Milost prema vuku je okrutnost prema janjetu

Kad se netko poziva na kršćansko milosrđe i traži za nekoga oprost, prvi je korak na tom putu pokajanje za počinjeni zločin onoga tko taj oprost traži

Prije nekih osam godina “Večernji list” je prenio zastupničko pitanje jednog talijanskog senatora o tome dokle je došla istraga ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Ševe, kojeg je 1972. godine u okolini Venecije ubila jugoslavenska Udba, zajedno s njegovom suprugom i njenom kćerkom. Tada su se u svijest hrvatske javnosti urezale ove monstruozne riječi: „Mala me fiksirala u oči kada sam joj ubio majku. Onda sam ubio i nju.“

Djevojčica se zvala Rose Marie Ševo i imala je samo devet godina. Taj su zapis, koji ledi krv u žilama, britanske vlasti pronašle tijekom istrage jednog drugog udbaškog smaknuća među osobnim stvarima Vinka Sindičića, čije se ime od samog početka dovodilo u vezu i s ubojstvom obitelji Ševo. Taj je monstruozni zločin i dan danas ostao neriješen, a njegovi mogući nalogodavci i sam izvršitelj nekažnjeni.

Međutim, o jednoj drugoj kazni ovih se dana podigla velika prašina u javnosti. Preciznije, ne toliko o kazni, koliko o pomilovanju. Prašinu je, naime, podigla vijest kako bi predsjednik Milanović mogao pomilovati bivše šefove Udbe, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima je sud u Muenchenu 2016. godine presudio dugogodišnju kaznu zatvora zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983 godine.

Na stranu to što hrvatsko društvo očito ima problem suočavanja s lošom prošlošću, pa se mahom drugi bave rješavanjem tih naših problema, dok mi sami uglavnom tražimo izlike za njih. Ali, posebno je zanimljivo potcrtati kako je sama inicijativa oko pomilovanja udbaša pokrenuta na Veliki petak. To je potaknulo mnoge da se upitaju ima li neke simbolike u tome da se baš na taj dan traži pomilovanje BARABA?

Zagovornici ove inicijative, kao posebnu olakotnu okolnost u prilog oslobađanju udbaša često navode njihove navodne zasluge za državu. O tim su zaslugama i sami udbaši dobili priliku očitovati se preko medija, premda u tom očitovanju nismo mogli pronaći i riječi pokajanja. Neki će na to primijetiti kako je i sam Baraba bio zelot, odnosno, netko tko se borio za državu, pa imamo isti izgovor kao kada se s križa skidalo razbojnike, dok se nekog drugog ostavljalo na tom križu.

A koliko su zaista bili bitni, najbolje govori to što ih je Tuđman vrlo brzo umirovio, koliko im je vjerovao. Zanimljivo je, pritom, kod tih moralizatora opće struke, kako im Tuđman, inače, ni za što nije dobar, osim kad se trebaju opravdati zločini druge strane, odnosno, kada treba braniti Udbu i komunizam. Očito se tu radi o glavama u kojima još uvijek nije srušen Berlinski zid, pa tu onda nije problem po potrebi objesiti i Tuđmanovu sliku.

Zbog toga neki u svemu ovome ne vide promisao ni milost, već primisao i taktiku. Tako smo imali premijera koji je ušao u sukob s Europskom unijom i Njemačkom samo kako bi spriječio izručenje udbaša, da bi onda, kao predsjednik, izrijekom odbijao svako pomilovanje kao nešto retrogradno, što treba ukinuti - a sve kako bi skupio dovoljan broj odbijenica. I sada, kako pomilovanje udbaša ne bi bio presedan, on će pomilovati i dovoljan broj branitelja.

I dok se mediji budu bavili zločinima drugih koje je pomilovao, ova dva udbaša će ispasti slabašni starci. I dok se budemo raspravljali tko je više kriv, oni će ispasti oni koji su pomogli državu u svemu onome o čemu više nema živih svjedoka, vodit će iz zatvora reformu pravosuđa, a rodbina će im, korak po korak, preuzimati kontrolu nad nekim strankama. Samo da se udbaši oslobode, jer oni su, ipak, uglednici.

Zanimljiv je, pritom, i izgovor kako onaj koji je sprječavao izručenje i koji će, po svemu sudeći, osloboditi udbaše, sada tvrdi kako on nije udbaš zato što je Plenković udbaš. I zato što je Plenković udbaš, on to nikako neće biti. Pa ako ste obojica udbaši, kako to što je jedan udbaš može biti dokaz da onaj drugi ne može biti udbaš, čak i ako pomiluje udbaše? A kad, usto, Plenkovića naziva “sinom majora KOS-a” (onda je, valjda, kosovac?), sve ovo ispada kao sukob Udbe i KOS-a.

I tako sad imamo situaciju u kojoj je netko za nešto osuđen, dok drugi za njih zazivaju milosrđe. Pa, lijepo je pokazivati milosrđe, ali je uvjet primanja milosrđa pokajanje. Milost se ne može tražiti u tuđe ime, jer je lako nama ispričavati se i tražiti izlike za tuđa nedjela. Zato, kad se netko poziva na kršćansko milosrđe i traži za nekoga oprost, prvi je korak na tom putu pokajanje za počinjeni zločin onoga tko taj oprost traži.

Kao što kaže Toma Akvinac, “pravda bez milosti je okrutnost, ali milost bez pravde je majka svih relativizacija”. Milosrđe ne ide bez pravde. Zato je milost prema vuku okrutnost prema janjetu. A sud je tu izrekao kaznu, i pravda je tu rekla svoje. Pritom moramo znati kako se tu radi samo o osudi za jedan zločin, a koliko je još takvih zločina koji su ostali bez jasnog krivca i primjerene kazne? Kao, primjerice, ona djevojčica s početka ove priče. 

Večernji list

Politički vlastodršci u BiH mogli bi imati "zanimljivo ljeto"

Ako politički vlastodršci u BiH ne ispune ono što su obećali oko izmjena izbornog zakona, čini se kako bi institucije pravne države mogle, uz pomoć Zapada, konačno početi raditi svoj posao.

Geopolitički potres koji je izazvan ruskim napadom na Ukrajinu prirodno je izazvao povećanu zabrinutost za situaciju u Bosni i Hercegovini, jer se pretpostavlja kako bi to mogla biti sljedeća točka na koju bi se mogla preliti kriza s europskog istoka. Svi strahuju kako bi BiH mogla poslužiti kao zgodan alat u Putinovim rukama za skretanje pažnje i slabljenje pozicija Zapada izazivanjem novog kriznog žarišta u Europi.

Tim strahovanjima svakako pridonosi i okolnost da je ovo izborna godina u BiH, a da neka ključna pitanja, poput dugo najavljivane i pripremane reforme izbornog zakona, još uvijek nisu riješena. To kod mnogih promatrača i aktera tamošnje političke scene, naročito u hrvatskom taboru, izaziva frustraciju i osjećaj kako su njihova očekivanja ponovno izigrana, te da će im i ovoga puta predstavnike birati drugi.

Međunarodna je zajednica od lokalnih aktera tražila da se ispune dva uvjeta, prvo, da izbori budu redovni, i drugo, da se pristupi reformi izbornog zakona. Znamo kako je hrvatska strana pristala na to, tražeći samo da se ispoštuje uvjet ravnopravnosti političke zastupljenosti. Međutim, istovremeno je diplomatskim kanalima upozoravano kako će bošnjačka strana u zadnji tren opstruirati dogovor novim uvjetovanjima.

I naravno, dogodilo se ono što je i najavljivano. Bošnjačka strana je izigrala dogovor i izborni zakon nije izmijenjen. Pritom su, izgleda, računali s tim kako im je to i do sada prolazilo, ali i kako im Bidenova pobjeda ide na ruku. Vjerovali su kako je Biden netko tko “ima razumijevanja” za bošnjačku stranu, te da će on riješiti njihov problem. A koliko on razumije Bosnu vidimo dok se kod kuće stalno bori s telepromterom.

A onda se dogodio i napad na Ukrajinu, koji ih je dodatno uvjerio kako će Zapad tek sada dodatno biti uz njih, jer su s druge strane “Putinovi igrači”. No, čini se kako bošnjačka strana, u stvari, nije potpuno razumjela stvarnu dubinu promjena koje je u svijetu izazvao Putinov rat u Ukrajini. Stvar se stubokom okrenula, jer su i globalni igrači postali svjesni kako bi svaka destabilizacija BiH u ovoj situaciji išla Putinu na ruku.

Zbog te je opasnosti Zapad sada snažno zaigrao na dugogodišnje partnere u regiji, a jasno je tko je tu glavni partner, s kojim već desetljećima usuglašavaju zajedničke točke suradnje. Tako se upravo početkom travnja nekako poklopilo da se u Zagrebu održi skup na kojem je obilježeno trideset godina američko-hrvatskih diplomatskih odnosa, na kojem je gostovao i posebni izaslanik američke vlade za zapadni Balkan, Gabriel Escobar.

Bošnjačka je politika dosad imala odjeka na Zapadu jer nikad vrh zapadne politike nije rješavao pitanje BiH, nego su to uvijek bili službenici nižega ranga. S promjenom svake administracije u Washingtonu dolazila bi nova ekipa, kojoj su se Bošnjaci predstavljali kao netko tko je za suradnju, dok je “druga strana” uvijek bila ta koja suradnju ne prihvaća i opstruira napredak. I to je bila taktika koja je uvijek dosad prolazila.

Međutim, ovaga je puta hrvatska diplomacija odradila svoj posao i unaprijed upozorila zapadne partnere što će se dogoditi. Sve će naizgled ići svojim tokom, dok zadnjih dan-dva bošnjačka strana ne ubaci novi uvjet i dogovor propadne. Objasnili su im kako su Bošnjaci samo deklarativno za zapadne integracije, priključenje EU i pregovore, ali im to, u stvari, ne odgovara dok ne ostvare dominaciju unutar Federacije.

I to se i dogodilo, ali je ovoga puta, čini se, Bošnjake došla glave taktika držanja fige u džepu na koju su naučili, jer su sami upali u unaprijed postavljeni parangal. Otuda ne iznenađuje njihova konsternacija porukama koje je sa skupa u Zagrebu poslao Gabriel Escobar, izjavivši kako “o građanskoj BiH možemo razgovarati tek nakon ulaska u EU”, te da su najveći problem BiH “neodgovorno vodstvo i korupcija”.

Nediplomatski rečeno, ako politički vlastodršci u BiH ne ispune ono što su obećali oko izmjena izbornog zakona, čini se kako bi institucije pravne države mogle, uz pomoć Zapada, konačno početi raditi svoj posao. Zato je tragikomično sada slušati službeno Sarajevo kako govori o miješanju u unutarnja pitanja BiH. Znači, svi oni koji ne podržavaju bošnjačku politiku miješaju se u unutarnja pitanja BiH, a oni koji podržavaju se poželjni sugovornici.

Stoga je teško ne primijetiti kako će imati zanimljivo ljeto svi oni koji budu radili na opstrukciji redovnih izbora i izigravanju jamstava oko promjene izbornog zakona. U toj je atmosferi sada zanimljivo kako neki već prijete kako se oni “uvijek mogu okrenuti Turskoj”. Kao da im tu Turska puno može pomoći, osim ako pod tim ne misle na opciju traženja egzila pred pravosudnim organima? Poznato je, uostalom, kako nije teško živjeti daleko od amaneta - ako se ima s čim.

Večernji list

Macrona s Marijom Antoanetom povezuje nešto više od strasti prema skupim parfemima

Čini se kako je Macron prešao ne samo granicu političke odgovornosti i elementarne pristojnosti, već i granicu poniženja koju je jedna nacija spremna istrpjeti od onih na vlasti.

Pažljiviji promatrači francuske političke scene smatraju kako bi ovogodišnja velika izborna završnica između Macrona i Le Penove mogla predstavljati reprizu izbornog preokreta iz 1981. godine. Na tim je izborima François Mitterrand ostvario neočekivanu pobjedu nad tadašnjim predsjednikom Valery-Giscard d’Estaingom i postao prvi socijalistički predsjednik Francuske nakon Drugog svjetskog rata. 

S Mitterandom je francuska politika doživjela potpunu promjenu smjera. On je demontirao sustav degolističkog suverenizma i uveo Francusku u eru posthladnoratovskog globalizma, koji je postao dominantan smjer francuske politike sve do naših dana. Predsjednici su se mijenjali, ljudi su glasali za nova lica i za različite stranke, ali se se glavni politički smjer zemlje otada više nije mijenjao. 

Macronova se politika, u biti, ne razlikuje od one Hollandeove, Hollandeova od Sarkozyjeve, Sarkozyjeva od Chiracove. Stoga vidimo kako Francuzi imaju isti problem kao i većina drugih nacija koje svoje predstavnike biraju na povremenim izborima i zbog toga sebe nazivaju demokratskim društvima. Ljudi na izborima glasaju za različite politike, ali to nema nikakav utjecaj na politički smjer u kojem se zemlja vodi.

U zadnjih četrdesetak godina svaki je francuski predsjednik bespogovorno slijedio globalističku agendu koja je zacrtana u vrijeme Mitteranda. To je cinična politika praznih polica, u kojoj nije važno jeste li lijevo ili desno, imate li konzervativna ili liberalna uvjerenja, sve dok služite uskim interesima vladajuće elite na štetu ostatka društva. Rezultat te politike je nestanak srednje klase i zemlja koja je postala imigrantska Meka.

U tom se smislu može reći kako izbori u demokracijama, ipak, imaju neke posljedice, ali su one jako udaljene od onoga što od njih očekuju oni koji glasaju. U francuskim metropolama više ne živi srednji sloj, a u predgrađima radnička klasa. Poslovi su pobjegli na neke udaljene destinacije, s jeftinijom random snagom. Globalizacija je uništila tradicionalno biračko tijelo, a korist je izvukla jedino elita okupljena oko vlasti.

Zbog toga raskoraka u interesima politička klasa s nepovjerenjem gleda na demokratske izbore. Za njih je to neugodnost koja se mora otrpjeti kako bi glasači održali iluziju kako su važan dio odlučivanja o sudbini zemlje. Odlučujuća je stvar promocija agende koju zastupa elita. Smisao je demokratskog odlučivanja u proceduri, ali ako to ugrožava “demokratske vrijednosti”, proceduru možemo žrtvovati.

To je i razlog zbog kojeg politička klasa osjeća sve veću netrpeljivost prema onima koje navodno predstavlja. Macron je savršeni predstavnik takve tendencije. Svi se sjećamo kako je nedavno prijetio necijepljenim građanima kako će im “zagorčati život”, tvrdeći kako oni, u stvari, i nisu građani. Korona je iskompleksiranim malim diktatorima širom globusa pružila priliku da iskale sav prezir koji osjećaju prema narodu.

Naravno da nijedan normalan političar ne bi sebi dozvolio izgovoriti takvo što, a pogotovo provoditi takvu diskriminatorsku politiku, u društvu u kojem je važno što o tome misle obični građani. Samo u društvu koje više nije demokratsko politička elita sebi može dozvoliti javno očitovanje prezira koje osjeća prema narodu kojim vlada. Macrona s Marijom Antoanetom izgleda povezuje nešto više od strasti prema skupim parfemima. 

Čini se kako je Macron prešao ne samo granicu političke odgovornosti i elementarne pristojnosti, već i granicu poniženja koju je jedna nacija spremna istrpjeti od onih na vlasti. Problem s političkim cinizmom je što je on efikasan samo dok ne postane javan. Nakon toga vrijedi ona kako možete ljude praviti budalama neko vrijeme, a neke možete i sve vrijeme, ali ne možete sve ljude praviti budalama sve vrijeme.

To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg promatrači političkih događaja u Francuskoj govore kako bi prezir političke elite prema narodu, koji vuče korijen još od Mitterandove vladavine, mogao na ovim izborima doživjeti poraz. Javno poniženje je ona granica preko koje će itko tko drži do svoga dostojanstva teško prijeći. Tu više ne pomažu ni standardna plašenja “usponom fašizma” i novim Hitlerom.

Ne treba, naravno, ni potcijeniti moć medija i financijski interes koji stoji iza globalističke agende. No, treba se i podsjetiti kako je, unatoč tome, politička klasa na Zapadu zbog svoje arogancije već pretrpjela dva prilično bolna šamara, prvo s Brexitom, a onda s Trumpom. To izgleda nije otrijeznilo političku klasu u EU, koja i dalje živi u svom ružičastom balonu. Zato bi treći šamar njih mogao zabridjeti baš jako - u srcu EU. 

Pandemija kineskog virusa i ruska agresija na Ukrajinu predstavljaju zadnje čavle na lijesu globalizma. Svijet traži stara i mirnija korita. Vrijeme je da netko to priopći i globalističkoj eliti.

Večernji list

Što se krije iza lažne empatije Zapada prema Ukrajini?

Kažu kako se ne pamte uvrede neprijatelja, već šutnja prijatelja, a Ukrajinci će dobro upamtiti šuplje izraze podrške sa Zapada.

Živimo u svijetu u kojem se malo što više čini smislenim. Preplavljeni smo događajima koji nam izgledaju kao niz nepovezanih katastrofa, koje iznenada izbijaju i povlače se samo kako bi napravile mjesta sljedećoj. Ništa što je prethodilo ne najavljuje ono što slijedi, niti u onome što slijedi vidimo vezu s onim što je prethodilo. Osjećamo se prepušteni iracionalnim silama, a naši su stalni suputnici postali strah i neizvjesnost.

Rat u Ukrajini samo je pojačao taj osjećaj da živimo u jednom iracionalnom svijetu. Sva objašnjenja koja nam se nude djeluju šuplje i nerealno. U stvari, čini se kao da smo odustali i od same ambicije da razumijemo svijet u kojem živimo. Nude nam se samo binarne slike svijeta, čija funkcija nije da taj svijet objasne, već da našem očaju daju iluziju psihološkog i moralnog utočišta u svijetu u kojem ne nalazimo više nikakvu sigurnost.

Sa strahom gledamo u budućnost, umjesto da se trgnemo i zapitamo kako smo dospjeli u situaciju u kojoj smo se našli. Opsjedaju nas apokaliptičke vizije skore propasti, iako znamo kako je to samo savršena izlika za nedjelovanje, i odraz naše duhovne i moralne paralize. Nihilističko amor fati postalo je mjerilo naše moralnosti, a tako samo ostajemo zarobljeni u svijetu osjećaja i uvećavamo očaj u nama i kaos oko nas.

Ta je paraliza inducirana i nametnuta, a njeno je naličje cinizam. Možda je za nas obične ljude i razumljiv taj osjećaj beznađa, ali dok gledamo zapadne lidere kako su uglavnom i sami obuzeti istim osjećajem nemoći i traženjem izlika za nedjelovanje, stvar postaje sumnjiva. Dat ćemo si oduška i nazvati Putina novim Hitlerom i ratnim zločincem, ali ćemo jako paziti da ne prekoračimo granice koje nam je on postavio.

Zato i imamo apsurd da je jedina efikasna blokada Putinova režima dosad bila blokada njegova službenog Twitter računa. Ukrajincima pružamo punu moralnu podršku u zlu koje ih je snašlo, ali pritom gledamo da, ipak, ne tresemo previše kavez u kojem se njihov dželat sprema da obavi ono što je zacrtao. Kažu kako se ne pamte uvrede neprijatelja, već šutnja prijatelja, a Ukrajinci će dobro upamtiti šuplje fraze podrške sa Zapada.

Takav je ciničan stav Zapada prema ratu u Ukrajini, međutim, pažljivije promatrače događaja ponukao da se odmaknu od moralizatorske i simplicističke crno-bijele slike stvarnostii odgovore potraže u onoj sivoj zoni koristi i interesa, koja oduvijek predstavlja polje djelovanja velikih sila. I doista, kada se stvari postave u taj širi kontekst, mnogi događaji pod tim svjetlom počnu bacati svoje dugačke sjene.

A u tom širem okviru, koji zaista od prvoga dana kao sjena prati ukrajinsku krizu, od posebnog je značaja Iranski nuklearni sporazum. Utoliko je čudnije što se u medijima slabo ukazuje na okolnost da se, istovremeno s ruskom agresijom na Ukrajinu, u Beču odvijaju intenzivni diplomatski pregovori između Amerike, Europe, Rusije i Irana oko postizanja novog Iranskog sporazuma, u kojima Rusija igra ključnu ulogu.

Iran je tradicionalni saveznik Rusije, a Rusija se u ovom sporazumu pojavljuje kao jamac i glavni provoditelj nuklearnog razoružanja Irana. Rusija će, tako, preko svoje kompanije Rosatom, Iranu isporučivati prirodni uranij u zamjenu za obogaćeni uranij. Uz to je preuzela i obvezu izvoza vojne opreme Iranu, kada Bidenova administracija povuče Trumpovu izvršnu naredbu o zabrani prodaje vojne opreme Iranu.

Dakle, dok svakoga dana slušamo kako se Rusiji od strane Zapada uvode sve jače sankcije, dotle vidimo kako se, kroz odredbe Iranskog sporazuma, Rusiji istovremeno otvara prostor za izbjegavanje sankcija. Ako znamo kako su sankcije glavna poluga preko koje Bidenova administracija, navodno, namjerava vršiti pritisak na Putina zbog invazije Ukrajine, onda je jasno koliko je ovdje riječ o ciničnoj igri sa duplim dnom.

O toj dvostrukoj igri Zapada oko ruskih sankcija imali smo prilike svjedočiti i kada je nedavno Sergej Lavrov javno tražio od Amerikanaca „pisana jamstva da sankcije koje su nametnute Rusiji neće ni na koji način naštetiti našem pravu na slobodnu, punopravnu trgovinu, ulaganja i vojno-tehničke suradnje s Iranom”. Nedugo nakon te objave slijedila je nova u kojoj se kaže kako su Rusi zadovoljni jamstvima koje su dobili.

Svima koji su imali uši da čuju bila je to jasna poruka. Rusi imaju moćnu polugu pritiska na Bidenovu administraciju, preko koje će izigrati njihove sankcije. Izgleda kako Zapad vjeruje u teoriju o dva Putina, jednog, koji je monstrum i ratni zločinac, kojemu uvodimo sankcije, i drugog, važnog saveznika u postizanju Iranskog nuklearnog sporazuma, kojem dajemo pisane garancije kako se sankcije na njega ne odnose.

Sve se čini kao da se ponavlja situacija kakvu smo imali u vrijeme potpisivanja prvog Iranskog sporazuma. I tada je uloga Rusije bila ključna u provođenju tog sporazuma, zbog čega je gromoglasno najavljivan i čuveni “reset” odnosa s Rusijom. Kao što znamo, Trump je taj Obamin sporazum demolirao i izašao iz njega. Sada je, s dolaskom Bidena na vlast, tada započeti posao trebalo obnoviti i dovršiti.

Oni s boljim pamćenjem sjetit će se kako je nacrt Obamina Iranskog sporazuma potpisan u prosincu 2013. godine, a već je u veljači 2014. Putin krenuo na Ukrajinu i aneksiju Krima. Očigledno je Putin shvatio Ukrajinu kao plijen koji mu dolazi u “paketu” s Iranskim sporazumom. Isto imamo i sad, kad pregovore oko novog Iranskog sporazuma shvaća kao sigurnosnu policu za “dovršetak posla” započetog 2014.

Po tome vidimo kako se Iranski sporazum direktno reflektira na Ukrajinu i predstavlja ugrozu za europsku sigurnost uopće. Zato, dok promatramo kako su zapadni lideri silno angažirani oko javnih kritika na račun ruske agresije i zločina nad ukrajinskim civilima, moramo imati na umu da istovremeno isti ti lideri s ruskim diktatorom iza zavjese žurno rade na dovršavanju Iranskog nuklearnog sporazuma.

Stoga, kada se danas pitamo što se krije iza lažne empatije Zapada prema Ukrajini, odgovor nije strah od ruskog nuklearnog arsenala, već strah od ruskih ucjena oko Iranskog nuklearnog sporazuma.

Večernji list

U dvodimenzionalno isključivim raspravama kockastih i okruglastih konstruktivno-valjkasti nemaju šanse

Većina ljudi su razboriti i ne vole ideološka svrstavanja i lov na vještice - pogotovo ne možete očekivati da s vama u taj lov krenu oni od kojih ste dvije godine pravili društvene parije.

Kada nas jednom budu pitali gdje smo bili kada je Rusija napala Ukrajinu, vjerojatno će se svatko od nas, bez obzira na protok vremena, precizno sjećati tog trenutka. To je ona neobična osobina naše svijesti da, pored pamćenja velikih povijesnih događaja, jasno zapamti i najbanalnije detalje iz svakodnevice promatračeve malenkosti, kao da su na neki poseban i čudan način povezani.

Tako se neki i danas jasno sjećaju što su radili kad je prvi čovjek stupio na Mjesec, kad je umro Tito ili kad su napadnuti tornjevi Blizanci. Ne znam za vas, ali ja ću se prve vijesti o napadu na Ukrajinu sjećati po dežurnim harpijama i neuništivim vampirima na društvenim mrežama, koji su se odjednom prebacili s potrage za antimaskerima i antivakserima na potragu za novim žrtvama svoga osjećaja za pravdu.

Tako, vijest o Putinovoj invaziji Ukrajine nije do mene stigla u vidu informacije, već posredovano, u vidu već razbuktale internetske kampanje “lova na vještice”. Ono što je zanimljivo, nisu samo akteri ovog lova bili isti, već je meta njihova pravedničkog gnjeva bila ista - necjepiše su odjednom dobile etiketu “putinovaca”. Oko njih su s novom agendom oblijetale iste osobe koje su ih do jučer prozivale za “bioterorizam”.

Optuživali su te jadne ljude, koji su, kao i svi, prirodno bili šokirani sa svim onim što se događa, ali su htjeli o svemu razmisliti i dodatno se informirati - za navodno podlijeganje putinovskim dezinformacijama. Difamirali su ih kao loše ljude koji podržavaju agresiju, objašnjavali kako je Putin sada novi Hitler, diktator koji nevine ljude optužuje za fašizam, zabranjuje drukčije mišljenje i drži u blokadi društvene mreže.

Točno je to za Putina i cenzuru, pomislio sam. Ali su mi te antifašističke fetve, blokade na društvenim mrežama i progon neistomišljenika zvučali nekako poznato. Čudno je to kako su oni koji sada optužuju druge za “putinizam” potpuno nesvjesni autoreferentnosti tih optužbi. Nisu li upravo oni zadnjih dvije godine papagajski ponavljali svaku besmislicu oko mjera i zatvaranja, podržavali cenzuru i kažnjavanje neistomišljenika?

Kako to da su se oni koji su zagovarali mentalitet krda u koroni našli sada na međumrežju od Putina braniti vrijednosti slobode i demokracije? Netko je rekao kako je najveći problem s ovim svijetom to što pametni stalno sumnjaju dok su budale uvijek pune samopouzdanja. To su oni koji imaju toliko visoko mišljenje o samima sebi, pa su nesposobni za samorefleksiju. Slijepa mrlja njihove samosvijesti njihov je odraz u ogledalu.

Ali, da ova produžena hajka korona-dogmatika na necjepiše u novim, ratnim uvjetima, nije samo moj osobni dojam i umišljaj, potvrđuje i jedna kanadska anketa koju su prošlog tjedna prenijeli gotovo svi medij. Iako znamo kako su ankete klizak teren i kako više služe za kreiranje i promoviranje određenog mišljenja u javnosti, nego što su stvarna refleksija javnog mnijenja, pogledajmo što kažu anketari iz slobodarske Kanade.

Prema toj anketi, Putinovu agresiju opravdava “čak 12 puta više Kanađana koji se nisu cijepili od onih koji jesu”. Anketa dalje kaže kako se “26% onih koji kažu da se nisu cijepili opravdava rusku invaziju, dok njih 35% nije dalo svoje mišljenje - u usporedbi sa samo 2% ispitanih Kanađana koji su rekli da su primili tri doze cjepiva protiv covida-19 i koji su podržali invaziju te 4% onih bezi stava”.

Zanimljivo je primijetiti kako je 70% necijepljenih bilo iskreno i reklo kako nema svoje mišljenje o Ukrajini, dok je samo 5% cijepljenih reklo kako nema stav o tome. Reći kako nemate stav o nečemu ne znači kako ste moralno nezainteresirani, već samo to kako još niste formirali mišljenje o nečemu. S druge strane, znamo kako su cijepljeni oni koji su i inače skloniji vjerovati u sve što im se kaže, a u tom kontekstu zaista vrijedi ona da je mišljenje kao i guzica.

Ali, ono što je posebno zanimljivo u tom istraživanju jest to da je ono obuhvatilo samo one koji su se izjasnili kao necijepljeni i kao potpuno cijepljeni. Činjenica da su izostavljeni oni koji nisu primili dvije doze i buster, kao i oni koji su na cijepljenje bili prisiljeni okolnostima, govori za sebe. Mnogi su se cijepili zbog posla ili putovanja, inače ne bi. Vjerojatno odgovori nisu bili u skladu s namjerom anketara, pa su zato izostavljeni. 

Kada sve to uzmete u obzir, dođete do zaključka kako je samo tanka manjina na Zapadu, a tako i kod nas, proputinovski raspoložena u vezi Ukrajine. Većina ljudi je razborita i vidi što se događa, ali ne voli ideološka svrstavanja i lov na vještice. A pogotovo ne možete očekivati da s vama u taj lov krenu oni od kojih ste dvije godine pravili društvene parije. Oni znaju da se ta košulja veže na leđima i da takav stil nije njihov par rukava.

No, uvijek je bilo tako da u dvodimenzionalno isključivim raspravama kockastih i okruglastih konstruktivno-valjkasti nemaju šanse. Zato smo i dospjeli tu gdje jesmo.

Večernji list