Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju
Svaka civilizacija ima neku svoju posebnost, nešto što ju razlikuje od drugih civilizacija. Ta specifičnost ujedno predstavlja i njihovu komparativnu prednost nad svima ostalima. Stari Grci su bili dobri u poeziji i filozofiji, pa su najtrajnije zasade svog utjecaja na ostale narode ostvarivali putem kulture. Rimljani su pak bili majstori organizacije i upravljanja, što im je omogućilo da kroz stoljeća vladaju narodima.
U srcu onoga što nazivamo moderna zapadna civilizacija nalazi se genij pragmatizma, koji dosta toga duguje rimskom naslijeđu, ali je naročito svojstven karakteru nekih od vodećih zapadnih nacija. Istok i Mediteran mogli su dati najveće filozofske umove, osnivati predivne religije, stvarati besmrtna djela poezije i udahnjivati život kamenu, ali pragmatizmu zapada dugujemo sve one stvari koje život čine lakšim i udobnijim.
Zakonito čedo zapadnog pragmatizma, koje je preobrazilo lice modernog svijeta, nazivamo industrijska revolucija. Bez tog “čuda zapada” običnom bi čovjeku život još uvijek bio tek “mizeran, skotski i kratak”. Sva ona čuda tehnike, koja nam život čine podnošljivo ugodnim i ispunjenijim, a čije blagodati često volimo uzimati zdravo za gotovo, ne bi nam danas bila dostupna, a život bi se svodio na brutalnosti pukog preživljavanja.
Genijalnost je zapadnog uma otkrivanju načina kako da se prirodni izvori iskoriste za stvaranje novih oblika energije. Na mjesto heroja, bogova i ratnika stupa inženjer. Od parnog stroja do nuklearne centrale, od Rogera Bacona do Nikole Tesle i Alberta Einsteina, na djelu je ista “alkemija” koja je preobrazila naš svijet. To je svijet oslobađanja energije, koja je stavljena u pogon kako bi služila ljudskim svrhama.
Sve to možda zvuči banalno, ali vrijedi podsjetiti, naročito ako promatramo procese koji su u zadnjih pola stoljeća zahvatila svijet, da bi danas postala gotovo dominantna. Te procese bismo mogli nazvati anti-industrijskom kontrarevolucijom ili pokretom deindustrijalizacije Zapada. U njihovom središtu stoji tzv. Zelena ideologija sa svojim parolama o klimatskim promjenama, smišljenim kako bi se opravdala deindustrijalizacija.
Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju bez prigovora prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju. Ta ideologija je vremenom evoluirala od zaštite prirode zbog industrijskih zagađenja, do agresivnog religijskog kulta koji vodi sveti rat protiv svih onih dobrih stvari koje čine sastavni dio života modernog čovjeka.
Danas ne možete upaliti televizor ili otići na Youtube a da vas sa svih strana ne zapljusnu parole o obnovljivim izvorima energije, o čistoj energiji, o zelenoj energiji, itd. Time se, u stvari, hoće reći kako postoje i neki loši i nečisti izvori energije. Ti loši izvori energije su, po pravilu, jeftini izvori. Plin je loš, ugalj je nečist, skoro pa zao. Nuklearke su same slike pakla. Možda je ta energija jeftina i efikasna, ali je svejedno nešto jako, jako loše.
Vidimo kako se, u biti, radi o moralnom argumentu protiv određenih industrija energije. Taj moralni svjetonazor o nemoralnosti industrije je posuđen od marksizma, koji je smatrao kako industrijski rad dehumanizira. Ideološkim očevima današnjih zelenih moralista bili su moralno odiozni prizori radničke klase koja se znoji po industrijskim halama kako bi napravila neke korisne stvari, pa su takav rad proglasili nemoralnim.
Međutim, kako se nitko nije htio riješiti tih korisnih stvari, prevagnula je parola “daleko od očiju, daleko od srca”, pa je počelo iseljavanje industrije sa Zapada širom svijeta. Ne želiš ružne industrijske dimnjake u svojoj okolici, pa preseliš industriju u Kinu ili Afriku. Pogasiš nuklearke kod kuće i kupuješ ruski plin, a zemljište pretvoriš u park za kućne ljubimce. Ružne rafinerije i ugljenokopi su daleko u Rusiji ili na Bliskom istoku, i moralna savjest je mirna.
Zelena ideologija je puka stvar estetike, sviđanja ili nesviđanja. Sama zelena industrija se kreće u rangu od čiste gluposti do potpuno nepraktičnih prijedloga. Betonska nuklearka je nešto loše jer je ružna za oko, iako je unutra samo vodena para. Tiho cviljenje vjetrenjača je estetski ugodno iako može pobiti milijune ptica. Možda bi podzemna nuklearka sa šumarkom iznad bolje prošlo na sudištu estetskog uma zapadnih elita?
Zelena ideologija je kult koji zagovara elita koja želi pobjeći od stvarnosti. No, stvarnost ne nestaje ako zatvorimo oči. Zato se Europa danas suočava s energetskom krizom. Sljedeća na redu je nestašica hrane. Nesposobnost zapadnih elita da se suoče sa stvarnošću ima isti korijen kao i njihova nesposobnost da vide temelje na kojima počiva zapadna civilizacija. U vlasti smo elita koje odbacuju stvarnost i naslijeđe čitave zapadne civilizacije.
Nema komentara:
Objavi komentar