Malo je trebalo predsjedniku s karakterom da skine masku i pokaže "karijes"

Kako naše “novo normalno” ima sva obilježja “starog nenormalnog”, tako i glavni događaj na konstitutivnoj sjednici Sabora nije bilo nešto što se dogodilo, već nešto što se nije dogodilo.

Nakon devetog, ovog je tjedna konačno konstituiran i deseti saziv Hrvatskog sabora. Da ova 2020. godina nije već takva kakva jest, bila bi to prilika da se više pažnje posveti ovom “jubileju”. Jer, nije mala stvar za jednu naciju, koja je samo u prošlom stoljeću iskusila, čini se, sve vidove političkih zala i koja je svoju slobodu skupo platila, to što već trideset godina na demokratskim izborima, bez velikih turbulencija, putem papira i olovke, sama smjenjuje i bira svoju vlast.

Premda nam se to danas može činiti nečim sasvim normalnim, radi se o dosegu na kojem nam mogu pozavidjeti i neke nacije puno sretnije prošlosti. Ali, kako nam ove godine sve nekako ide ukrivo, tako je i ovaj mali “jubilej demokracije” ostao u sjeni jednog skandala, čiji je vinovnik naciji pokušao “ukrasti show”. U stvari, teško bi se to moglo čak i nazvati skandalom, jer bi to značilo dati na važnosti nečem što prije spada u rubriku bizarnog, kada akter o kojem je riječ ne bi bio i predsjednik države.

Kako ovo naše “novo normalno” ima sva obilježja “starog nenormalnog”, tako i glavni događaj na konstitutivnoj sjednici sabora nije bilo nešto što se dogodilo, već nešto što se nije dogodilo. Naime, kako znamo, predsjednik Milanović, iako pozvan, odbio je prisustvovati svečanoj sjednici Sabora i polaganju prisege novoizabranih zastupnika. Malo je koga takav njegov postupak sablaznio, jer su, istini za volju, ni očekivanja u odnosu na njega nisu prevelika, pa su se reakcije uglavnom svele na slijeganje ramenima i odmahivanje rukom.

Pritom je Milanović odaslao i jedno priopćenje u kojem je pokušao opravdati svoj nedolazak nepostojanjem zakonske obveze predsjednikovog prisustvovanja konstitutuirajućoj sjednici Sabora. Na prigovor kako je, ipak, nepisano pravilo i stvar poštovanja najvišeg zakonodavnog tijela u državi doći na sjednicu, dobili smo objašnjenje kako “protokol nije prirodni zakon”, te da je sve to njemu, u biti, glupavo i malograđanski. Na kraju je “poslao pusu” svojim kritičarima, koje je nazvao “hejterima”, da bi sve začinio citatom Buharina iz njegove “predkritičke” faze.

Mnogi su se, ipak, u čudu pitali na koga predsjednik misli kada govori o “hejterima” u medijima? Možda je mislio na onaj slučaj kada je otkriveno kako je otvoreno lagao javnost da “nikada nije bio u partiji”, pa kada je dokazano da nema šanse da netko bude u Titovoj gardi a da nije član Partije, to sve palo u zaborav i nitko ga više ništa o tome nije pitao? Ne kaže se uzalud “nije majka sina klela što je kockao, već što se poslije vadio”.

Sva je ta epistolarna pompa, ipak, tek neuvjerljiva isprika. Visokoparna objašnjenja uvijek su tanka krinka izgovora. Čitajući to njegovo usiljeno obraćanje shvaćamo kako je bliža istini pretpostavka kako je glavni razlog njegova nedolaska bilo zakazivanje sjednice sabora u ranojutarnjim satima. U tome se vidjela očita namjera organizatora da isprovociraju Milanovića i spriječe ga da nazoči svečanosti, jer znaju kako mu se tako rano buđenje ne uklapa u bioritam.

Milanović se brani kako je njegov nedolazak u Sabor bio “dobronamjeran”, jer ne želi utjecati na njegov rad. To bi imalo smisla kada bi predsjednik imao nekih bitnih ovlasti koje bi mu omogućavale da se upliće u rad sabora. Ali, on takvih ovlasti nema. Osnovna je zadaća predsjednika upravo protokolarna i za nju je plaćen, a vidimo da Milanović ne želi ni to obavljati. Jer, zašto bi on dolazio u Sabor, kad tu nema njega? Radi se, ipak, samo o ranjenom egu koji se ogrće prozirnim plaštom izgovora.

Milanović se očito ne osjeća dobro u predsjedničkoj koži. Sam je više puta govorio kako “nikada ne bi htio biti predsjednik”, te da je institucija predsjednika “besmislena”. Valjda upravo iz te frustracije sada pokušava i sve druge institucije jednako “obesmisliti” i svesti na istu mjeru, a osjećaj povrijeđenog ega prikriti kvazi-revolucionarnom patetikom. Sjećamo se kako je prvi njegov “revolucionarni” potez pri dolasku na vlast bilo sklanjanje s Pantovčaka bista svojih prethodnika. Valjda je time htio izbrisati povijest i uvesti “nultu godinu”, kako bismo vrijeme računali od njega?

Umjesto ustavne uloge da brani institucije, Milanović ih nagriza izvana. Nedavno je “predsjednik s karakterom” izjavio kako je “korona kao karijes”, misleći valjda kako ljudi nose maske da bi sakrili karijes. Kako je u vrijeme izbora i sam nosio masku, očito mu nije trebalo puno da tu masku skine i pokaže “karijes”. Zato, kad god se suočimo s ovakvim ponašanjem “predsjednika s karijesom”, u glavi odzvanja rečenica: “zaokružite broj 3 - hrvatski narod”.

Zbog toga sada imamo prilike gledati nekoga čiji je posao da štiti ustav i demokratske institucije kako odbija upravo tu demokraciju i ponižava demokratski izabrani sabor. Na to ponižavanje sabor bi mu mogao odgovoriti inicijativom za promjenu Ustava kako bi se predsjednik birao u saboru i svođenjem funkcije na protokol - da se više ne umara.

Večernji list

Kakva bi tek muka bila kad bi naše “možemo” postalo - “moramo”?

Jedina je prednost liberalne demokracije, pak, to što njeni “festivali” ne traju stalno, pa se imamo priliku odmoriti od sve te halabuke, eventualno obnoviti političkim razmiricama narušena prijateljstva i posvetiti se onim životno bitnim stvarima nad kojima stvarno možemo imati kontrolu. 

Završeni su još jedni izbori. Svatko je uzeo ponešto s praznih polica koje su nam se nudile - neki su zadovoljni, drugi su razočarani. Pobjednici su proslavili svoje pobjede, poraženi smislili izgovore za svoje poraze, a politički analitičari izanalizirali svaki aspekt izbornih rezultata. Svi zajedno smo, izgleda, jedva dočekali da se sav taj cirkus završi kako bismo se malo odmorili od političke halabuke i okrenuli se privatnom životu i stvarnim problemima. Ljeto je pred nama i treba uhvatiti nešto od njegovih čari, kako bismo skupili snage za jesen za koju svi govore kako će biti teška i puna izazova.

Političke kampanje uvijek su naporne i psihološki iscrpljujuće. Treba izdržati tu svakodnevnu promenadu lažnih obećanja i prenemaganja. Možda je, ipak, najnaporniji aspekt života u modernoj demokraciji ta prisila javnosti da se o svemu ima mišljenje i iznosi stav. Danas je sve toliko ispolitizirano da naš stav o bilo čemu, najobičnijoj sitnici, postaje siguran znak našeg političkog opredjeljenja. Stav, tako, više nije rezultat procesa mišljenja, već izraz naše pripadnosti ili socijalnog statusa. Još gore je ako nemate jasan stav o nekom pitanju, jer to znači ili da ste glupi ili da iz nekog ozbiljnog razloga krijete svoje mišljenje.

Valjda je zbog toga Bertrand Russell i govorio kako “sva nevolja našeg vremena dolazi otuda što glupani imaju čvrste stavove o svemu, dok pametni u sve sumnjaju”. Vladajuća prisila da se o svemu ima mišljenje i nije tako prirodna kao što se to možda nama modernima čini. Imati mišljenje je važno u privatnim stvarima nad kojima imamo kontrolu i o kojima svakodnevno moramo donositi odluke. Običaj, tradicija i navika, s druge strane, čine pouzdan socijalni orijentir, ono “prešutno znanje” koje služi kao vodič za izbjegavanje društvenih sukoba i uvećanje sreće čitavog društva.

Međutim, danas to više nije tako. Živjeti u demokraciji znači da nas se ne tiču samo naše privatne stvari, već da svi imamo obvezu uključiti se u raspravu o javnim stvarima, u toj mjeri da javno postaje nešto što doživljavamo kao sasvim privatnu stvar. Rezultat toga je da više ne postoji nijedan aspekt našeg života, ma koliko on bio beznačajan ili sasvim privatan, koji ne bi podlijegao imperativu javne rasprave. Zbog toga se i kaže kako danas “politika zasjenjuje i zadnji odbljesak istine”. Istina i demokracija postaju opoziti.

U teoriji demokracija zvuči sjajno - ljudi se okupe i u zajedničkoj raspravi odlučuju o načinu na koji će urediti svoje živote. U praksi to pak znači samo moralnu prisilu da se svaki aspekt života izloži moralnoj prosudbi drugih. Ako pogledamo društvene mreže, vidjet ćemo da tamo nema rasprave o principima i razlozima, niti pak nekog sučeljavanja mišljenja. Te platforme služe samo kako bi udovoljile našoj “demokratskoj” potrebi za izražavanjem moralne osude ili odobravanja nekog stava, našeg “sviđanja” ili “nesviđanja”.

Liberalne demokracije sve više počinju nalikovati komunističkim društvima, u kojima je i samo mišljenje bilo podložno isljeđivanju i javnoj osudi. Danas više ne postoje partijski komiteti, ali su tu sveprisutni “omniolozi opće prakse”, koji će vam napuniti uši svojim nekvalificiranim “smatranjima”. Živimo u društvu koje više nije oblikovano običajima, tradicijom i navikom, već diktatom javnog mnijenja - anonimnim moralnim prosuditeljima, koji imaju mišljenje o svemu i za svaku priliku. Gdje god se danas pametan čovjek okrene, bit će suočen s vlasnicima “čvrstih stavova” i njihovim “vječnim istinama” izmišljenim prošlog mjeseca.

Izbori su dobar podsjetnik na totalitarni potencijal koji u sebi nosi demokracija. Jedina je prednost liberalne demokracije, pak, to što njeni “festivali” ne traju stalno, pa se imamo priliku odmoriti od sve te halabuke, eventualno obnoviti političkim razmiricama narušena prijateljstva i posvetiti se onim životno bitnim stvarima nad kojima stvarno možemo imati kontrolu. Ljekovita je stvar i to što na izborima možemo učestvovati, a ne moramo. Zamislite tek kakva bi muka bila kad bi naše današnje “možemo” postalo - “moramo”?

Možda je stoga prilika i ispraviti jednu nepravdu, koja se gotovo za svake izbore nanosi ljudima koji ne izlaze na izbore. Oni su na ovim izborima predstavljali većinu. Njima bismo se, umjesto moralne osude zbog “neispunjavanja građanske dužnosti”, trebali zahvaliti zbog toga što predstavljaju oazu zdravog razuma u našem društvu. To su ljudi koji se ne daju lako zavesti totalitarnim zovom demokracije i ne odazivaju se prisili javnog mnijenja da se o svemu mora imati stav. Njihova razboritost i umjerenost predstavljaju sigurno cjepivo protiv ekstremizma našeg doba.

To su ljudi individualisti, koji ne vjeruju u moć kolektivne akcije, niti nasjedaju na politike praznih polica koje nam nude naši prodavači lažne nade. Oni ne vjeruju obećanjima i pustim pričama, već kao praktični ljudi žele vidjeti da je posao obavljen, oslanjajući se samo na vlastite snage. Njih nikada ne treba potcjenjivati. Snaga i samopouzdanje upravo tih ljudi, kojima je teško prodati “mačka u vreći”, jest ono što će nam trebati kako bismo prebrodili krizu koja nam slijedi. Oni su možda i zaloga toga da će jednom umjerenost i zdrav razum u našem društvu konačno pronaći i svoje političko uobličenje.

Večernji list

Vučić kao Milošević: nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda. Tako smo u direktnom prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića. Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića?

No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati. Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari.

Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu. Tako se on ovih dana nalazi u Parizu i Berlinu na pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama.

Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova. Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolice, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odlaže isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Vučić se tako našao nasukan na sprud svoje apsolutne vlasti. Zbog toga on sada, dok mu se izmiču sve stolice, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge - prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud - “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Večernji list

Liberalna demokracija glavni je neprijatelj kineskih komunista

Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio.

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donešen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu. Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima.

Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku. Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati. Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”.

Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom. Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja.

Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose. Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U jednom internom partijskom dokumentu iz 2013. govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije - preispitivanje ideologije je ludost!”

U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”. Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli.

U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija a ne racionalna strategija. Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio.

Večernji list