratkovidnošću Abazović omogućuje Milu Đukanoviću da vrlo brzo povrati sve poluge vlasti pod sloganom - prije je bilo bolje!

Večernji list

Bidena je sklonost davanju bizarnih izjava i ranije stajala predsjedničkih ambicija

Ironija je da je ljevica, koja se obično ističe pričama o sjajnoj budućnosti, sada istaknula kandidata koji jedino može pobuditi nostalgiju za zaboravljenom prošlošću.

Predsjednička kampanja u Americi primiče se svom velikom finalu. Drugim riječima, ono što smo do sada imali prilike pratiti bila je samo priprema za ono što slijedi. Prosječni Amerikanac, inače, malo mari za politiku i, po pravilu, počinje ju nešto intenzivnije pratiti tek nakon Dana rada, koji se u Americi obilježava prvog ponedjeljka u rujnu. Tada se počinje igrati s najjačim kartama i kreće prava zabava. A sve ono što smo dosad vidjeli obećava napetu igru do kraja i vrhunski politički okršaj, koji će se dugo pamtiti i prepričavati.

Istini za volju, da je bilo koji drugi američki predsjednik u izbornoj godini suočen s masovnim uličnim neredima, sveopćim kaosom oko pandemije i ekonomskom depresijom, bez obzira na njegove eventualne kvalitete, bilo bi razumno okladiti se na pobjedu njegovog izazivača. Jer, pravilo kaže da reizbor predsjednika ne ovisi samo o kvaliteti vođenja države, već u jednakoj mjeri i o općoj atmosferi u kojoj se izbori održavaju. No, unatoč “kokuznim” vremenima, Trumpove šanse za osvajanje drugog mandata u ovom trenutku ne čine se nimalo loše. Dapače.

Ne mali dio tih njegovih izgleda sadržan je u tome što mu je izazivač Joe Biden, oronuli muzejski eksponat vidno smanjenih kognitivnih sposobnosti. Da je Trump sam birao protukandidata ne bi boljeg izabrao, a njegovom se izboru otvoreno i nadao. Iako to mediji neće spominjati, važno je istaknuti da Biden nije u najboljoj formi i da ne nosi najbolje svoje lijepe godine. On je najstariji predsjednički kandidat u američkoj povijesti, u poznoj osmoj deceniji života, a ako pobijedi na izborima bit će najstariji stanovnik Bijele kući.

Biden je veteran Demokratske stranke, potpredsjednik u Obaminoj administraciji, čija karijera traje skoro punih 50 godina. U stranci je još od vremena kada je stranka okupljala zagovornike segregacije s juga, a ta duga “južnjačka” sjena prati ga do danas. U prilog tome govore i njegove brojne skandalozne izjave, poput one kada se hvalio kako dolazi iz “robovlasničke države” ili kada je vođu KKK Roberta Byrda nazvao “prijateljem, učiteljem i vođom”. Zbog izbora takve osobe za zamjenika svojevremeno je kritiziran i Obama, jer se smatralo licemjernim da “prvi crni predsjednik” ide u kampanju s “južnjačkom strategijom”.

A zamislite samo da je Trump nešto slično ikada napravio ili izjavio? Naravno, vrtjelo bi se danima na svim televizijama i po svim naslovnicama. Ili zamislite što bi se dogodilo da je Trump nekom crnom voditelju, kada mu se ne bi svidio smjer u kome ide razgovor, rekao: “ako nisi za mene, onda nisi crn”. Ili zamislite što bi bilo da je Trump crnom novinaru, u pokušaju da izbjegne odgovor na postavljeno pitanje “je li radio kognitivne testove”, insinuirao da se i on trebao testirati na drogu. Ali, Bidenu to prolazi i nitko od “medijskih aktivista” ne postavlja pitanje oko toga. 

Umjesto toga, slušamo ga kako s telepromptera čita optužbe protiv Trumpa za “strukturni rasizam”. Mnogima djeluje komično i krajnje neprimjereno da baš on to izgovara, ne samo zbog njegovih izjava iz prošlosti, već i zato što nije jasno kako to Trump, koji je tri i pol godine na vlasti, može biti odgovoran za “strukturni rasizam”, dok on, koji je dio vlasti već 50 godina i koji je to već odavno trebao riješiti, eto, nije? I otkud sad opet rasizam u Americi, kad je glavna mantra prethodne administracije bila kako su Biden i Obama konačno pobijedili rasizam i omogućili da sve procvjeta?

Sjećamo se kako su Hillary Clinton kako bi odbacila sumnje o svom zdravstvenom stanju dali da u studiju otvori teglu s krastavcima. Tako su sada Bidenu, kako bi otklonili sumnje o njegovoj psiho-fizičkoj kondiciji, dali da vozi bicikl oko kuće. Što tek reći za njegove nedavne izjave poput: “Ja sam Joe Biden i natječem se za senatora”, ili, pak, “na ovim izborima ću pobijediti Joe Bidena”? Izgleda da ni mediji ne mogu više “pokriti” sve Bidenove “gafove”, pa su sada smislili kako je širenje vijesti o Bidenovoj demenciji “ruska propaganda”.

Dok mediji s jedne strane oslikavaju Bidena kao simpatičnog dekicu koji zrači razumijevanjem i povjerenjem, dotle, s druge strane, postoji čitava lista žena koje optužuju Bidena za seksualno uznemiravanje u javnosti. Svi se sjećamo kolika se medijska prašina podigla zbog snimka Trumpovog pričanja “muških priča” u autobusu, ali sada povodom Bidenovog predatorskog ponašanja prema ženama, ne vidimo nigdje feministe i borce za ženska prava. To samo pokazuje kako se kod tih pokreta radi isključivo o ideološki motiviranoj radikalnoj političkoj agendi, a ne o zaštiti ženskih prava i dostojanstva.

Štoviše, Bidena se pokušava profilirati kao velikog zaštitnika žena. Tja, zar nije izabrao ženu kao kandidatkinju za potpredsjednicu? Koliko je Biden autentičan zagovornik kulture ženskih prava lijepo ilustriraju njegove riječi, kada kaže kako “nitko ne smije podizati ruku na ženu”, te kako “mi moramo promijeniti maskulinističku kulturu”, da bi dodao - “i udarati, udarati, udarati”. Još je skandaloznija javna šutnja o Bidenovim nasrtajima na djevojčice u javnosti, koje, slično odraslim ženama, ima običaj neprimjereno pipkati i njuškati im kosu, ali vidimo kako opet nitko ne staje u zaštitu tih djevojčica, iako su te uznemirujuće snimke svima poznate.

Ako pogledamo Bidenovu političku agendu, vidjet ćemo po pravilu kako on danas kritizira nešto što je do jučer sam predstavljao - osim ako i to nije posljedica njegove senilnosti? Nekad zagovornik “fracking” tehnologije, a danas pravi pravcati borac protiv klimatskih promjena. Autor krivičnog zakona na temelju kojeg je policija dobila velike ovlasti i financijska sredstva, i koji je zbog svojih strogih odredbi oko lakših kaznenih djela u zatvore strpao na tisuće Afroamerikanaca, danas kralj Antifa i zagovornik rezanja prihoda policiji. Jedan od zakonodavaca i implementatora oštrih antiimigracijskih politika i deportacija, danas je veliki kritičar izgradnje Trumpovog zida, koji meksičku granicu želi prepustiti mafijaškim kartelima.

Mnogi se stoga pitaju - tko je uopće Biden? Onaj stari ili ovaj iz kampanje? Dok deklamira parole iz arsenala radikalne ljevice ovaj vječni srednjostrujaški aparatčik s istaknutim sentimentima prema “starom jugu”, nudi sliku ideološkog Frankensteina “nove ljevice”. Ironija je da je ljevica, koja se obično ističe pričama o sjajnoj budućnosti, sada istaknula kandidata koji jedino može pobuditi nostalgiju za zaboravljenom prošlošću. Kako se njegova budućnost može okončati svakog trena, teško da i njegovo prizivanje budućnosti kod ikoga može probuditi entuzijazam.

Bidena je sklonost davanju bizarnih izjava u javnosti i ranije stajala predsjedničkih ambicija, a sada je tome pridodano i staračko “gubljenje”. Otuda je opravdan i Obamin strah kako bi se stari Joe mogao “osramotiti” u kampanji i upozorenje suradnicima da “ne potcjenjuju Bidenovu sposobnost da zabrlja stvari”. Njegovo se zaključavanje u podrum i bacanje ključa do izbora stoga čini jedinom sigurnom strategijom za njegovu eventualnu pobjedu. Ili, pak, da unaprijed izbore proglase neregularnim, za što se izgleda pripremaju, svjesni da Biden u regularnim uvjetima protiv Trumpa nema nikakvih šansi.

Večernji list