U pandemiji je cenzura na društvenim mrežama institucionalizirana

Čak i autoritarna uređenja pokušavaju legitimirati svoje postupke pred sudom javnosti, ali digitalne platforme vam nikada neće reći razloge zbog kojih su vas blokirale

Kada se jednom ova pandemija završi, pa se bude podvlačila crta, vjerojatno će u njezin negativan skor ući i potpuni gubitak povjerenja u društvene mreže. “Prije korone” svi smo odlazili na Twitter ili Facebook kao na neki forum, gdje se koliko-toliko moglo uživati u slobodnoj i otvorenoj raspravi i razmjeni mišljenja. Činilo se kao da na društvenim mrežama postoji prozorčić u svijet, koji nam je dotad bio nepoznat i nedostupan. 

Dok se za “tradicionalne medije”, poput novina, radija i televizije, smatralo kako su u rukama elita koje nam svoje istine nameću “odozgo”, za društvene mreže se mislilo kako pružaju prostor istinskoj demokratskoj raspravi, gdje je svatko mogao iznijeti svoje mišljenje, bez straha od cenzure. Ako je Veliki Brat preko tradicionalnih medija “gledao nas”, putem društvenih mreža mi smo gledati Velikog Brata.

A onda smo, kada je izbila koronakriza, vidjeli kako su i velike digitalne platforme, pod izgovorom zdravstvenih i sigurnosnih razloga, počele zavoditi cenzuru kroz takozvani fact-checking. Doduše, cenzure je bilo i do tada, pa smo mogli vidjeti kako se povremeno blokiraju neki sadržaji, ali ta cenzura nije bila sistemska. Tek s koronom je cenzura na društvenim mrežama postala institucionalizirana.

Izlika je, naravno, bila u tome kako zbog ozbiljnosti situacije treba blokirati sve alternativne teorije oko pandemije i usmjeriti ljude na službene izvore informiranja kao na jedino pouzdane i relevantne. Tako smo dobili mantru o tome kako “treba slušati struku”. A struka je toliko puta griješila i samoj sebi upadala u usta da smo kao rezultat dobili potpuno gubljenje društvenog povjerenja i stvaranje panike koja nas je sve samo dodatno ugrozila.

Štoviše, paniku je podgrijavala sama “struka”, kako bi, u nedostatku pravog odgovora, stvorila izgovor i dala sebi na značaju, pa je na kraju ispalo kako bismo kao društvo bolje prošli da smo se držali starih dobrih teorija zavjere, nego što smo slijedili uputstva samozvanih proroka. Bar bi bio očuvan minimum društvenog povjerenja. Ali, tako je to kada se autoritet gradi na laži, uvijek se izdigne za koji kat više, pa ga i mali potres sruši.

Kao da cenzori na društvenim mrežama i fact-checkeri ništa nisu naučili od grafita na fasadama zgrada. Kroz cenzuru se ne može graditi autoritet istine, jer je to poput građenja kule na pijesku, koju izbriše prvi malo jači val. Zabrane samo stvaraju otpor i postaju hrana onome protiv čega se, navodno, bore. Zbog svega toga je povjerenje ljudi u društvene mreže danas manje nego povjerenje u tradicionalne medije.

Međutim, kod ovog novog oblika cenzure na društvenim mrežama postoji još jedna dimenzija, koja dodatno pobuđuje zabrinutost. Vjerojatno ste i sami bili u situaciji da budete blokirani i to bez nekog naročitog razloga. To je zato što ste nekom riječju ili slikom aktivirali algoritam. Ti algoritmi su pod zaštitom poslovne tajne, tako da je to oblik cenzure koji je potpuno anoniman i čiji su razlozi nedostupni javnosti.

Svako civilizirano društvo počiva na nekoj vrsti povjerenja i konsenzusa oko temeljnih vrijednosti i pravila ponašanja. Demokracije se smatraju najrazvijenijim oblikom civiliziranog društva, između ostalog, zato što u njima vlast polaže račun javnosti za svoje postupke. Čak i autoritarna uređenja pokušavaju legitimirati svoje postupke pred sudom javnosti. No, digitalne platforme vam nikada neće reći razloge zbog kojih su vas blokirale.

S cenzurom na društvenim mrežama ulazimo u svijet orvelovštine i inducirane društvene paranoje, u kojem nikad ne znate kojim ćete svojim postupkom pokrenuti mehanizam kažnjavanja i cenzure. Još i gore, umjesto običaja da se vlast opravdava građanima kada uvodi neka ograničenja, stvara se atmosfera u kojem su građani ti koji se moraju pravdati i kojima može biti uskraćeno pravo glasa bez ikakvog objašnjenja.

To je razlog zbog kojeg digitalne platforme, koje su nekad smatrane izuzetnim sredstvom za proširenje demokracije, danas, zajedno sa svojim algoritmima i fact-checkerima, predstavljaju možda i najveću prijetnju za demokratski poredak. Cenzura na društvenim mrežama slama povjerenje na kojem počiva svako civilizirano društvo, koje može postojati samo ako se razlike u stavovima rješavaju u slobodnoj i otvorenoj raspravi.

Večernji list

Demokracija je cinična, njene su laži “male”, a istine relativizirane

Protiv laži se ne može boriti argumentom i činjenicama, jer ju tako samo jačamo i dajemo joj na važnosti. Ukazivati na bjelodano nema smisla u sobi punoj pijanih ljudi.

Stiglo je proljeće i pred nama su još jedni izbori. To je ono kad političarima ispadaju bomboni iz usta dok nam obećavaju bolje sutra. To bolje sutra uvijek bude “malo sutra”, ali svejedno, kao po nekoj navici, doduše uz gunđanje i poneku psovku, predstava uvijek ide dalje. Jedino ponekad igrači malo zamijene mjesta, ali i to zato samo kako bi sve ostalo isto. Kažu nam, to je demokracija, nema tu puno mjesta za gunđanje, jer takva su pravila igre.

Moram priznati kako me je uvijek fascinirala lakoća s kojom političari bezočno prosipaju svoje laži. No, još više od toga me fascinira to kako im taj trik uvijek prolazi, kao i naša sposobnost da beskrajno gutamo te laži. Stalno nam serviraju svoje gluposti i svi pritom znamo kako nas lažu u oči, a opet im poklanjamo svoje povjerenje. To naše pristajanje na laž je možda najfascinantnija stvar u čitavoj priči.

Joseph de Maistre je zbog toga usporedio političare s kovačima lažnog novca. „Lažna mišljenja sliče na lažni novac. Iskovao ih je neki prevarant, poslije ga troše pošteni ljudi koji učestvuju u prevari, a da nisu ni svjesni onoga što čine“. No, i ovaj veliki reakcionar tu je, izgleda, podlegao prosvjetiteljskoj obmani. Paradoks je u tome da smo mi svjesni toga kako je sve laž, a opet pristajemo na obmanu.

Ima u tom pristajanju nečeg ponižavajućeg. Theodore Dalrymple je tu vrstu poniženja opisao kao bit komunističke propagande. “Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom i sam pomalo postati zao. Čovjek koji se ničemu ne odupire propada i nestaje. Društvom nemoćnih lažaca je lako upravljati.” No, dok nas povijest uči kako u komunizmu, ipak, postoji gornja granica pristanka na laži, u demokraciji izgleda kako to baš i nije slučaj.

Nedavno sam gledao dokumentarac o padu Ceausescuova režima u Rumunjskoj. Nezaboravna je scena tokom njegovog zadnjeg mitinga, kada ljudi u jednom trenutku shvate kako svi misle isto i kroz masu se pronese žamor i uzvici, koji ubrzo prerastaju u skandiranje protiv diktatora. Ceausescu je zbunjen, viče na njih i nemoćno širi ruke. Bio je to trenutak sloma režima. Par dana nakon toga je osuđen i smaknut.

S demokracijom je drukčije. Za razliku od nesretnog Rumunja, današnji političari, iako se ne bi moglo reći kako su pretjerano promućurni, nikako se ne daju zbuniti u svojim lažima. Oni nikad neće doživjeti svoj “trenutak istine”, ma koliko mi na njih vikali. Iza njihove “velike laži” ne stoji neka istina, koja bi predstavljala njihovu slabost. U tom kapacitetu za apsorpciju laži demokracija se, čini se, pokazuje kao razvijeniji oblik komunizma. 

Demokracija je cinična, njene su sve laži “male”, a istine relativizirane. Demokratski “kovači lažnog novca” nam ne podvaljuju velike sume, već sitniš. Oni koriste povjerenje ljudi kojima prodaju svoje male gluposti i laži, na koje ne reagiramo, jer ih ne smatramo toliko bitnima ili pak zbog “mira u kući”. Oni žabu, da tako kažem, ne kuhaju na velikom plamenu, gdje one odmah poiskaču iz lonca ili brzo uginu, već na tihoj vatri.  

To je veliki trik propagande u demokraciji. Ona ne počiva na nekoj Velikoj Laži, već na malim lažima, koje se prodaju uvijek malo zašećerene - najčešće pod firmom oslobođenja i progresa. One možda ovdje podriju povjerenje u neki autoritet, ondje pokolebaju vjeru u neku konvencionalnu istinu ili nam tamo sugeriraju zašto se ne treba držati neke društvene norme. Na kraju tog procesa sami ne možemo vjerovati vlastitim očima, niti umijemo raspetljati klupko laži u koje smo upetljani.

I kako sad spasiti žabu od kuhanja, dok nam političari prodaju svoje sitne, male, zašećerene laži? Laž je uvijek milija uhu od istine, pa se zato kaže kako obiđe svijet deset puta dok istina nazuje cipele. Laž je teško ogoliti, jer ona nema svoju suštinu, pa kad ju pokušamo napasti imamo osjećaj kako “pucamo u prazno”. Zbog toga, kada napadamo laž, uvijek smo na gubitku, jer ispada kako se pravdamo i stavljamo u podređeni položaj.

Glupost tako odnosi štih zdravom razumu. Protiv laži se ne može boriti argumentom i činjenicama, jer ju tako samo jačamo i dajemo joj na važnosti. Ukazivati na bjelodano nema smisla u sobi punoj pijanih ljudi. Zato s glupošću nema rasprave, nego se ona odmah i bez objašnjenja baca u smeće. Umjesto da mi objašnjavamo svoju istinu, neka laž objašnjava zašto nije smeće. To je jedini način da izgradimo društveni štit od gluposti i laži kojima nas truju političari.

Večernji list

Srećom, u ljudskoj je prirodi da se opire trajnoj histerizaciji društva

Što si veći korona-paničar to su tvoja korona-uvjerenja istinitija i dublja.

Prošlo je godinu dana otkako smo pohrlili u supermarkete u potrazi za WC papirom kako bismo se zaštitili od virusa koji napada pluća. U tih godinu dana toliko smo se navikli na stajanje u redovima da bi netko mogao pomisliti kako je to bila godina u kojoj je sve bilo u redu. A ipak, život nam se svima u ovih godinu dana stubokom promijenio, pa svi imamo osjećaj kao da prolazimo kroz pravu malu revoluciju.

Pandemije i dramatični događaji u povijesti čovječanstva koje nazivamo revolucijama, nekako su kroz povijest uvijek i išli zajedno - Atenska kuga u Periklovo doba, Crna smrt i seljački ustanci, Londonska kuga i Slavna revolucija, Španjolska groznica i uspon komunizma i nacizma u Europi, da pobrojim samo neke. Netko bi mogao pomisliti kako ugroze za fizičko i mentalno zdravlje društva imaju jedan te isti uzrok.

Mi, doduše, ne znamo na što će izaći ova naša nesreća, ali je jak osjećaj kako zdravstvena kriza kroz koju prolazimo neće završiti samo na tome i bez značajnih posljedica po čitav društveni poredak. U to nas u svojim medijskim istupima uvjeravaju i razni “eksperti”, tvrdeći kako se trebamo pomiriti s tim kako će izvanredne mjere koje su uvedene u krizi ostati trajno s nama, bez obzira na to kad će sama pandemija završiti.

Drugim riječima, iako će korona-kriza jednom svakako proći, moguće čak do ljeta i sasvim nestati, suočeni smo s načinom razmišljanja koji na krizu gleda kao na nešto trajno, čak štoviše, kao na imperativ koji nalaže promjenu čitavog društva. To je način razmišljanja koji je isključiv i izrazito netolerantan prema bilo kakvim optimističnim prognozama i nadanjima kako ćemo svoj život uskoro vratiti u kolosijek “starog normalnog”.

Probajte javno iskazati svoju sumnju u efikasnost uvedenih mjera ili pak iskazati nadu u skori povratak starom načinu života, pa ćete vidjeti kako će prema vama letjeti strelice osuda kako ste društveno neodgovoran egoist i, u biti, okrutan čovjek. Svijest o permanentnom karakteru krize kroz koju prolazimo danas se smatra jedino društveno prihvatljivom sviješću. Što si veći korona-paničar to su tvoja korona-uvjerenja istinitija i dublja.

Ideja permanentne korona-krize naših eksperata po svemu podsjeća na razmišljanja nekih revolucionarnih propagandista iz prošlosti, koji su zagovarali koncept tzv. permanentne revolucije. Taj je koncept skovao intelektualni papa tih revolucionara, Karl Marx, kako bi opisao Napoleonov uspon na vlast. Marx je vidio kako su stalna Napoleonova ratovanja s po Europi pružala izvanredan izvor legitimiteta njegovoj apsolutnoj vlasti.

Slično tome, mislio je, i proleterska revolucija može uspjeti zadržati svoju vlast samo ako ta revolucija bude imala karakter trajne krize. Permanentna revolucija znači trajnu krizu. Pedale revolucionarnog bicikla se ne smiju prestati vrtjeti, jer bi to značilo gubitak balansa i neminovan pad u revolucionarni šamac. Permanentna revolucija, dakle, za svoj nužan uvjet ima nestabilnost, koja se hrani stalnim osjećajem ugroze.

To je razumio i Orwell, koji je u svojim romanima opisao kako je osjećaj stalne opasnosti od uništenja jedini izvor moći za ljude na vlasti. Zbog postojanja te prijetnje, bila ona stvarna ili samo imaginarna, čitavo društvo se mora podvrgnuti organizacijskom principu u svrhu obrane od te prijetnje. Svaka sumnja u tu prijetnju smatra se kontrarevolucionarnom, pa je lov na neprijatelje revolucije nužan kako bi se očuvala razina svijesti o krizi.

Revolucije ne podnose opuštenost i sretna vremena. Ona se hrane apokaliptičnim očajem ljudi koji su uvjereni kako im životi vise o koncu i kako ćemo svi uskoro pomrijeti, ako se pod hitno ne uozbiljimo. Povijest revolucija je historija histerizacije društva. To je i razlog zašto revolucije nikad ne mogu ostvariti svoje ciljeve, jer kad bi ih ostvarile, same bi izgubile smisao svog postojanja. 

Zato valjda i današnje proroke permanentne korona-krize zamišljamo prije u suknjama i s pregačama, nego u crnim mantilima i s tetejcima za pasom. Srećom, postoji nešto u ljudskoj prirodi što se opire trajnoj histerizaciji društva. Život u stalnoj krizi je većini normalnih ljudi iscrpljujući i naporan. Zato se i treba nadati kako će stari dobri politički oportunizam na kraju odnijeti štih neumornoj revolucionarnoj volji za radikalnim preoblikovanjem društva.

Večernji list

"Progresivna" ljevica u Chicagu ponaša se kao isilovci u Palmiri

Uvijek mi se sviđala pomisao kako je Ivan Meštrović napravio dobru fintu kada je Amerikancima, koji su mu naručili skulpturu kauboja i Indijanca, poslao dva Indijanca

Mnoge je u Hrvatskoj ovih dana zaprepastila vijest kako gradske vlasti u Chicagu razmišljaju o uklanjanju čuvenih Meštrovićevih skulptura Indijanaca “Strijelac i Kopljanik”, koje od 1928. godine stoje na ulazu u tamošnji Grantov park. Kako saznajemo, Meštrovićev je spomenik čikaškom gradskom povjerenstvu sumnjiv zbog svog “romantiziranog i reduktivnog načina prikazivanja američkih Indijanaca”.

Što god to značilo, teško se oteti dojmu kako se ovdje radi o retrogradnom i barbarskom načinu razmišljanja, koje bismo možda očekivali od talibana u Afganistanu ili isilovaca u Siriji, ali ne i od urbane i progresivne američke ljevice u Chicagu, koja je sebi, kako čitamo, dala u zadatak preispitati spomenike koji “promiču osobe i događaje vezane uz rasizam, ropstvo, genocid ili netočan prikaz američkih Indijanaca”.

Ne znam kako vi gledate na to, ali meni se, kao nekom tko je u “kaubojcima” bio na strani Indijanaca, uvijek sviđala pomisao kako je Meštrović napravio dobru fintu kada je Amerikancima, koji su mu naručili skulpturu kauboja i Indijanca, poslao dva Indijanca. Teško mi je uopće ući u um nekoga tko bi u tim skulpturama mogao vidjeti bilo kakav rasizam, čak i ako pristanemo umjetnički izričaj tumačiti ideološkim kategorijama.

Naravno, Meštrovićevi Indijanci ovdje su samo usputne žrtve ideološkog amoka u kojem se nalazi današnja ljevica na Zapadu, koji ruši sve pred sobom. No, nije ta rušilačka vojna koju današnja ljevica provodi protiv kulture od jučer. Sjetit ćemo se rušenja “sumnjivih” spomenika za mandata prošlog američkog predsjednika, kada je progresivna inteligencija vandalizam pozdravljala kao “vrhunski čin kritike kulture”.

Govorilo se kako je to izraz povišene svijesti o prijetećem fašizmu. Potom se val destrukcije prelio preko oceana, pa smo ljetos mogli gledati kako je pod udar ljevičarske “kritike kulture” došao i spomenik čuvenom “fašistu” Winstonu Churchillu. U isto vrijeme se u akademskoj zajednici razvila polemika kako treba iz udžbenika izbaciti Aristotela i Kanta, kao poznate bjelačke rasiste. A evo, sada je na red došao i naš Meštrović.

No, ne treba se previše upinjati kako bi se ušlo u razloge barbarskog načina razmišljanja današnje ljevice. Ono i nema svoju racionalnu pozadinu, već se temelji na iracionalnim motivima i atavističkim reakcijama. Kada ljevica koristi riječi poput “fašizam”, “rasizam”, “kolonijalizam”, to nisu termini koji objašnjavaju stvarnost, već ideološke batine za umlaćivanje neprijatelja.

To što se ljevica i njena kulturna agenda danas smatraju nečim “progresivnom” samo je refleksija toga što ljevica već dugo kontrolira jezik koji koristimo, gdje je pojmove koje koristimo uspjela natopiti emotivnim sadržajima koji podržavaju njezinu agendu. To je i razlog zbog čega nam imamo problem razmišljati o današnjoj ljevici kao nečem nazadnom i iracionalnom, čak i kad smo suočeni s ogoljenim barbarstvom.

Ideološki arsenal ljevice ne služi racionalnom opisu stvarnosti, već denunciranju svih onih koji ne pripadaju njihovom kultu kao “nazadnjaka” i “rasista”. Kako što neki kult ne mora imati svog Boga, ali mora imati svog Vraga, tako je i ljevici dovoljno imati svojih “dva minuta mržnje” kako bi očuvala svoju “progresivnu” agendu. Gospodar je onaj koji ključnim riječima uspije žigosati svog neprijatelja.

Pa, ipak, “ružna istina” ljevice je to da nikada nije imala intelektualne snage za izgradnju neke svoje kulture ili nekog boljeg, drukčijeg svijeta. Njena je bit uvijek bila reakcija na postojeći svijet, a nikada rješenje problema koji taj svijet muče. Zato je program ljevice uvijek više ličio na spisak aveti nekog progonjenog čovjeka, nego stvarnih problema koji muče ljude zdrave pameti.

Rasprava s ljevicom često može sličiti na raspravu o okultnim stvarima i čudnovatim bićima, nego na raspravu o stvarnim problemima i izgradnji budućnosti. Ljevica je reaktivna i svoj program može provoditi jedino kroz destrukciju stvarnosti. “Komunizam ostavlja samo ruševine”, govorio je Furet.

Naš je jedini problem što ljudi s tako zaigranim lutkama u glavi danas imaju stvarnu moć, vladaju kulturnim institucijama i mogu prouzročiti stvarnu štetu. Danas su na tapetu Meštrovićevi Indijanci, sutra Kantova Kritika čistog uma, a onda...tko zna?

Večernji list