Komentar: Tihomir Orešković – prijelazno rješenje za razdoblje političke nestabilnosti

Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović Tihomiru Oreškoviću povjerila mandat za sastav nove, 13. po redu Vlade Republike Hrvatske, on je održao kratki govor. Zahvalio je predsjednici na dobivenom mandatu, a HDZ-ovoj Domoljubnoj koaliciji i Mostu na ukazanom povjerenju.

'Uložit ću sve svoje znanje i trud da formiramo kvalitetnu Vladu i počnemo rješavati nagomilane probleme', naglasio je Orešković.

'Svi smo ovdje da služimo hrvatskim građanima, da nam bude bolje', dodao je. Pozvao je parlamentarnu većinu, ali i oporbu, da ga u tome podrže.

'Znam da danas hrvatski mandatar nema 100 dana, ali to ni ne tražim. Svi smo mi ovdje da služimo hrvatskim građanima i jedini nam je cilj da zajedno radimo tako da je sutra bolje nego danas', poručio je Orešković.

- O imenovanju Tihomira Oreškovića, menadžera koji dolazi iz farmaceutske industrije i koji nije poznat široj javnosti, za mandatara za sastavljanje nove hrvatske Vlade, sada se može dati samo nekoliko načelnih napomena, jer se radi o novaku u politici. Značajno je, tako, da je imenovan na prijedlog HDZ-a, što znači da je Most odustao od toga da oni delegiraju premijera. To je svakako značajan ustupak Mosta HDZ-u, poglavito ako imamo na umu da su u slučaju propalih pregovora s SDP-om oni dobili tu značajnu funkciju. S druge strane, i HDZ je napravio ustupak, jer je odustao od Tomislava Karamarka kao mandatara nove Vlade, na čemu su dosad postojano istrajavali. Na koliko dugo i da li su potpuno odustali od toga, vidjet ćemo. Tihomir Orešković, dakle, može biti kompromisno, ali i samo prijelazno rješenje, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Sama ideja da nestranačka i, kako vidimo, nepolitička osoba bude imenovana za mandatara, na što su dosad skrenuli pažnju mnogi komentatori, pati od značajnih nedostataka. Prije svega, tu je pitanje demokratske legitimacije, ali i odgovornosti. Nestranačka osoba na najvažnijoj političkoj funkciji u zemlji po defaultu je slaba i neće moći samostalno donositi teže političke odluke. To je jako loše ako se radi o vladi koja bi htjela biti reformska. Iz iskustva drugih zemalja znamo da su u ključnim situacijama, kada se donose odluke s politički neugodnim posljedicama, takve vlade gubile političku podršku. Oporba će, također, u svakom trenutku moći uputiti prigovor da takav premijer nema demokratski legitimitet, da je izvučen iz šešira a ne biran na izborima. Tu je i pitanje odgovornosti, jer je jedna stvar kada donosi odluke osoba koja ima što izgubiti, a sasvim drugu težinu imaju odluke osobe koja nema takav teret odgovornosti, ističe Ristić i dodaje.

- Što se tiče same okolnosti da je nestranačka osoba imenovana za mandatara, to je pobjeda "tehnokratskog" pristupa politici, kakav zagovara Most. Tu možemo govoriti o trendu koji je zahvatio Hrvatsku, nakon urušavanja političkog autoriteta starih elita. Iz tog razočaranja se rodila ideja da politiku treba ukinuti, a politička neslaganja utopiti u ekonomizmu. To je trend koji ukazuje na demokratski deficit jednog društva. Takvo utapanje politike u ekonomizmu bilo je karakteristika socijalističkih društava (sjetimo se vladavine "tehnokrata" s kraja šezdesetih) i postnacionalnih utopijskih projekata, kakva je današnja EU – koja je prije svega ekonomska zajednica. Ako Hrvatska dobije nestranačkog premijera i stručnu Vladu, to će svakako učiniti legitimnim i pitanje da li je i Hrvatska, po uzoru na ove utopijske projekte, također prestala biti političkom zajednicom i postala jedna utopijska, postdemokratska ekonomska zajednica?

Nakon burnih i gotovo filmskih preokreta, koji su pratili pregovore o pravljenju postizbornih koalicija, sada nam je gotovo nevjerojatno povjerovati da ulazimo u mirnije političke vode. Zbog tanke i nestabilne većine koju će vladajuća koalicija imati, vjerojatno je da je ovo tek početak i da smo tek ušli u razdoblje političke nestabilnosti. Nepolitični mandatar i eventnualna pretežito stručna Vlada samo su simptom lošeg stanja jednog društva koje želi da se takve nestabilnosti oslobodi, ali teško je povjerovati da je to i adekvatan lijek za nju. Taj Gordijev čvor politike u Hrvatskoj treba tek raspetljati tako što ćemo morati sačekati da jedna ili druga (ili treća) strana ostvari prevagu u političkoj areni, a onda stvar treba riješiti na izborima. U takvoj situaciji od reformskih poteza ne treba očekivati previše. Stoga se i čini da je najpreciznije reći da će nova Vlada pod upravljanjem Tihomira Oreškovića (ako se konstituira) biti samo prijelazno rješenje za razdoblje političke nestabilnosti, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Jesu li jučer na Pantovčaku zbrajane babe i žabe?

Začudne stvari su se događale tijekom ovih četrdesetak dana hrvatske postizborne drame. Tako smo prije tri tjedna zabilježili vjerojatno politički presedan da kandidat za predsjednika Sabora, netom što će biti izglasan, odbije prihvatiti tu dužnost s neuvjerljivim objašnjenjem da ju ne prihvaća zato što za njega neće glasovati svi zastupnici. Jučer smo tome pridodali vjerojatno još veći presedan da manjinski partner u koaliciji odbije prihvatiti mjesto premijera i upravljanje s nekoliko važnih ministarstava i državnih agencija s tankom i neuvjerljivom izlikom da ih je koalicijski partner vrijeđao i htio prevariti. Jučerašnji dan je bio naročito uzbudljiv i nekako filmski potresan – nakon što smo u prijepodnevnim satima lidera NL Mosta vidjeli u furioznom izdanju razočarane i iznevjerene mlade, popodne nam je već priredio prizor veselog uskakanja kroz prozor u utješiteljski ljubavni zagrljaj drugome. Bilo je tu materijala za pravi holivudski ljubavno-politički triler.

No, pitanje je koliko će i hoće li uopće i taj, jučer popodne tako iznenadno objavljeni, politički brak dugo potrajati. To se možemo usuditi sumnjati već po političkom "mirazu" koji je donešen predsjednici na uvid da prosudi o njegovoj valjanosti. Naime, čudan je to "miraz" bio. Kao što znamo, da bi takav "brak" bio valjan, nužno je donijeti potpise 76 "svjedoka", koji pristaju na to da to zajedništvo bude okrunjeno imenovanjem jedne osobe – mandatara. Međutim, kako smo mogli čuti iz njihovih izjava, potpisi koji su skupljeni glase na dvije osobe – 63 potpisa za Tomislava Karamarka i 15 potpisa za Božu Petrova. 63 plus 15 jest 78, što je svakako, ako gledamo čisto aritmetički, više od traženih 76, ali Petrov i Karamarko ne čine, bar ne još uvijek, jednu osobu, niti neko linearno aritmetičko jedinstvo, pa je pitanje nije li se tu, u stvari, zbrajalo babe i žabe? Što, na primjer, ako je 15 potpisa Mosta uvjetovano time, kao što i jest slučaj, da mandatar bude isključivo osoba koja se odaziva na ime Bože Petrova – i nijedna druga? Onda se tih 15 ne mogu zbrajati s onih 63, zar ne? Čudno neko jedinstvo.

I Petrov i Karamarko su, uz to, izjavili da će tijekom današnjeg dana skupiti potpise za treću, nestranačku osobu. Ali, zbog čega su, onda, jučer skupljali potpise za dvije osobe i to donosili predsjednici na uvid? Kao garanciju budućih potpisa? Ali, tko ili što garantira da će, recimo, svih 15 zastupnika Mosta na ponovljenom izjašnjavanju dati svoj potpis trećoj osobi – poglavito ako znamo da su ovih 15 potpisa uvjetovani osobom Bože Petrova kao mandatara? I poglavito ako znamo da je čitava ova postizborna drama i prouzročena time što se nikako, i niti u jednoj kombinaciji, nije moglo "premostiti" većinu za mandatara, pa se sada dosjetilo tome da bi dvije zasebne manjine, okupljene oko dvije osobe nominirane za mandatara, mogle u skoru dati većinu i značiti isto što i potpisi za samo jednu osobu? Nije li na ovaj način, drugim riječima, predsjednica blago izigrana, ili dozvolila da bude izigrana, kada je ovih 78 potpisa prihvatila kao validnu garanciju budućih 76+ potpisa? Ta, svi smo znali da HDZ, njihovi partneri, i Most zasebno imaju dovoljno za većinu, ali smo znali i to da to u zbiru dosad nije nikako davalo većinu, jer su upitni uvijek bili tih Mostovih "cijelih" 15. Koja je garancija da bi sad njihov zbir bio 76+? Nisu li, doista, jučer na Pantovčaku zbrajane babe i žabe?

Je li predsjednica jučer govorila istinu kada je rekla da su je "Most i Domoljubna koalicija upoznali s činjenicom da imaju 78 potpisa"? Rekao bih da to svakako nije bila cijela istina. Da je istina bila cijela, ne bi bilo nikakvih zaprjeka da ona još jučer imenuje mandatara, kako je u najavi i rečeno, a ne da daje dodatni rok od 24 sata za donošenje novih potpisa s imenom novog mandatara. I nije li čitava ova zavrzlama bila tako žurno spravljena baš kako bi se našla zgodna, premda ne posve istinita, izlika za davanje dodatnih 24 sata Mostu i HDZ-u za prikupljanje (sada stvarnih, "uparivih", a ne ovih "rasparenih") potpisa? Elementarna logika, ali i iskustvo prethodnih 40 dana postizbornog natezanja, kaže da "imati 78 potpisa", naročito ako su ovako "raspareni", ne mora značiti i "imati 78 potpisa za tog-i-tog mandatara". "Imati 78 potpisa" bio bi istinit iskaz samo u slučaju da se radilo o potpisima za konkretnog mandatara ili o bjanko potpisima, što očito nije bio slučaj. Također, davanje dodatnog roka od 24 sata za određivanje mandatara bi imalo smisla samo ako bi se radilo o bjanko potpisima, pa sad samo na papir još treba upisati ime – a ne ponavljati čitavu proceduru s glasovanjem, kao što će sada u Mostu očito biti slučaj.

Tko bi mogla biti ta osoba, taj-i-taj mandatar, i ima li ovaj aritmetički trik na Pantovčaku ikakve veze baš s njenim imenovanjem? Unatoč tome što su se jučer i Petrov i Karamarko izjasnili da će imenovati neku treću, najradije nestranačku osobu za mandatara, ja bih se, zbog svega gore rečenoga, usudio ustvrditi da je kandidat za kojega se sada dao dodatni rok za skupljanje 76+ mandata upravo Tomislav Karamarko. Naime, teško je razumjeti zašto bi se išlo na spomenuti aritmetički trik, u slučaju nekog drugog, nestranačkog mandatara. Nisu imali dovoljno vremena u svih ovih 40-tak dana intenzivnog pregovaranja iskristalizirati neko ime oko koga bi se još jučer složili, i time izbjegli ovu neugodnu zavrzlamu na Pantovčaku? Teško. Da je Petrov, pak, taj ciljani kandidat, vjerujem da bi HDZ i njihovi partneri također još jučer naslovili svoje potpise na njegovo ime. Jedini koji može biti kontroverzan kao kandidat, bar za dio zastupnika Mosta, jest Tomislav Karamarko, zbog čega su vjerojatno i inzistirali na tome da se potpisi daju na ime Bože Petrova – jer ih inače ne bi bilo 15.

Dodatnih 24 sata se sada vjerojatno koristi kako bi se skupilo dodatan broj zastupnika koji bi podržali Karamarkovu kandidaturu za mandatara – onoliko koliko će faliti kad se u Mostu danas bude ponovno glasovalo o kandidatu, samo sada s Karamarkovim imenom na papiru. Stoga, ako je ova analiza točna, još ništa nije izvjesno, niti gotovo oko ovih izbora, pa i danas treba očekivati nove preokrete. Ako Karamarko nađe dodatnih 4-5 glasova sa strane, treba očekivati konačni raspad Mosta pri glasovanju o davanju potpisa za Karamarka kao kandidatu za mandatara. Ako pak ne uspije operacija priskrbljivanja dodatnih glasova, onda vodstvo HDZ vjerojatno neće biti zainteresirano za imenovanje nestranačkog mandatara, i ići ćemo na nove izbore, na kojima će se Karamarko nadati boljem rezultatu. Naime, sve osim mjesta premijera Karamarku ne odgovara zbog odnosa unutar stranke i očuvanja liderske pozicije u njoj. Jedino premijersko mjesto mu garantira da na narednim stranačkim izborima neće biti smijenjen. Mislim, uostalom, da rješavanje unutarstranačkog pitanja u HDZ-u i jest ono koje u cijelosti definira i rješava čitavu ovu našu postizbornu muku i zavrzlamu s Mostom i oko njega.

Petrov vs. Trump, ili izbacivanje elita iz sedla

Što povezuje Donalda Trumpa i Božu Petrova? Prije svega, to što se i jedan i drugi na političkoj sceni pojavljuju uslijed razočaranosti birača tradicionalnim političkim elitama. Trump je završna točka negativne evolucije Republikanske stranke, koja je otpočela Reaganovom revolucijom i uništenjem naslijeđa američkog konzervativizma; Petrov je kumulativna točka krize hrvatskog parlamentarnog sustava, koji je značajno nagrižen ulaskom Hrvatske u EU i slabljenjem institucija nacionalne države, ali i krizom samih političkih elita. Drugo, obojica pripadaju desnom političkom spektru i, na neki način, otpadnici su od desnog političkog establišmenta. Treće, i jedan i drugi svojom pojavom na političkoj sceni izazivaju tektonske poremećaje. I tu sličnosti otprilike prestaju. One su, dakle, više negativne prirode, nego što bi naša dva junaka uistinu imala nešto sadržajno zajedničkoga.

Njihove razlike su značajne. Možemo reći da se razlikuju onoliko koliko se razlikuju američka i hrvatska politička kultura, američka i hrvatska demokracija. Dakle, prilično nesumjerljive stvari, dva svijeta. Trump je uspješan poduzetnik, koji se odlučio okušati u politici; Petrov je više intelektualni tip, politički novak s nekim iskustvom u lokalnoj politici. Trump je u kampanju krenuo hazarderski, pažljivo birajući svoju agendu, osluškujući političko tržište i promptno reagirajući na njegove zahtjeve; Petrov je izbjegavao svjetonazorne teme, praktički skrivajući svoju agendu, računajući prije svega na nepopularnost i greške svojih protivnika, očekujući da će mu se uspjeh nekako desiti (kao što mu se i desio, iznenadivši i njega samoga). Trump ide na konflikt, izazivački je nastrojen, provocira establišment, dok se Petrov čuva sukoba, želi djelovati pomirljivo, taktički skupljajući bodove na sukobima dviju glavnih stranaka, računajući na zgađenost građana njihovim međusobnim obračunima. Trump nameće teme, ima jasne stavove, odmah je objavio svoju programatsku knjigu ("Crippled America"), dok Petrov tek nakon izbora pokušava artikulirati program svoje Liste, koji bi želio post festum nametnuti potencijalnim članovima buduće koalicijske vlade – i to, ako je moguće, u dogovoru s njima.

Petrov se sigurno s takvom "agendom" ne bi uspio nametnuti u Americi, čak ni na lokalnoj razini, kao što mi još zadugo vjerojatno nećemo vidjeti svoga Trumpa. Američka demokracija traži lidere, ljude koji će vući, poduzetnički duh, ne trpi kompromise i oklijevanja. Hrvatska je demokracija "nagodbenjačka", sporazumna, ne trpi konflikte visokog rizika, ne voli lidere niti solere; više je plenumska i sterilna, nego propulzivna i s jasnom vizijom. Trump, kao što je zgodno primjetio jedan američki politički analitičar, drži u ruci vrećicu s jajima i izazivački pita republikanski establišment: "Zašto ja ova vaša jaja ne bih razbio?", dok Petrov svom silinom i, čini se, beskrajnom strpljivošću pokušava okupiti sva jaja hrvatskog establišmenta u istu košaru. Trump trola establišment i ne dozvoljava im da dođu do izražaja i nametnu svoje teme; Petrov uglavnom frustrira establišment svojim apolitičnim sveujediniteljskim idejama. Trump dijeli i satire svoje protivnike, Petrov ih pokušava okupiti i spasiti. Trump želi biti pobjednik; Petrov bi najradije da nema gubitnika.

Trump je, čak i ako ne uspije u svom političkom poduzeću, u samo par mjeseci već značajno potresao ne samo republikanski establišment, već i snažno uzdrmao cjelokupnu američku političku i društvenu scenu. Petrov će, sva je prilika, biti tek prolazna figura na hrvatskoj političkoj sceni, samo katalizator unutarnje konsolidacije HDZ-a i SDP-a. Trump nema prethodnika, nema povlašćenih figura na koje bi se mogao pozvati, on je odbacio naslijeđe čitavog establišmenta, i uspostavlja novu političku, pa i kulturnu paradigmu. On je, prekršivši sve tabue, objavio rat političkoj korektnosti dominantno lijeve američke kulturne paradigme, koju je, premda stranka desnice, usvojila i Republikanska stranka. On se prema vladajućoj paradigmi ponaša upravo onako kako su se ljevičari tijekom 20. stoljeća ponašali prema naslijeđu buržujske političke kulture – razbija njihove tablice vrijednosti.

Razlika između Trumpa i Petrova odraz je razlike između dva politička sistema, jednog demokratskog, koji svojom dinamikom ne dozvoljava establišmentu da okošta i reproducira se, i drugog, pomalo faraonskog, sazdanog samo kako bi se očuvale i u nedogled reproducirale stare političke strukture.

Večernji list

Komentar: Most je u škripcu, Milanović na potezu - formiranje Sabora, pa izbori

Most u nedjelju nastavlja razgovore sa SDP-ovom koalicijom Hrvatska raste koja je prihvatila njihove uvjete, Zoran Milanović više neće biti premijer, a predsjednici Mosta i SDP-a Božo Petrov i Milanović očekuju da će do utorka imati kandidata za mandatara, nestranačkog ili iz Mosta.

Petrov je u subotu navečer nakon sastanka rekao da se nije razgovaralo o mandataru, a Milanović je podsjetio kako je Petrova i ranije predložio za mandatara jer ima "određeni legitimitet" što je važno za mjesto premijera.

- Salta mortale i iznenadni preokreti pri pokušaju sastavljanja Boži(ć)ne vlade po svojoj uzbudljivosti, bizarnosti i smislu za paradoks mogu parirati samo nekim scenskim karambolima u izvedbi Braće Marx ili Charlieja Chaplina. Moguće da će takav biti i krajnji efekt čitavog ovog postizbornog naprezanja i natezanja – čisto ništa. Još je Kant dao definiciju komičnoga kao oslobađanja energije nakupljene u nekom iščekivanju, koje se iznenada raspline u ništavilu. Zabave svakako neće nedostajati, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je sastanak u Mostu, na kojem se trebalo raspravljati o prijedlogu Mosta da čelnici koalicija Hrvatska raste i Domoljubna koalicija potpišu s Mostom sporazum o tripartitnoj vladi, napustio vrlo brzo objavio je kako sukladno odlukama Predsjedništva HDZ-a i svojoj savjesti ne može bianco potpisati dokument Mosta, ocijenivši ga neuređenim ugovorom o raspodjeli plijena i fotelja.

"Smatramo da je to jedan neuređeni i razbarušeni ugovor o koaliciji u kojem ne postoje nikakvi mehanizmi i ništa se ne zna. Sve se svodi na raspodjelu plijena, podjelu fotelja čak i u javnim poduzećima", reako je, uz ostalo, Karamarko.

- Večerašnje Karamarkovo odbijanje daljnjeg učešća u sastavljanju tripartitne vlade, može se činiti iznenađujućim, pa čak i principijelnim, samo ako mislimo da je formiranje Vlade ovdje neki ozbiljan cilj kome se težilo. Pri rezultatima izbora kakve smo imali, međutim, svim glavnim učesnicima u igri (osim Mosta, koji je prošao iznad očekivanja) cilj su novi izbori, a tehnika dolaska do tog cilja je označiti kao krivca za njih onog drugog. Karamarkov racionalni rezon za odbijanje učešća u pregovorima je, tako, njegov instinkt samoodržanja, točnije, očuvanje pozicije unutar stranke. Naime, poznato je da u stranci ne stoji dobro, te bi vjerojatno bio smijenjen odmah nakon formiranja Vlade, pa su mu novi izbori jedini način da takav scenarij preduprijedi, jer ga stranka zasigurno neće smjenjivati u predizbornoj kampanji, istiće Ristić.

Što se Milanovića tiče, kaže nam Ristić, on je nedavnim salto mortaleom i ponižavajućim pristankom na sve uvjete Mosta, ponovno došao u superiornu poziciju u kojoj može birati kojom će mukom mučiti mostovce.

- Do večeras su u Mostu mislili da im je raspad najgore što im se može desiti i od toga strepili, ali sad su vjerojatno shvatili da ima i gore – situacija u kojoj raspad nije moguć, niti poželjan. Milanović je dobio cijeli Most. Njegova izjava da neće on biti premijer i da će raditi nešto drugo, ne djeluje nimalo uvjerljivo. Treba se sjetiti autentičnog milanovića – "mi ili oni", "sve ili ništa", i okolnosti da je u njega volja za moć veća nego u Nietzscheovog Zarathustre. Njemu su, stoga, novi izbori također prva opcija – samo se treba dobro pozicionirati za njih i naći dobar izgovor kako bise za to okrivio Most i HDZ. To pozicioniranje može značiti i formiranje Sabora, pa onda rušiti sporazum, a to mi se čini najvjerojatnijim, jer bi tako Milanović onemogućio predsjednicu da o tome odluči, tvrdi naš sugovornik.

Ristć kaže da Most sada nema izbora, i da se nalazi u situaciji koju je vjerojatne ponajmanje priželjkivao.

- Preko puta imaju Milanovića za kojeg znaju da je spreman na sve, a ruke su im vezane. Za njih izbori nisu opcija, čak i ako bi to liderstvo željelo, jer bi takav potez bilo nemoguće objasniti ni stranačkim kolegama, a ni svojim glasačima. Sada protiv sebe imaju i HDZ, koji ih je već optužio za "foteljašenje", tako da je dovoljno da se toj optužbi pridruži i SDP – "mi smo pokušali sve, nudili smo im više nego što su zaslužili na izborima, ali oni žele i preko toga", recimo tako nekako – i kulise za nove izbore su završene. Na novim izborima, pak, Most najviše gubi, HDZ i SDP bi mogli dobiti više, a moguće je da mimo Mosta sada iskoči neka druga stranka koja će prikupiti prosvjedne glasove, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

Komentar: Milanović promjenom strategije pokušava u završnici satjerati Most uza zid

Nakon neuspjelog duplog pasa, kada je vidio da mu se lopta neće vratiti (tj. da će Most ostati jedinstven) nakon što je gurnuo Most u zagrljaj HDZ-u, Milanović je iznenadno odlučio promijeniti strategiju i pristati na uvjete Mosta, uz neka svoja uvjetovanja. Na taj način se izravnao s HDZ-om, koji je, također uz svoja uvjetovanja, načelno prihvatio zahtjeve Mosta. Sadržaj Milanovićevih uvjeta je, u biti, u tome da se Most ogradi od HDZ-a, tj. da HDZ-u uvjetuje koaliciju odricanjem od ljudi, kako stoji, povezanih s kriminalom i poticanjem netrpeljivosti. Očito da Milanović igra na kartu unošenja zavade između Mosta i HDZ-a, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Reakcije na ovaj neočekivani potez iz HDZ-a i Mosta su dosta nervozne. Most u svome odgovoru kao da brani HDZ, kada pomalo nategnuto pokušava dodatno uvjetovati ponudu SDP-a, koja gotovo u dlaku sliči onoj HDZ-a. Također, nakoj jučerašnje Milanovićeve nervozne reakcije i uvreda upućenih HDZ-u, danas je slične uvrede na račun SDP-a uputio Karamarko. Očito da je Milanović uspio unijeti zbrku u protivničke redove ovim svojim potezom. Jako dobar blef, ako zanemarimo da je Milanović preko noći promijenio stav za 180 stupnjeva, No, to je politika, ističe Ristić i dodaje.

- Igra je u završnici i nikome više nije do držanja principa, pa makar i hinjenje pristojnosti. Maske trebaju pasti, ovo je sada igra istine i računa se samo rezultat. Milanoviću je stalo do toga da pritisne Most uza zid kako bi ih natjerao ili da popuste ili da potvrde njegovu tezu o Mostu kao "mostobranu" za spašavanje HDZ-a. Most iz tih razloga ne može tako lako odbaciti ovu Milanovićevu nepristojnu ponudu, a da u očima dijela javnosti ne ispadnu neprincipijelni. HDZ može jedino čekati, eventualno podići svoju ulog, ali to bi mogao biti mač s dvije oštrice, jer u biti može samo ponuditi ono što od njih zahtijeva Milanović – odreći se nekih svojih ljudi i koalicijskih partnera, kaže naš sugovornik.

- Bitan je faktor i vrijeme, odnosno rok koji je predsjednica dala za formiranje Vlade. Sada je teret ponovno na Mostu, jer su i HDZ i SDP pokazali kooperativnost, a za neka daljnja uvjetovanja Mosta u javnosti bi teško bilo razumijevanja, i to bi se tumačilo kao opstrukcija. Most je sada pred izborom. Ima gotovo istovjetne pozitivne odgovore i HDZ-a i SDP-a, a opet međusobno nepomirljivih. Ako bude arbitar i odluči se za jednog od njih, kompromitira svoju poziciju nepristranog aktera, a ako ide na pokušaj sastavljanja zajedničke vlade pod ovim uvjetima, riskira da će biti okrivljen za glavnog krivca za neuspjeh sastavljanja vlade, i zbog toga kažnjen na izborima, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Most je izgubio političku nevinost i ovo sad već liči na normalne političke pregovore

Premda je teško vidjeti u čemu je bitna razlika između odgovora Mostu Domoljubne koalicije u odnosu na onaj lijeve kaolicije – jer su i jedni i drugi odbili ideju tripartitne koalicijske vlade, što se činilo kao glavni uvjet nastavka razgovora – novi razvoj događaja je dobar utoliko što je Most konačno izgubio političku nevinost, pa se je za nadati da nećemo više biti bombardirani apolitičnim idejama o koncentracijskoj vladi svih glavnih stranaka, tzv. Velikoj koaliciji, itd. Igra je sada ogoljenija i polako se diže magla s hrvatske političke scene, koja je na nju spuštena neočekivanim izbornim rezultatom. Naime, sve manje će se sada pričati o principima, a više o foteljama i stranačkoj kombinatorici, kao što je to i uobičajeno u politici, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Iako je preovlađujuće mnijenje da je buduća koalicijska vlada Mosta i HDZ-a već gotova stvar, za to još nemamo nikakvih dokaza. Ako oni još nemaju ni ime mandatara, to znači da se stvar nije maknula s mrtve točke. Milanović je odigrao riskantan dupli pas s guranjem Mosta u HDZ-ovo naručje, jer bi se lopta mogla i ne vratiti, ali je to potez koji je riskantan i za Most i HDZ. Jer ako se sada oni ne uspiju dogovoriti, onda je Milanović na redu, i on će diktirati uvjete. Tu se još očekuje reakcija mostovaca, koji, navodno, nikako ne bi u koaliciju s HDZ-om. Velika je napetost i u HNS-u, jer se čini da ni tu nema potpunog jedinstva, pa i odatle stižu alarmistički tonovi i nervozne reakcije, ističe Ristić i dodaje.

- Glavni je dojam, ipak, da će nova vlada, kakva god da se formira, biti vlada s tankom i labilnom većinom, a takva vlada zasigurno neće moći nikakve značajne promijene donijeti, naročito neće moći raditi reforme koje su obećane. Prije će to biti vlada radi imanja vlade, nego reformska vlada. Ni novi izbori nisu još isključeni, premda je moć fotelja koje se smiješe i nadohvat su ruke, zasigurno sve veća. Nervoza koja preovlađuje u sva tri tabora, ipak ukazuje da gledamo foto-finiš, a pobjednika će odlučivati milisekunde, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Ne treba žaliti zbog propasti inicijative o tripartitnom savezu, to je dobro za demokraciju u Hrvatskoj

Odluka Glavnog odbora SDP-a o odbijanju prijedloga o formiranju tzv. velike koalicije je očekivana i nekontroverzna, kao što je nekontroverzna i podrška sadašnjem premijeru Milanoviću za mandatara za sastavljanje nove vlade. Ovim je samo potvrđeno da izborni rezultati nisu ugrozili Milanovićevu poziciju unutar stranke. Što se tiče odbijanja inicijative Mosta, očito je da SDP nastavlja sa strategijom prebacivanja lopte u protivnički teren (HDZ-a i Mosta), očekujući da će na taj način izaći na vidjelo sve protivnikove slabe strane, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Upravo je zbog toga SDP prvi izašao s ovom odlukom o odbijanju inicijative Mosta, jer tako pravi pritisak na poziciju Tomislava Karamarka unutar HDZ-a, gdje postoje pristalice ideje o podršci imenovanju nestranačkog kandidata za mandatara, iako nije izvjesno da bi ta struja unutar HDZ-a u ovom trenutku mogla odnijeti prevagu. S druge strane, ovim potezom SDP radi i pritisak na Most, gdje postoji jak otpor ideji o mogućoj koaliciji s HDZ-om, što bi izvjesno dovelo do raskola unutar Mosta, a znamo da je to karta na koju igra Milanović, ističe Ristić.

- Ovim blefom Milanović, u stvari, pokušava razotkriti strategiju Mosta o pravljenju zajedničke vlade kao blef i gurnuti ih u zagrljaj HDZ-u, što bi za Most bio "zagrljaj smrti", i dovoljan broj mostovaca gurnulo nazad u zagrljaj Milanoviću. Ta ping-pong strategija može biti dosta riskantna, ali takav blef može i odlučiti situaciju, ili se tako bar u SDP-u nadaju – "evo vam, formirajte vladu s HDZ-om, mi s njima nećemo, a ako nećete ni vi s njima, tj. oni među vama koji neće s njima, evo ruke!" Cilj je, nakon neuspjelog pokušaja pravljenja vlade s "drugim Mostom", koji je, navodno, trebao biti okupljen oko Milana Bandića, ovim blefom priskrbiti alibi još ponekom mostovcu kako bi krenuo stopama Drage Prgometa. To je, dakle, već više puta oprobana strategija, koja nikako da poluči očekivani rezultat, pa njeno uporno ponavljanje otvara pitanje kontrolira li Milanović još uvijek situaciju, kao što se to naizgled čini, i je li još uvijek on taj koji dijeli karte u ovoj igri političkog pokera?, pita se Ristić i nastavlja.

- Vezano s tim, zanimljiva je i vijest o tome da je gradonačelnik Osijeka, Ivica Vrkić, kandidat za mandatara koji bi, navodno, bio prihvatljiv i HDZ-u i Mostu. Radi se o klasičnom spinu, "izmišljanju mandatara", da tako kažem, i bilo bi jako interesantno razvidjeti tko ga je smislio i lansirao, i zašto? Sudeći po tome tko je vijest objavio, ovaj spin dolazi iz SDP-ove kuhinje, s ciljem da se pojača efekt spomenutog SDP-ovog blefa s prebacivanjem lopte u teren HDZ-a i Mosta. Radilo bi se, dakle, o ironiji, tj. ironiziranju Mostove ideje o nestranačkom premijeru. Ako znamo da osječki gradonačelnik Vrkić važi za čovjeka kojeg je, po njegovim riječima, "izmislio" ministar Ivan Vrdoljak, pa bi "nestranački kandidat" koji bi bio "prihvatljiv i HDZ-u i Mostu", u stvari, bio čovjek blizak HNS-u i lijevoj koaliciji, to bi dodatno podvuklo ironičnu poantu, kaže naš sugovornik.

- Međutim, ako znamo da političarima u ovom trenutku baš i nije do zezanja, onda bi u ovoj vijesti moglo biti i nešto više od spina. Ne događa li se Milanovićevoj koaliciji ono što on priželjkuje da se dogodi Mostu? Naime, moguće je i da ministar Vrdoljak želi sačuvati svoju fotelju prelijetanjem u protivnički tabor. Ako se sjetimo da je tijekom predizborne kampanje bilo povremenih napisa, pa čak i emisija, o aferama vezanim uz njegovo ministarstvo, nije nelogično zaključiti da mu se ta fotelja ljuljala i u slučaju da lijeva koalicija formira vladu. Treba se podsjetiti i da je nedavno, na proslavi Dana grada Osijeka, predsjednica Grabar-Kitarović u svome obraćanju pohvalila princip "zajedništva" u radu "velike koalicije", koja je na vlasti u Osijeku, kao dobar primjer i za formiranje buduće hrvatske vlade, što je zazvučalo kao podrška predsjednice inicijativi Mosta o tripartitnoj vladi. Možda dečki iz Osijeka, uz asistenciju predsjednice i njenog tima, pokušavaju raspetljati hrvatski postizborni Gordijev čvor?

- Uglavnom, ne treba puno žaliti zbog toga što je i ovaj put propala Mostova inicijativa o tripartitnom savezu lijeve i desne koalicije i Mosta, jer bi to bio korak unazad za demokraciju u Hrvatskoj. Svaka koncentracija moći je opasnost za demokraciju, a s formiranjem Velike koalicije bismo imali na djelu apsolutnu koncentraciju moći. Bila bi to prava urota političara protiv hrvatske javnosti i demokracije na djelu. Praktički ne bismo imali oporbu, a institucija oporbe je ključna za dobro funkcioniranje demokracije, jer se moć može kontrolirati samo ako ima protivtežu neke druge moći. Svaka demokracija diše i razvija se upravo na sukobima centara moći, pa je sukob, borba, oporba, a ne nekakav veliki kompromis i velika savezništva, od presudnog značaja za zdravi politički život. Udruživanje tih centara moći u nekakvu Veliku koaliciju predstavljalo bi veliki udarac za krhku demokraciju u Hrvatskoj, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Iživcirani eurokrati opomenom pokazuju moć

Vijest da je Europska komisija u četvrtak uputila službenu opomenu Hrvatskoj, Italiji i Grčkoj zbog neprovođenja zajedničkog europskog sustava azila, sažima u slici nihilistički duh vremena koji hara Europom. Dok migrantska kriza potresa granice Europe izvana i iznutra – što je jedno eminentno političko pitanje, koje zahtijeva politički odgovor – dotle nam hladna briselska birokratska neman želi ispostaviti račun za nepoštovanje administrativnih propisa. Propis o kojem je riječ samo je prigodno birokratsko opravdanje kako bi se u startu neutralizirao bilo kakav pokušaj traženja političkog odgovora na izazove pred kojim se nalazi Europa.

Jedini smisao ove "službene opomene" jest da utvrdi premoć hladnog, proračunatog i neutralnog birokratskog stroja, tog savršenog nihilističkog Levijatana, nad sklonošću ostataka nacionalnih država da na izazove pred kojima se nalaze reagiraju polički, dakle, vođeni slobodnom procjenom situacije i donošenjem odluka u skladu s tom procjenom, a ne automatskim i bezličnim "usklađivanjem propisa". Izvjesno je samo to da je staro europsko pravo, na čijim zasadama počivaju europske nacionalne države, izgubilo pravo glasa pred sveujednačujućim zakonodavnim ekumenizmom, koji takvo pravo ne priznaje. Zakoni (grč. nomoi), koji su još od vremena starih Grka, bili čvrsto vezani za ograđeni prostor države i odnosili su se na one koji stanuju unutar tih granica, sada se odnose i vrijede samo još za nomade, one koji tu samo prolaze.

Suvremeni nomadi, izbjeglice, azilanti, migranti, dakle, samo su prigodno nađeni izgovor za obračun europske birokracije s pravom suverenih nacionalnih država da same sebi propisuju zakone i rade ono što države obično rade – vode svoju politiku. Pitanje je, međutim, postoji li još pravo ako se ono deteritorijalizira, ako ga izmjestimo u neki naddržavni prostor – ili je to samo dobro smišljeni izgovor jedne druge politike? Ne radi li se tu o nizu varki koje trebaju biti pokrićem jednoj drugoj politici, ogoljenoj moći, koja iz sebe ne može poroditi nikakvo pravo i zakon, pa se prikriva iza birokratskih popisa i propisa? Nije li, uostalom, i stara Atena iskoristila invaziju Perzijanaca kako bi nametnula svoju imperijalnu volju Sparti i ostalim neovisnim grčkim državama? Ne radi li se ovdje o sukobu jedne politike, koja za sebe ne može iznaći pravo, protiv politike koja je glavno sijelo prava?

Podsjetimo se: Hrvatska je pala u nemilost europskih birokrata zbog svoje odluke da ne registirira migrante koji su krenuli ka svojim destinacijama na europskom sjeveru, uglavnom ka Njemačkoj. Zbog takve oholosti hrvatskih vlasti u ignoriranju europskih propisa, prije svega odredbi Dublinskog sporazuma, pali smo u nemilost europskih moćnika, a kritike na račun Vlade su pljuštale i od humanitarnih organizacija i oporbe. Sada vidimo da je ono što se činilo kao oholost vlasti bila, u stvari, racionalna politička procjena da se, bez suglasnosti nacionalnog zakonodavstva, ne dovedemo u situaciju da nam bude vraćen trajno dobar dio od pola milijuna migranata koji su prošli kroz našu zemlju. Postoje situacije koje zakon ne predviđa i u kojima se odluke moraju donositi u ovisnosti od slobodne procjene situacije. To je eminentno političko polje, a to je ono što najviše nervira birokrate. Sada se vidi da je procjena bila ispravna i da bismo sebe doveli u nezakonitu situaciju da smo poštovali birokratske europske propise.

Migrantska kriza, ma koji njeni uzroci bili, samo je oruđe u obračunu imperijalnih ambicija eurokrata s ostacima suverenističke politike unutar europskih granica. Rat u Siriji i ostalim arapskim državama, samo je odraz i slučajni saveznik jednog ozbiljnijeg, europskog građanskog rata. Ratuje uvijek slično sa sličnim. (Uostalom, ne rješava li rat u Siriji upravo jedna azijska sila?) Ratovi protiv drugih i drukčijih su uvijek efemerni i ne rješavaju za nas ništa bitno. Kada su prvi europski političari odlazili pitati Pitiju kako da riješe neki spor, proročica im je uvijek davala isti odgovor: "Spoznajte same sebe". Mislim da je taj odgovor obvezujući i za današnje europske političare. Ako želimo rješenje migrantske krize i sukoba u Maloj Aziji, moramo donijeti odluku u vezi europskog građanskog rata. Moramo se odlučiti hoćemo li voditi politiku kao slobodne nacije, ili ćemo se pokoravati propisima bezličnih birokratskih nemani iz Bruxellesa? Ako ne budemo sposobni donijeti tu odluku, onda će možda biti i svejedno kako će se odlučiti migrantska kriza, jer to svakako neće biti politika iz koje je Europa rođena.

Večernji list

Komentar: SDP i HDZ su sastanak s Mostom iskoristili za početak predizborne kampanje

Glavni dojam zadnjeg sastanka dviju velikih koalicija i Mosta je, naravno, to što su bili otvoreni za javnost. Most je dosad odbijao prisustvo javnosti, ali je morao pristati kada se, na prijedlog SDP-a, s time složio i HDZ. Mislim da je to jasan znak da su SDP i HDZ odustali od sastavljanja saborske većine i da su krenuli u predizbornu kampanju. Na to je ukazivala i prepoznatljiva predizborna retorika, koju su u svojim istupima koristili i Milanović i Karamarko, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić komentirajući današnji sastanak.
                                 
- Glavna igra je, naravno, tko će sada biti okrivljen za nekooperativnost i raspisivanje novih izbora. Može se reći da je u ovoj rundi Milanović uputio dva direkta, koja je Karamarko uspio izbjeći, ali ih je primio Petrov, i to na vlastitom terenu. Milanović je okrivio Most za izazivanje političke krize i pozvao na izbore ("ajmo ča"), uz ostavljanje otvorenih vrata eventualnim prebjezima. Sve to se može računati kao autogol Mosta pred cjelokupnom hrvatskom javnošću, pa mislim da će oni ubuduće izbjegavati javni prijenos ovakvih sastanaka, ističe Ristić i dodaje.

- Što se tiče ideje samog sastanka ovog tipa, kao i ideja koje je iznio Most, to su vrlo zastarjele i neobične ideje za parlamentarnu demokraciju. Nestranački premijer, koji se bira konsenzusom svih stranaka, rotirajući potpredsjednici vlade i predsjednici parlamenta, staljinističko shvaćanje opozicije kao "konstruktivne kritike", sve su to ideje više primjerene za demokraciju unutar Socijalističkog saveza radnog naroda i komunističkih plenuma, nego za parlamentarnu demokraciju, koja ima svoje mehanizme. Sve je pomalo ličilo na deja vu famoznih okruglih stolova pred pad komunizma, samo što je sada sat bio okrenut unazad, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Reagan je izabran na izborima, a nije izvučen iz šešira na zakulisnim dogovorima

U ponedjeljak ćemo prisustvovati vjerojatno posljednjem činu ovih zamršenih postizbornih kalkulacija. Saznat ćemo idemo li na izbore ili dobivamo novu vladu sastavljenu od (krnjeg) Mosta i SDP-ove koalicije. (HDZ je, po svemu sudeći, bez šanse da upadne u igru, jer nije prošla ideja s micanjem Karamarka.) Za nadati se je da to neće značiti još jedan čavao u lijesu hrvatske demokracije, nakon onog nesretnog saborskog zasjedanja. A ideja s vladom stručnjaka i nadstranačkim mandatarom, s kojom se stalno kalkulira i izlazi u javnost, značila bi upravo to, komentira za portal PolitikaPlus kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić najnovije događaje na hrvatskoj političkoj sceni.

- Naime, ideja o formiranju vlade stručnjaka, kojoj bi na čelu također bila neka nadstranačka osoba, duboko je nedemokratska. Nakon skandaloznog derogiranja institucije Hrvatskog Sabora prilikom neuspjelog pokušaja konstituiranja njegova 8. saziva, ovo bi svakako bio jedan korak dalje ka narušavanju demokratskog legitimiteta najvažnijih institucija hrvatske nacionalne države. Ideja imenovanja vlade stručnjaka svoje porijeklo ima u starom rimskom običaju da u vrijeme ratne prijetnje imenuju diktatora s vremenski ograničenim mandatom. Najpopularniji teorijski prikaz te ideje, pak, imamo u Platonovoj totalitarnoj viziji države kojom vladaju kraljevi-filozofi, ističe Ristić i nastavlja.

- Hrvatska, koliko znamo, nije u izvanrednom stanju, niti težimo totalitarnoj utopiji, a nismo ni neki filozofski narod, pa se i promoviranje takvih politički egzotičnih ideja o vladi stručnjaka, kakvo nam sada nude iz Mosta, može okarakterizirati jedino kao odsustvo demokratskog takta i prizivanje diktature. Pozivanje gospodina Lovrinovića na bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana je također promašeno, jer je Reagana birao američki narod na izborima, i to u dva navrata, dakle, demokratski i transparentno, a nije izvučen iz šešira na nekim zakulisnim dogovorima, govori naš sugovornik.

- Ishodište demokratske ideje jest da u stvarima politike nema stručnjaka, nema genija, nema odabranih – samo izabranih, a svi smo pozvani, svi smo kompetentni biti sucima u politici i birati svoje zastupnike. To je smisao demokracije, i zbog toga je ona javna stvar. Na žalost, u Hrvatskoj su, stjecajem okolnosti, uvijek od samih izbora bile važnije postizborne nagodbe, obično donešene u tajnosti kuloara moći. Zbog toga se vjerojatno i stvorio dojam da je normalno da politika bude stvar tajnih dogovora i kulisa, a ne javnog očitovanja i transparentnosti. Zbog toga, valjda, ovdje imaju i prolaz ovakve egzotične ideje, poput ideje o vladi stručnjaka. Probajte u Americi predložiti vladu stručnjaka ili da se predsjednik bira mimo očiju javnosti, pa ćete vidjeti koliko bi vas ozbiljno doživjeli, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Svatko svakom čuva leđa zbog vlastitih interesa

Hrvatska postizborna partija pokera i dalje ne da naslutiti rasplet. Znamo da svi imaju dosta loše karte, nema tu kečeva, kraljeva i dama, a ulozi se sve više dižu kako bi se odgodio trenutak kada treba pokazati karte. Igra živaca u kojoj je jedino važno prvi ne popustiti. Nikome ne ide u prilog završiti partiju, jer nijedan od aktera ne može popraviti svoju poziciju a da se ne izloži riziku da bude prevaren i na kraju dobije manje nego što je imao. Zato se igra nastavlja. Teoretičari igara bi rekli da se nalazimo u situaciji "Nashove ravnoteže", iz koje nas može izvući samo neki deus ex machina, ako takav postoji. Naime, nije sigurno ni da bi čak i novo dijeljenje karata donijelo rezultat koji bi ponudio izlaz iz ove neželjene ravnoteže, premda sve češće gledamo prema skelama na koje bi se taj bog trebao uzverati.

Da nam se boginja ironije htjela gorko narugati ne bi bolje namjestila rezultate izbora od ovih koje smo sami sebi udijelili. Neuspjeh konstituiranja novog saziva Sabora bio je zorna slika nemogućnosti suradnje i bezizlaza u kojem smo se našli. Koalicija Hrvatska raste predložila predstavnika Mosta za predsjednika Sabora, koji je pak tu kandidaturu odbio zbog toga što za nju nije dobio potporu i zastupnika Domoljubne koalicije. Mostovcima odgovara jedino podrška obje koalicije, dok HDZ-ovoj i SDP-ovoj koaliciji to nikako ne odgovara. Dakle nije stvar u tome da se ne može formirati saborska većina, već u tome da bi jedna od strana time dobila manje nego što misli da bi inače mogla dobiti. Da je samo do formiranja većine, još jučer je mogao biti konstituiran 8. saziv Sabora i bio izglasan predsjednik. 

Takav rasplet bi, svakako, bio povoljan za Milanovićevu koaliciju, ali ne i za Most Bože Petrova. Naime, da je došlo do glasovanja vjerojatno bi se na njemu slomilo i famozno jedinstvo Mosta. Da bi ostao na okupu Most ne smije otvoriti karte, već samo dizati uloge. Prva situacija konkretnog odlučivanja pokazala bi koliko su im karte "nauparene". To je upravo situacija koju priželjkuje koalicija Hrvatska raste, jer oni mogu praviti koaliciju i s neuparenim Mostom. Zbog toga je SDP-ova koalicija bez ikakve dvojbe i predložila Mostovog kandidata za predsjednika Sabora, a Most je tu ponudu odbio. HDZ se pak nada da Most ima jače karte, jer oni samo s "uparenim" Mostom mogu praviti koaliciju. Ta nada je, kako vidimo, jako tanka. Jer da je tako, opet bismo već imali konstituirane i Sabor i Vladu.

Mogli bismo, dakle, reći da Most zarad očuvanja privida svog jedinstva održava ovu pat poziciju. Međutim, ta njihova neodlučnost, također odgovara i drugim dvjema koalicijama, ili bar njihovim liderima. Naime, odbijanje Mosta da formira vladu s jednom od koalicija, istovremeno čuva i pozicije lidera tih koalicija, koje su ovakvim izbornim rezultatima prilično narušene. To naročito vrijedi za Tomislava Karamarka, jer je rezultat koji je ostvario znatno lošiji rezultat od očekivanog. Ako bi Most pokazao spremnost da uđe u koaliciju s Domoljubnom koalicijom, uz uvjet da mandatar ne bude Karamarko, HDZ bi se vjerojatno riješio Karamarka. Međutim, kako Most to, bar u ovom sastavu, zasad ne želi – ne zbog Karamarka, već iz razloga očuvanja vlastitog jedinstva – Karamarkova pozicija je ostala nepoljuljana. Tako, svako svakom "čuva leđa" vođen vlastitim interesima.

Postoji li izlaz iz ove "zatvoreničke dileme" bez obraćanja višim silama? Ako isključimo kao trenutno nerealan već okušani uvjet Bože Petrova da se Karamarko ili Milanović odreknu premijerske pozicije u zamjenu za podršku Mosta njihovoj koaliciji, čini mi se da su vidljive samo dvije – ili raspad Mosta, ili novi izbori. Od te dvije opcije realnijom se čine novi izbori, opet zbog toga što je to jedini način da se Most održi na okupu. Naime, as u rukavu Bože Petrova je da članove Mosta može ucijeniti novim izborma i mogućnošću da izgube svoje sadašnje pozicije ukoliko mu otkažu lojalnost i krenu stopama Drage Prgometa. 

Novi izbori bi, također, značili i novi udar na, po svemu sudeći, "najslabiju kariku" u čitavoj ovoj postizbornoj slagalici, a to je pozicija Tomislava Karamarka u HDZ-u. On je, međutim, neočekivano lako preživio udar nakon samih izbora, tako da ne izgleda vjerojatnim ni da će se HDZ upustiti u unutarstranački okršaj uoči eventualnih novih izbora. Zasad je jedino jasno da će se eventualni novi izbori riješiti pozicioniranjem prije njihovog održavanja, ili ćemo opet prizivati božanstva da nas ispetljaju iz klupka koje smo si sami zamrsili.

Večernji list

Komentar: Fijasko u Saboru uvertira je u konačni raspad Mosta

Kao što se moglo i očekivati, pred "nemogućim zahtjevom", Mosta koji je potporu svome kandidatu uvjetovao konsenzusom dvije najveće stranke, ostalo je nijemo i najviše predstavničko tijelo u Hrvatskoj. Demokracija jednostavno ne funkcionira na onaj način na koji bi to htjeli lideri Mosta. To je sada zorno i iz ovog fijaska koji je njihova inicijativa doživjela u Saboru. Neuspjeh da se na konstituirajućoj sjednici Sabora izglasa predsjednik Sabora, međutim, nije samo neuspjeh "sveujediniteljske" platforme Mosta, već i svojevrsno derogiranje najviše institucije hrvatskog parlamentarizma, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Politički gledano ovo je završni čin pozicioniranja stranaka za nove izbore. Naime, kako živimo u razdoblju masa, najvažnije u političkom odlučivanju je pred publikom ispasti good guy, što u ovom slučaju znači ne biti oglašen za krivca zbog neuspjeha u rješavanju jednadžbe s tri nepoznanice i raspisivanja novih izbora. I tu je PR-ovsku bitku Most izgubio, jer je ponudio neispravno rješenje zadatka koji su pred svoje izabrane predstavnike postavili hrvatski građani. Bez obzira na sve razloge i sve ponuđene izlike, glavni dojam je da je hrvatski parlamentarizam postao talac Mosa, ističe naš sugovornik i dodaje.

- Most, doduše, nije tu ni imao puno izbora, jer je očito da njihovo jedinstvo počiva samo na izbjegavanju donošenja bilo kakve konkretne odluke. Svako odlučivanje i opredjeljivanje po nekom konkretnom pitanju dovelo bi do njihovog daljnjeg rasipanja i konačnog raspada. Nasuprot tome, HDZ i SDP su dobro odigrale u ovoj situaciji – HDZ je pokazao integritet odbijanjem kandidata Mosta, a SDP kooperativnost predlaganjem gospodina Podolnjaka za predsjednika Sabora. I jedna i druga stranka su, također, uspjele očuvati stranačku koheziju, što naročito važi za Tomislava Karamarka, na kome je bio najveći pritisak zbog neispunjenja očekivanog visokog izbornog rezultata, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Dalje će stvari ići svojom logikom – ka raspisivanju novih izbora. Jedina mogućnost da do toga ne dođe jest da Most odstupi od svoje "platforme", što bi dovelo do njihovog raspada i odlaska glasova lijevoj ili desnoj koaliciji. Kako god bilo, naredni dani će biti veliko iskušenje za Most, jer će neuspjeh konstituiranja Sabora i nove Vlade pasti njima na dušu, a na nove izbore će ići u okrnjenom sastavu s konsolidiranim protivnicima na drugoj strani. Možemo reći da je ovaj neuspjeh konstitutivne sjednice Sabora i neuspjeh izbora njihovog kandidata za novog predsjednika Sabora i uvertira u konačni kraj Mosta, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Ne treba nam revolucioniranje demokracije

Kada je predsjednik ruske Privremene vlade, Aleksandar Kerenski, nakon niza neuspjelih pokušaja sastavljanja kakve-takve vlasti, krajem ljeta 1917. sav očajan zavapio "Tko će formirati Vladu!?", ustao je vođa skupine s minornim brojem zastupničkih mjesta u Dumi, Vladimir Iljič Lenjin, i uzviknuo: "Mi, boljševici! Mi ćemo formirati Vladu!" Na to su svi prasnuli u smijeh, a ostalo je povijest. Sama volja za vlašću, dakle, često zna biti presudnija od izborne volje, kao što i ne-volja za vlašću, makar i hinjena, često zna biti uvertira za instaliranje najgore vlasti.

Hrvatske postizborne peripetije oko formiranja nove vlade svakako su daleko blaže od onih koje su potresale revolucionarnu Rusiju nakon svrgavanja carizma. Iako nas u to s raznih strana uvjeravaju, još uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi da vani bjesni Treći svjetski rat. Nema ni građanskog rata i pobune seljaka i radnika; dapače, moglo bi se reći da Hrvati prilično relaksirano, čak s izvjesnim olakšanjem, reagiraju na okolnost da Hrvatska još uvijek nema Vladu, a ka'će ne znamo. Također, umjesto urotničke skupine revolucionara, koji se po svaku cijenu žele dočepati vlasti, čini se da kod nas imamo gotovo obrnutu situaciju – presudna za formiranje Vlade je skupina reformatora koja ne želi ideju reformi žrtvovati pukoj volji za vlašću.

Situacija je, dakle, pomalo operetska. Eventualne sličnosti hrvatske postizborne drame s nekakvom revolucionarnom situacijom prije su strukturne i negativne, nego sadržinske i direktne, ali to ne znači da bismo ih trebali potcijeniti. Unatoč tome što su tradicionalne političke elite osvojile najveći broj mandata, sama činjenica da ne mogu formirati Vladu bez novog, trećeg jakog igrača na hrvatskoj političkoj sceni, delegitimirala je njihov politički značaj. U opasnosti smo da s prljavom vodom korumpiranih starih elita odbacimo i zdravo dijete konsolidirane demokracije, koja u velikoj mjeri upravo ovisi o stabilnosti tradicionalnih političkih elita i pripadnog bipolarizma. Pojava "trećeg igrača" može biti poticaj reformiranju tradicionalnih elita i davanju bipolarnom političkom sustavu novog zamaha, ali stvar može otići i u smjeru odbacivanja bipolarnosti, a time i stabilnog demokratskog poretka. Delegitimiranje tradicionalnih političkih elita, stoga, stoji pred izazovom legitimiranja nekog oblika autoritarizma.

Svrha izbora u biti je konsolidiranje demokracije, uspostavljanje institucionalne kontrole nad promjenjivom ćudi masa. Drugim riječima, izbori služe tome da bi se formirala vlast. Rezultat izbora u Hrvatskoj je, međutim, ispao takav da blokira mogućnost takve konsolidacije. I ne samo to. Pored toga što je ta normalna funkcija izbora dovedena u pitanje, nekako se kao normalno nametnulo da se izvor legitimacije vlasti sada traži u nekim drugim, sadržinskim motivima, a ne u pukoj izbornoj volji. Taj sadržinski motiv sažet je mističnoj riječi "reforme". Kolikogod se svi mi slagali s time da su Hrvatskoj potrebne reforme, bilo bi opasno ne primjetiti ovu promjenu u legitimacijskom sadržaju ovog zahtjeva – volja za reformama iznad je izborne volje. Čak i ako na tu reformsku retoriku ne gledamo kao na puki cinizam volje za vlašću, čak iako je on prije ne-volja za vlašću, on dodatno blokira i delegitimira normalnu funkciju demokratskih izbora i politički sustav stavlja pred ambiciozan, posve revolucionaran zahtjev.

Tako smo na čudan način došli u situaciju koju opisuje marksistička kritika "puko formalne" buržoaske demokracije. Istinska demokracija, naime, ne ovisi toliko o poštovanju demokratskih pravila igre i izborne volje, koliko o reformskom legitimitetu te volje. To je već onaj revolucionarni politički ambijent u kojem Lenjin sa svojim uzvikom "mi, boljševici!", prestaje biti smiješan. Na ovaj lenjinistički izazov demokratskom poretku može se postaviti i lenjinističko pitanje – "šta da se radi?" Odgovor se čini bjelodan. Ono što je nama potrebno je reformiranje tradicionalnih političkih elita unutar bipartijnog sustava, a ne revolucioniranje cjelokupnog demokratskog sustava. Reforme o kojima se toliko priča moraju biti provedene u stabilnom demokratskom, a ne u revolucionarnom ambijentu. Samo tada će one biti trajne i temeljite. Ako je rezultat izbora takav da se ne može formirati normalna vlada, ne treba pred njega stavljati još ambicioznije zadatke, već treba ponoviti izbore. To je manja šteta od delegitimiranja demokracije zbog toga što ne može odmah odgovoriti našim reformskim ambicijama.

Večernji list

Komentar: Most više nije jedina, a možda ni najpoželjnija, udavača u selu

Zadnjih dana se u pregovorima oko formiranja nove hrvatske vlade, u biti, ništa nije promijenilo, osim što su se stvari još malo iskristalizirale. Prgometovim izbacivanjem iz Mosta je postalo jasno da od moguće tanke većine HDZ-a i Mosta nema ništa, tako da Vladu jedino može formirati SDP-ova koalicija, uz podršku manjina i Mosta, ili dijela Mostovaca – ili se ide na nove izbore. Prgometovo formiranje stranke Hrid je njegov pokušaj da se vrati u igru nakon dobivanja Milanovićeve odbijenice, ali sada s čvršćim adutima – tj. s konkretnim brojem mandata svoje novoformirane stranke, ako uspije pridobiti neke članove Mosta da prijeđu u Hrid, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- S druge strane, Most i dalje inzistira na ideji Vlade nacionalnog jedinstva (i njenih varijacija, poput "ekspertske vlade", "reformske vlada", itd.), premda od toga nema ništa, jer to odbijaju i HDZ i SDP, pa Mostovci drže u frustraciji cijelu naciju svojim upornim inzistiranjem na jednoj i inače besmislenoj ideji. Ako bismo tražili politički rezon tome inzistirnju, dvije stvari su u opticaju: spašavanje HDZ-a i pokušaj unošenja raskola u HDZ u predatorske svrhe. Naime, situacija "na terenu" je takva da HDZ može postati dio vlasti samo ako se formira Vlada nacionalnog jedinstva, a pošto je tu ideju Karamarko odmah na startu odbio, očito da bi Mostovo istrajavanje na tom zahtjevu trebalo tumačiti kao pritisak na HDZ da se oslobodi Karamarka, pod izgovorom izlaženja u susret zahtjevima Mosta. Neki drugi politički rezon u tome ja ne vidim, osim u predatorskom preuzimanju glasača svoje izravne konkurencije, ističe naš sugovornik i dodaje.

- Dakle, svo ovo natezanje oko Vlade nacionalnog jedinstva još uvijek liči samo na hvatanje što bolje pozicije za nove izbore. Samo, i Mostu vrijeme ide i stvari se mijenjaju njegovim protokom, imaju svoju dinamiku, što bi se reklo, pa bi trebali dobro odmjeriti koliko dugo ima smisla inzistirati na zahtjevu koji su svi već odbili. Most ne može premostiti razlike između HDZ-a i SDP-a, niti bi to trebao raditi, jer bi im se to moglo obiti o glavu, recimo tako da jednog lijepog jutra ugledaju novu Vladu privezanu o Hrid. Stoga možemo reći da je Most s formiranjem Hridi dobio svoju konkurenciju, pa više ne mora značiti da je najpoželjnija udavača u selu, te bi lako zbog svog izvoljevanja mogao postati politička usjedjelica. Samo treba vidjeti koliko će dijelu Mostovaca biti primamljivo da utočište od našeg malog nemirnog političkog oceana nađu na Hridi. A to bismo trebali doznati već u narednih par dana, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Pokolj u Parizu poziv je na razmišljanje

Možda je vrijeme da zastanemo i razmislimo? Prošlotjedni masakr u Parizu, koji je u svom ubilačkom pohodu počinila grupa džihadista povezanih s Isilom, međutim, kao da zapovijeda hitnu akciju. Francuska je objavila da je u ratu i pridružila se Rusiji u bombardiranju položaja ove terorističke organizacije u Siriji i Iraku. Zavedeno je vanredno stanje, stanovništvo europskih gradova je u panici, ukida se šengenski režim, pojačana je kontrola migranata na ruti koja ide preko Balkana. A opet, osjećaj nemoći je taj koji dominira. Jer, kako uopće zaustaviti nekoga tko je krenuo sijati smrt riješen pritom i sam poginuti?

Taj osjećaj nemoći, čini se, obilježava i našu odlučnost da po svaku cijenu poduzmemo nešto, da pred očajem i iskustvom užasa pobjegnemo u pretjeranu, isto tako besmislenu aktivnost. Pridružiti se Putinu, poravnati pustinju novim tonama bombi, istjerati džihadiste ispod kamena pod koji su se sakrili. To se čini primjerenim zadovoljenjem pravde. Znamo, uzalud. Ograditi se žicom, slaviti Orbanovu mudrost, postrožiti imigrantske zakone, dovesti radikalnu desnicu na vlast. Jesmo li doista ozbiljni u tome? Pojačati nadzor na ulicama i javnim mjestima, pretesati kuće u potrazi za potencijalnim teroristima, dati veće ovlasti policiji. Hoće li to otkloniti totalitarnu opasnost kojoj je izložen naš svijet?

Strah i panika se šire Europom, mogu se gotovo nožem rezati. Ni pred tim, čini se, nema obrane. Mislioci se pretvaraju u komesare, izdavali bi naredbe, imaju planove, hvale sva sredstva koja vode ka željenom cilju. Čak se i intelektualni papa suvremene ljevice, inače veliki kritičar zapadnog svijeta i zagovornik otvorene imigracije, Slavoj Žižek, obnoć premetnuo u desničara koji stoji na bedemu Europe, predlažući strožu kontrolu granice, zaustavljanje izbjegličkog vala u Turskoj i raspodjelu imigranata po zadanim kvotama. Da nije malo kasno za takve metamorfoze? Nije li ta hitnja samo kontinuacija nepromišljenosti jednog komesara mišljenja? Možda je prije u pravu konzervativni mislilac, Peter Hitchens, kada tvrdi da je promišljanje primjereniji odgovor na teror od poduzimanja bilo kakve akcije?

Naime, možda nas je nesmotrenost i dovela dovde? Nije li naša benevolentna podrška rušenju Saddama nakon 11. rujna bila jedan od glavnih katalizatora stvaranja Isila? Nije li rušenje Gaddafija, umjesto uspostave demokracije u Libiji dovelo do nemilosrdne borbe sukobljenih plemena i pokretanja migrantskog vala sa sjevera Afrike? Treba li spominjati Arapsko proljeće ili Ukrajinu? Treba li još koji put ponoviti slučaj Sirije? Uvijek od zla ka goremu. I to nije prijekor našoj pokvarenosti i makijavelizmu, već našoj benevolenciji i nemisaonosti. Zašto mislimo da će koordinirana akcija velikih sila protiv Isila, sada pojačana osvetničkim napadima, uroditi nečim boljim? Da li smo sigurni da bi, kako se može sve češće čuti, uklanjanje kraljevske obitelji Saud i njihovog vahabističkog režima donijelo nešto dobro u Saudijskoj Arabiji, a naš svijet učinilo boljim i sigurnijim mjestom za život?

Možda smo ipak trebali biti pažljiviji kada smo naše smeće odlagali u tuđe dvorište, umjesto da apeliramo na hitnost kada nam se ono vraća s tog bunjišta s još žešćim navikama. Oni su među nama, neprepoznatljivi, dijele naš način života i naše navike. Možda je nešto više od koincidencije to što je Isilov dželat Jihadi John bio mlada zvijezda hip hopa prije nego što se otisnuo za Siriju, ili što je "mastermind" pariškog pokolja vodio život lokalnog "džankija" s ćoška, potpuno utonuo u stereotip lijevoliberalne kulture: zgađen korumpiranim elitama, partijaner, mozga ispranog opijatima, ljubitelj hip hopa... Kao što se i džihadist iz Sarajeva, Enes Omeragić, pored rekreativnog bavljenja terorizmom, povezuje također i s dilanjem narkotika. Za nijednog od njih ne može se, pak, reći da je bio pretjerano religiozan.

Jedino što, možda, u toj situaciji možemo učiniti jest da ponovno promislimo o postavima nihilističke kulture koju smo i sami prihvatili i pokušamo dovesti u pitanje njenu navodnu liberalnost. Opasnosti od terorizma nećemo izbjeći jureći džihadiste po Siriji i Iraku. Ono što možemo jest da se opsjetimo značaja vladavine prava, demokratskih institucija i slobode za naš način života, i da ih ne trampimo olako za nedokučivi i lažni osjećaj sigurnosti. Važno je da nas ne zamjenjuju. Inače ćemo samo postati više naliki bijedi naših totalitarnih neprijatelja. To je jedino što još možemo učiniti za jedan svijet na izdisaju.

Večernji list

Komentar: Pretvara li se najpoželjnija politička udavača u "crnu udovicu" hrvatske političke scene?

Kako odmiču pregovori, izgleda da među potencijalnim koalicijskim partnerima iz preostala dva tabora za formiranje nove hrvatske vlade jača svijest o tome da bi se "najpoželjnija udavača" na političkoj sceni mogla lako preobratiti u "crnu udovicu" hrvatske političke scene, koja proždire svoje partnere. Radi se o tome da Most polako pretvara postizborne pregovore o formiranju koalicijske Vlade u predizbornu kampanju, čime žele nadoknaditi ono što su propustili uraditi na vrijeme. I ne samo to, već i pokazuju svoju snagu, držeći HDZ i SDP u neizvjesnosti, poigravajući se s njihovom željom za vlašću, a ustvari im ne nude nikakav izbor, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Možda ih je prošla prvobitna preplašenost od vlastitog izbornog uspjeha, koji je pobrkao sve lončiće na hrvatskoj političkoj sceni, pa sada vidimo kako definiraju svoj program s dominantne pozicije, držeći pritom potencijalne koalicijske partnere u pat poziciji? U svakom slučaju, iako su naizgled odustali od ideje Vlade nacionalnog jedinstva, vidimo kroz prijedloge da to baš i nije tako – neke ključne prijedloge reformi koje predlažu nije moguće provesti bez podrške dvotrećinske većine, pa je jasno da se s njihovom realizacijom, bar u ovakvom sastavu Sabora, i ne misli ozbiljno, kaže Ristić i nastavlja.

- Jedino što iz toga možemo zaključiti jest da i dalje traže veliki "miraz" za udaju, pa je pitanje kome su namijenjeni ovi pregovori – onima s kojima pregovaraju ili biračkom tijelu u pozicioniranju za nove izbore? Nova politička mlada se izgleda ne želi još udavati, već samo traži veću pažnju. HDZ i SDP su uhvaćeni u mehanizam vlastite želje, pa se zbog vlasti sve više lijepe na "praznu mogućnost" formiranja Vlade, koju im nudi Most. Kao u pjesmi "Bijelog dugmeta", odmah su "pristali biti sve što hoće", a sada polako shvaćaju da "prodaju dušu vragu svome", ističe kolumnist Večernjaka i zaključuje.

- Mora se priznati da ovakav blef Mosta zaslužuje svaku pohvalu. Nije mali užitak promatrati političke profesionalce kako ih politički novaci vuku za nos. Kažu da je ponakad politika potpune naivnosti najmudrija politika. Hoće li politička naivnost i hinjeni idealizam Bože Petrova, koji mu je prigovaran kao najveća slabost, postati njegovo najmoćnije oružje, kojim će odnijeti štih racionalnome političkom pragmatizmu i želji za formiranjem vlasti po svaku cijenu, ili će nekome iz HDZ-a ili SDP-a prekipjeti i preuzeti na sebe rizik otvorenog odbacivanja daljeg učešća u ovom političkom igrokazu bez poante, ostaje nam za vidjeti narednih dana. Auditoriju svakako preostaje da ne nasjeda na spinove, da ovaj politički igrokaz ne uzima previše ozbiljno, i uživa u predstavi, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika Plus

Komentar: Milanović je odbio Prgometove poklon-mandate za sastavljanje nove Vlade

"Zna onaj koji šuti, a onaj koji ne zna govori", rekao je stari kineski mudrac Lao Tse, čiju mudrost bismo mogli prizvati u rješavanju naše male postizborne političke drame. Nakon poplave spinova kojima nas već tjedan dana obasipaju sa svih strana, možda je vrijeme razmisliti o muci ili tjeskobi, koja bi mogla stajati iza te svekolike raspričanosti naše političke scene. Milanović, odnosno SDP, ne želi formirati Vladu. Da je Milanović htio formirati Vladu, imali bismo ju još u petak ujutro. To je rješenje enigme s "aferom Prgomet". Dakle, što se tiče SDP-a, idemo na nove izbore, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić analizirajući tako postizbornu križaljku u Hrvatskoj.

- Naime, izgleda da je bila sasvim točna ona informacija od četvrtka navečer, kada su nas mediji izvještavali da Prgomet donosi Milanoviću deset zastupničkih mandata Mosta, ali se dogodilo nešto sasvim neočekivano – Milanović je odbio Prgometovu "nepristojnu ponudu". To je jedino objašnjenje neobičnog ponašanja svih aktera u ovoj igri. I Milanovićeve smirenosti, i Prgometove zbunjenosti, i Karamarkove nervoze i asketske istrajnosti Bože Petrova, kaže Ristić i nastavlja.

- To objašnjavaju i nove ankete o tome kako bi glasači birali na novim izborima, koje vjerojatno dolaze iz Milanovićeva tabora i nemaju drugu svrhu nego poslati poruku da SDP ide na izbore, jer bi navodno dobio najviše glasova, što doduše i nije nemoguće. To objašnjava i čudnu okolnost da nema prebjega u Prgometov tabor, nakon što smo gotovo svi bili uvjereni da Prgomet ima sigurnih mandata za ponuditi Milanoviću. Nema prebjega, jer nemaju kamo otići – Prgomet je dobio odbijenicu. To također objašnjava i raspoloženost unutar HDZ-a da se ne inzistira na Karamarku kao mandataru, jer jedino tako mogu pridobiti neke članove Mosta. To objašnjava i lojalnost ljutih neprijatelja HDZ-a unutar Mosta, koji bi vjerojatno sada i pristali na pravljenje "tehičke vlade" s HDZ-om, jer nemaju kamo ako žele formirati vlast, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da Most i HDZ, dakle, imaju priliku sklopiti Vladu, ali s jako, jako tankom većinom.

- Vjerojatno su u pravu komentatori koji tvrde da Božo Petrov na taj način spašava HDZ, jer HDZ-u jedino ne odgovaraju novi izbori i očajnički mu treba vlast. Zato će pristati na sve što Most bude tražio od njih. I to je vjerojatno razlog povlačenja Mosta na Plitvice. Oni tamo doista ozbiljno rade i doći će sa svojim prijedlogom reformi, koje će HDZ izgledno prihvatiti. Na novim izborima bi HDZ vjerojatno još više potonuo, a Most bi nešto porastao, ali nedovoljno, tako da je ovo vjerojatno jedina prilika i jednima i drugima da se domognu vlasti. I to je ono što ih veže, kaže kolumnist Večernjaka i zaključuje.

- Milanoviću, s druge strane, odgovaraju novi izbori, iz nekoliko razloga: prvo, ne treba mu vlada koja bi imala tanku većinu i bila nestabilna; drugo, uvjeren je da bi na novim izborima dobio više glasova; i treće, misli da sada ima jaču poziciju u odnosu na svoje koalicijske partnere, prema kojima je u prethodnoj raspodjeli mandata bio prilično darežljiv. Milanović sada mirno gleda mučenje Mosta i HDZ-a da skrpe kakvu-takvu većinu, pa čak i da imenuju novog mandatara, jer zna ili da na saborskom glasovanju ipak neće biti dovoljno ruku, ili da će ta Vlada potrajati najduže do glasovanja o novom proračunu. A onda ide potpuna blamaža i HDZ-a i Mosta i on ulazi u novi predizborni ciklus sa žigom pobjednika, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Uz fanfare političkom amaterizmu pokapamo parlamentarnu demokraciju

Znali smo da će doći taj dan, samo je bilo pitanje vremena – zabijaju se posljednji čavli na križ hrvatskog parlamentarizma. Hrvatska se zaljubila u mladog, naočitog i nekorumpiranog tribuna iz Metkovića, Božu Petrova. Radi se, dakle, o zločinu iz ljubavi. Zgađeni starim korumpiranim elitama, građani Hrvatske odlučili su s prljavom vodom klijentelizma i političkog makijavelizma izbaciti i zdravi plod parlamentarne demokracije. U noći s 8. na 9. studenoga nestao je bipartijski sustav u Hrvatskoj, koji je, kakav god bio, predstavljao zdravlje stabilnog demokratskog poretka. Trijumfirao je politički amaterizam u liku apolitičnog moralnog stava gađenja nad politikom uopće.

Hrvatska je, tako, konačno zakoračila već dobro utabanim stazama politike "trećeg puta". Desilo se to u Mađarskoj s Orbanom, desilo se u Sloveniji s Cerarom, desilo se u Grčkoj s Ciprasom, događa se, evo, i kod nas s Božom Petrovim. Bez obzira na to hoće li izgledni raspad Mosta i formiranje nove lijevo-desne Vlade uz pomoć Prgometovih solista na neko vrijeme odgoditi taj događaj, on je neminovan. I bez obzira na to hoće li će na kraju uzeti lik lijevog ili desnog populizma, ili pak tehničke vlade, ono što nam slijedi jest raspad tradicionalnih parlamentarnih stranaka i bipolarnog političkog sustava, stubova na kojima počiva svaki stabilni demokratski poredak.

Istina, malo tko je očekivao da će se to dogoditi baš na ovim izborima. Svima je "ispod radara" prošao uspon male, ad hoc sklepane stranke – ako je uopće stranka – Mosta nezavisnih lista, čiji je izborni uspjeh iznenadio i njih same. Činilo se da tradicionalne stranke, unatoč njihovoj korumpiranosti i nesposobnosti, za ove izbore stoje sasvim dobro. Predizbornom kampanjom dominirale su klasične ideološke teme, natjecalo se u domoljublju, igralo se ustaša i partizana, vraćalo se tuđmanovskim i antifašističkim korijenima – sve je ličilo na standardni ritual pridobijanja glasova hrvatskih birača. Ne može se reći ni da je bilo dosadno. Dapače! Mogli smo vidjeti nekoliko marketinških bravura PR-ovskog maga Alexa Brauna u izvedbi premijera Milanovića, kojima je, u samo par mjeseci dostignuta, činilo se nenadoknadiva prednost Karamarkovog HDZ-a.

Pa, što se to onda dogodilo? Kako su, sasvim nevini i bez vlastite krivnje, čelnici Mosta došli u priliku da budu grobarima hrvatskog parlamentarizma? Kako su svi ozbiljni promatrači previdjeli ovog tihog tata koji se ušunjao u hrvatski politički Penteon? Nismo previdjeli njihovu snagu, jer te snage ni nema, nismo previdjeli široki narodni pokret, jer ga nije ni bilo, nismo previdjeli karizmu novog narodnog ljubimca, jer je ni nema. Ono što smo previdjeli jest banalni fakt da smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju. Očarani šarenilom i živopisnim detaljima hrvatske politike, previdjeli smo novi  horizont u kojem su se dogodili ovi izbori.

Kao što smo vidjeli iz trenda koji je zahvatio i druge europske zemlje, prenošenje nacionalnog suvereniteta na nadnacionalne institucije Europske unije direktno vodi u rastakanje svih institucija nacionalne države, od vladavine prava do parlamentarne demokracije. Izborni uspjeh ad hoc formiranih političkih pokreta, od Podemosa, Sirize, cerarovaca, do Mosta, i raspad tradicionalnih političkih partija, nisu nikakav simptom razvoja političke demokracije i bujanja političkog pluralizma, već simptomi krize u temeljima nacionalnih država. Poluge političke moći prelaze iz ruku profesionalnih političara u ruke političkih amatera. Institucije političke demokracije tada postaju poligonom političkog amaterizma i demokratskog malodobništva, formiranje i lansiranje ad hoc stranaka pravi politički zanat, dok prava moć postaje netransparentna.

Bilo bi sasvim naivno kada bismo takav razvoj, zanešeni lijepim prividom, uz fanfare pozdravili kao zoru rađanja istinske demokracije u Hrvatskoj. Ono što ispraćamo je sustav parlamentarne demokracije i njegov toliko prokaženi bipartizam, koji je, kakav-takav, garantirao političku stabilnost. Istina, malo toga možemo učiniti da bismo preokrenuli ovaj trend, jer je njegov uzrok u nedemokratskom i netransparentnom sustavu vladavine unutar EU. Jedino čemu se možemo nadati jest da se sama EU uskoro reformira i svojim članicama ponudi vraćanje većeg dijela izgubljenog političkog suvereniteta nazad. Tada bismo mogli očekivati i jačanje demokratskih institucija u Hrvatskoj, pa i ozbiljne reforme, koje su nam nasušno potrebne, izvan lova u mutnom političke nestabilnosti i populističkih ad hoc pokreta.

Večernji list

Komentar: Jednadžba s tri nepoznanice za nas je nerješiv zadatak

Svi koji pažljivo prate vijesti oko sastavljanja nove hrvatske vlade u opasnosti su da ih uhvati vrtoglavica. Previše je informacija, poluinformacija, spinova u hrvatskom političkom eteru tako da je jedini mogući zaključak koji trenutno možemo izvući da ni sami akteri još ne znaju ni što žele, a kamoli što će biti. Za mnoge još nije sasvim sigurno ni da li žele formirati Vladu, mada nas sada u to svi uvjeravaju. Cijene koje su istaknute još uvijek su suviše visoke da bi bile realne, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Svi gledaju u Most i bave se njime, a zaboravljamo da su i ostala dva bloka koalicijska, i to ne naročito čvrsta, pogotovo ako znamo da njihova kohezija jača i slabi kako se približavamo ili udaljavamo od vlasti, tako da se ne bi trebalo začuditi ako i tu bude iznenađenja. Tko zna što li se tu događa? Koji je smisao "slučaja Prgomet" – razbijanje Mosta, kao što nam tvrde, ili njegovo izbacivanje iz igre jer ga netko ne želi u koaliciji? Zašto bi ga Božo Petrov instantno izbacivao, ako je toliko širokogrud i stalo mu je do jedinstva, ne samo vlastite koalicije, već i onog šireg, nacionalnog? Puno je neodgovorenih pitanja i dvogubih istina, kaže Ristić i nastavlja.

- Ovi postizborni pregovori o formiranju nove Vlade imaju od samog starta obilježje političke krize, ma koliko nas uvjeravali da je to normalno i ma koliko bili pri tome načelno u pravu. Normalno je u normalnim okolnostima. No, naša politička scena je na ovim izborima doživjela pravi zemljotres – tako da je onaj pravi zemljotresa koji je zaljuljao Zagreb u izbornoj noći ostao neprimjećen. Zaljuljani su temelji bipartijskog sustava u Hrvatskoj, i nalazimo se na istoj trasi političke nestabilnosti na koju su prije nas stupile Slovenija i Grčka. To je kriza samog sustava parlamentarne demokracije, i predstoji nam vrijeme u kojem će političkom scenom drmati populistički pokreti i ad hoc stvorene stranke, poput Mosta kod nas ili Sirize u Grčkoj, jasno će naš sugovornik.

- Još uvijek smatram da su novi izbori najizglednija opcija i da se samo traži razlog za njihovo raspisivanje, koji bi bio uvjerljiviji od ponuđenog "nemogućeg izbora" sklapanja tzv. Vlade nacionalnog jedinstva. To je samo šminka političke nevinosti kojom nas mažu, a u stvari jedina opcija za koju znamo da se neće dogoditi. Nakon skrajnjivanja Tomislava Karamarka unutar HDZ-a, sada se i Domoljubna koalicija pokušava vratiti u igru, s tim da SDP-ova koalicija još uvijek ima izvjesnu prednost. U svakom slučaju, možemo očekivati da će biti oprobana sva nevjerstva, izdaje i razvodi prije nego nam se kaže da idemo na popravni iz građanske volje, kako bismo našim političarima zadali lakši zadatak, jer ne znaju rješavati jednadžbu s tri nepoznanice, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Komentar: Karamarko je odbijanjem prijedloga Mosta dao Milanoviću priliku da diktira uvjete

Tomislav Karamarko obratio se medijima odmah nakon pregovora s MOST-om i press konferencije Bože Petrova. Ideja o nacionalnoj Vladi s tri najjače strane nikako nije sjela šefu HDZ-a.

- Nama to nikako ne odgovara jer kako ćemo sjesti za isti stol s onima koji su upropastili hrvatsko gospodarstvo - rekao je Karamarko i tako odgovorio Boži Petrovu koji je, u ime MOST-a, danas HDZ-u i SDP-u predložio Vladu nacionalnog jedinstva,

Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić u razgovoru za naš portal kaže da je inicijativa Mosta o formiranju Vlade nacionalnoga jedinstva jedan politički apsurd i po sebi neozbiljna - ako ju shvatimo ozbiljno, a ne kao politički spin ili trik.

- Trik je u tome da se nađe izlaz iz gotovo nemoguće pozicije za formiranje Vlade u koju su se doveli lideri Mosta svojim izjavama i potpisima tijekom predizborne kampanje, pa i nakon izbora. Očito se radilo samo o tome da se nađe dobar izgovor za raspisivanje novih izbora, a da se ne bude oglašen za krivca za izazivanje političke krize u zemlji. To je igra živaca u kojoj je važno ne oglasiti se prvi, kao u onoj dječjoj igri "tko pisne magarac", kaže Ristić i nastavlja.

- Tu igru su, čini se, shvatili svi, osim lidera HDZ-a, Tomislava Karamarka, koji je odmah na početku "pisnuo" i time pokvario čitavu igru. Sada se, naime, otvara mogućnost da se formira koalicijska Vlada Mosta i SDP-a. Još i više, Karamarko je svojim nepromišljenim potezom (koji ja sebi ne mogu objasniti drukčije nego kao diletantizam) dao odličnu priliku Milanoviću i SDP-u da sada oni diktiraju uvjete Mostu, i stave Most u poziciju da, ukoliko ne prihvate njihove uvjete, pored Karamarkovog HDZ-a i oni budu okrivljeni kao nekooperativni i uzrok političke krize i novih izbora, napominje naš sugovornik i zaključuje.

- Karamarko je, dakle, svojim potezom doveo Most u poziciju da izgube vlastitu igru, da nasjednu na vlastiti trik. Ponavljam, pored trijumfa političkog amaterizma na izborima, i niza također amaterskih poteza nakon izbora, sada situacija ide sve više ka apsurdu i komičnom. Kako sada stvari stoje, sljedeću Vladu bi lako mogao formirati Milanović kao mandatar, uz podršku Mosta, ili bar njegovog dijela, a zasluge za takav ishod bismo mogli pripisati ovom amaterskom potezu lidera najveće i najiskusnije stranke u Hrvatskoj, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Jedini izazov apsolutnoj vlasti Angele Merkel na Kontinentu dolazi s Otoka

Upravo objavljena Forbesova lista najmoćnijih ljudi na svijetu, po kojoj se na prvom mjestu te liste nalazi ruski predsjednik Vladimir Putin, u toj je procjeni grdno omanula. Možemo samo nagađati o razlozima koji su naveli urednike "Forbesa" na takav previd: atavistički ostaci hladnoratovskih predrasuda, opsjednutost vojnom silom i pokazivanjem mišića, frustracija zbog indolentnog stava američkog predsjednika za pitanja vanjske politike, svejedno je. Neosporna činjenica današnjeg svijeta je da je trenutno njen najmoćniji čovjek žena – njemačka kancelarka Angela Merkel.

Uostalom, nije li ona ta koja Putinu drži sankcije zato što joj nije dozvolio da područje svog utjecaja proširi i na Donbas i Krim? Ne drži li ona ključeve sporazuma u Minsku? Ne odlučuje li ona, a ne Putin, čak i o tome hoće li ruski plin poteći ka Europi ili ne? Rusija je plijen, nikakav razuzdani medvjed, koji čini što hoće. I ne samo Rusija, i ne samo Putin. Bilo da se radi o Rusiji i Ukrajini, o Siriji ili Iranu, o Grčkoj ili Balkanu, ili pak o sudbini same Europske unije – na konzultacije se ide u Berlin. Apsolutni suveren svijeta danas je (još uvijek, još uvijek) Angela Merkel. Kao što piše Reutersov bloger, Lucian Kim, nezainteresiranost Obamine administracije za Europu po defaultu je njemačkoj kancelarki dala u ruke skiptar suverena koji odlučuje o ratu i miru na Kontinentu, a Berlin učinilo prijestolnicom zapadnog svijeta.

Engleski srednjovjekovni filozof, zagovornik zdravog razuma i jedan od preteča renesanse, biskup od Chartresa, John od Salisburyja, grmio je 1160-te na Friedricha I Barbarossu, kada je ovaj uspio za papu postaviti svog čovjeka, Inocentija III: "Tko je Nijemce ovlastio da budu suci drugim narodima? Tko je tom okrutnom i žestokom narodu dao pravo da po svojoj volji odlučuje tko će biti vladar?" Kao što znamo, Inocentije III je bio tvorac doktrine po kojoj papa nije samo prvi čovjek crkve, već i vladar svijeta. S druge strane, John od Salisburyja je bio tvorac doktrine o "dva tijela kralja", po kojoj je kralj i privatna i javna osoba, iz koje se doktrine kasnije razvilo anglosaksonsko shvaćanje vladavine prava i liberalnog poretka. Na Kontinentu je kralj bio apsolutni vladar – ubojstvom kralja uništili bismo čitav jedan svijet. Na Otoku je, upravo zahvaljujući učenju o "dva tijela", bilo moguće ubiti kralja, kao privatnu osobu, a sačuvati poredak – kraljevu javnu osobu. To je razlika između Francuske revolucije i britanske Slavne revolucije.

Možemo reći da u sličnom duhu danas jedini izazov apsolutnoj vlasti Angele Merkel na Kontinentu opet dolazi s Otoka. Naime, poznato je da britanski premijer Cameron priprema svoj prijedlog plana reforme EU, koji će iznijeti sljedećeg tjedna, a o kome će se raspravljati u prosincu. I sam euroentuzijast, ali pritisnut većinskim raspoloženjem Britanaca da izađu iz ovakve EU, o čemu će se konačno izjasniti i na referendumu 2017., Cameron je odlučio da je bolje po njega da reformira EU tako da postane prihvatljiva njegovim euroskeptičnim sunarodnjacima, nego da njegova politika bude poražena na referendumu. Još uvijek ne znamo sve detalje tog plana rekonstrukcije, ali po onome što je dostupno, zanimljive su dvije stvari – Britanija će dozvoliti Njemačkoj da provede svoj naum o jačem integriranju unutar eurozone, pod uvjetom da članicama koje nisu dio eurozone ostane sloboda trgovine unutar EU, kao i pravo veta na neke ključne odluke. Rješenje u tradiciji britanskog konstitucionalizma, rekli bismo.

Za divno čudo, kancelarka Merkel je, čini se, prihvatila ovaj prijedlog. Formula koju je odabrala, "Europa u dvije brzine", stara je genscherovska ideja o stvaranju "užeg jezgra" EU, koja ima svoju dugu geopolitičku prošlost, ali ovaj put začinjena finim britanskim potezom – pravom veta nacionalnih država koje ostanu u "vanjskom prstenu" EU. Na taj način će Njemačka konačno dobiti svoju centraliziranu nadnacionalnu utopiju zvanu Mitteleuropa, ali u svom odlučivanju o sudbini EU neće biti suverena, kao što je to sada slučaj. Postat će britanska kraljica – nominalno suverena, ali u praksi ograničena pravom veta država članica EU. I vuci će biti siti, i ovce na broju – Njemačka će i dalje moći glumiti hegemona, Britanci će ostati u EU da ju kontroliraju, a male nacije, bar one koje se priklone britanskom bloku, imat će efikasno oruđe za zaštitu od hegemonizma u rukama. Predstoji nam dakle europska Slavna revolucija, u kojoj će suveren biti smaknut da bi EU živjela kao parlamentarna monarhija.

Izvor: Večernji list

Europljani sve više uviđaju da nacionalne države i granice imaju sasvim opravdanu svrhu

Kada je umro Tito znalo se da su jugoslavenskom projektu odbrojani dani. U trenu je nestalo socijalno ljepilo tadašnjeg jugoslavenskog društva, i sve ono što se nekad činilo kao prednost i utopijskim obećanjem postalo je manom i teškim utegom. Hoće li nagli sunovrat popularnosti karizmatične njemačke kancelarke, Angele Merkel, ostvariti isti efekt na utopijski projekt europskog ujedinjenja? Dok je još koliko ljetos suvereno vladala europskim političkim nebom, demonstrirajući svoju snagu nepopustljivim stavom povodom grčke dužničke krize, sada, kako je migrantski val iz Male Azije zapljusnuo obale Europe, kao da svaki njen potez izaziva dodatno uznemirenje i zakopava ju još dublje u zemlju.

Vjerojatno je presudila sujeta. Kada je poniženi grčki premijer Tsipras počeo ostvarivati svoje prijetnje da će, u znak odmazde za nepopustljiv stav Trojke povodom otpisa grčkih dugova "Europu preplaviti milijunima migranata i islamistima Islamske države", kancelarka Merkel je prkosno uzvratila da "mi to možemo podnijeti" i zaželjela migrantima dobrodošlicu. Pred snagom tog vala brzo su presahnula na brzinu smišljena tanka objašnjenja da će politika otvorenih granica i labava imigracijska politika pridonijeti ekonomskom procvatu Europe, unaprijediti našu demokratsku kulturu i dodatno ojačati europske institucije. Angela Merkel se ujela za jezik i reterirala, dovodeći na njemačke granice policiju, ali je bilo kasno. Rijeka je krenula i sada prijeti prevrnuti svaki kamen europske nadnacionalne građevine, čijim je simbolom i stvarnim vladarom postala njemačka kancelarka.

Do jučer suverena na Olimpu, danas ju vidimo kako osamljena luta limbovima političkog podzemlja. Tako se ovih dana u njemačkom "Die Weltu" pojavilo cirkularno pismo, poteklo iz anonimnih sigurnosnih struktura, u kojem se njemačke političare upozorava na pogubne posljedice politike otvorenih granica. "Ona se poigrava našom budućnošću." U pismu su detektirana dva glavna problema: prvi je da se, suočena s nekontroliranim priljevom migranata, njemačka srednja klasa radikalizira, gubi vjeru u vladavinu prava i okreće se politički ekstremnim opcijama; drugi problem notiran u pismu je da se politikom otvorenih granica, koju zastupa kancelarka Merkel, u Njemačku uvoze islamski terorizam, arapski antisemitizam i kultura etničkih sukoba. Zaključak je jasan – svojom politikom Angela Merkel je dovela u opasnost temelje njemačke pravne države.

Bez obzira na spekulacije o tome da li ovo pismo predstavlja uvod u svrgavanje "gvozdene kancelarke", svakako da ono daleko bolje artikulira zabrinutost građana Europe pred izazovim migrantske krize od bilo kakvih dušebrižnih političkih prolamacija i lažljivog zamazivanja očiju. Ljudi širom Europe sve više uviđaju da nacionalne države i granice imaju svoju sasvim prirodnu i opravdanu svrhu, da pružaju pravnu sigurnost i garantiraju stabilnost demokratskog poretka, dok na politiku otvorenih granica gledaju s podozrenjem. No, i ta spoznaja, kako to često biva, možda dolazi prekasno. Uništeni su zidovi nacionalnog zakonodavstva, pa se u zidovima od žice i cementa traži njihova karikaturalna zamjena. Uništava se povjerenje u stabilnost demokratskog poretka, pa se u autoritarnim vođama traži supstitut za tu stabilnost. Viktor Orban je samo izokrenuta slika Angele Merkel.

Sve je snažnije osjećanje da je europski federalistički projekt samo opasna utopija koja se zasniva na laži. Uvjeravanja da ujedinjena Europa predstavlja sigurnu branu od "opasnosti nacionalizma" pokazuju svoje Janusovo lice, gdje se zamjena za izgubljenu nacionalnost i identitet sve više traži u rasističkim objašnjenjima i ekstremističkim politikama. Ograditi svoju zemlju bodljikavom žicom, govoriti o ugroženosti nacionalne kulture i identiteta, a ipak ostati privržen konceptu Europske unije, možda je najbolji izraz te dvogube opasnosti koja se širi Europom. Sada je valjda jasno da koncept suverene nacionalne države ne predstavlja tu opasnost, već njeno rješenje - da samo suverena nacionalna država pruža onaj okvir u kome je moguće izgraditi stabilne demokratske institucije, vladavinu prava i liberalnu kulturu.

Proroci europskog federalizma, kao i njihove devijantne preslike zdesna, mogli bi lako postati prorocima novog europskog građanskog rata. Mi smo imali tu zlu sudbinu da upoznamo sve loše strane federalističkog utopizma. Svakako treba gledati da nas, nakon izvjesnog političkog sunovrata Angele Merkel, ne zadesi ista politička sudbina koja je zadesila jugoslavenski utopijski projekt nakon pada njenog karizmatičnog vođe.

Večernji list

Europski građanski rat u sjeni kraja Hladnog rata

Pred događajima koji ovih dana pune naslovne stranice, mnogi koji su na naš svijet navikli gledati hladnoratovskim očima, mogu osjećati samo frustraciju, zapanjenost i zbunjenost. Hladni rat je, sada to znamo, predstavljao svijet stabilnosti, mira i prosperiteta. Unatoč svim burnim promjenama, naš moralni svijet je bio neuzdrman. Imali smo dobre i loše dečke, Istok i Zapad, Amerika je predvodila, Rusija kočila, a Europa je, podijeljena i svedena na političkog patuljka, skidala sa sebe teret prošlosti, koračajući ka postideološkom eshatonu i liberalnom univerzalističkom snu o Vječnom miru. Veliki hegelovski filozof i tumač toga svijeta, Alexandre Kojeve, napustio je svoju filozofsku katedru i zaposlio se kao službenik Europske zajednice za ugalj i čelik, buduće Europske unije. Izgledalo je da je u Europi povijest završila svoj posao.

Kada je američki predsjednik Ronald Reagan trijumfalno zatražio od svog sovjetskog kolege, Mihaila Gorbačova, da sruši Berlinski zid, i kada je taj zid pao, Kojevljevom učeniku, američkom neokonzervativcu Francisu Fukuyami, ostalo je samo još da potvrdi zaključke svoga učitelja o „kraju povijesti“. Reagan se činio kao ovodobni Napoleon, koji je svijetom proširio blagovijest o porazu komunističkog Carstva zla i emfatično potvrdio univerzalnu istinu svijeta liberalnog kapitalizma. Europa se mogla ujediniti u svom postideološkom snu o Vječnom miru. I svi smo povjerovali u taj san o pacifističkom potencijalu ujedinjene Europe, zaboravljajući pritom da je hladnoratovska, politički inferiorna i razoružana Europa bila geopolitički zaključak koji je čovječanstvo izvuklo iz iskustva dva svjetska rata – a to je da mir u Europi može osiguravati samo podijeljena, politički inferiorna i razoružana Njemačka. Hladnoratovska blokovska podijela bila je samo ideološka šifra geopolitički podijeljene, slabe i razoružane Njemačke. Sada su, pod geslom europskog ujedinjenja, ti zaključci bili poništeni, a umjesto evolucije ka posthladnoratovskom svijetu, dobili smo involuciju ka geopolitički otvorenom predhladnoratovskom svijetu.

Ispod univerzalnog sna o ujedinjenoj Europi svoje ružno lice je počela pomaljati neman koja je predstavljala noćnu moru europskog građanskog rata. Kraj Hladnog rata bila je demontaža svijeta hladnoratovske stabilnosti u Europi, njena regresija na uvjete prije Hladnog rata. Umjesto posthistorijskog europskog eshatona, dobili smo Europsku uniju pod liderstvom ujedinjene Njemačke, koja je sama po sebi uvijek predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže u Europi. I tu ideologija nije bitna. Ujedinjena Njemačka je geopolitička disonanca koja remeti europski balans moći. Europski građanski rat je u povijesti uvijek počinjao okretanjem ojačane Njemačke ka Rusiji. Današnja Njemačka, s konsolidiranim europskim tržištem i snažnim vezama s Rusijom kao izvorom sirovina, nije samo ekonomski postav koji od Njemačke pravi supersilu, već geopolitički potres koji alarmira druge geopolitičke igrače, naročito s one strane Kanala i Atlantika.

Krajnju točku ove involucije ka stvaranju uvjeta novog europskog građanskog rata predstavlja politička agenda američkog predsjednika Baracka Obame, koji je na svjetsku scenu stupio s idejom da postane demokratski anti-Reagan, njegova obrnuta slika. Obama je, iako je htio biti njegovim antipodom, u biti taj koji je povjerovao u reaganovski univerzalistički mit o kraju povijesti. On je samo povukao dosljedan zaključak iz tog mita i htio otkloniti, kako je vjerovao, zaostale atavizme. Na početku svog mandata je definirao ciljeve svoje vanjske politike u dvije glavne točke – resetiranje odnosa s Rusijom i potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom. Dakle, poništiti naslijeđe Reaganove hladnoratovske politike, završiti hladni rat. Pri tome je naišao na otpor liberalnih jastrebova u vlastitoj administraciji, koje je tek sredinom svog drugog mandata uspio pacificirati. Međutim, opstrukcija je dala svoje rezultate – državni udar u Ukrajini je obnovio sukob s Rusijom, dok je Arapsko proljeće, preko Muslimanskog bratstva, podiglo svijet sunitskih muslimana na noge, kako bi se spriječila ekspanzija Irana ka Mediteranu. Tek dogovorom u Minsku i ulaskom Rusa u rat u Siriji, kao i potpisivanjem sporazuma s Iranom, Obama je uspio konsolidirati svoje pozicije i zaokružiti svoju strategiju okončanja Hladnog rata.

Ali, daleko od toga da je time nastupio Vječni mir. Dapače, čitava stvar je vraćena na svoje izvorište – u Europu, točnije, ka Njemačkoj, čije je nedavno okretanje Rusiji narušilo geopolitičku ravnotežu. U nedostatku suradnje indolentnog predsjednika Obame, koji želi živjeti u svom imaginarnom svijetu „kraja povijesti“, britanski premijer Cameron, uz asistenciju liberalnih jastrebova i neokonzervativaca, preuzeo je inicijativu ka spašavanju Europe iz kandži ovog novog savezništva. Migrantski val koji je zapljusnuo obale Europe cilja Njemačku, preciznije, kancelarku Merkel, čija se popularnost i neprikosnovena vladavina Europom, pod teretom tog vala, počela ozbiljno urušavati. Kao što je velika izbjeglička kriza, pojava apatrida i kriza koncepta suvereniteta nacionalnih država najavljivala početak Drugog svjetskog rata, tako i ova migrantska kriza, koja ozbiljno prijeti narušiti koncept postnacionalne europske konstelacije, označava početak novog europskog građanskog rata. Samo što se taj rat sada odvija kroz soft power i demografski pritisak na europske nacionalne države, a ne oružjem.

Kao i u Drugom svjetskom ratu, i sada Britanija traži svoje saveznike na dominantno pronjemačkom Kontinentu, i nalazi ih, kao i tada, prije svega na Balkanu – u Grčkoj i Hrvatskoj. Naime, ako gledamo „balkansku rutu“ migrantskog vala, shvatit ćemo da su Grčka i Hrvatska ključne točke ovog britanskog kontraudara prema Njemačkoj. Dok Aleksis Cipras ništa ne radi da bi zaštitio granice Schengena i dok Zoran Milanović pravi koridor s Balkana prema Njemačkoj, migrantski val će neometano teći i ugrožavati pozicije gvozdene kancelarke. Njemačka pak strana koristi migrantski val kako bi ga zaustavila u Hrvatskoj i srušila probritansku Milanovićevu vladu. Samo iz ove geopolitičke konstelacije možemo razumjeti neprijateljsko postavljanje hrvatskih susjeda prema politici vlade Zorana Milanovića, ali i opozicije, predvođene HDZ-om, tradicionalno pod njemačkim utjecajem. Tome služi stezanje obruča oko Hrvatske u namjeri da se napravi migrantski Camp Croatia. Ali, dok god mi ne gradimo zid, propuštamo migrante i radimo pritisak na schengenske granice, Njemačka i tzv. „uže jezgro“ EU neće moći zatvoriti svoje granice.

U zadnje vrijeme je dosta nesporazuma proizvela inicijativa oko tzv. uspravnice, koju je lansirala predsjednica Grabar-Kitarović. Ona se tumači kao angloamerički „klin“ između Njemačke i Rusije, kao neka vrst nove Male Antante. Aludira se na Predsjedničine navodne veze u NATO-u, njene kontakte s Pentagonom, itd. Međutim, ako gledamo njeno pozicioniranje u aktualnoj migrantskoj krizi, jasno je da njena ideja nema nikakve veze s angloameričkom agendom u Europi. Novi Sjeverni tok i blokada ukrajinskog plinovoda je ideju takvog „klina“ učinila izlišnom. Uspravnica sada još samo može značiti obnovu ideje Mitteleurope kao sigurnosnog prstena oko Njemačke, dakle, jednu posve njemačku ideju. Jedini anglosaksonski „klin“ obnovljenom njemačko-ruskom savezništvu u Europi jest onaj koji se proteže od obala Jonije, preko Balkana, do Srednje Europe. U tom klinu Hrvatska stoji na prvoj crti bojišnice demontaže njemačke dominacije u Europskoj uniji i njenom restrukturiranju u savez suverenih europskih nacionalnih država, pod anglsaksonskim geopolitičkim kišobranom.

Izvor: Express

Kaos u Sloveniji pokazuje da je zaustavljanje migranata na granici put u katastrofu

Migrantski kolaps u Sloveniji, koji prijeti da se pretvori u kaos i anarhiju, zorna je slika onoga što bi se dogodilo u Hrvatskoj da smo slijedili naputke Predsjednice i lidera oporbe o zatvaranju zelene granice, slanju vojske na granicu sa Srbijom i poštivanju Dublina. Danas se svi naši ljubitelji žice moraju ujesti za jezik i priznati da bi žica na srpsko-hrvatskoj granici značila pretvoriti Hrvatsku u migrantski kamp, onako kako se to upravo događa Slovencima. Koliko je superiorna tim prijedlozima bila strategija Vlade RH o pravljenju koridora, tj. organiziranom prihvatu migranata i njihovom slanju dalje prema Njemačkoj i zemljama destinacijama, pokazuje i panika u Srbiji, gdje intenzivno razmišljaju o skretanju rute prema Rumunjskoj, kao i objede i pritužbe slovenskih zvaničnika europskim institucijama na račun Hrvatske. Da smo prihvatili strategiju slanja vojske na granicu, urednog registriranja migranata i poštivanja Dublina, danas bismo u Hrvatskoj imali preko 200 000 migranata, koliko ih je, prema podacima MUP-a, dosad ušlo u zemlju.

Ideja da se ne gradi zid prema Srbiji, već da se pravi koridor, kako bismo izbjegli scenarij pretvaranja Hrvatske u Camp Croatia, djeluje kontraintuitivno, ali je sasvim razložna, a kako vidimo i savršeno učinkovita. Naime, kao što vidimo iz slovenskog primjera, pokušaj sprječavanja ulaska migranata je nedjelotvoran kada ste suočeni s ovolikom masom ljudi, i u zemlji automatski stvara "usko grlo", koje tu državu pretvara u kamp. Na takav način samo slabite udar tog vala, čime pomažete sljedećoj zemlji u nizu da može efikasnije regulirati granicu i protok migranata. Žica i vojska bi možda imale smisla kada bi migrantski val bio jačine od nekoliko stotina ljudi po danu, ali pri snazi od nekoliko tisuća ljudi, takva strategija predstavlja recept za kaos i anarhiju. Mađarska je to mogla uraditi, jer je postojala alternativna ruta preko Hrvatske i Slovenije, kao i pregledne granice, ali mi to ne možemo, kao ni Slovenci, zbog konfiguracije terena na našoj granici, koja ju čini lako propusnom. Zbog toga se moramo oslanjati na inteligenciju a ne na silu.

Postoje dva načina na koji se migrantski problem može rješavati. Prvi je da zemlje kroz koje ide koridor ka Njemačkoj i zapadnoj Europi pokušaju na terenu zaustaviti val i na taj način štititi granice Schengena. To je ono što radi Slovenija. Efekt takvog pristupa je goreopisani, a to je pretvaranje dotične zemlje u migrantski kamp. Drugi pristup je ono što radimo mi, a to je pravljenje koridora ka Njemačkoj. Efekt takvog pristupa je da se time radi pritisak na Njemačku kako bi što hitnije tražila rješenje problema na njegovom izvorištu. Problem oko migrantske krize će se tim prije rješavati koliko bude jači taj pritisak, jer Njemačka ima instrumente kojima može tu krizu riješiti, ili bar ublažiti. Ni mi, ni Slovenci, pak, takve instrumente nemamo. Jedino možemo naše države pretvoriti u kamp za tisuće nezadovoljnika, što je recept za anarhiju. Učinak našeg pristupa je puno bolji, i već je dao rezultata, kada je prošlog tjedna kancelarka Merkel otputovala u Ankaru kako bi s turskim premijerom Erdoganom pokušala zaustaviti migrantski val ka Europi.

Zašto ova jednostavna spoznaja nije još doprla do hrvatske javnosti može se objasniti ne samo time što u Hrvatskoj ne postoji konsenzus političke elite oko rješavanja migrantskog problema, kakav postoji, recimo, u Srbiji i Sloveniji, već i pritiscima koji iz EU stižu na račun Hrvatske. Jasno je zašto su Nijemci ljuti na nas. Popularnost gvozdene kancelarke počela se naglo osipati masovnim priljevom migranata. Također, očito je da Hrvatska, pored Grčke, jedina vodi disonantnu politiku na "balkanskoj ruti". Nije slučajno da su to i jedine članice EU koje nisu pod direktnom kontrolom Njemačke, već svoje saveznike imaju s one strane Kanala i Atlantika. Stoga nije potpuno neosnovana pretpostavka da se migrantska kriza od strane Njemačke i naših susjeda koristi kako bi se srušila probritanska vlada Zorana Milanovića. To objašnjava i zašto je EU stala na stranu Srbije u tzv. trgovinskom ratu prošlog mjeseca, kao i izvjesnost da će u sadašnjoj situaciji stati na stranu Slovenije. Bez Milanovića, koji pravi koridor i opstruira ideju stvaranja zimskog migrantskog kampa na Balkanu, sve bi bilo lakše. Mi bismo prihvatili zahtjev iz Bruxellesa da "zadržimo malo" migrante i olakšali Njemačkoj odbijanje plotuna koje Tsipras ispaljuje iz Grčke. To je scenarij koji moramo izbjeći.

Večernji list