Samo ako živimo u istini nećemo biti izbrisani iz knjige povijesti

Sami smo sebi postali teški. Jurnjava za ciljevima i samodokazivanje, koji nam mogu priskrbiti samo kratkotrajna zadovoljstva, često ostavljaju veću prazninu od one od koje bježimo, tako da bismo trebali dobro paziti što želimo

Nova je godina vrijeme kada se obično prave pregledi najznačajnijih događaja koji su obilježili prethodnu godinu, kako se to kaže, u zemlji i svijetu. Ali, prilika je to i da svatko od nas napravi malu životnu inventuru u kojoj ćemo popisati sve ono što smo postigli, kao i sve one želje koje nismo ostvarili. Iz svega toga trebali bismo izvući neke pouke, ali i pronaći snagu koja će nas nositi dalje, ka ispunjenju naših ciljeva.

Svijet u kome živimo, čini se, ne ostavlja nam puno mjesta za nadu. Često sliči na Pandorinu kutiju iz koje iskaču razne boleštine, ratovi, siromaštvo i glad. Protekla godina izledala je upravo tako. Slike razaranja i smrti iz Ukrajine nisu mogle ostaviti nikoga ravnodušnim. Kako nijedno zlo ne dolazi samo, bila je tu i korona, koja nas je podsjetila kako totalitarizam nije tek izum nekih brkatih čudovišta iz prošlog stoljeća.

Politika kao da zamračuje svaki horizont nade i istine. I sve je više ljudi koji se okanjuju svake nade da bi nešto dobro moglo doći iz tog smjera. Sve više je onih koji bi se rado isključili od svih veza ovoga svijeta i negdje na miru obrađivali svoj “Epikurov vrt”. No, i to je uglavnom samo primamljiva iluzija, jer je napor da se živi “mimo svijeta” često puno teži od napora da se podnese težina ovoga svijeta. 

Sami smo sebi postali teški. Jurnjava za ciljevima i samodokazivanje, koji nam mogu priskrbiti samo kratkotrajna zadovoljstva, često ostavljaju veću prazninu od one od koje bježimo, tako da bismo trebali dobro paziti što želimo. Pobjeda sama po sebi ne mora značiti i ispunjenje. Neposredno ostvarenje opipljivih rezultata ne mora značiti sreću, kao što i obrnuto ne mora voditi u nezadovoljstvo i rezignaciju.

To je možda najvidljivije u politici, gdje se kao glavna istina u politici ispovijeda pobjeda na izborima. Kaže se kako “ništa ne uspijeva kao uspjeh”. Pretpostavlja se kako je onaj koji pobijedi u političkoj areni istovremeno i onaj koji je u pravu. Moć je postala privilegirani nositelj istine. Ta je mudrost dana, u stvari, sofisterija koja istinu istinu podređuje moći. To je pobjeda s jednom manom: ona ne može osvojiti i srca ljudi.

U stvari, to nije cijela istina. S jedne strane, podrazumijeva se da je u svakom demokratskom društvu nužno za svoje ciljeve u politici pridobiti većinu. Inače to ne bi bila demokracija. S druge strane, postoji i tradicija koja kaže kako se do pobjede u političkoj areni može doći i prevarom, te da je to nešto duboko pogrešno i nemoralno. To je tradicija koja vjeruje kako istina ne počiva na moći, već da ona može pripadati i nemoćnima.

Možda je na ovom mjestu dobro podsjetiti se čuvenog eseja Vaclava Havela iz 1978., pod nazivom “Moć nemoćnih”. U tom eseju Havel kaže kako politički disidenti moraju “živjeti u istini” kako bi nadjačali i porazili vladajuću sofistetiju koja nas je svojim obmanama i dovela u sadašnju katastrofu. Danas to može zvučati kao credo nekog politički nezrelog i jako naivnog, nekog tko donkihotovski juriša na vjetrenjače.

No, je li to baš tako? Aktivist Solidarnost Zbigniew Bujak svjedoči o tome kako su pod pritiskom vlasti poljski disidenti zapali u malodušnost i počeli sumnjati u ostvarivost svojih ciljeva. “A onda je, dok smo radili u tvornici Ursus i mislili kako smo stigli do kraja puta, do nas stigao Havelov esej. On je obodrio naš duh: nismo odustali, i u kolovozu 1980. postalo je jasno kako nas se partijski aparat počeo plašiti.”

Teško da bismo mogli reći kako danas, ma koliko stvari izgledale loše, živimo u gorem svijetu od onog u kojem su sedamdesetih godina prošlog stoljeća živjeli Havel i njegovi poljski prijatelji. Razloga za nezadovoljstvo postojećim uvijek ima, ali to nije razlog da se klone duhom. Dapače, istinski sretna može biti samo krava koja preživa u carstvu hladovine. Crtanje crnog na crnom često je samo zgodna izlika za odustajanje.

Živimo u demokraciji, a njeno je glavno obilježje sofisterija koja “slabiji argument čini jačim”. Demokracija, laž i obmana padaju zajedno. Istina je, međutim, poput vrbove svirale iz priče o caru Trajanu, i ona se ne da szakopati u zemlju. Ona će s proljećem, baš poput vrbovog šiblja, izdžigljati iz zemlje i istina će na kraju na izaći vidjelo. Možda je baš dječja naivnost potrebna da bi se od tog pruća napravio pisak istine.

Istina koja izbija na vidjelo s aktualnom krizom jest da čitava ideološka konstrukcija učenih argumenata koja je oko nas izgrađena zadnjih desetljeća počiva na laži. Sofisti našega doba nevjerojatno su se obogatili od svoje sofisterije, ali je kao rezultat toga stvoren monstrum kojim je postalo nemoguće upravljati. Stoga danas, poput Havela nekad, moramo nastojati živjeti u istini. Ona nas možda neće osloboditi, ali bi nas barem mogla sačuvati od toga da budemo izbrisani iz knjige povijesti.

Večernji list

Blagdansko vrijeme može biti podsjetnik kako višku vremena dati stvaran sadržaj i smisao

Poslova za koje su neophodni ljudi sve je manje, uskoro će postojati još samo fiktivna 'radna mjesta'. Ljudi su možda nekad bili kreativniji pa je bilo i stvaranja novih industrija i poslova. Danas smo jedino sposobni smisliti nove načine za zamjenu ljudi robotima

U ovo doba godine uobičajeno puste ulice naših gradova postaju neobično užurbane i živahne. Svi nekuda jure i u rukama tegle velike torbe s namirnicama i poklonima. Sve je obuzela potrošačka groznica. Adventsko je vrijeme i obavljaju se posljednje pripreme za božićne blagdane. Prilika je to da se obitelj okupi i da ljudi posvete više vremena svojim najbližima. Tako bi barem trebalo biti.

Ako znamo kako živimo u vremenu takozvane četvrte industrijske revolucije, koja prijeti da iz temelja promijeni naš način života, čovjek se mora zapitati koliko ćemo još dugo ovakve ugodne prizore živih ulica moći gledati i hoće li to promijeniti i narav naših dobrih običaja? Kako će izgledati Advent i Božić kroz pet ili deset godina? Hoće li oni imati isto značenje i ispunjavati nas istom radošću kao što je to danas?

Smisao blagdana je u okupljanju i posvećivanju vremena jedni drugima, kojeg inače imamo malo. Ali, što se događa, primjerice, kada te pripreme postanu potpuno automatizirane i robotizirane? Mijenja li se smisao obiteljskog okupljanja kada ljudi sve manje izlaze iz kuće i ni inače ne znaju što će sa svojim slobodnim vremenom? Može li blagdansko vrijeme zadržati svoju posebnost kada bolujemo od viška vremena?

Već neko vrijeme unazad futuristi i drugi mudri ljudi upozoravaju na to što nam se može dogoditi kada robotizacija potpuno preuzme kontrolu nad svijetom rada i industrijom usluga. Možda se danas ljutimo na dostavljače iz Glova i Wolta dok na biciklima jure pored nas, ali to je posao robota koji još uvijek obavljaju ljudi. Vjerojatno nije daleko vrijeme kad će i oni ostati bez posla i s obiljem neiskorištenog vremena.

Ako odemo do trgovine možemo vidjeti kako i je i tamo sve višefunkcija automatizirano. Ako su vas nervirali redovi na blagajni i loše plaćene blagajnice, ništa zato - sada imate samouslužne aparate na kojima možete sami obaviti kupovinu. Kroz par godina će jedino ljudsko lice koje ćemo sretati u trgovinskim lancima biti namrgođeni zaštitar koji će provjeravati jesmo li platili robu koju smo uzeli.

Jedna od ružnijih izreka kada nekoga želite poniziti bila je reži mu kako su “svi zamjenjivi”. Pri tome se mislilo kako uvijek postoji netko drugi koji može jednako kvalitetno obavljati neki posao. No,danas vidimo kako čitave vojske ljudi, koji su mislili kako rade neki stvaran posao, taj posao rade još samo nekom milošću. Ljudi više nisu “zamjenjivi” ljudima, već - robotima. Samo nas još neka iluzija i inercija štite od te spoznaje.

Nekad se za dobar posao govorilo kako je “kao izmišljen”, a uskoro ćemo svi raditi samo “izmišljene” poslove. Svi znamo za gunđanje liberala oko toga kako je previše državnih službenika koji rade na fiktivnim “radnim mjestima”. A danas “državni posao” sve više postaje model po kojem funkcionira čitavo tržište. Posla za koje su neophodni ljudi je sve manje, uskoro će postojati još samo fiktivna “radna mjesta”.

Liberali su nas dugo uvjeravali kako će problem sveopće robotizacije riješiti nevidljiva ruka tržišta, koja će kreirati nove poslove i nove industrije, koje sad ne možemo ni zamisliti. Kapitalistička kreativna destrukcija spasit će stvar. Ali, to se očito ne događa. Ljudi su možda nekad bili kreativniji, pa je bilo i stvaranja novih industrija i poslova. Danas smo jedino sposobni smisliti nove načine za zamjenu ljudi robotima.

Najveći “izum” našega doba su velike industrije za ubijanje viška slobodnog vremena - Twitter i Facebook. A sada vidimo kako su i tamo na dnevnom redu velika otpuštanja. Kako su mnogi odavno pretpostavljali, po tim tvrtkama je sjedila gomila ljudi koji su, u biti, bili besposleni. Tamo su sjedili pukom milošću prethodnih vlasnika. Njihovim otpuštanjem nije se smanjio obim posla tvrtke.

Mnoge iluzije oko stvarnih poslova je razotkrila korona i tzv. rad od kuće. U neko drugo vrijeme rad od kuće bi bacio ekonomiju na koljena. Razlog zbog kojeg se to nije dogodilo, kao i zbog čega se mnogim ljudima svidjela ideja rada od kuće, jest taj što na poslu ni inače ništa nisu radili. Korona im je omogućila da prebacivanje s kreveta na fotelju smatraju nekim stvarnim poslom.

Kako je dosada majka svake nevolje, korona-majstori su se dosjetili da uvedustroga ograničenja kretanja, kako ljudi ne bi na ulici pravili gluposti. Ako ljude vežeš za internet siguran si od uličnih nereda i revolucija. Još ako tiskaš novac i obasipaš ih eurićima iz helikoptera i dijeliš covid-dodatke, postaješ omiljen u narodu. Korona-krizu možemo gledati i kao eksperiment kako da robotizacija ne preraste u pobunu besposlenih masa.

Roboti se možda neće okrenuti protiv ljudi kao u Terminatoru. Ali njihovo preuzimanje ljudskih poslova suočit će nas sa samima sobom i izazovima viška slobodnog vremena. Blagdansko vrijeme može biti podsjetnik kako višku vremena dati stvaran sadržaj i smisao.

Večernji list

Rat protiv glavnog snabdjevača energijom potvrda je gluposti i samoubilačkog instinkta zapadnih elita

Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata. 

Navršilo se godinu dana otkako je ruska vojska počela gomilanje svojih trupa na ukrajinskoj granici. Sjećamo se kako su nas tada zapadni stratezi i analitičari uvjeravali kako svi ruski planovi oko eventualne invazije Ukrajine u stvarnosti nemaju šanse da potraju više od par mjeseci. Rusi, govorili su tada, jednostavno nemaju dovoljno resursa za vođenje rata, naročito ne protiv odlučnih i dobro naoružanih branitelja.

Svi su se planovi Zapada za obranu Ukrajine temeljili na ovom predviđanju. Prema tim predviđanjima Rusi su trebali ostati bez municije do kraja proljeća, rat je već trebao završiti povlačenjem agresora u udaljenu stepu neobavljena posla, a diktator Putin posramljen i svrgnut s vlasti, završiti kao Ceaușescu. Umjesto toga, evo nas na pragu ledene zime, gdje očekujemo najavljenu novu rusku zimsku ofenzivu.

Možda je ova kratkovidost zapadnih elita i njihov potcjenjivački stav prema neprijatelju bio najočitiji u politici ekonomskih sankcija prema Rusiji. Svi se sjećamo one Bidenove: “Ako Rusija napadne Ukrajinu, uvest ćemo im sankcije!” Usvajanje takvog stava nije bilo samo pokazivanje slabosti pred ozbiljnom prijetnjom, već i, barem što se tiče europskih država, svjedočanstvo o gluposti i samoubilačkom instinktu zapadnih elita.

Ne treba vam doktorat iz ekonomije da biste zaključili kako će ekonomske sankcije prema Rusiji najviše pogoditi upravo Zapad. Prekid ekonomske suradnje i kretanje u rat s najvažnijim dobavljačem energije mora imati vrlo ozbiljne ekonomske posljedice. Pa, zašto se zapadna politika, onda, odlučila za takav korak? Zbog pritkoumne optimistične procjene kako će taj rat kratko trajati, iz kojeg će Zapad izaći kao pobjednik.

U prilog tome možemo dodati još dva strateška bisera zapadnih punoglavaca. Prvi je taj da se ruska ekonomija može svesti na ekonomiju kakve benzinske stanice. Ideja je bila da će se bojkotom kupovine na toj benzinskoj stanici ruska ekonomija strmoglaviti u kaos, nakon čega će se bijesni radnici okrenuti protiv svojih gazda. Sjećamo se kako su proljetos naslovnice bile pune takvih predviđanja.

Drugi biser strateškog promišljanja je bila pretpostavka kako će se Kina i Indija istoga trena priključiti zapadnoj politici sankcija. Ali, gle čuda, one ne samo da se nisu priključile sankcijama protiv Rusije, već su se još dodatno približile Rusiji i postale dijelom anti-zapadnog bloka. Da stvar bude još veselija, tom su se klubu priključile i zemlje OPEC-a, na čelu sa Saudima, koji se od partnerstva sa SAD-m sada okreću Kini.

Naravno, ovakva kratkovidost nije mogla donijeti ništa dobro. Zato sada svjedočimo dugotrajnom krvavom ratu pred europskim dvorištem. Rusi su svoj sustav prilagodili vođenju dugotrajnog rata. Oni nemilosrdno raketiraju ukrajinske položaje, nanoseći im ogromne gubitke u ljudstvu, a smanjujući svoje. Bitka za Bahmut se pretvorila u krvavu klaonicu, u kojoj Ukrajinci gube i do tisuću ljudi dnevno.

Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata. Ako znamo da se europski ekonomski poredak zasniva na niskim troškovima energenata, jasno je kako nećemo morati čekati dugo dok čitav sustav ne kolabira, uz ozbiljne političke posljedice.

Izvještači s ukrajinskog ratišta govore kako uspostavljeni način ratovanja jako podsjeća na rovovsko ratovanje iz Prvog svjetskog rata. Ukrajinska je vojska ukopana u podzemne bunkere i rovove, dok ih Rusi zasipaju granatama. Na Bahmut dnevno padne i do dvije tisuće projektila. Ukrajinci pokušavaju uzvratiti, ali domet njihove artiljerije ne može bitnije ugroziti ruske položaje. Tu nema pobjednika, broje se samo mrtvi.

Još jedna stvar u ovom ratu podsjeća na Prvisvjetski rat. A toj je potpuno odsustvo izlazne strategije za okončanje rata kroz pregovore. Za obje strane rat je postao svrha po sebi. Isto kao i u Prvom svjetskom ratu, za obje strane je prihvatljiva samo potpuna pobjeda. Nedavna izjava Angele Merkel kako je Minski sporazum bio samo trik kako bi se za Ukrajinu kupilo vrijeme znači samo kako Rusi više neće vjerovati ni u kakav sporazum sa Zapadom.

Na koncu, paralela s Prvim svjetskim ratom nudi nam još jednu pouku. Prvi je svjetski rat zabio kolac u lijes britanskog imperija. Može li zapadni globalni imperij preživjeti ovu krizu? Na Zapad otpada oko deset posto svjetskog stanovništva. Hoće li američka ekonomija uspjeti izvući EU iz ekonomskog sunovrata? Može li petrodolar preživjeti okretanje najvećih svjetskih snabdjevača energije poslovanju u drugim valutama?

Knjige su napisane o tome kako je zapad poput mjesečara srljao u katastrofu Prvog svjetskog rata. Imperiji propadaju zbog gluposti elita, koje srljaju iz jedne greške u drugu.

Večernji list

Zelena ideologija kult je zbog kojeg je Europa danas u energetskoj krizi

Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju

Svaka civilizacija ima neku svoju posebnost, nešto što ju razlikuje od drugih civilizacija. Ta specifičnost ujedno predstavlja i njihovu komparativnu prednost nad svima ostalima. Stari Grci su bili dobri u poeziji i filozofiji, pa su najtrajnije zasade svog utjecaja na ostale narode ostvarivali putem kulture. Rimljani su pak bili majstori organizacije i upravljanja, što im je omogućilo da kroz stoljeća vladaju narodima. 

U srcu onoga što nazivamo moderna zapadna civilizacija nalazi se genij pragmatizma, koji dosta toga duguje rimskom naslijeđu, ali je naročito svojstven karakteru nekih od vodećih zapadnih nacija. Istok i Mediteran mogli su dati najveće filozofske umove, osnivati predivne religije, stvarati besmrtna djela poezije i udahnjivati život kamenu, ali pragmatizmu zapada dugujemo sve one stvari koje život čine lakšim i udobnijim.

Zakonito čedo zapadnog pragmatizma, koje je preobrazilo lice modernog svijeta, nazivamo industrijska revolucija. Bez tog “čuda zapada” običnom bi čovjeku život još uvijek bio tek “mizeran, skotski i kratak”. Sva ona čuda tehnike, koja nam život čine podnošljivo ugodnim i ispunjenijim, a čije blagodati često volimo uzimati zdravo za gotovo, ne bi nam danas bila dostupna, a život bi se svodio na brutalnosti pukog preživljavanja.

Genijalnost je zapadnog uma otkrivanju načina kako da se prirodni izvori iskoriste za stvaranje novih oblika energije. Na mjesto heroja, bogova i ratnika stupa inženjer. Od parnog stroja do nuklearne centrale, od Rogera Bacona do Nikole Tesle i Alberta Einsteina, na djelu je ista “alkemija” koja je preobrazila naš svijet. To je svijet oslobađanja energije, koja je stavljena u pogon kako bi služila ljudskim svrhama.

Sve to možda zvuči banalno, ali vrijedi podsjetiti, naročito ako promatramo procese koji su u zadnjih pola stoljeća zahvatila svijet, da bi danas postala gotovo dominantna. Te procese bismo mogli nazvati anti-industrijskom kontrarevolucijom ili pokretom deindustrijalizacije Zapada. U njihovom središtu stoji tzv. Zelena ideologija sa svojim parolama o klimatskim promjenama, smišljenim kako bi se opravdala deindustrijalizacija.

Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju bez prigovora prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju. Ta ideologija je vremenom evoluirala od zaštite prirode zbog industrijskih zagađenja, do agresivnog religijskog kulta koji vodi sveti rat protiv svih onih dobrih stvari koje čine sastavni dio života modernog čovjeka.

Danas ne možete upaliti televizor ili otići na Youtube a da vas sa svih strana ne zapljusnu parole o obnovljivim izvorima energije, o čistoj energiji, o zelenoj energiji, itd. Time se, u stvari, hoće reći kako postoje i neki loši i nečisti izvori energije. Ti loši izvori energije su, po pravilu, jeftini izvori. Plin je loš, ugalj je nečist, skoro pa zao. Nuklearke su same slike pakla. Možda je ta energija jeftina i efikasna, ali je svejedno nešto jako, jako loše.

Vidimo kako se, u biti, radi o moralnom argumentu protiv određenih industrija energije. Taj moralni svjetonazor o nemoralnosti industrije je posuđen od marksizma, koji je smatrao kako industrijski rad dehumanizira. Ideološkim očevima današnjih zelenih moralista bili su moralno odiozni prizori radničke klase koja se znoji po industrijskim halama kako bi napravila neke korisne stvari, pa su takav rad proglasili nemoralnim.

Međutim, kako se nitko nije htio riješiti tih korisnih stvari, prevagnula je parola “daleko od očiju, daleko od srca”, pa je počelo iseljavanje industrije sa Zapada širom svijeta. Ne želiš ružne industrijske dimnjake u svojoj okolici, pa preseliš industriju u Kinu ili Afriku. Pogasiš nuklearke kod kuće i kupuješ ruski plin, a zemljište pretvoriš u park za kućne ljubimce. Ružne rafinerije i ugljenokopi su daleko u Rusiji ili na Bliskom istoku, i moralna savjest je mirna.

Zelena ideologija je puka stvar estetike, sviđanja ili nesviđanja. Sama zelena industrija se kreće u rangu od čiste gluposti do potpuno nepraktičnih prijedloga. Betonska nuklearka je nešto loše jer je ružna za oko, iako je unutra samo vodena para. Tiho cviljenje vjetrenjača je estetski ugodno iako može pobiti milijune ptica. Možda bi podzemna nuklearka sa šumarkom iznad bolje prošlo na sudištu estetskog uma zapadnih elita?

Zelena ideologija je kult koji zagovara elita koja želi pobjeći od stvarnosti. No, stvarnost ne nestaje ako zatvorimo oči. Zato se Europa danas suočava s energetskom krizom. Sljedeća na redu je nestašica hrane. Nesposobnost zapadnih elita da se suoče sa stvarnošću ima isti korijen kao i njihova nesposobnost da vide temelje na kojima počiva zapadna civilizacija. U vlasti smo elita koje odbacuju stvarnost i naslijeđe čitave zapadne civilizacije.

Večernji list

Kolaps infrastrukture u Ukrajini humanitarna je katastrofa za Europu

Za Zelenskog trenutno ne postoji drugi izlaz osim direktnog uvlačenja Zapada u sukob. No, za Zapad to nije opcija. NATO se sve više distancira od mogućnosti ulaska u rat za koji nije spreman.

Promatrajući kako najveći dio zemljine lopte prati prijenose svjetskog nogometnog prvenstva iz sunčanog Katara, čovjek bi rekao kako stvari u ovom našem svijetu teku naizgled normalno i u uobičajenom ritmu. Naizgled. Jer ipak je, i pored sveopćeg veselja i navijačke uzbuđenosti, teško ignorirati teške zimske oblake koji se u istom trenutku nadvijaju nad sjevernom poluloptom, prije svega nad Ukrajinom i Europom.

Unatoč medijskim izvještajima koji nam se trude prikazati ružičastu sliku rata, prema kojoj je samo pitanje vremena kada će Ukrajina konačno poraziti ruskog okupatora, i kako će naš način života - što za nas na Zapadu pretežito znači “naš komfor” - ostati, u biti, neuzdrman time što nam pred vratima bjesni rat, i kako će se sve ubrzo vratiti na staro, stvarnost je očito daleko sumornija. Ova zima tu ne obećava mnogo dobroga.

Tome ne ide na ruku ni okolnost da zapadna politika pokušava zatomiti svaku otvorenu debatu oko rata u Ukrajini, vjerojatno u strahu da ne postanu očite razmjere promjena koje će taj rat unijeti u naše živote. Stoga se ide na crno-bijeli prikaz stvarnosti i navijačke slogane, kao da je po srijedi neka igra, a ne egzistencijalni izazov kakav Europa ne pamti od kraja Drugog svjetskog rata.

Na žalost, i publika je uglavnom prihvatila taj navijački odnos, pa izgleda važnije mahati zastavom strane koju smo izabrali i signalizirati vrlinu, nego se suočiti s grubom stvarnošću, koja ne mora uvijek sugerirati povoljan krajnji ishod. Jedni se u tom navijanju više izlažu opasnosti da izgube dušu, dok drugi više naginju tome da izgube razum. A i jedno i drugo je potrebno kako ne bismo izgubili bitku sa stvarnošću.

Kako bilo, unatoč medijski forsiranom entuzijazmu na Zapadu, stvari u ovom proxy ratu protiv Rusije ne idu najbolje. Na bojnom polju Rusi nanose teške gubitke ukrajinskoj vojsci, koja polako postaje rupa bez dna za zapadne sponzore. Očekuje se zimska ofenziva ruske vojske, za koju se pripremaju već mjesecima, i pretpostavlja se kako će to još više iscrpiti resurse Ukrajinaca i dovesti ih vojno u još težu poziciju.

Kao pripremu za tu ofenzivu vidimo kako Rusi sistematski uništavaju ukrajinsku infrastrukturu dronovima i teškom artiljerijom. Ukrajinci su bez obrane pred valovima ovih napada, a suprotno svim predviđanjima zapadnih planera, Rusi nikako da ostanu bez artiljerijskog streljiva. Umjesto toga, čini se kako su uspjeli podići proizvodnju raketa i dronova. To znači ogromnu patnju i žrtve civila u Ukrajini ove zime.

Kako je ukrajinska infrastruktura na rubu kolapsa, to znači kako Europu očekuje prava humanitarna katastrofa, kada ukrajinski civili počnu masovno napuštati zemlju. Procjene su kako će blizu deset milijuna Ukrajinaca ove zime potražiti utočište u Europi. Sama Europa se nalazi pred ekonomskim kolapsom zbog porasta cijena hrane i energenata, tako da nadolazeći izbjeglički val ne može doći u gore vrijeme.

Tako vidimo kako Ukrajina postaje sve teži ballast s kojim se Zapad mora nositi. Javno mnijenje će se uslijed toga sve više okretati protiv većeg uplitanja u rat u Ukrajini, a politika će morati revidirati neke svoje optimistične procjene. S druge strane, za ukrajinsko vodstvo i Zelenskog u ovom trenutku ne postoji drugi izlaz osim direktnog uvlačanja Zapada u sukob. Tome je vjerojatno služila ona raketa u istočnoj Poljskoj. Netko će reći, i ona u Zagrebu.

No, za Zapad to nije opcija. NATO se sve više distancira od mogućnosti ulaska u rat za koji nije spreman, dok Pentagon daje jasne signale američkoj političkoj eliti kako su se malo zatrčali. Tako izgleda ogroman raskorak između medijske pripreme pada rakete na istočnu Poljsku i hladnog prijema tog spina u zapadnim vojnim krugovima. Nitko ozbiljan više ne priželjkuje eskalaciju sukoba s Rusijom i svi su pomalo umorni od Zelenskog.

Ako smo u zadnje vrijeme mogli detektirati kako eskalacija sukoba nije opcija za Zapad, onda se čini vjerojatnim kako sve više na težini dobija ideja pregovora s Rusima. Međutim, u ruskoj je javnosti ideja pregovora sve udaljenija opcija. Stoga se čini da će za otvaranje pregovora s Rusijom moguće biti potrebno žrtvovati pokojeg pijuna. A za tu ulogu se trenutno nitko ne čini podesnijim od samog Zelenskog.

Ne bi bilo prvi put ako nekoga tko je do jučer slavljen kao novi Churchill i heroj otpora “novom fašizmu”, hladna kalkulacija zapadnih elita ponudi na pladnju kao žrtveno janje. Ako ove zime budemo svjedočili kolapsu Ukrajine, za Zapad bi upravo to moglo postati najekonomičnije rješenje, suočeni s izborom između tihog krvarenja sve dubljeg uvlačenja u rat i samoubojstva samonametnutih sankcija.

Teško je znati što se trenutno odvija u glavama zapadnih elita, ali moguće im se upravo ovo nametne kao zgodan izgovor za promašen pokušaj pronalaženja odgovora na ukrajinsku katastrofu.

Večernji list

Ljudi ne žele plaćati samo zato da bi se svađali na internetu

Naša sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.

Neki će se možda sjetiti kako su jednom davno, kada je internet zasjao na medijskom nebu kao potpuno nova i revolucionarna stvar, ostali mediji jako dugo uspijevali ignorirati njegovo postojanje. Oni koji su koristili internet i otkrivali njegove blagodati, mislili su kako se radi o pukoj zavisti, i nisu se mogli načuditi medijskom prešutkivanju nečeg tako bitnog.

Ali, izgleda da se uopće nije radilo o zavisti i namjernom prešutkivanju, već o pukom neznanju. Ljudi s televizije, koji nas uvjeravaju kako je njihov posao da nas iz trena u tren informiraju, nisu znali ništa o internetu. Tiskani mediji su bili još intertniji, a mnogi od njih se još i danas bore kako da se uklope u novu “online” stvarnost.

Naravno, ono što uvijek ide uz neznanje je i čvrsto samopouzdanje u ispravnost vlastitih stavova, koje nikakva stvarnost ne može uzdrmati. Ljudi s televizije sebe doživljavaju kao lansirnu rampu za vladajuću političku elitu. Oni pak koji pišu za tiskane medije nadaju se kako im je to odskočna daska da i sami jednom odu na televiziju. Bit čitavog tog medijskog stroja je puka agitacija u korist elite na vlasti.

I to je konstelacija koja kolaps Twittera čini tako zanimljivim. Masovni mediji su shvatili kako postoji internet i društvene mreže nekako s usponom Twittera. Twitter se činio kao savršen stroj za agitaciju. On svojom kratkom formom savršeno pristaje ljudima čvrstih uvjerenja, koji sporije misle i žele agitirati za svoju stvar bez bojazni da će ispasti glupi. Stoga je svatko tko išta znači u medijskom svijetu odmah otvorio svoj Twitter nalog.

Za njima je krenula i njihova sljedba, vjerni gutači brahiološki sažetih parola agitpropa. Tamo su u kratkoj formi dobijali ekstrakte vlastitog mišljenja, koje su mogli učiti napamet i, puni samopouzdanja, ponavljati u društvu kao samoočigledne istine. Ali, ovu je ekipu tamo ubrzo sačekala internetski iskusna ekipa, koja ih je odmah počela “trolati” u komentarima i mljeti njihove tvrde istine.

I to je ono što je čitavu stvar pretvorilo u agoniju i, na kraju, dovelo do njene neslavne propasti. Medijska agitacija može besprijekorno funkcionirati samo dok ljudi u medijima vjeruju kako su oni intelektualna avangarda koja ima moć oblikovati stvarnost. To je moguće samo dok se i sami ne suoče sa stvarnošću, a to se dogodilo kada su upoznali internet. Izvikana avangarda slobode govora sama nije mogla podnijeti tu slobodu.

To je samo donekle paradoks. Neki će se možda sjetiti kako je cenzura na internetu započela s cenzurom u komentarima na stranicama velikih medija, a odatle se proširila na društvene mreže. Twitter je kao platforma sporo reagirao na ovaj trend, pa se kraj slobode riječi na internetu samo slučajno poklopio s krahom Twittera.

A onda se odnekud pojavio Elon Musk s idejom da Twitteru vrati navodni “stari sjaj”. Kako svi njegovi projekti imaju neku “višu svrhu”, moguće da je i u kupnju Twittera ušao zato što vjeruje u stare liberalne ideale o tome kako je moguće imati platformu koja podržava slobodu govora s vrlo malom regulacijom.

Međutim, mi živimo u postliberalnoj eri. Zapadna elita više ne vjeruje u te stare liberalne ideale, ako je u njih ikada i vjerovala. Oni sada sebe vide kao moralnu savjest čovječanstva koja mora pozorno bdjeti nad moralnim izborima ljudi. Njihov zadatak kao elite nije samo da definira smjer u kojem se kao društvo krećemo, već i da brine o tome kako se te direktive provode u djelo.

To je razlog zbog kojeg je Muskov projekt “spašavanja Twittera” osuđen na propast. Nijedan medij sa svojim agitpropom ne može opstati na platformi koja dozvoljava kritiku medija. To bi značilo staviti pred njih ogledalo, a to je ono što nijedan medij ne želi. Mediji žele biti ogledalo drugima, ali sami ne žele ogledalo.

Zato uz medije prirodno uvijek ide i cenzura, a tamo gdje cenzure nema nema ni medija. Zato medijske perjanice sada odlaze s Twittera. Ali, još veći problem za Muska je to što se Apple i Google izgleda pripremaju maknuti Twitter iz svog ekosistema. Nedavni odlazak šefa Applea s Twittera govori u prilog tome. Staro je pravilo za one koji ne vole cenzuru da uvijek ima i cenzor iznad cenzora.

No, i nad svim ovim nedaćama koje se nadvijaju nad Muskov projekt nadvija se još veća prepreka - a to je ljudska priroda.Predmnijevajući nevolje s korporativnom elitom, Musk se obratio običnim korisnicima, s idejom da plaćaju pretplatu kako bi podržali slobodu govora. Međutim, ma što govorili liberali, sloboda nije upisana u kod ljudske prirode.

Ljudi teže miru i sigurnosti, a ne slobodi. Samo mali broj ljudi je spreman plaćati kako bi se svađali na internetu. Većina želi samo razglabati s istomišljenicima o svojim malim prioritetima. Cenzura im pruža tu sigurnu nišu. Ljudska sloboda nije od ovoga svijeta. U ovom svijetu zadnju riječ, ponad velikih korporacija i postliberalnih elita, ima ljudska priroda. Oni govore istim jezikom.

Večernji list

Američki izbori sve više podsjećaju na izbore u zemljama trećeg svijeta

Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.

U ovom našem sumornom svijetu sve manje imamo prilike dobro se nasmijati. Najviše se, naravno, smiju Amerikanci, dok ostatku svijeta uglavnom nije do smijeha. Ali, postoje ti neki dani u svakih par godina kad se cijeli svijet smije, dok Amerikanci strepe i drhte nad svojom sudbinom. To su oni dani kad se u Americi izlazi na izbore i ritualno obnavlja prisegu demokraciji, što se doživljava kao nešto jako ozbiljno.

Svi znamo dobro tu pjesmicu o naciji koja je “začeta u slobodi”, uzoritoj “zemlji budućnosti” u kojoj vlada “najstarija demokracija na svijetu”. Puno je tinte prosuto na hvalospjeve o vrlinama američke demokracije i tome kako je to lijepo kad Amerikanac ide glasati. Kažu kako je ključ svega procedura, a ne to tko je pobijedio. U tom se procesu, naime, bez obzira na ishod glasanja, obnavlja jedinstvo američke nacije.

Tako je to možda nekad bilo. Tako je, naime, bilo sve dok ishod glasanja nije doveo u pitanje konsenzus američke političke elite. Tada je “divlji narančasti čovjek”, na iznenađenje svih, odnio pobjedu na izborima. Od tada se malo promijenila ploča o vrlinama američke demokracije, pa je vladajući narativ postala teorija zavjere po kojoj su većina glasača, u stvari, “ruski agenti”, koji rade o glavi američkoj demokraciji.

Preokrenulo se sve, pa je ubrzo medijski stvoren dojam kako su slobodni izbori najveća prijetnja demokraciji. Zato je sada, kažu nam, jedini način prisezanja demokraciji glasanje za stranku na vlasti, dok je očuvanje jednopartizma zadnja garancija očuvanja demokracije. Tko na izborima glasa za oporbu ekstremist je i neprijatelj demokracije, koji nema što tražiti na demokratskim izborima. Važnije je postalo tko broji glasove, a ne tko glasa.

Stoga sada prosječni Amerikanac muku muči da na izborima nadglasa mrtve Amerikance. Tako je bilo na zadnjim predsjedničkim izborima, kada su vojske mrtvih glasača, u inat živima, za predsjednika izabrale mumiju koja se ne može sjetiti većine detalja iz svoje zadnje reinkarnacije. Zato američki izbori danas sve više podsjećaju na izbore u zemljama trećeg svijeta, gdje se više gleda regularnost samih izbora, nego njihov ishod.

Naravno, mogućnost krađe na tzv. međuizborima je daleko manja nego na predsjedničkim izborima. Na predsjedničkim izborima se bira jedan kandidat u pedeset država, dok je na ovim međuizborima u pitanju preko četiristo kongresnih i preko trideset senatskih stolica, pa je to malo veći zalogaj. Ali, dovoljno je štrpnuti pomalo ponegdje u ponekoj državi kako bi se osigurala većina tamo gdje treba.

Tucker Carlson je zgodno primijetio kako je dobar lakmus papir za regularnost ovih izbora pobjeda čovjeka koji je nedavno preživio moždani udar nad Dr Ozom u Pennsylvaniji. I gle, sad svi čitamo naslovnice o “dobroćudnom divu iz pojasa hrđe” i pretvaramo se kako je ovaj doista pobijedio Dr Oza. A zašto i ne bi, kad se već dvije godine svi pretvaraju kako je Joe Biden popularniji Elvisa? Ali, eto, to je dovoljno za većinu u senatu.

Naravno da je i Dr Oz smiješan kandidat, ali ipak nije biljka. Ovo je tek “slučaj za primjer” o kvaliteti zabave za globalnu raju koju nazivamo američka demokracija. Zabavno je pritom promatrati i one koji se zbog svega toga nerviraju, kao da bi kontrola republikanaca nad oba doma donijela nešto dobro svijetu? Nisu li, uostalom, republikanci i unijeli u politiku sve ono zbog čega se sada navodno bune - od nekontrolirane imigracije, do guranja suludih ratova?

Republikanci su pod Reaganom, a potom pod Bushom, na velika zvona promovirali politiku otvorenih granica. Republikanci su osamdesetih prihvatili libertarijansko vjeruju o korporacijama kao “Atlasu” koji na ramenima drži čitav svijet i okrenuli leđa malom biznisu. Da ne spominjemo Bushove “križarske ratove” protiv islama. Nekad su konzervativci birali original, od tada više su na cijeni liberalni falsifikati u republikanskoj koži.

Što će, uostalom, republikanci učiniti s tim što su osvojili većinu u kongresu? Kome je do beskrajnih kongresnih saslušanja i istraga, koje samo služe za dizanje magle i ekskulpaciju vlasti? Glasat će za svaku besmislicu koju predloži vlast, pumpat će novac u banke i korporacije, davati još novca za beskrajne ratove. Davno je prošlo vrijeme kada se američka politika trudila pružiti bar privid kako brine o potrebama običnih ljudi.

Kako god bilo, još jedan politički spektakl je iza nas. Kako je Amerika ogledalo svijeta, sve ono što se tamo događa “na velikom platnu” reflektira se na čitav svijet. Koja bi, onda, bila glavna pouka ovih američkih izbora za nas?

Prije svega, da je život u jednopartijskoj demokraciji naša stvarnost, ali i naša budućnost. To je ono što je loše. Dobro je što su i ovi izbori pokazali kako politička elita i mediji sve otvorenije pokazuju prezir prema demokraciji. Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.

Večernji list

Strah od onoga što imate u tanjuru ispunjava prazninu nastalu brisanjem kulturnog identiteta

Hrana u velikoj mjeri određuje i odgovor na pitanje - tko smo mi, u stvari? Naši su preci svojim izborom hrane posijali sjeme odgovora na to pitanje.

Kako dani postaju sve kraći i bliži se vrijeme kolinja i blagovanja, tako je mnogima sve teže boriti se s kilogramima, koji kao da se sami lijepe za nas. Sve nam je teže uskočiti u odjeću koja je do jučer veselo cupkala oko nas. Znak je to da nam slijedi još jedna od bitaka u permanentnom ratu koji naša bezbožna kultura vodi protiv same sebe - ratu protiv dobre hrane. Debljina je, kažu nam, smrtni grijeh, a hrana je kušanje đavla.

U svakoj kulturi, međutim, hrana igra jednu od ključnih uloga. Hrana je naša veza sa tlom na kojem rastemo, preko nje upijamo životne sokove toga tla. Hrana zato u velikoj mjeri određuje i odgovor na jedino pravo pitanje - tko smo mi, u stvari? Naši su preci svojim izborom hrane posijali sjeme odgovora na to pitanje. Zato za blagdane uvijek posebno spremamo hranu. Ona nam nudi odgovor na to pitanje.

Ali, iz nekog razloga, moderna je zapadna kultura opsjednuta vođenjem rata protiv hrane. Ako slušate razne gurue zdravog života, lako ćete steći dojam kako hrana više ne nudi odgovor na ono što jesmo, već na sve ono što je loše u nama. Sve više ljudi vjeruje kako nas hrana ubija. To uvjerenje je postalo toliko rašireno da sve češće možemo čuti i kako politika razmišlja o zabrani određenih vrsta hrane.

Takva su uvjerenja ranije smatrana predrasudama, dok se danas takve predrasude uglavnom smatraju znanstveno utemeljinima. Što je neka osoba više ideologizirana, to su veće šanse da je paranoična prema hrani. Ako je netko vegan, velike su šanse da su mu politička uvjerenja ekstremno lijeva. Vegan će vam u prvih pet minuta nakon upoznavanja reći kako je vegan. Time vam otkriva svoja politička uvjerenja.

Dok ideologija nije zauzela mjesto religije, pravila oko hrane su bila stvar religije. Tako je Pitagora, kad se ne bi igrao trokutima, vodio sektu koja je strogo zabranjivala jedenje mesa. Religije knjige imaju svoja pravila ishrane. Evanđelje po Marku je tu unijelo izvjesnu zbrku među kršćane, ali je za mnoge i dalje post važan. Religije nude odgovor na pitanje o našem mjestu u svijetu, pa je razumljivo i da su pravila ishrane važna stvar.

U našem bezbožnom vremenu, pak, opsesija ishranom za neke izgleda popunjava prazninu koja je nastala s gubitkom vjere. Vegetarijanci i vegani su tu najočitiji primjer. Za njih je izbor određene vrste hrane toliko važan kao da se radi o nekom sakramentu. Oni koji se, pak, pridržavaju keto jelovnika više liče na moderne pitagorejce. Svaki obrok je matematički zadatak. Za točan izračun nagrada je blagoslov Svetog Boba.

Danas, naravno, sve to mora biti potkrijepljeno “znanošću”. Nekad je znanost smatrana velikom osloboditeljicom ljudi od raznih strahova, dok danas nećete pronaći u sebi nijedan strah ili predrasudu za koju vam znanost neće ponuditi opravdanje. Tako je i s našim strahom od hrane. Tu imate čitavu znanstvenu granu, koja za jedini cilj ima toliko vam ogaditi hranu da nikad više mirne duše nećete sjesti za ručak.

A i kako da čovjek na miru ruča kad nam bulumenta stručnjaka tvrdi kako nas iz tanjura vreba smrt? Svi smo čuli za “četiri bijele ubojice” - sol, šećer, mast i brašno. Taj spisak se stalno širi. Recimo, riža. Riža je također dio tog smrtonosnog kluba, jer, pored toga što je bijela, “znanost” kaže kako uzrokuje i srčane bolesti. Ako Kinezi svaki dan jedu rižu i imaju relativno malo srčanih oboljenja, utoliko gore po činjenice.

Činjenica je, pak, da naše zdravlje jako malo ovisi o ishrani, pod uvjetom da jedemo umjereno, dok je ono u najvećoj mjeri u rukama genetskog materijala koji smo naslijedili. Dalmatinci će imati dobru krvnu sliku zato što su Dalmatinci, a ne zato što jedu puno ribe. Brižljiva priprema “zdrave hrane” nema neki naročit utjecaj na naše zdravlje. Ali genetika ne prodaje tako dobro kuharice kao što to radi nutricionizam.

Činjenica je da, ako hranu uzimamo umjereno - što znači da ne pretjerujemo s kalorijama i da je dovoljno raznolika - ona neće imati presudan utjecaj na naše zdravlje. Odnosno, bit ćemo onoliko zdravi koliko nam je odredila naša genetika. Ne postoji magija koja će hranu pretvoriti u lijek. Stvar je uglavnom u količini. Ne prejedaj se, jedi raznovrsno, to je ono što ti možeš učiniti. Ostalo je u Božjim rukama.

Hrana je više stvar naše pripadnosti određenoj kulturi, a ne toliko pitanje našeg individualnog zdravlja. Naročito ne znanosti o hrani. Hrana koju jedemo nudi nam odgovor na ono važno pitanje - tko smo mi. Naša je kultura opsjednuta brisanjem svih kulturnih razlika između ljudi. Ako ste podlegli toj modi brisanja svog kulturnog identiteta, onda je velika izvjesnost da ćete razviti i fobiju od toga što imate u tanjuru za ručak.

Strah od onoga što imate u tanjuru otvara prazninu nastalu brisanjem kulturnog identiteta. Provjereni recept iz bakine kuhinje jedan je od načina da se ta praznina počne ispunjavati.

Večernji list

Što se događa s informatičkim društvom kada nestane povjerenje ljudi u informaciju?

Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani, ali s tim se moglo živjeti. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.

Ako se u kaosu zbivanja koji nas okružuje osvrnemo na trenutak deset ili dvadeset godina unatrag, vjerojatno ćemo se s nostalgijom prisjetiti svijeta koji je bio puno predvidljiviji od ovog našeg. Premda su i tada glupost i nesposobnost bile neosporne vladarice svijeta, ljudi su generalno imali povjerenje u sustav i bili okrenuti rješavanju svakodnevnih malih životnih problema. Osim što smo bili mlađi i ljepši, nekako smo bili i sretniji.

A onda su došle “lude dvadesete” i histerija oko korone je čitav svijet okrenula tumbe. Sustav se intenzivno počeo baviti time da ljudima oduzme pravo na život u tim svojim malim privatnim oazama. I išlo im je dobro. Bez problema su nas naučili da navlačimo pelene na lice kad izlazimo na ulicu, a s ljudima koji s takvom nepodnošljivom lakoćom pristaju na takvo ponižavanje, jasno je da možete činiti što hoćete.

No, dogodilo se nešto drugo - nestalo je povjerenje ljudi u sustav. Ljude možete prisiliti da od sebe prave budale, ali nema načina da ih i uvjerite da su zaista budale. Korona je, naravno, bila samo katalizator, jasna demonstracija da se nalazimo u avionu s pijanom posadom i isključenim autopilotom. Simptoma tog ludila bilo je i ranije, i mogli smo ih ovdje-ondje primijetiti, ali nitko nije pomišljao da je stvar toliko ozbiljna.

Zato, kada danas slušamo kako se na sve strane govori o krizi, i pritom se misli uglavnom na inflaciju i energetsku krizu, ne možemo se oteti dojmu kako takvim analizama nešto nedostaje. Kriza može biti ekonomska, ali postoji i kriza kulture, koja je daleko opasnija i može dovesti do kolapsa čitavog društva. Ekonomski problemi su, uostalom, rješivi samo onda kad postoji povjerenje u nalaženje izlaza iz problema.

Slom društvenog povjerenja nije tako rijetka stvar kao što možda izgleda. Imali smo je prilike, uživo, uživo promatrati prilikom pada komunizma. I danas se stručnjaci prepiru oko toga jesu li presudnu ulogu u tom slomu imali ekonomski ili politički razlozi. Vjerojatno od svega po malo, ali je to, prije svega, bio slom jedne kulture. Iako su simptomi krize bili vidljivi i ranije, komunizam je pao onoga trenutka kad su ljudi prestali vjerovati u sustav.

Postojanje društvenog povjerenja je često ključ i ekonomskog uspjeha nekog društva i zadovoljstva ljudi. Mogu postojati društva koja nisu naročito bogata, ali ako postoji povjerenje u sustav, ona napreduju. Afrika, međutim, nikada neće biti bogata, unatoč obilju prirodnih resursa, jer su veze društvenog povjerenja tamo slabe. Finska, opet, nikad neće biti siromašna, jer Finci mogu uvijek računati da će njihovi sunarodnjaci biti fini.

Slom socijalnog povjerenja je uvijek odraz društvenih prilika u kojem se on događa. Francusku revoluciju su iznijeli seljaci s vilama, jer je Francuska tada bila uglavnom agrarna zemlja. U devetnaestom stoljeću su socijalisti i anarhisti pravili ručne bombe i vršili atentate na vladare, jer je to bilo prigodno sredstvo za izražavanje revolta urbanog društva u doba industrijske revolucije.

Kako mi živimo u dobu informatičke revolucije, tako je i glavno oružje koje se koristi u našem društvu informacija. Sve što se bitno događalo u svijetu u zadnjih desetak godina bilo je vezano za vlast nad informacijom. Kao što je u agrarnim društvima odlučujuće vlasništvo nad zemljom, u industrijskim vlasništvo nad kapitalom, tako je u dobu visoke tehnologije odlučujuća vlast nad informacijom.

Kolaps društvenog povjerenja u informatičkom dobu je, tako, refleksija ovih relacija. To najlakše možemo primijetiti na primjeru povjerenja u medije. Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani. Ali, s tim se moglo živjeti. Znaš na koji kamen vuče vodenica, ali ipak dobiješ informaciju. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.

Da stvar bude gora, danas se laže na kaotičan i nepredvidljiv način. Danas se laže bez sustava, tako da nam nedostaje ikakav “reper”, koji bi nam služio bar kao signal na kojoj “sredini” bi se nalazila istina. Povjerenje u medije je nestalo zbog toga što je laž postala kaotična i nesustavna. Osnovno uvjerenje običnog čovjeka je postalo da živimo u svijetu laži. Bez tog osnovnog povjerenja ne može se planirati budućnost.

Što se događa s informatičkim društvom u kojem je nestalo povjerenje u informaciju? Što se događa sa svijetom u kojem ti banka može blokirati račun zato što ne dijeliš njihovo mišljenje o nekom političkom pitanju? Što se događa s društvom u kojem su ljudi koji bi se trebali boriti za provjerenu i točnu informaciju glavno oruđe propagande, a ljudi koji bi trebali braniti osnovna prava glavni lovci na vještice?

Kriza od koje strepimo neće se jednog jutra samo pojaviti na horizontu. Kriza je već tu, ona nam se već događa. Pitanje je samo kada ćemo ju prepoznati?

Večernji list

Hoće li ono što ostane od Ukrajine biti prepušteno zaboravu kao i Afganistan

Amerika u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Kad obave posao "dižu sidro" i prelaze na drugu metu. Izostanak spektakla s ruske strane zbunjuje, pa od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju.

Kako se Zapad sve više uvlači u rat s Rusijom u Ukrajini, tako se u javnosti sve manje govori o lokalnom sukobu dviju susjednih zemalja, a sve više o tome kako je po srijedi globalni sukob oko suštinskih moralnih vrijednosti. Malo tko još govori o suverenitetu Ukrajine i obrani njenog teritorija od invazije strane sile. Kažu nam kako se tamo sada brane vrijednosti zapadne demokracije od istočnjačkog despotizma.

To djeluje kao posezanje za poznatim ideološkim arsenalom iz hladnoraovskog naftalina, ali je pitanje koliko objašnjava prirodu ovog sukoba. Sličnu ideološku protezu koristi, naravno, i druga strana, pa možemo vidjeti kako Rusi u opravdavanju svoga rata koriste izlizanu komunističku retoriku antifašizma. Kažu kako je Ukrajina pala u ruke fašista, a cilj “specijalne vojne operacije” sve više postaje “denacifikacija” Ukrajine.

Upotreba teške ideološke municije s obje strane znak je da je ovaj rat podignut na razinu svjetskog sukoba, ali ne i garancija da još uvijek razumijemo prirodu sukoba u koji je gurnuto čovječanstvo. Te su floskule prije znak ideologizacije jezika i poziv na prestanak razmišljanja. Moralizacijom jezika nudi se jasan izbor između dobra i zla, gdje samo sumnjivci još mogu imati potrebu za amandmanima.

Otkad je svijeta i vijeka geografija je imala veći utjecaj na prirodu ratovanja nego moralni razlozi. Velike se svjetske sile oduvijek primarno dijele na kontinentalne i pomorske sile. Veliki primjer iz povijesti je arhetipski sukob Atene i Sparte u Peloponeskom ratu. Atena je bila glavna pomorska sila, koja je oko sebe okupljala Delski savez, dok je Sparta sa svojim saveznicima bila dominantna kontinentalna sila.

Ova razlika između kontinentalnih i pomorskih sila, određena njihovom geografijom, uvjetuje i njihove kulturne razlike, pa i to da na drukčiji način vide i vode ratove. Pomorske sile su kao more, plahe i nestabilne, dok su kontinentalne sile kao zemlja, trome i sporo se pokreću. Ratovi pomorskih sila su uglavnom motivirani novcem i profitom, dok su ratovi kontinentalnih sila motivirani poviješću i kulturom.

Atena je bila financijsko središte grčkoga svijeta, koja je svoju moć dugovala poslovnim vezama s drugim grčkim gradovima. Savez koji je izgrađen radi obrane od Perzijanaca Atenjani su ubrzo pretvorili u unosan posao. Oni su svojom mornaricom saveznicima jamčili sigurnost, dok su saveznici zauzvrat davali novac i ljudstvo za galije. U jagmi za profitom bili su beskrupulozni prema svojim saveznicima.

Spartanci su, s druge strane, prezirali novac i trgovinu. Njihov motiv da se udruže u rat protiv Perzijanaca bio je obrambene prirode. Kada su Atenjani htjeli napasti Perziju, Spartanci nisu pokazali interes za to. I rat s Atenom smatrali su obrambenim. Kada su na kraju pobijedili Atenjane, nisu od njih zahtijevali da usvoje spartanske vrijednosti. Obrana spartanskog načina života bio je njihov imperativ.

Isti odnos možemo vidjeti na djelu i u aktualnom sukobu globalnih sila. Amerika sa svojim saveznicima predstavlja novi Delski savez, koji po svijetu širi demokraciju do granice pucanja. Rusija je nova Sparta, koja oko sebe pokušava okupiti Peloponesku ligu. Ova je opozicija često korištena za objašnjenje Hladnog rata, ali je ona bila promašena, jer su Sovjeti također bili opsjednuti idejom širenja komunizma.

Sukob kultura je očit i u pristupu ratu. Amerika, baš kao Atenjani nekad, u rat ulazi brzim i spektakularnim ekspedicijama. Zračni udari s kojima protivnika odmah na početku sravne sa zemljom njihovo je najjače oružje. Zbog toga Amerika ima najjaču avijaciju i mornaricu na svijetu. Pomorske sile ne vole duge ratove, njihovi su ratovi kratki i efikasni. Kad obave posao “dižu sidro” i prelaze na drugu metu.

Kopnene sile, međutim, uvijek vode duge i iscrpljujuće ratove. To znači odsustvo spektakla, jer žele izvući maksimum iz dostupnih resursa. To je ono što, recimo, zbunjuje Zapad kod ruske invazije Ukrajine, pa još od početka rata slušamo kako su ruski vojni resursi pri kraju. Rusi ne pokazuju ni pretjeranu inicijativu u propagandnom ratu, zato što smatraju kako se rat dobija na bojnom polju a ne na društvenim mrežama.

Kako brzo ulazi u rat, tako se pomorska sila brzo od njega i oporavlja. To smo vidjeli na primjeru Afganistana. Dok su Amerikanci prošlogodišnji poraz u Afganistanu već zaboravili, dotle su se Rusi od poraza u Afganistanu oporavljali desetljećima. U prirodi je pomorske sile da napada i ne gleda iza sebe, dok je u prirodi kontinentalne sile da se brani i dugo liže svoje rane.

Što to znači za rat u Ukrajini? Pa, osim eventualnog kolapsa EU i financijske krize, Amerika će brzo stresti prašinu sa sebe i nastaviti dalje. Ono što ostane od Ukrajine bit će prepušteno zaboravu. Kada jedan rat završi ubrzo počinje novi. Jer, takva je priroda svijeta u kojem živimo.

Večernji list

Okreću li se arapski naftaši svijetu u kojem Amerika više ne igra presudnu ulogu

Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.

Zlatno pravilo ovoga svijeta uvijek je bilo da zlato određuje pravila. U modernom dobu zlato je energija u njezinim različitim oblicima. Svijet se pogoni na električnu energiju koju uglavnom dobijamo od fosilnih goriva, poput nafte, plina ili uglja. Važnost neke zemlje danas ovisi o tome leži li na nekom od ovih prirodnih resursa. Zemlje koje tih resursa nemaju, obično se nalaze u položaju ovisnosti o onim prvima.

Moderno društvo blagostanja ne može postojati ukoliko nemamo pristup jeftinim izvorima energije. To je i razlog zbog kojeg u žargonu naftu nazivamo “crno zlato”. Jeftinija energija znači da su sva ostala dobra pristupačnija, a mi bogatiji. Vrijedi i obrnuto - skuplja energija znači osiromašenje. Svijet počiva na toj jednostavnoj formuli. Na nju treba povremeno podsjetiti, jer smo ju, izgleda, često spremni zaboraviti.

Jedna takva poruka je prošloga tjedna poslana svijetu sa zasjedanja zemalja OPEC+, koje su se odlučile na veliko smanjenje proizvodnje nafte. Oni će u naredna dva mjeseca smanjiti snabdjevanje tržišta ovim energentom na dva milijuna barela dnevno kako bi nafta na tržištu postigla cijenu od 100 dolara po barelu. Ovo je poruka koja, u ovom naročito osjetljivom geopolitičkom trenutku, znači potres ogromne magnitude.

Mediji su ovaj potez zemalja OPEC+ odmah proglasili “zabijanjem noža u leđa” Americi od strane Saudijaca. Američki predsjednik Biden je ovu odluku komentirao kao stavljanje zemalja OPEC+ na stranu Rusije i najavio kako takav potez neće proći bez posljedica. Odnosi Amerike i Saudijaca nisu bili na ovako niskim razinama kao danas, a ovom će se odlukom taj jaz vjerojatno samo produbljivati.

Bidenova administracija je u zadnje vrijeme na razne načine pokušavala preudprijediti ovakav razvoj na tržištu energenata. Jedan od tih načina je bila i ponuda Saudima da će od njih otkupiti 200 milijuna barela nafte po cijeni od 80 dolara po barelu, u zamjenu za to da zemlje OPEC-a ne smanjuju proizvodnju. Iako Amerikanci poriču kako je takva ponuda postojala, Saudi su imali svoje razloge da na nju ne pristanu.

U pogoršanju odnosa Amerike i Saudijske Arabije vjerojatno je neku ulogu odigrao skandal oko slučaja Kashoggi, kada je u saudijskom konzulatu u Istanbulu nestao i ubijen Jamal Ahmad Kashoggi. Prema Saudima, radilo se o agentu CIA-e, dok je prema Amerikancima on bio disident i novinar. Biden je za to ubojstvo direktno optužio saudijskog princa Mohammada bin Salmana, nazvavši ga ubojicom.

Naravno kako se tu ne radi o nekakvoj osjetljivosti saudijskoj princa na uvrede, već on vjerojatno u tim Bidenovim riječima vidi potencijalnu prijetnju i želju Washingtona za promjenom režima u Rijadu. Naime, poznato je kako Washington u igru promjene režima u nekoj zemlji ulazi putem retorike moralne osude vrha tog režima. Podozrijevajući opasnost za sebe MBS se približio Putinu i Kinezima.

Zemlje OPEC-a, zajedno s Kinom i Rusijom, pa čak i Indijom, vjerojatno su procijenile kako iz Washingtona počinju puhati vjetrovi koji bi mogli predstavljati opasnost za njih. Ako Amerika otvoreno proglašava neophodnost promjene režima u zemlji koja je nuklearna velesila, onda se tui nitko od njih vjerojatno ne osjeća previše sigurno. Taj strah je vjerojatno ono što je presudilo da ove zemlje odigraju istu kartu.

Rusija kao članica OPEC+, svakako ima svoje razloge da podrži smanjenje proizvodnje nafte. Tu ona, prije svega, vidi oruđe dodatnog pritiska na EU, koja se, dok s jedne strane uvodi sankcije Rusiji, s drudge strane se dovija da na razne načine i pod raznim imenima, a sve kako bi sačuvala obraz u javnosti, kupuje rusku naftu. Ova će odluka zemalja OPEC-a onemogućiti EU da se i dalje igra te kreativne matematike.

Moguće je da iza svega ovoga stoji nešto još krupnije. Moguće je kako se ovdje radi o presedanu koji ukazuje na to kako se arapski naftaši polako okreću svijetu u kojem Amerika više ne igra presudnu ulogu. Njihova bliskost s Rusijom je postala tolika da su se Saudi priključili zemljama BRICS-a, a nedavno su Europljanima kroz svoje diplomatske kanale navodno nudili i mirovni plan za Ukrajinu.

Zanimljive su i glasine kako Rusija pokušava igrati ulogu posrednika u pomirenju Irana i Sauda, a da za to imaju i podršku Kine. Kako god bilo, očito je kako primisao o Bliskom istoku bez američkog utjecaja tamošnjim igračima izgleda sve primamljivije. Amerika je svoj utjecaj u regiji dugovala ulozi garanta sigurnosti saudijske nafte. Na tom je dogovoru počivala snaga petrodolara. Ta snaga sada izgleda kopni.

Tko zna kuda bi sve ovo moglo odvesti. Amerika vjeruje kako u Ukrajini može potući Ruse, narod svikao na najgore nedaće. Sve će ovisiti o tome koliko Europa bude mogla podnijeti. Dok se približava zima, i dok se u Ukrajini vodi rat za demokratizaciju Rusije do posljednjeg Ukrajinca, možemo očekivati kako će se upravo u Europi voditi prvi rat za naftu 21. stoljeća - do posljednjeg Europljanina.

Večernji list

Kolaps njemačke industrije nuklearna je opcija za Europsku uniju

U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Svrha saveza je "držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje", objasnit će prvi glavni tajnik NATO-a

Dok joj rat bjesni pred vratima, Europa se suočava sa sve većim problemima oko opskrbe energentima. Najave restrikcija struje i ograničavanje grijanja, iako same po sebi djeluju gotovo nezamislivo u Europi 21. stoljeća, u stvari su samo početak problema. Neće trpjeti samo pojedine industrijske grane, već čitava industrija, uključujući i poljoprivredu. A to znači kako nam uskoro prijete i nestašice hrane i osnovnih životnih potrepština.

Tako ćemo, ako se u neko dogledno vrijeme nešto ne promijeni, uskoro imati Europu čija industrija ne može ništa proizvesti, koja ne može grijati ljudima stanove i koja ne može prehraniti svoju populaciju, što sve djeluje kao scenarij iz noćnih mora. Europa nezaustavljivo srlja u sveopću bijedu i siromaštvo. U srcu tog problema je, prije svega, njemačka industrija, koja ne može preživjeti trenutno stanje na tržištu energenata, koje je sabotažom Sjevernog toka postalo još gore.

S nastavkom energetske krize i kolapsom ključne europske industrije, Europa bi uskoro ekonomski i politički mogla sličiti na Europu nakon Drugog svjetskog rata, samo bez ratnih razaranja. Pretekst takvom scenariju ovoga puta, naravno, ne bi bio strah od njemačkog militarizma, već strah od ekonomske i političke neovisnosti Njemačke, a time i Europske unije, koja je samo prošireni Njemački Reich, od Washingtona.

Njemačka je uvijek, kako od svog ujedinjenja pod Bismarckom, tako i onim pod Kohlom, predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže kako u Europi, tako i na globalnom planu. Prevelika za Europu, a premala da bi se pozicionirala kao svjetska sila i nametala drugima rješenja, predstavljala je nerješiv rebus svake geopolitike. Njemačka geopolitička neravnoteža, a ne izopačena politička ideologija, bila je izvor dva svjetska rata u prethodnom stoljeću.

Krajem Drugog svjetskog rata postojali su različiti planovi o tome što uraditi s Njemačkom kako bi se spriječio novi globalni sukob. U stvari, pitale su se novi gospodari svijeta, oličeni u SAD i SSSR-u. Njemačka, Francuska i Italija su bili u ruševinama, a Engleska u bankrotu. Sovjeti bi, nakon dvadeset milijuna svojih žrtava, vjerojatno najrađe sravnili Njemačku sa zemljom, ali ni na Zapadu mnogi nisu bili mekšeg srca.

Tako je postojao plan, koji je razrađen u tadašnjoj Rooseveltovoj administraciji, po kojemu bi ne samo Njemačka, nego i Nijemci, praktički trebali nestati. Veliki dijelovi teritorija bi bili pripojeni Poljskoj i Francuskoj, dok bi rurska industrijska oblast bila okupirana, a ostatak bi bio podijeljen na dvije zone, od kojih nijedna ne bi bila ekonomski održiva, već bi ovisila o sovjetskoj, odnosno, američkoj ekonomskoj pomoći.

Bio je to plan potpune deindustrijalizacije Njemačke, kojim bi njeno stanovništvo bilo prepušteno gladi i laganom izumiranju. Iako danas to zvuči nevjerojatno, bio je to plan svojevrsnog genocida nad Nijemcima. Da nije bilo pragmatičnih američkih generala, koji su se žalili administraciji kako im objava toga plana pravi velike probleme na terenu, kao i razboritijih glava oko Roosevelta, taj bi plan vjerojatno bio proveden u djelo, a Njemačka i Nijemci izbrisani s lica zemlje.

Formula za poslijeratnu Njemačku je, kao što znamo, pronađena u njenoj podjeli između SSSR-a i SAD-a, dviju novih supersila. U srcu zapadne politike u Europi nije bila, kako se to obično misli, borba protiv komunizma, već kontrola Njemačke. Kako je to zgodno izrazio prvi generalni tajnik NATO-a, svrha Nato saveza je “držati Sovjete vani, Ameriku unutra, a Njemačku dolje”. Ovo zadnje je bit.

Dinamika povijesti se, ipak, pokazala neotpornom na tektoniku geografije. Tijekom hladnog rata, i unatoč njemu, njemački su liberali uspjeli izgraditi plinovode za snabdjevanje njemačke industrije ruskim plinom. Nakon kolapsa SSSR-a Njemačka se ujedinila, a njena industirija ekonomski i monetarno pokorila Europu. Bilo je samo pitanje vremena kada će njena ekonomska snaga proizvesti političku neovisnost.

Tako se ponovno nalazimo u kriznoj točki stare europske tektonike. Izbacivanje iz stroja Sjevernog toka znači ekonomsko bacanje Njemačke na koljena. Njegovim postojanjem Njemačka postaje partner Rusije, a moguće i posrednik u sukobu između Rusije i Zapada, što znači i političku neovisnost. Takvo šro se nije smjelo dozvoliti, pa sada imamo scenarij bacanja Europe u siromaštvo i ekonomsku ovisnost o Americi.

I dok svi pratimo rat u Ukrajini i sa strepnjom se pitamo o mogućnosti nuklearnog Armagedona, svjesni kako se tu radi samo o jednom proxy ratu između Zapada i Rusije, situacija u Europi sve više postavlja pitanje nije li taj rat Zapada i Rusije samo proxy rat protiv Njemačke i Europe, čiji temelji počivaju na snazi njemačke industrije? Kolaps njemačke industrije nuklearna je opcija za Europsku uniju.

Večernji list

Zašto se nakon sabotaže Sjevernog toka poljski europarlamentarac Sikorski zavaljivao Americi?

Koji god bio motiv onoga tko je raznio plinovod Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastrukture pridonijeti entuzijazmu Europljana za rat u Ukrajini?

Ovaj je tjedan počeo jako loše za Europu. U zadnje vrijeme ne nedostaje loših vijesti, ali ova je baš odjeknula Starim kontinentom. Naime, u ponedjeljak ujutro je netko minirao Sjeverni tok 1 i 2, plinovod kojim se Europa, točnije njemačka industrija, snabdijeva plinom iz Rusije. Zamišljen kao alternativa plinovodu koji vodi preko Ukrajine i Poljske, dugo je bio u središtu geopolitičkih prijepora, ali sada je tome, izgleda, došao kraj.

Gledano iz hrvatske perspektive, ne mogu reći kako su mi odmah grunule suze na oči, s obzirom da izbacivanjem iz kolosijeka Sjevernog toka raste cijena našem LNG sustavu na Krku i upisujemo se na energetsku mapu Europe kao jedna od njenih važnijih ulaznih pipa. Međutim, kako ne živimo na izoliranom otoku, već smo dio Europe, druga je misao bila kako ovo što se dogodilo ne može izaći dobro ni za nas.

Naravno, odmah se postavilo pitanje tko bi mogao takvo što učiniti. Kako takva operacija zahtijeva priličnu dozu koordinacije i tehničkog umijeća, odmah je bilo jasno kako se nije radilo o dječjem nestašluku. Ubrzo je odbačena i mogućnost da se radilo o slučajnom kvaru, jer su cijevi, koliko se zasad zna, istovremeno eksplodirale na četiri mjesta, što znači kako se radilo o koordiniranim i namjerno izazvanim detonacijama.

Iz glavnih europskih političkih centara su odmah stigle oštre osude ovog čine, koji je ubrzo proglašen aktom terorizma. Kako se nalazimo usred rata s Rusijom, po nekoj su inerciji prvo po medijima i društvenim mrežama krenule spekulacije o tome kako se iza svega nalazi Moskva. No, kako je plinovod u većinskom ruskom vlasništvu a valjda nisu toliko sišli su uma da bi uništili svoju zlatnu koku, malo je tko u to povjerovao.

Lijep je osjećaj živjeti u crno-bijeloj stvarnosti u kojoj je strana kojoj pripadaš istovremeno uvijek bijela, ali stvarnost baš i ne funkcionira po tom predlošku. U ovom slučaju je apsurdnost teze da se radilo o ruskoj diverziji tolika da se samo najhrabriji još usude javno ju iznositi i izlagati se sveopćem podsmijehu. Iako je istraga još u tijeku, opći je dojam u javnosti kako bi iza ovog čina mogla stajati Amerika.

Tako je, samo par trenutaka nakon eksplozije, poljski europarlamentarac i utjecajan političar, Radek Sikorski, muž još utjecajnije novinarke Anne Applebaum (koja je bliska suradnica Victorije-Fuck-the-EU-Nuland, stvarne gospodarice Ukrajine), podijelio na Twitteru vijest o tome, uz komentar zahvale Americi. Nije dugo trebalo ni da se prisjetimo izjave predsjednika Bidena s početka godine u kojoj je on otvoreno zaprijetio kako će “naći način” kako da se “stane na kraj” Sjevernom toku. I sada se mnogi pitaju - je li ovo bio taj način?

Možda se radi samo o aroganciji onih kojima je moć previše udarila u glavu, ali u svemu tome čudi i kako je propagandno loše popraćena čitav događaj. Obično se u tako delikatnim situacijama odradi i ozbiljna medijska priprema kako bi se skrenula pažnja javnosti u drugom smjeru, ali je ovoga puta to izostalo. Ili neki krugovi toliko vjeruju u svoju ispravnost da ne vide ništa problematično u uništavanju imovine svojih partnera?

Čovjeku se zavrti u glavi i od same pomisli na takvo što, ali očito živimo u svijetu u kojem su mogući scenariji koji ne bi prošli ni na holivudskim audicijama za filmove B-produkcije. Dakle, nalazimo se u situaciji u kojoj postoji prilična sumnja kako je službeni Washington naredio uništavanje ključne civilne infrastrukture u Europi, dok europski saveznici to redom kvalificiraju kao “teroristički čin” i prijete počinitelju “ozbiljnim posljedicama”.

Možda je nekome u Europi “prekipjelo” i odlučio kako je ova razina ponižavanja od strane Amerike prevršila svaku mjeru, a možda su prijetnje istragom samo izraz frustracije koja mora naći “ispusni ventil” dok čitava stvar ne padne u zaborav. Koji god bio motiv onoga tko je raznio Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastructure pridonijeti entuzijazmu Europljana rat u Ukrajini?

Europljani su bez zadrške pristali na partnerstvo s Amerikom u velikoj ratnoj avanturi spašavanja Ukrajine iz ledenog zagrljaja ruskog medvjeda. Sada se sve više suočavamo s posrtanjem ekonomije, pred nama je hladna zima s lošim ili nikakvim grijanjem, vlasti diljem kontinenta se klate i padaju kao kruške, a povrh svega toga smo se našli u situaciji u kojoj nam naš strateški partner moguće diže u zrak infrastrukturu.

Dizanje u zrak Sjevernog toka je događaj bez presedana za koji nitko ne može s pouzdanjem reći kakve će mu biti posljedice. No, bez obzira na mijene javnog mnijenja, teško da će ovo udaljiti Europu i Ameriku. Prije će biti da će Washington ovime zadobiti još veći utjecaj u Europi, jer će to povećati energetsku ovisnost Europe o Americi. Ali, onda se postavlja pitanje - je li to još uvijek odnos “partnerstva” ili pak čisto pokoravanje, iznuđeno jednim terorističkim činom?

Večernji list

Jesu li medicinske maske bile samo uvertira za gas maske?

Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”. Najopasnije je što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij

Kada je američki predsjednik Joe Biden prije neki dan lakonski objavio “kraj pandemije”, to je u javnosti dočekano s pomiješanim osjećajima. Ljudi su više bili zbunjeni izjavom, nego očekivano euforični. U taboru korona-vjernika se mogao osjetiti izvjestan antiklimaks, kao kad vođa kulta objavi kako raspušta red, dok je tabor korona-skeptika vidno likovao, doživjevši to kao potvrdu kako su cijelo vrijeme bili u pravu.

Sve u svemu, nije nešto slutilo na dobro. Jer, kao što često biva, jedno zlo ne nestaje samo od sebe, osim da ustupi mjesto nekom većm zlu. To naročito nije slučaj kada se u sve to umiješa i politika koja, po običaju, voli asistenciju velikih nevolja kako bi se običan puk zabavljao tim nevoljama, zaboravljajući kako na ovome svijetu za čovjeka nema veće nevolje od onih koje mu može isporučiti politika.

I nismo trebali dugo čekati. Već sutradan nakon “kraja pandemije” bili smo u “novom filmu”. Samo par sati prije Bidenovog obraćanja na godišnjoj sjednici Ujedinjenih nacija, ruski se predsjednik Putin obratio svojoj naciji, ali i svijetu. U njemu je najavio kako će podržati referendum u četiri ukrajinske oblasti, čime bi se ove priključile Rusiji. Drugim riječima, to znači da više nema diplomatskog rješenja za rat u Ukrajini.

Pored toga, objavio je masovnu mobilizaciju u Rusiji, dok je Duma dan ranije, kao uvertiru za ovaj potez, uvela oštre kazne i prijeke sudove za dezertere. Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”, sada se Rusija i službeno uključila u rat u Ukrajini. Najopasnije u svemu tome jest što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij.

Za pretpostaviti je kako Kijev neće obraćati pažnju na najnovije odluke Moskve i njihova tumačenja, pa će nastaviti napadati ove oblasti, što znači da će od sada Ukrajina i Rusija i službeno biti u ratu. Iako zvuči kao cinizam, Moskva smatra kako samo slijedi međunarodno pravo. Zapadne sile koje podržavaju Ukrajinu, time se uključuju u rat, što znači da nema više proxy rata, već se nalazimo usred rata između Istoka i Zapada.

To za početak znači kako Rusija sada smatra kako može legalno presjeći snabdjevanje energentima zemljama NATO saveza. Neki analitičari pretpostavljaju kako bi glavna meta mogla biti velika skladišta plina na zapadu Ukrajine, u blizini Lavova i poljske granice, u kojima se skladišti plin za Njemačku i drudge zemlje EU. Pretpostavlja se kako bi za njihovo uništavanje Moskva mogla upotrijebiti taktičko nuklearno oružje.

Masovna mobilizacija znači kako će sada ruska i ukrajinska vojska ući u direktan sukob. Ono što se do sada u medijima nije dovoljno naglašavalo jest da je ruska vojska u ratnim operacijama uglavnom učestvovala s avijacijom i artiljerijom, dok je pješadija bila sastavljena uglavnom od lokalnih milicija i paravojski. Sada se to mijenja i ruska vojska će preuzeti potpunu direktnu kontrolu nad ratnim operacijama.

U medijima gledamo prosvjednike u Moskvi i ruske izbjeglice s beogradskog aerodroma, čime se sugerira kako Putinova odluka nema podršku ruske javnosti. To je iluzija. Najveće kritike su Putinu dosad stizale od jastrebova, koji su htjeli još 2014. ući u direktan rat. U Rusiji, kao i u svakoj zemlji, vlast drži savez nekoliko struja. Ironija je da je Putin na čelu prozapadnih golubova, ali se sada priklonio struji jastrebova.

Kao i u svakom propagandnom ratu, najbitnije je zauzeti što višu moralnu poziciju. Nitko ne želi ispasti negativac. To se lako da vidjeti i na ovom primjeru. Sva samonametnuta ograničenja kojih se u ovom ratu dosad držala Rusija, bila su u službi osvajanja moralne pozicije, bar za domaću javnost. A sve kako skidanje tih ograničenja ne bi izgledalo kao ono što smo od početka htjeli, već kao nešto na što nas je primorala druga strana.

Sve ovo znači kako je rat u Ukrajini ušao u krajnje opasnu fazu, kako za same Ukrajince, tako i za Zapad. Svidjelo se to nama ili ne, to je ono što je realnost, a Rusija je napravila korak u tom smjeru, a to je ono što se jedino računa. U narednim danima i mjesecima gledat ćemo ruske napade na civilnu infrastrukturu i nastojanja da se ukrajinska svakidašnjica za obične ljude pretvori u mizeriju i pakao.

Ono što je najgore u svemu, ovaj rat će završiti samo ratnim rješenjem, ne za diplomatskim stolom. Dok budemo gledali kako ratujemo s Rusima do posljednjeg Ukrajinca, ne treba se tješiti kako ćemo u svemu tome sami proći lišo. Dok se u studenom budemo tuširali hladnom vodom, tko zna kakve će nam sve misli prolaziti kroz glavu? Možda pitanje “kako smo došli u situaciju u kojoj nada za mir znači uništenje Ukrajine?” Ili, možda, nešto puno banalnije, poput - “gdje sam ono ostavio gas masku?” 

Korono, vrati se, sve ti je oprošteno.

Večernji list

Jesmo li dovoljno siromašni za uvođenje socijalizma?

Promjene načina života koje nas čekaju previše su nagle da bi sve prošlo bez dramatičnih reakcija. Vlast kalkulira da se kupnjom socijalnog mira ublaži taj udar, dok svi ne postanemo jednako siromašni za socijalizam...

Kada je umro Josif Visarionovič, od milja zvani Staljin, kažu kako su u njegovim osobnim bilješkama otkrili do koje je mjere ovaj bio posvećen izgradnji socijalizma. Neumorni je sovjetski vođa, naime, bilježnice punio konkretnim naputcima o tome koliko šivaćih strojeva treba premjestiti iz jedne moskovske tvornice u drugu ili za koliko treba povećati normu u proizvodnji jabuka na nekom kolhozu kraj Rostova.

Kako naslijeđe ovog ekonomskog genija nije nestalo sa Sovjetskim Savezom, tako smo i pedesetak godina kasnije mogli svjedočiti sličnoj domaćinskoj brizi za ekonomiju njegovog nasljednika u Kremlju, kada je uvodio kontrolu cijena hrane. Obrazloženje je bilo pomalo eskulpirajuće, pa je rečeno kako je mjera “dobrovoljna”, “uvedena na inicijativu proizvođača”, te, svakako, “privremena”. Toliko privremena da se održala sve do danas.

Netko bi rekao - “to je Rusija, a oni su uvijek bili pomalo nazadni u svojim ekonomskim politikama”. A onda smo dobili oštar demanti takve predrasude u vidu nedavne uredbe hrvatske vlade o izravnim mjerama kontrole cijena električne i toplinske energije i određenih prehrambenih proizvoda. Nasljeđe ruskih giganata ekonomske misli, vidimo, nije samo zastarjelo, već vizionarsko i predodređujuće i za nas na tzv. Zapadu.

Tako će građani Hrvatske piti mlijeko s 2,8% mliječne masti po cijeni od 7,39 kn po litri, mijesiti kruh tipom 550 glatkog brašna po cijeni od 5,99 kn po kilogramu, sladiti kavu bijelim kristalnim šećerom po cijeni 7,99 kn po kilogramu, dok će za nedjeljnim ručkom mrsiti svinjsku lopaticu po cijeni od 24,99 kn/kg, motati sarmu miješanim mljevenim od 32,99 kn ili peći cijelo pile po cijeni od 24,99 kn.

Naravno, ako nešto od toga nađu u trgovinama. Jer, kristalno je jasno svakom kako kontrola cijena direktno vodi u nestašice i sivu ekonomije. Naime, neopreznošću vlasti ispušteno je ono važno objašnjenje kako se kontrola cijena uvodi na dobrovoljnoj bazi i zahtjevom samih trgovaca i proizvođača, tako da je pitanje koliko će potrajati dok sva ta cjenovno kontrolirana živina ne dobije noge pred financijskom policijom.

Ekonomska objašnjenja mogu biti različita, ali posljedice ovih mjera vlade bit će sasvim konkretna. Gledat ćemo dugačke redove pred trgovinama, namrštena lica onih koji nisu uspjeli doći do svog sljedovanja ulja ili šećera, o mesnim delicijama da i ne govorimo. A ljudi, kada se suoče s nestašicama hrane, znaju reagirati pomalo čudnjikavo. Zato je ovo prvenstveno političko a ne ekonomsko pitanje.

Koliko će ovakve mjere biti podržane u javnosti, bez obzira na medijska izvještavanja o tome, ovisit će, prije svega, o strukturi stanovništva, odnosno, o snazi srednje klase. Naime, siromašniji slojevi će uvijek podržati kontrolu cijena, vjerujući kako će im ona omogućiti kakav-takav ručak, dok će na nestašice gledati kao na zavjeru gramzivih trgovaca, koji se žele obogatiti na račun njihovih punih stomaka.

Zato je uvijek pitanje je li neka zemlja dovoljno siromašna za uvođenje socijalizma? Filozofija siromaštva je strogi stoicizam. Gotovo da ne postoji granica do koje siromašni ljudi mogu trpjeti nevolje koje im prouzrokuje vlast svojim pogrešnim politikama. Siromašni se nikad ne bune. Revolucije uvijek pokreće srednji sloj koji je ostao uskraćen za svoj uhodani komfor, koji siromašnom čovjeku izgleda kao isprazni luksuz.

Naime, dok siromašniji slojevi prihvaćaju čekanje u redovima za hranu, dotle se od same pomisli na to srednjem sloju diže kosa na glavi. To je i razlog zbog kojeg se, primjerice, socijalne kuhinje uvijek drže dalje od ulice, najčešće u dvorišnim zgradama ili zabačenim ulicama, kako bi se srednja klasa sačuvala od prizora gladi i bijede. Stomaci srednje klase su puno osjetljiviji od stomaka najugroženijih.

Stoga će pitanje koliko će zadnje mjere vlade o kontroli cijena biti popularna i polučiti nekakav povoljan politički rezultat, ovisiti isključivo o tome koliko ja u Hrvatskoj jaka srednja klasa. Utjecaj ima i vrijeme. Na ovaj način svi ćemo vremenom osiromašiti do granice potpune elastičnosti. Ali, promjene načina života koje nas uskoro čekaju suviše su nagle da bi sve ovo prošlo bez dramatičnih reakcija javnosti.

Nekakva kalkulacija vlasti u ovoj situaciji vjerojatno je sadržana u tome da se kontrolom cijena i kupovinom socijalnog mira ublaži taj udar, dok svi ne postanemo jednako siromašni za socijalizam. Samo paket subvencioniranja cijena enegenata stajat će nas blizu milijardu eura. Novac na koji Vlada pritom vjerojatno računa su milijarde eura rezervi HNB-a, koje će se osloboditi našim ulaskom u euro.

Kakva će to samo ironija biti ako ulazak Hrvatske u eurozonu postane odličan izgovor vlasti za povratak socijalizmu i filozofiji ekonomskog siromaštva po receptu vladara s one strane kremaljskih zidina.

Večernji list

Dok se obični ljudi pitaju kako će preživjeti hladnije dane, elita se pravi kao da se ništa ne događa

Da bi izbila pobuna, bilo je potrebno vjerovati da se borimo protiv nekog velikog zla. Ne možeš se pobuniti protiv nekoga samo zato što je glup i nesposoban. Glupost izaziva suosjećanje, a ne revolt

Svi znamo kako se bliži vrijeme velike naplate računa za vrijeme kaosa u koji je svijet svojom politikom gurnula globalistička agenda. Istovremeno vidimo kako je glavna strategija političke elite pred krizom koja sve jače udara na naša vrata - pravljenje mrtvim. Dok obični ljudi sa strepnjom gledaju u budućnost i pitaju se kako će preživjeti hladnije dane, elita se za to vrijeme pravi kao da se ništa ne događa.

To je ona ponižavajuća situacija kada osjećate kako vas netko maltretira bez vidljivog razloga, a pritom se pravi “grbav”. Zbog toga se ljudi sve više pitaju koja motivacija stoji iza ovakvog ponašanja elita? Radi li se o nekom velikom planu ili je naprosto riječ o pukom patološkom sadizmu elita? Jesu li u pitanju, kao što to inače biva, novac i moć, ili se radi o nekoj “višoj”, ideološkoj motivaciji?

Ako ponašanje elita želimo staviti u okvir nekog racionalnog plana, mogli bismo govoriti, primjerice, o “dubokoj državi”, ali prije toga bismo trebali razvidjeti imaju li ti ljudi uopće dovoljno svijesti da razumiju svoje postupke i njihove posljedice ili su toliko odsječeni od stvarnosti da uopće ne shvaćaju što se događa u stvarnom svijetu, izvan “balona” u kojem žive, i koje muke brinu obične ljude?

Kada je zapadni svijet, primjerice, nakon ruske invazije na Ukrajinu, zaveo Rusiji sankcije, govorili su nam kako će to biti moćna poluga pritiska, koja će u par mjeseci ekonomski baciti Rusiju na koljena i prisiliti na povlačenje. Danas, pak, dok smo u šestom mjesecu rata s Rusijom, vidimo kako se ništa od politike sankcija nije ostvarilo, ali zato ljudima u Europi počinju stizati računi za stuju i plin koji su nekoliko puta viši nego inače.

Imajući na umu primjere iz prošlosti, koji su govorili o tome kako je politika sankcija i inače prilično neučinkovita, neki su odmah upozoravali kako to neće neće dati rezultata, te da će cijenu sankcija platiti ljudi na Zapadu, a ne Rusi. Međutim, to kao da nikoga nije bilo briga, već nam je prodavana priča kako smo na pravoj strani povijesti. Umjesto bacanja Rusa na koljena, tješimo se luzerskom pričom o moralnoj pobjedi.

Iz samo njima poznatih razloga, mediji na Zapadu se uopće ne bave ovom temom, niti postavljaju pitanja političarima o rezultatima njihove politike sankcija, kao da je to nešto nebitno. Ta to vrijeme gledamo na društvenim mrežama pravu poplavu računa za benzin i struju, koje ljudi postavljaju u očaju se, valjda, nadajući kako će netko obratiti pažnju i ponuditi im smislene odgovore za visinu ceha koji plaćaju. 

Naravno, to još uvijek ne znači kako bismo smislene odgovore dobili, sve kad bismo ih i pitali. Tko kaže da oni znaju što čine? Možda zvuči blesavo i obeshrabrujuće to reći, ali glupost i neznanje elita mogli bi biti dio odgovora zašto nam se događa  sve što nam se događa. Nitko nam ne garantira kako za krmom našeg broda sjedi neki iskusan kapetan. Možda nam kapu kroji netko sklon lumperajkama do zore?

Stvar je svakako dosta čudna. Ekonomska katastrofa kakvu ne pamte ni najstariji na Starom kontinentu kuca na vrata, a ta tema, čini se, nike u fokusu ni medija, ni politike. Tako, primjerice, dok cijene mesa nezadrživo skaču, njemačka vlada predlaže nove poreze na meso. Kako je to moguće? Kao da elita i narod žive u paralelnim svjetovima, gdje se jedna strana, izgleda, dobro zabavlja prizorima patnje onih drugih.

Možda se doista radi o pukoj mržnji elita prema narodu? Možda nitko ne obraća pažnju na krizu zato što ih to jednostavno veseli? Možda se iza svojih debelih prozora slatko smiju na pomisao kako ćemo se ove zime grijati na svijeće? Možda ih uzbuđuje ideja kako će vlasnici malih trgovina ove zime bankrotirati? Možda je ovo politika osvete elita zato što svi nismo pomrli od korone ili se nismo dovoljno cijepili?

Povijest zna za situacije kada su se ljudi pobunili protiv svojih elita zato što su smatrali da su korumpirani ili zli tirani. U stvarnosti su te elite često bile samo nesposobne, ali su ih ljudi predstavljali kao zle. U svakom slučaju, da bi izbila pobuna bilo je potrebno vjerovati kako se borimo protiv nekog velikog zla. Ne možeš se pobuniti protiv nekoga samo zato što je glup i nesposoban. Glupost izaziva suosjećanje a ne revolt.

Danas smo možda po prvi put u povijesti suočeni sa situacijom u kojoj je elita jednostavno zla i mrzi narod nad kojim vlada, ali oni koji bi se trebali pobuniti protiv njih to jednostavno ne mogu prihvatiti. Pokojni Mirko Kovač je pisao o “eliti koja je gora od rulje”. Sad imamo elitu koja je revoltirana i želi rušiti sustav koji ih je iznio na vrh, dok obični ljudi žele samo povratak staro i živjeti mirnom, normalnim životom. 

Revolucija elita će trajati sve dok se obični ljudi ne trgnu iz sna, a ta revolucija će, kao i svaka, završiti nestankom današnjih elita s pozornice svijeta. Jedino je pitanje hoće li pritom povući za sobom i čitavu zapadnu civilizaciju?

Večernji list

Rat je uvijek bio vraški dobar posao

Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima

Ako promatramo tijek rata u Ukrajini i za trenutak se odmaknemo od zavodljivih propagandnih poruka, koje prate svaki rat, teško se oteti dojmu da, strategijski gledano, malo toga što rade Ukrajinci u ovome ratu ima smisla. Službene objave Kijeva djeluju apsurdno ako pogledamo što se događa na terenu. Strategija kojoj su se okrenuli nakon početnih uspjeha, govori kako u ovom ratu postoji još nešto što njihovu strategiju čini prilično apsurdnom.

To naročito zbunjuje ako se sjetimo kako su u početnoj fazi ruske invazije ovima dobro naprašili tur i natjerali ih na promjenu strategije. Ruski Blitzkrieg, čiji je cilj vjerojatno bio povratak dogovoru iz Minska i priznanje Krima, neslavno je propao pred odlučnošću Ukrajinaca da brane svoju zemlju. Kakav god plan bio, Rusi su se polupanih glava morali okrenuti promjeni strategije i redefinirati svoje ratne ciljeve.

Izreka kako svi ratni planovi traju samo do prvog ispucanog metka je poznati kliše, koji se i ovom prilikom pokazao kao točan. Rusi su čitavo proljeće izgubili na pregrupiranje i povlačenje svojih postrojbi sa sjevera Ukrajine i njihovo odvlačenje na jug. Odustali su od brzih tenkovskih prodora i oslonili se na tešku artiljeriju i prevlast u zraku. To je strategija sporog uzimanja teritorija, uz ogromne žrtve na ukrajinskoj strani.

Ono što zbunjuje jest zašto Ukrajinci nisu to iskoristili kako bi svoju strategiju prilagodili promjeni ruske strategije? Zbog čega se nisu povukli iz Donbasa na bolje obrambene pozicije, umjesto što su svoje najbolje postrojbe ostavili na nemilost ruskih haubica? Zbog čega od Zapada nisu tražili bolje protuzračno oružje kako bi se zaštitili od zračnih napada? Tako bi sačuvali ljudstvo i tehniku za eventualni protunapad.

Nitko ne zna koliko je novca za vojnu opremu stiglo sa Zapada u Ukrajinu, ali se pretpostavlja kako se radi o količini koja je dovoljna za opremanje vojske od milijun ljudi najsuvremenijom vojnom opremom. Rusi također imaju suvremeno oružje, ali postrojbe iz Donbasa, koje iznose najveći teret ratovanja s ruske strane, opremljene su uglavnom oružjem iz vremena SSSR-a, koje se pokazalo kako još nije za staro željezo.

Rusi stare sovjetske letjelice pretvaraju u bespilotne dronove, koji nisu tako dobri kao suvremena oprema, ali se pokazalo kako mogu biti korisni. U svakom slučaju je to bolje nego ih baciti u staro željezo. Ukrajinci su također mogli iskoristiti svoju staru sovjetsku opremu i izvući ju na siguran teritorij, ali su iz nekog razloga odlučili sve to ostaviti na stratištima Donbasa i prepustiti u ruke neprijatelju. 

Slon u staklarnici u svakoj raspravi o ratu u Ukrajini, koji se sada u zapadnoj javnosti uglavnom prešućuje, jest okolnost da je Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Iz službenih istraga u Americi znamo kako je gomila američkih političara bila na platnim spiskovima ukrajinskih tvrtki. Sin američkog predsjednika, Hunter Biden, bio je u upravnom odboru Burisme, ukrajinske verzije Ine.

Ukrajina, uglavnom, već dugo predstavlja veliku praonicu rubalja, dolara i eura. Ukrajinski oligarsi su najsnažnija karika koja povezuje zapadne vlade s Ukrajinom. Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima. Rat je uvijek bio vraški dobar posao.

Kada ovu pretpostavku ubacimo u računicu, vidimo kako odjednom stvari “klapaju”. Tako smo prvo slušali priče o “herojskom ukrajinskom narodu koji se želi boriti do zadnjeg čovjeka”. Potom je narativ promijenjen u priču o “herojskim ukrajinskim borcima, koji će potući Ruse, samo kad bi imali bolje oružje”. Zapadna javnost iz solidarnosti s napadnutom zemljom s lakoćom guta ove priče, dok lova neometano teče neznano gdje.

Za to vrijeme, u stvarnom svijetu, ukrajinski borci su bez ikakve jasne strategije zaglavljeni u utvrđenim rovovima u blatnjavom černozemu, po kojima ruska vojska danonoćno ispaljuje svoje smrtonosne kanonade. Izvještaji s fronta govore o tome kako su loše naoružani, dok se u medijima, pritom, može čuti kako samo trećina naoružanja stiže do boraca na frontu. Nitko ne zna što je sa ostatkom sve te silne zapadne pomoći.

Kako god bilo, strategija sjedenja u blatu na obrambenoj liniji koja se proteže tisućama kilometara i glumljenja glinenih golubova za ruske granate, možda sad dobija neko smisleno objašnjenje. Ti ljudi sjede na frontu, bez ikakvih šansi da uzvrate neprijatelju, iz čisto propagandnih razloga, dok netko uzima ogromnu dividendu.

A svijet će dotle promatrati stvarnu “borbu do zadnjeg Ukrajinca”, kao moralno pokriće za taj posao. Čak i mjereno standardima moralne udoline u kojoj se nalazi današnja politika, to izgleda samo kao cinizam i loše prikriveno lice zla.

Večernji list 

Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu

Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Nekad davno, dok sam još bio sasvim mlad obično se smatralo kako su represija i uhođenje političkih oponenata karakteristika komunističkih režima i trećesvjetskih diktatura. Ignoriranje volje naroda i represija nad opozicijom bilo je nešto nezamislivo za civilizirani svijet, što je tada bilo istoznačnica za zapadne demokracije. Ni taj civilizirani svijet nije bio bez svojih slabosti, ali su se u politici poštivala neka pravila.

Mlađa generacija, koja još nije bila rođena u to vrijeme, može danas samo zamišljati kakav je to svijet bio. U svakom slučaju, bio je dovoljno dobar da postane privlačan milijunima ljudi s ove strane Željezne zavjese, koji su gotovo plebiscitarno odlučili srušiti komunizam na europskom istoku, u nadi kako će izgraditi društvo po ugledu na zapadne demokracije. Bio je to čin izvodne demokratske volje naroda bez presedana.

Kažem da mogu samo zamišljati zato što u zadnjih tridesetak godina svjedočimo kako zapadne demokracije, polako, ali sigurno, klize ka političkom poretku koji smo dotad vezivali isključivo za diktatorske režime. Danas vidimo kako su zapadni političari previše zauzeti punjenjem svojih džepova da bi obraćali pažnju na potrebe naroda, dok se slobodno mišljenje sustavno cenzurira, a oporbi se prijeti zatvorom.

Zvuči kao ironija da, recimo, Europska unija danas u svom kalendaru čak ima i službeni praznik kojim se obilježava sjećanje na žrtve totalitarizma, dok istovremeno gledamo stvaranje svijeta kontrole i gušenja sloboda, koji sve više liči na nekadašnji totalitarni svijet. Dok obećani bolji svijet klizi u autoritarni mrak, ljudi polako osvještavaju kako ono što danas nazivamo demokracijom sve više postaje njena karikatura.

Kako je došlo do toga? Ključni je događaj bio kraj Hladnog rata. Zapad je ostao bez svoga glavnog neprijatelja, a time i bez glavnog razloga zbog kojeg je izgrađen kao koherentan i prepoznatljiv sustav vladanja. Došle su nove generacije političara, poput Clintona, Blaira i Schroedera, koji pred sobom nisu vidjeli nikakve velike zadatke, osim partijanja. Stara su pravila odbačena, a sloboda je postala sinonim razuzdanosti.

Zajedno s tim je išla i korupcija. Pad komunizma, koji je predstavljao veliku prijetnju zapadnom poretku, značio je da su stara pravila ponašanja postala suvišna. Hvatanje u kolo s diktatorima više nije predstavljao rizik za poredak, jer je Amerika bila jedina supersila. Globalizam je postao lozinka pod kojom su zapadni političari punili svoje torbe novcem egzotičnih diktatora, posebice kineskih, kako bi promovirali njihove interese.

Sve je postalo moguće, pa je sve bilo i dozvoljeno. I tako smo došli tu gdje jesmo, pa sada gledamo kako kleptokratska elita na Zapadu do temelja uništava plemenito naslijeđe i smisao koji nam je nekadašnji zapadni liberalni poredak ostavio. Liberalizam je nekad značio disciplinirano slijeđenje pravila kako bi se borilo protiv velikog i moćnog neprijatelja, dok danas znači prečicu do bogatstva i partijanje do zore.

Ono čemu danas svjedočimo na zapadu je pobjednička varijanta onoga što se dogodilo u Rusiji nakon sloma komunizma. Kao gubitnica u hladnom ratu, Rusija je utonula u kaos devedesetih, u kojima je jedini zakon bio zakon džungle. Nakon toga uslijedila je vladavina oligarha, da bi potom bio uspostavljen authoritarian poredak pod Putinom, koji najviše nalikuje carizmu, ali izgleda da to i odgovara ruskom karakteru.

Za razliku od Rusije, Zapad je bio pobjednik u hladnom ratu. Oni koji su se domogli vlasti, preuzeli su na sebe sve zasluge te pobjede. Kao i sva razmažena djeca uspješnih roditelja, ovi su političari krenuli rušiti poredak koji im je omogućio privilegij pobjednika. Umjesto očuvanja poretka koji im je sve to omogućio, oni su ga zamijenili novim poretkom, po slici i prilici svoga neobuzdanog karaktera. 

Putin je jednom rekao kako je pad komunizma za Rusiju značio “geopolitičku katastrofu”. Komunizam je bio loš poredak, ali je i takav poredak bio bolji od kaosa koji je uslijedio. Slično bi se moglo reći i za Zapad. Kraj hladnog rata bio je katastrofa za demokratski poredak na Zapadu. Stari liberalni poredak nije bio cvijeće, ali je bio bolji od kaosa koji je uslijedio. To je spoznaja koja polako dolazi do svijesti.

Posljednjih trideset godina promatramo kako globalistička elita na Zapadu traži svoj razlog postojanja. Prvo su nas uvjeravali kako je islam naš smrtni neprijatelj, potom su na red došli Rusi, da bismo danas gledali kako bi Kina bila neprijatelj po mjeri razmažene globalističke kleptokracije. Ako ni oni ne budu dovoljni, a invazija vanzemaljaca izostane, okrenut će se obrani demokracije od naroda koji traži da u njoj učestvuje.

Povratka starog liberalnog poretka neće biti. Ono što slijedi je kaos, a tek zatim možemo očekivati restauraciju poretka, koja će biti više u skladu s našom prirodom.