Soros, Kissinger i Schwab na karikaturalnom opijelu za “jučerašnji svijet”

Ono što gledamo u Davosu repriza je plenuma CK pred pad Sovjetskog Saveza. Globalni sustav moći je u kolapsu, a elite su u panici. Sve ima svoje granice, pa i monopol moći koji elita prisvaja za sebe

Opći je dojam kako ovogodišnji skup u Davosu djeluje pomalo otužno. Nije to samo zbog kiše, koja ne prestaje lijevati. Nije ni zbog rata u Ukrajini, koji se nametnuo kao centralna tema svih rasprava. Nije ni zbog toga što na skupu nema “glavnih igrača” na svjetskoj sceni, poput Putina i Xi Jinpinga, koji imaju, izgleda, prečih problema od razglabanja o budućnosti svijeta, pa prazninu mora popunjavati ekipa iz drugog i trećeg ešalona.

Nema tu vedrih tonova, niti šarenih bombona koji svjetskoj kremi ispadaju iz usta dok govore o svojoj zabrinutosti za svjetsku sirotinju. Kao da se neki strah uvukao u kosti samoj toj eliti, pa sve djeluje nekako ukočeno i paralizirano. Zbog korone i brige o zdravlju učesnika, koji su svi ljudi u ozbiljnim godinama, čak je i sama manifestacija s početka godine pomaknuta na kasno proljeće, što je stvarno šteta.

Dovoljna je ironija to što će o viziji budućnosti svijeta ove godine svoje propovijedi održati metuzalemi poput Georgea Sorosa, Henryja Kissingera i notornog Klausa Schwaba, koji je i začetnik ove komične ideje o Svjetskom ekonomskom forumu. Svi oni djeluju kao da su negdje na sigurno spremili obiteljsku srebrninu, pa su došli na skup samo kako bi se pozdravili prije nego se sklone na neku sigurniju lokaciju.

Zanimljivo je i to kako je pao “tajming” ovog bizarnog skupa. Skrivajući se od korone, nekako se poklopilo da se skup u Davosu održi upravo u vrijeme kad Amerika ulazi u recesiju. A znamo da kad dolar kihne cijeli svijet dobije upalu pluća. Hiperinflacija kuca na vrata, tržište nekretnina je pred pucanjem, lanci dobave su u kolapsu. Reklo bi se kako su sve to rezultati vizija iste ove ekipe koja se na privatnim okupljanjima igra proroka novog svjetskog poretka.

Znamo kako su glavni refreni ovog skupa promocija liberalizacije trgovine, globalizacije, klimatske promjene i tzv. četvrte industrijske revolucije. Ali, ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo kako se stubovi tog sustava, oko kojeg je globalna elita držala konsenzus zadnjih trideset godina, svuda oko nas nalaze u ruševinama. Tako da “vizije” nekakvog razvoja koje se sada tamo prodaju, djeluju prije kao loš vic ili opijelo “jučerašnjem svijetu”.

Obično se govori o tome kako je javnost podijeljena oko neke stvari, ali ovdje vidimo kako je elita ta koja je u previranju. Ono što danas globalističku elitu drži na okupu samo je sve veći strah kako će ovoga puta kriza preplaviti i njih same i potopiti njihov svijet. U tom kontekstu je znakovit i njihov običaj da mjesto svojeg okupljanja čuvaju bodljikavom žicom i naoružanom gardom. Reforme tu znače samo instinkt samoodržanja.

Nekada su reforme značile poticanje stvarne rasprave u javnosti o ključnim pitanjima. U javnost se izlazilo s prijedlozima, angažiralo se vrhunske intelektualce da te prijedloge približe običnom čovjeku, iznosili argumenti za i protiv. Te su rasprave nekad trajale i desetljećima, sve dok se ne bi procijenilo kako je ostvaren dovoljan društveni konsenzus oko temeljnih pitanja i krenulo se u njihovu realizaciju.

Danas ničeg od toga nema. Danas ne postoji nitko tko bi bio sposoban krenuti od trenutnog stanja stvari i, onda, objasniti koje sve korake bi trebalo poduzeti kako bi se napravile institucionalne promjene koje bi nam omogućile da uhvatimo korak s novom realnošću. Pitanje reformi i vizija razvoja društva nekad je bilo ozbiljno pitanje kojim su se bavili ozbiljni ljudi. Ono što danas vidimo samo je karikatura.

Danas je pojam intelektualne rasprave zarobljen unutar okvira onog što zovemo “mainstream”. Razlike u mišljenju se ne potiču, već guše. Biti intelektualac danas znači propovijedati utvrđenu dogmu, a ne nuditi nova rješenja i misliti izvan okvira. To što se okolo kao najznačajniji intelektualci današnjice promoviraju intelektualne gromade poput Billa Gatesa i Georgea Sorosa, govori dovoljno o razini mudrosti na koju smo nasukani.

Netko može pomisliti kako se u Davosu okupila ekipa koja pokušava nekako reorganizirati svijet kako bi bar nastavili jahati na njegovim leđima. Ali, ako bi postojala takva želja i da elita smatra kako je u njenom interesu revitalizirati sustav i spriječiti propadanje, vidjeli bismo bar neke nove ideje, postojala bi makar i minimalna razilaženja, neka iskra, a ne prežvakavanje ideoloških postava formuliranih krajem prošlog stoljeća.

Kaos u koji tone svijet odraz je kaosa u kojem se nalazi elita. Ono što gledamo u Davosu repriza je plenuma CK pred pad Sovjetskog Saveza. Globalni sustav moći je u kolapsu, a elite su u panici. Ljudi mogu trpjeti i najbesmislenija poniženja sve dok imaju dovoljno hrane i osobnog komfora. Kada toga ponestane, teško će ostati vezani za svoje fotelje i laptope. Sve ima svoje granice, pa i monopol moći koji elita prisvaja za sebe.

Večernji list

Kako je, umjesto obrane Ukrajine, cilj rata postala demokratizacija Rusije?

Globalističkim krugovima na Zapadu je retorika suverenizma i nacionalizma, čini se, suviše odiozna, pa su je odlučili upregnuti u svoju staru matricu širenja demokracije i svrgavanja diktatora

Navršavaju se puna tri mjeseca od ruske invazije na Ukrajinu. Brutalnost toga rata zaprepastila je svijet. Broj civilnih žrtava, prema nekim procjenama, već se približio broju ukupno stradalih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dok se broj izbjeglih i interno raseljenih lica približio četvrtini ukupnog broja stanovnika te ogromne zemlje. To je statistika užasa koja opominje da stihiju rata treba što prije zaustaviti.

Istovremeno, znamo i kako velika razaranja i ogroman broj žrtava, kakav vidimo u ovome ratu, predstavljaju i novi katalizator sukoba, zbog kojeg “mehanizam ratovanja” postaje sve teže zaustaviti. Suočeni s užasom rata ljudi postaju iracionalni, a pokušaji da se pregovorima dođe do sporazuma i okončanja sukoba, postaju sve udaljeniji. Čini se kako je to ona slijepa ulica u kojoj se trenutno nalazi rat u Ukrajini.

Da bi pregovori imali smisla, prije svega, obje strane moraju željeti da dođe do sporazuma i misliti kako je sporazum moguć. Željeti doći do sporazuma znači pristati na to da se odričemo onoga što bismo željeli i prihvatiti ono što nam je prihvatljivo. Tako je neka polazna točka svakog pregovora minimalistički pristup u kojoj svaka strana definira ono što smatra prihvatljivim i ono što smatra neprihvatljivim.

Ali, znamo kako je i sam rat oblik pregovaranja. Strana koja napada želi oko nečega postići sporazum, ali je ograničena time što druga strana nije spremna prihvatiti takav sporazum. Rat je prevrtanje stola na kojem se vrti rulet. Ako neka od strana odnese uvjerljivu pobjedu u ratu, ona diktira uvjete pregovaranja. Rat završava kada jedna strana podigne svoju ljestvicu prihvatljivog na razinu koja je prihvatljiva drugoj strani.

Čini se kako se rat u Ukrajini nalazi na prekretnici koja stvari još uvijek čini nejasnim. S jedne strane, izgleda kako su Ukrajinci konačno uspjeli obraniti najveće gradove, stabilizirati bojišnicu i prijeći u kontranapade. S druge strane, nikako ne smijemo podcijeniti da Rusi drže veliki dio jugoistoka Ukrajine i nanose Ukrajincima velike gubitke u ljudstvu. U toj situaciji nijedna strana ne može drugoj nametati svoje uvjete.

S druge pak strane gledano, to je vrsta pat pozicije u kojoj jedna strana može proglasiti svoju pobjedu, dok druga strana može reći kako nije poražena. Čini se kako od te situacije više očekuje ukrajinska strana, zbog čega je i napustila pregovarački stol. Psihološka premoć je trenutno na strani Ukrajinaca, među kojima je zavladao veliki optimizam, naročito otkako je Zapad odlučio poslati im značajniju vojnu pomoć.

Logika koja stoji iza toga kaže kako Rusi imaju veliku premoć u naoružanju, ali ograničen broj vojske na raspolaganju, dok Ukrajinci imaju dovoljno motiviranih ljudi, ali nemaju oružja. Takva je bila situacija na početku, a sada se to preokrenulo, i rulet koji je zavrtio ruski car sve više pada na ukrajinsku stranu. To je kod svih dobronamjernih ljudi pobudilo nadu kako bi ruska ratna mašinerija mogla posustati, a rat ubrzo biti okončan.

Međutim, osim situacije na terenu, u ovih tri mjeseca čini se kako se promijenila i sama priroda rata u Ukrajini. Ono što je na početku bio čisto obrambeni rat jedne zemlje protiv agresora, u međuvremenu je postao ideološki rat u kojem su ulozi podignuti za oktavu više. To možemo suditi, prije svega, po promijeni retorike koju možemo detektirati u zapadnim medijima i na najvišim političkim instancama.

Usporedimo dvije izjave američkog predsjednika Bidena, jedna je s početka rata, druga od nedavno. “Moramo nastojati da po svaku cijenu spriječimo direktan sukob između NATO-a i Rusije, jer bi to značilo Treći svjetski rat.” “Čitava naša povijest nas uči tome da, ako diktatori ne plate cijenu za svoju agresiju, oni proizvode još više kaosa i još više agresije.” Čini se kako su u Ukrajinu s oružjem stigli i novi ciljevi ratovanja.

Sve manje se, tako, govori o plemenitom cilju pomaganja jednoj napadnutoj zemlji, a sve više slušamo o neophodnosti promjene režima u Moskvi. Globalističkim krugovima na Zapadu je retorika suverenizma i nacionalizma, čini se, suviše odiozna, pa su je odlučili upregnuti u svoju staru matricu širenja demokracije i svrgavanja diktatora. Umjesto obrane Ukrajine, cilj rata, tako, postaje demokratizacija Rusije.

S ovako podignutim ulozima čitava logika ratovanja se preokreće, a rezultati koji su ostvareni velikom žrtvom i hrabrošću ukrajinskog naroda, i koji su mogli dovesti do povoljnog sporazuma, sada se prenose u sferu ideološkog ratovanja, koje ovaj rat može otegnuti u beskonačnost. Ironija je da zapadne elite svojom retorikom sada povratno daju potvrdu Putinu za njegovo ideološko opravdanje agresije.

Svatko će razuman i sa zrnom ljudske empatije uvijek biti na strani napadnutog. Zato graniči s okrutnošću kada patnja jednog naroda postane sredstvo za ostvarivanje naših opasnih iluzija.

Večernji list

Robovi zadnje vijesti: u svijetu lajkova svatko je već unaprijed u pravu

Činjenice postaju sve manje bitne, emotivno uzbuđenje bombastičnim vijestima uzima primat, i ubrzo se naviknemo slobodno plutati u oceanu laži. 

Otkako pišem komentare za medije dvije stvari su se nekako prirodno nametnule kao imperativ - imati mišljenje o nekom pitanju i po mogućnosti komentirati zadnju vijest, dakle, nešto što je aktualno. Prva stvar se podrazumijeva, jer što bi te netko uopće čitao ako ne daš neki svoj kut gledanja o nekom problemu? To se računa kao neka tvoja “dodana vrijednost” sadržaju koji je, inače, svima poznat.

To, međutim, znači i svojevrsnu prisilu da se bude stalno “u tijeku”. Čitaš vijesti, komentare, formiraš neki svoj stav, i onda o tome pišeš. No, to je danas, u vrijeme interneta i društvenih mreža, kada smo sa svih strana obasuti informacijama, gotovo nemoguća misija. Danas nije problem doći do vijesti, niti to što netko želi “zaustaviti Reuters”, već napraviti neku selekciju i probrati što ćeš od svega toga uopće čitati.

Zbog toga ljudi sve više grade neki svoj “oblak” u koji selektiraju informacije i izvore kojima će vjerovati, dok one druge informacije uopće ne konzultiraju. Tako svi živimo u nekom svom “oblaku stvarnosti”, potpuno nesvjesni oblaka stvarnosti koju su oko sebe izgradili drugi ljudi oko nas. Otuda je, kao prirodna posljedica “preinformiranosti”, nastao problem da se ljudi sve manje međusobno razumiju, jer žive u svojim paralelnim stvarnostima.

Ne samo da imamo različita mišljenja o nekim stvarima, već živimo u potpuno različitim svjetovima, raspolažemo s različitim “činjenicama”. Danas svatko već ima svoj dobro formiran stav o bilo kojem pitanju i iluzija je vjerovati kako se taj stav može promijeniti ili dodatno ojačati nekim argumentima. U svijetu u kojem je svatko na svoj način originalan, dodavati tome još jedno “smatranje” ne tvori nikakvu dodanu vrijednost.

To smo mogli vidjeti, primjerice, u slučaju Trumpa ili u slučaju korone, ili danas povodom rata u Ukrajini. Vatko je već unaprijed imao formiran stav o ovim pitanjima i nitko nije mogao utjecati da se taj stav promijeni. Danas nema konvertita, jer živimo u vrijeme fanatika. Okružujemo se isključivo istomišljenicima. U svijetu “lajkova” svatko je već unaprijed “u pravu”. Danas nitko nije u zabludi, već svi bolujemo od istine.

A kada smo svi u pravu i kada svi posjedujemo istinu, možemo biti sigurni kako živimo u svijetu univerzalne laži. Ako ne želimo biti u krivu glede takvog svijeta, onda je jedini način da izbjegnemo zabludu ne formirati stav, nemati svoje originalno mišljenje ama baš ni o jednom aktualnom pitanju. Vjerojatno zvuči kao apsurd, ali jedini način da odbijemo od sebe laž, jest da ne podlegnemo iskušenju formiranja stava.

Uostalom, nije li i inače najzdraviji stav u politici nemati stav ni oko čega? Politika je ionako svijet lijepo upakiranih laži, pa je bolje uopće ne gristi taj mamac. Ali, to ne prolazi u svijetu u kojem je prvi imperativ o svemu zauzeti neki stav. Nekad se govorilo kako je teško biti u pravu onda kada su svi u krivu. Danas se može reći kako je najteža stvar nemati stav ni o čemu, onda kada su svi u pravu i imaju neku svoju istinu.

Drugi je imperativ jurnjava za aktualnostima, imperativ zadnje vijesti. Naravno, uvijek se nekako ispostavi kako je zadnja vijest u biti samo zadnja u nizu laži. Čitate novine i naiđete na neku bombastičnu vijest. Zaitrigira vas, obavite svoje malo google-istraživanje i ubrzo utvrdite kako se radi o poluistini ili potpunoj dezinformaciji. Malo se naljutite, ali ubrzo vam pažnju privuče sljedeća vijest i već ste zaboravili prethodnu laž.

Činjenice postaju sve manje bitne, emotivno uzbuđenje bombastičnim vijestima uzima primat, i ubrzo se naviknemo slobodno plutati u oceanu laži. Neke od tih laži, doduše, traju duže od drugih, ali nakon što nestanu s naslovnica, sve gotovo trenutno padaju u zaborav. Uzmimo za primjer pandemiju korone. Nije lako preko noći izgraditi globalni sustav totalitarne kontroe stanovništva, pa je to uzelo nešto više vremena.

Moram priznati kako sam vjerovao da će tema korone još neko vrijeme nakon ukidanja mjera biti aktualna. Politike mjera oko korone bile su toliko apsurdne, štetne i dugoročno razarajuće za društvo, da sam bio uvjeren kako ćemo još dugo o tome voditi javnu polemiku. Međutim, taman kad se racionalna rasprava o posljedicama tih mjera učinila mogućom, Putin je objavio svoj rat i više nikog nije bilo briga što su nam radili protekla dva ljeta.

Svi su pronašli svoje uzbuđenje s novom temom i tko bi sad ljudima kvario raspoloženje pitanjima o tome što se dogodilo s onom prethodnom viješću? Nakon korone uslijedila je kolektivna amnezija. Nema veze što ne možeš podići ruku ili što te strefio šlog, sad se bavimo nečim drugim. 

Razum nema šanse pored emocija. Diktatura posljednje vijesti neće biti svrgnuta sve dok nas ne sustignu njene posljedice. Kada se posljedice ne budu više mogle ignorirati, ljudi će se sjetiti kako su sve prethodne vijesti bile samo proizvod iste bešćutne tvornice laži.

Večernji list

Musk spašava platformu koja je postala sinonim za kulturu zatvaranja i laži, a ne slobodu govora

Jedna od velikih istina koja određuje političku dinamiku zadnjih stotinu godina jest da jedna strana spektra želi uništiti svoje neistomišljenike, dok druga sanja o tome kako da udobrovolji svoje neprijatelje

Prošlog je tjedna svijetom postrujala vijest kako je američki milijarder Elon Musk za basnoslovne novce kupio Twitter. Sama po sebi, ta vijest vjerojatno ne bi trebala doticati nikoga tko nije iz svijeta korporativnog biznisa, da se oko nje nije isplela čitava sila, uglavnom ideološki motiviranih, komentara i tumačenja, pri čemu jedni za ovaj potez vezuju velike nade, dok druge ispunjava najdubljim strahovima.

Vjerojatno ni za jedno, niti za drugo, nema previše razloga. No, podizanju tenzija oko ove burzovne transakcije svakako je pridonio i sam Musk. On se u javnosti voli predstavljati kao libertarijanac i zagovornik apsolutne slobode govora, pa je kao motiv za kupnju Twittera naveo želju da ovu platformu oslobodi od cenzure, što pomalo liči na bajku za malu djecu, ali se ne može reći kako je to marketinški loš potez.

Mnogi se vjerojatno još sjećaju “zlatnog doba” društvenih mreža od prije desetak godina, kada na Twitteru i Facebooku nije bilo nikakve moderacije. Te su platforme sebe reklamirale kao mjesta na kojima svatko od nas može bez ikakvih zapreka razmjenjivati mišljenja o najrazličitijim temama. Taj je ukus slobode privukao ljude širom svijeta i ove su platforme ubrzo postale neodvojivi dio naše svakodnevice.

No, bilo je to previše lijepo da bi dugo trajalo. Ubrzo su se javili oni koji su u tome vidjeli priliku da se tim moćnim instrumentom ideološki ovlada. Takve su poruke, kao što je i uobičajeno, prije svega stizale s lijevog političkog spektra. Ljevica zna da je ideološka neutralnost medija samo glupa predrasuda, koja ima svoju političku cijenu, pa su ubrzo nametnuti novi standardi kontrole sadržaja i cenzura. 

Otpor cenzuri je, razumljivo, uglavnom dolazio zdesna, ali to se odvijalo po predvidljivom šablonu. Desni su bili ljuti zbog cenzure, ali im je smetala anonimnost, pa su zahtijevali ukidanje anonimnosti. Snažno su podržavali slobodu govora, ali su i oštro osuđivali govor mržnje, ma što pod tim podrazumijevali. Tako je uz svaku obranu slobode dolazio po jedan ustupak, u nadi kako će se doći do nekog kompromisa.

Ta je nada, naravno, bila uzaludna. Cenzura na društvenim mrežama postajala je sve snažnija, razbuktala se uoči američkih izbora 2020., da bi izašla van svake kontrole i dobila upravo tragikomične razmjere za vrijeme pandemije korone. A kako smo u međuvremenu zagazili i u stanje neobjavljenog Trećeg svjetskog rata, teško da se može očekivati bilo kakvo poboljšanje na polju slobode izražavanja.

I sada se pojavljuje ta komična očinska figura u liku Elona Muska, koji će, u toj kaljuži sirove propagande i brutalnih laži, povratiti dostojanstvo slobodnoj riječi. Desni su se kao djeca obradovali tome što im nitko više neće na Twitteru brisati njihove mudrolije, dok su lijevi naoštrili zublje svojim harpijama koje okolo već propovijedaju kako se radi o mračnoj uzurpaciji javnog prostora od strane privatne osobe.

Hoće li Musk doista ostvariti svoje obećanje i ukinuti cenzuru na Twitteru, nije toliko važno. Tu je zanimljivija ta djetinjasta potreba desnice za snažnom figurom, nekom vrstom “Spasitelja”, koji će hrabro istupiti u njihovo ime i zaštititi ih od onih koji im uskraćuju njihova prava. Taj netko “neće imati dlake na jeziku”, on će “sasuti istinu u oči” onima koji ju krivotvore. Znate već tu svakidašnju jadikovku zdesna…

Još je komičnija brzina kojom će sada “blokirani” pohrliti nazad na društvene mreže. Ona kao da skriva jedan dublji poriv desnice, a to je potreba za priznanjem od strane ljevice. Današnja desnica ima samo jedan san, a to je da im ljevica prizna pravo na postojanje. Kako, inače, objasniti potrebu da se stalno vraćate u zajednicu u kojoj vas uporno odbijaju i žele vas po svaku cijenu ušutkati?

Jedna od velikih istina koja određuje političku dinamiku zadnjih stotinu godina jest da jedna strana spektra želi uništiti svoje neistomišljenike, dok druga sanja o tome kako da udobrovolji svoje neprijatelje. Ljevica je ta koja definira ono što je “normalno” i “društveno poželjno”, dok je desnica ta koja je u stalnoj očajničkoj potrazi za društvenim priznanjem. Priznali to ili ne, desni sebe mogu vidjeti samo kroz ogledalo ljevice.

Politička snaga ljevice je u tome što nikad ne traži kompromis, već uvijek radikalizira svoje zahtjeve. Politička slabost desnice je u tome što uporno traži kompromis i odriče se vlastitih principa kako bi odobrovoljila one koji ih ne mogu podnijeti. Zbog toga taj kompromis uvijek ide u korist ljevice, a politička povijest zadnjih stotinu godina je povijest ustupaka zdesna.

Desnica danas samo želi da joj ljevica oprosti što ih je tukla. Mimo tog mazohističkog poriva ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi se vraćali na Twitter. Musk spašava platformu koja je postala sinonim za kulturu zatvaranja i laži, a ne slobodu govora.

Večernji list