Čini se kako je Macron prešao ne samo granicu političke odgovornosti i elementarne pristojnosti, već i granicu poniženja koju je jedna nacija spremna istrpjeti od onih na vlasti.
Pažljiviji promatrači francuske političke scene smatraju kako bi ovogodišnja velika izborna završnica između Macrona i Le Penove mogla predstavljati reprizu izbornog preokreta iz 1981. godine. Na tim je izborima François Mitterrand ostvario neočekivanu pobjedu nad tadašnjim predsjednikom Valery-Giscard d’Estaingom i postao prvi socijalistički predsjednik Francuske nakon Drugog svjetskog rata.
S Mitterandom je francuska politika doživjela potpunu promjenu smjera. On je demontirao sustav degolističkog suverenizma i uveo Francusku u eru posthladnoratovskog globalizma, koji je postao dominantan smjer francuske politike sve do naših dana. Predsjednici su se mijenjali, ljudi su glasali za nova lica i za različite stranke, ali se se glavni politički smjer zemlje otada više nije mijenjao.
Macronova se politika, u biti, ne razlikuje od one Hollandeove, Hollandeova od Sarkozyjeve, Sarkozyjeva od Chiracove. Stoga vidimo kako Francuzi imaju isti problem kao i većina drugih nacija koje svoje predstavnike biraju na povremenim izborima i zbog toga sebe nazivaju demokratskim društvima. Ljudi na izborima glasaju za različite politike, ali to nema nikakav utjecaj na politički smjer u kojem se zemlja vodi.
U zadnjih četrdesetak godina svaki je francuski predsjednik bespogovorno slijedio globalističku agendu koja je zacrtana u vrijeme Mitteranda. To je cinična politika praznih polica, u kojoj nije važno jeste li lijevo ili desno, imate li konzervativna ili liberalna uvjerenja, sve dok služite uskim interesima vladajuće elite na štetu ostatka društva. Rezultat te politike je nestanak srednje klase i zemlja koja je postala imigrantska Meka.
U tom se smislu može reći kako izbori u demokracijama, ipak, imaju neke posljedice, ali su one jako udaljene od onoga što od njih očekuju oni koji glasaju. U francuskim metropolama više ne živi srednji sloj, a u predgrađima radnička klasa. Poslovi su pobjegli na neke udaljene destinacije, s jeftinijom random snagom. Globalizacija je uništila tradicionalno biračko tijelo, a korist je izvukla jedino elita okupljena oko vlasti.
Zbog toga raskoraka u interesima politička klasa s nepovjerenjem gleda na demokratske izbore. Za njih je to neugodnost koja se mora otrpjeti kako bi glasači održali iluziju kako su važan dio odlučivanja o sudbini zemlje. Odlučujuća je stvar promocija agende koju zastupa elita. Smisao je demokratskog odlučivanja u proceduri, ali ako to ugrožava “demokratske vrijednosti”, proceduru možemo žrtvovati.
To je i razlog zbog kojeg politička klasa osjeća sve veću netrpeljivost prema onima koje navodno predstavlja. Macron je savršeni predstavnik takve tendencije. Svi se sjećamo kako je nedavno prijetio necijepljenim građanima kako će im “zagorčati život”, tvrdeći kako oni, u stvari, i nisu građani. Korona je iskompleksiranim malim diktatorima širom globusa pružila priliku da iskale sav prezir koji osjećaju prema narodu.
Naravno da nijedan normalan političar ne bi sebi dozvolio izgovoriti takvo što, a pogotovo provoditi takvu diskriminatorsku politiku, u društvu u kojem je važno što o tome misle obični građani. Samo u društvu koje više nije demokratsko politička elita sebi može dozvoliti javno očitovanje prezira koje osjeća prema narodu kojim vlada. Macrona s Marijom Antoanetom izgleda povezuje nešto više od strasti prema skupim parfemima.
Čini se kako je Macron prešao ne samo granicu političke odgovornosti i elementarne pristojnosti, već i granicu poniženja koju je jedna nacija spremna istrpjeti od onih na vlasti. Problem s političkim cinizmom je što je on efikasan samo dok ne postane javan. Nakon toga vrijedi ona kako možete ljude praviti budalama neko vrijeme, a neke možete i sve vrijeme, ali ne možete sve ljude praviti budalama sve vrijeme.
To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg promatrači političkih događaja u Francuskoj govore kako bi prezir političke elite prema narodu, koji vuče korijen još od Mitterandove vladavine, mogao na ovim izborima doživjeti poraz. Javno poniženje je ona granica preko koje će itko tko drži do svoga dostojanstva teško prijeći. Tu više ne pomažu ni standardna plašenja “usponom fašizma” i novim Hitlerom.
Ne treba, naravno, ni potcijeniti moć medija i financijski interes koji stoji iza globalističke agende. No, treba se i podsjetiti kako je, unatoč tome, politička klasa na Zapadu zbog svoje arogancije već pretrpjela dva prilično bolna šamara, prvo s Brexitom, a onda s Trumpom. To izgleda nije otrijeznilo političku klasu u EU, koja i dalje živi u svom ružičastom balonu. Zato bi treći šamar njih mogao zabridjeti baš jako - u srcu EU.
Pandemija kineskog virusa i ruska agresija na Ukrajinu predstavljaju zadnje čavle na lijesu globalizma. Svijet traži stara i mirnija korita. Vrijeme je da netko to priopći i globalističkoj eliti.
Nema komentara:
Objavi komentar